Lk 16, 1-13

 

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:

 

»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: 'Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!' Nato upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.' I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: 'Koliko duguješ gospodaru mojemu?' On reče: 'Sto bata ulja.' A on će mu: 'Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.' Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko ti duguješ?' On odgovori: 'Sto korâ pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.' I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.

 

I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore. Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?

 

Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

 

 

 

UVOD

 

Pogledamo li današnu prispodobu, naići ćemo u njoj na jednu prijevaru kojom se poslužio nepošteni sluga kako bi spasio sebe. Zar Gospodin odobrava takvo ponašanje? Nije moguće! Gospodin NE HVALI NEMORALNO PONAŠANJE UPRAVITELJA iz prispodobe. Zašto je onda Gospodin pripovjedio ovu prispodobu? “Ne stoga jer bi upravitelj bio nekakav primjer koji treba nasljedovati, već stoga jer se skrbio za budućnost, NA TAKAV NAČIN DA SE SVAKI KRŠĆANIN POSRAMI AKO MU NEDOSTAJE TAKVA ODLUČNOST” (Sveti Augustin, Govori, 359,9-11).

Mnogobrojni su kršćanski putovi koji vode Bogu. Svaki od njih treba se slijediti s jednom nepokolebljivom odlučnošću života, zadržavajući se ustrajno na tom putu. Ma koji se god put odabere, on će tako svakoga sigurno dovesti k Bogu.” (Kasijan, Colaciones,14).

 

U današnjem je evanđelju Gospodin pohvalio TRUD, ODLUČNOST, ODVAŽNOST I SNALAŽLJIVOST U RJEŠAVANJU PROBLEMA ovog nepoštenog upravitelja. Nije pohvalio njegove grijehe, već to što se NIJE OBESHRABRIO u ostvarivanju svojih ciljeva.

 

ODLUČNOST U OSTVARIVANJU SVOJIH CILJEVA

 

Vidimo često ljude koji se silno trude, koji ulažu nevjerojatan napor kako bi napravili neki posao dobro i kako bi uspjeli u nečem. Kakve samo ljudi žrtve podnose za svoje ambicije. I ne samo to, pogledajte samo njihovu spremnost da se posluže svim i svačim kako bi postigli ono što žele.

 

Ponekad je zapanjujuće vidjeti crne kronike u novinama koje se pune ljudima koji ne prezaju ni od velikog zla kako bi postigli ono što žele. Zemaljski ciljevi koji pokreću ljude na djelovanje znaju biti tako poticajni da ljudi angažiraju sve svoje snage za njihovo rješavanje. Moram priznati kako je nevjerojatno dokle su ljudi sve spremni ići i do koje mjere su spremni uništiti bilo sebe bilo drugoga samo da bi postigli željeni cilj. Ovo pokazuje kako je CILJ kojeg žele postići TOLIKO VAŽAN da su SPREMNI NA SVE!

 

Preslikajmo ovo na našu VJERU. Cilj naše vjere jest SPASITI SE- BITI S BOGOM VJEČNO. Do tog se cilja dolazi preko SVAKODNEVICE- preko ČESITITA KRŠĆANSKA ŽIVOTA. Ponavljam tezu od ranije: CILJ, ODNOSNO VAŽNOST OSTVARENJA CILJA, ANGAŽIRA ČOVJEKA, i što mu je cilj važniji- to čovjek više angažira sebe i s većom ODLUČNOŠĆU NASTOJI DOĆI DO CILJA!

 

Pogledajmo sada sebe i svoju vjeru koju trebamo živjeti u svakodnevici. TRUDIMO LI SE OKO VJERE, KAO OKO NEKIH POSVE NEBITNIH STVARI U ŽIVOTU? Ulažemo li barem pola snage i truda u svoju vjeru koliko ulažemo u fitnese, male nogomete, balote, uljepšavanja raznih tipova? Jesmo li barem upola odlučni kako ćemo sve svoje snage uložiti u rast u vjeri baš kao što to radimo kada nas gura interes i zarada u nekom poslu, društvena ambicija?...

 

Ako se ne pronalazimo među onima koji se TRUDE OKO VJERE I NASTOJE ODLUČNO ŽIVJETI JE U SVOJOJ SVAKODNEVICI, onda znajmo da NAM CILJ VJERE- BIIT S BOGOM NIJE VAŽAN KAO DRUGE STVARI. Zapravo, BOG NAM ONDA NIJE VAŽAN I VJERA NAM JE “NA REZERVI”!

 

S kolikom marljivošću se brinemo oko zemaljskih poslova! Sve smo ponekad spremni napraviti za svoj posao ili ono što nam je važno. Ali za BOGA I SVOJU VJERU NISMO SPREMNI NAPRAVITI NI DESETINU od onoga što radimo za male užitke ili posao ili ambiciju. NEDOSTAJE NAM ODLUČNOSTI DA ŽIVIMO VJERU I ZA TO NE ULAŽEMO NIKAKAV TRUD. Malobrojni su kršćani koji stvarno paze na svoj život u svakodnevici i trude se poboljšati svoje stanje duše. Malobrojni su oni koji se brinu oko svojih spoznaja i vjerskih stavova, a puno je više onih koji IMAJU NEKI SVOJ SUSTAV VRIJEDNOSTI KOJI NEMA VEZE S VJEROM NI SA CRKVOM. Unatoč tome što su stvorili svoje kršćanstvo koje se odmaklo od Crkve, sebe nazivaju kršćanima. Kako sebe mogu nazivati kršćaninom ako sam to U CRKVI POSTAO, A SADA NE SLIJEDIM NI U ČEMU NAUČAVANJE CRKVE?

 

Kako sebe mogu nazivati dijelom obitelji ako sam sa svim au zavadi i nemam nikakva odnosa sa tom obitelji?

 

Stvorivši svoje privatno kršćanstvo, neki su zapravo OPRAVDALI SVOJ NEDOSTATAK ODLUČNOSTI I TRUDA DA NEŠTO SA SOBOM I NAPRAVE, te koriste to kako bi UMIRILI SAVJEST RADI VLASTITIH PROPUSTA I GRIJEHA. Svaki se čovjek naime srami grijeha; to je tako od Adama i Eve i njihovih grijeha, pa sve do danas. To je razlog što netko sebe nazova kršćaninom, ali živi posve suprotno tome i život opravdava nekakvim kvazi kršćanstvom.

 

ODLUČNO SE TRUDITI OKO SVOJEG APOSTOLATA

 Doista, ponekad ljudi koji ne vjeruju djeluju puno odlučnije kada je riječ o odlučnosti da ostvare svoje IDEALE. U začecima ostvarivanja raznih ideologija, ZA IDEALE SU LJUDI BILI SPREMNI GINUTI. Ideal iza sebe nije imao ništa osim IDEJE, koja je često bila UTOPIJA- NEOSTVARIVI SAN LJUDI KOJI NISU TO SHVAĆALI. Nerijetko su upravo takvi UKLANJALI BOGA IZ ŽIVOTA U SVIJETU, i to su činili brutalno, nasilno, a sami su provodili svoje ideale ODLUČNO, S VELIKIM TRUDOM. Pokazali su time koliko im je do toga stalo: bili su spremni sve staviti na kocku.

 

Kada je kršćanstvo u pitanju, onda se NE RADI O NEKOJ IDEOLOGIJI, NE RADI SE O UTOPIJI, već se radi O NAŠEM ŽIVOTU- NAŠEM SPASENJU! To spasenje ima jedan jedini CILJ ZA NAS- ISUSA KRISTA! Za doći do tog cilja, od Krista, potrebno se TRUDITI OKO SVOJE SVETOSTI, OKO SVOJE VJERE SADA. POTREBNO JE ODLUČNO ŽIVJETI VJERU U SVEMU ŠTO SVAKODNEVNO PROLAZIMO.

 

Gospodin želi da se potpuno prepustimo njemu u postizanju osobne svetosti i u vršenju osobnog apostolata, barem jednako tako odlučni kao što to rade ljudi koji se angažiraju u svjetovnim pitanjima. Isus želi da se iskreno zanimamo za njegove stvari. To je jedini cilj vrijedan truda. Ni jedan drugi ideal, ne može se usporediti sa služenjem Kristu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-73). Mi imamo samo JEDAN CILJ- BOG, imamo samo jednog Gospodina Isusa Krista i moramo stoga njemu upraviti sve svoje: rad, planove, zabavu,...sve.

 

JEDAN KRŠĆANIN SVE, BAŠ SVE TREBA PREOBRAZITI U SVOM ŽIVOTU U SLUŽENJU KRISTU I BLIŽNJEMU. I to uvijek ide tako da IMA ISPRAVNU NAKANU U SVEMU ŠTO RADI, DA PAZI NA PRAVEDNOST I NA LJUBAV U ODNOSU SA LJUDIMA. Pri tom valja voditi računa kako “nije dovoljno imati želju za savršenstvom, već ona mora biti popraćena ČVRSTOM ODLUČNOŠĆU ČOVJEKA DA SE I POSTIGNE” (Sveti Alfonz Marija Liguori, Dlejatna ljubav za Isusa, str.114).

 

Lk 8, 1-3

 

U ono vrijeme: Isus zareda obilaziti gradom i selom propovijedajući i navješćujući evanđelje o kraljevstvu Božjem. Bila su s njim dvanaestorica i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti: Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Huze; Suzana i mnoge druge. One su im posluživale od svojih dobara.

 

 

 

Današnje evanđelje stavlja u prvi plan lik nekolicine žena koje su tiho slijedile Isusa služeći mu i pomažući na njegovu putu. Pred čestim optužbama kako Crkva umanjuje ulogu žene u svojem poslanju podsjetit ćemo na bezbrojne žene koje se časte na poseban način. Majka Božja je žena koju u Crkvi više častimo od svih drugih svetaca. Ne treba tu previše riječi trošiti na potvrdu ovih riječi.

 

 

 

Pored nje nalazimo žene ispod Križa, koje nisu pobjegle nego su plakale sjedinjujući svoju tugu s mukom Raspetoga: Marija Kleofina, Marija Magdalena, Saloma, te mnoge druge žene koje su ih pratile kako navodi evanđelist Marko (Mk 15,41). Sjetimo se Smarijanke grešna života koja je Gospodina prva naviještala po Samariji, ili Lidije koja je prva prihvatila vjeru među europljanima. Siromašna udovica koja je dala samo dva novčića kao milostinju postala je primjer velikodušnosti; žena koja je bolovala od krvarenje- primjer ustrajne vjere koja se probija do Isusa; grešnica koja troši silnu pomast na Isusa, primjer ljubavi koja daje sve od sebe za prići Bogu; Marta i Marija postaju modelom Crkve koja radi i moli. Prva osoba kojoj se Gospodin ukazao bila je Marija iz Magdale, nekada grešnica, a sada primjer kako se ljubi Gospodina svim svojim srcem i svom svojom dušom.

 

 

 

Pogledate li malo bolje, žena ima posebno mjesto u evanđelju. Papa Pavao VI veli o ulozi žene u Crkvi: “Ako se Crkva temelji na svjedočanstvu Apostola, onda žene tome uvelike pridonose tako da HRANE VJERU KRŠĆANSKIH ZAJEDNICA” (Govor na organizacijskoj sjednici Godine žene, 18. travnja 1975.). Kaže sveti Ivan Pavao II u Christifidelis laici (br. 49) kako i žene i muškarci dijele odgovornost na jednak način za rast i širenje Crkve pri čemu žene imaju posebnu ulogu u razvoju Crkve: “žene su uvijek imale odlučujuću ulogu i obavljale su niza službi od posebne važnosti za Crkvu. To je povijest jednog dugog rada, većma ponizna i skrivena, ali ne manje važna za rast i svetost Crkve.

 

 

 

Zbog čega žene imaju posebnu ulogu u razvoju Crkve? Možda je to najbolje opisao sveti Ivan Pavao II referirajući se na onu scenu u kojoj pred Isusa dovode grešnicu uhvaćenu u preljubu. Ta je žena uhvaćena u preljubu S MUŠKARECEM, ALI MUŠKARCA NITKO NE OPTUŽUJE- DOVODE SAMO ŽENU. Sveti papa taj moment koristi kako bi podsjetio na ŽENE KOJE ČESTO PLAĆAJU CIJENU TUĐIH GRIJEHA, A NE SAMO SVOJIH: “Koliko puta na sličan način, ŽENA PLAĆA cijenu vlastitog grijeha (može biti da je ona sama kriva ili je njezin grijeh zapravo “grijeh drugog čovjeka”), ali PLAĆA SAMO ONA I PLAĆA SAMA. Koliko je puta žena napuštena u svom majčinstvu, kada muškarac, otac njezina djeteta, ne želi prihvatiti svoje očinske obaveze i odgovornost koje s njima dolaze!(Mulieris dignitatem, 14). Ivan Pavao II ima pred očima scenu napuštene žene koja OPTUŽUJU MUŠKARCI koji sami često PROVOCIRAJU GRIJEH ZA KOJEG OPTUŽUJU ŽENU. I ne samo to, oni koji zajedno s njom griješe pretvaraju se u TUŽITELJE.

 

 

 

U tom pogledu žene su slične Kristu. Često puta TRPE ZBOG DRUGIH, baš kao što je i Krist trpio, NE RADI SEBE, VEĆ RADI NAS. Puno je puta potrebno očistiti nered koji ostaje za suprugom, za djecom; treba oprati robu, skuhati; njegovati sve bolesnike i zaboraviti na svoje umore i nezadovoljstva; često nakon posla, kada svi drugi uzmu malo “vremena za sebe”, žena ne može sebi priuštiti takav luksuz- mora raditi i pripravljati sve durgima. Ovo je trpljenje najčešće nevidljivo, ali je ZNAK VELIKE LJUBAVI KOJU ŽENE IMAJU U SEBI.

 

 

 

Problem je što to često drugi (obično muškarci) ne primjećuju (jer je nevidljivo) i tek kada neka žena smalakše pod svojim i tuđim teretima, shvate s kim žive i kakvu žrtvu podnosi žena. Ovo trpljenje izraz je one iste ljubavi kojom su žene ljubile Krista Isusa dok su bile s njima. To trpljenje izražava jednu ljubav za druge živu i djelotvornu koja čini da žena radi velike stvari u svojoj okolini. Istovremeno, ovo je izraz jedne duboke vjere koja nas potiče na žrtvu za druge iz ljubavi, i pravi je ODGOVOR ŽENSKOG SRCA I UMA NA SVE ONO ŠTO BOG OD ŽENE TRAŽI.

 

 

 

Ovo je razlog zbog kojeg se Isus najprije ukazao ženi, zbog kojeg je toliko računao s njima: VELIKA LJUBAV I VELIKA SPOSOBNOST TRPLJENJA KOJOM SU DRUGIMA MIJENJALI ŽIVOTE NA JEDAN NEVIDLJIV NAČIN. Trpljenje tih žena i njihova snaga preuzimanja tuđih grijeha na sebe, tuđih tegoba na sebe- učinila ih je velikim znacima ljubavi i modelom SLUŽENJA U CRKVI. Nitko tako ponizno, ne tražeći ništa za sebe, nitko s toliko ljubavi nije služio Kristu kao ove žene.

 

 

 

Ovakav stav koji naglašava sposobnost trpljejna i preuzimanja tuđih tereta na svoja leđa, ne znači da žene ne trebaju biti ambiciozne, da se ne trebaju profesionalno “ostvariti”. Ipak, kada njihovo profesionalno “ostvarivanje” zakoči svu ženstvenost u njima, kada žena postane netko tko ne pokazuje u ničemu svoju ženstvenost i svoju žensku ljubav, kada se ženstvenost svede samo na spolnost, na seksipil, treba se zaustaviti i preispitati o svom odnosu prema životu.

 

 

 

Dostojanstvo žene izvire iz jedne zdrave ženstvenosti koja je SNAŽNA PO SVOJOJ SPOSOBNOSTI TRPLJENJA. Drugim riječima, dostojanstvo žene izvire iz njezine SNAŽNE LJUBAVI koja se tim trpljenjem izriče. Pa ako Gospodin drži da se najveća ljubav pokazuje DARIVANJEM ŽIVOTA ZA DRUGOGA, čini mi se kako nema boljeg primjera nego što ga daju samozatajne supruge, majke, djevojke koje svoje ŽIVOTE POSVEĆUJU BLIŽNJIMA. Možemo kazati kako se ZAPOVIJED LJUBAVI KOJOM SMO DUŽNI LJUBITI BLIŽNJE KAO SAME SEBE, NAJBOLJE OSTVARUJE NA ŽENI. LJUBAV KOJU SU GOSPODINU ISKAZALE OVE ŽENE, NIJEDAN APOSTOL (osim Ivana) NIJE MOGAO DAROVATI- samo su one stajale pod križem Gospodinovim združujući svoju tugu s njegovim trpljenjem. One su “ušle” u njegovo trpljenje, jer se tolikom trpljenju u svakodnevici može približiti samo jedna žena.

 

 

 

Jedna žena, sa svojom ženstvenošću može samo donijeti boljitak na svom radnom mjestu, u okruženju u kojem boravi, u svojoj obitelji. Ne možemo se složiti s konstatacijama kako ŽENA SEBE STVARA koje često možemo čuti od feminista. Često puta takvi stavovi koji potiču razvoj žene u skladu s nekim ambicijama koje su upitne, mogu razoriti ženstvenost i samu ženu. ŽENA SE RAĐA i takva se žena RAZVIJA DO ZRELE ŽENSTVENOSTI BEZ KOJE ČOVJEČANSTVO NIKADA NE BI MOGLO IMATI ONU HUMANU DIMENZIJU KOJU RAZUMIJEMO PREKO JEDNE LJUDSKOSTI KOJA VOLI. Žena neće zbog svojih poslovnih ambicija postati jednaka muškarcu- ŽENA JEST JEDNAKA MUŠKARCU PO SVOM ROĐENJU- IMAJU ISTO DOSTOJANSTVO i nitko nema pravo kazati kako žena nije jednaka.

 

 

 

Na žalost, perciramo stvari drugačije jer često sami NE ŽIVIMO KRŠĆANSKI. Tamo gdje je prisutan kršćanki život i kršćanska ljubav, postoji i RAZUMIJEVANJE IZMEĐU ŽENE I MUŠKARCA I NEMA PONIŽAVANJA ŽENE, VEĆ SE ŽIVOTI MUŠKARCA I ŽENE DOPUNJAVAJU U LJUBAVI. Nemojte krivo gledati na stvari i misliti kako jedna dobra kršćanka koja je sebe posvetila svome domu nema utjecaja na surpuga ili svoju djecu koja su “uspješna”- TA JE ŽENA USPJEŠNIJA OD NJIH I BEZ NJE NIČEGA NE BI BILO. Ako je kršćanski odgojila svoju djecu, ako je suprug kršćanin, onda zahvalnost koju ta žena prima od njih nema cijene i više joj vrijedi od bilo čega drugog. Pogledajte samo koliku ljubav ima žena u sebi: za svoju nevidljivu žrtvu, očekuje samo MALO ZAHVALNOSTI. Pa čak i onda kada je ne dobije, nastavlja se žrtvovati.

 

 

 

Crkva dobro razumije ovo. Na žalost ne razumiju svi, i često nam se događa da u jednom patrijahalnom okruženju neki “kršćanin” omalovažava svoju ženu neprimjerenim odnosom prema njoj. Jednako tako se događa da neka “kršćanka” želi sebe osloboditi takvih stavova pa radikalno kritizira sve jer ne shvaća ispravno ono što Crkva naučava o ženi. Tako postajemo svjedoci jedne napetosti koja se stvorila između “machizma i feminizma”. Oba ekstrema ženu doživljavaju na krivi način.

 

 

 

Na II Vatikanskom Koncilu o ženi se jasno progovara u svjetlu trpljenja i žrtvovanja iz ljubavi prema drugima. Naglašavamo kako se ljubav ne može bolje iskazati preko žrtve za drugoga, a žene su u tome posebne i, dat ću sebi malo slobode, samo ih Gospodin u tome nadmašuje. “Čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je Bog htio radi njega samoga, ne može potpuno naći sebe ossim u iskrenom darivanju samoga sebe” (Lumen Gentium, dogmatska konstitucija o Crkvi, 36). Ovaj stav Crkve o čovjeku sveti Ivan Pavao II primjenjuje na ženu: “Ne može pronaći samu sebe, osim po darivanju svoje ljubavi drugima. Da bi ispunila svoje poslanje, žena mora razviti osobnost i ne dopustiti da se ponese naivnom željom za oponašanjem (muškarca), jer će u pravilu tako dospjeti u niži položaj, a neke njezine kvalitete ostat će neispunjene. Ako je ona zrela osoba s karakterom i vlastitim mišljenjem, onda će uistinu ispunjavati poslanje za koje se osjeća pozvanom, kakvo god ono bilo. Njen život i rad biti će duboko konstruktivni i plodonosni te puni značenja, blo da provodi dan posvećena suprugu i djeci ili drugačije, da je odustala od ideje o braku iz ekog plemenitog razloga te se potpuno posvetila drugim zadaćama” (Mulieris dignitatem, 27).

 

 

 

Shvatite li ove riječi ispravno razumjet ćete kako Crkva ne stavlja ženu u “škatulu” braka, majčinstva, obitelji,... To je samo jedan od oblika, a meni se čini najplemenitiji, na koji se žena ostavaruje kao žena. Naime, majka jednog znanstvenika, sigurno je pamenta žena; majka jednog automehaničara je sigurno spretna i dovitljiva; majka jednog liječnika shvaća dobro čovjekove patnje i bolesti;.... Sve te majke su posebne po svojim sposobnostima. Druge žene, IZ PLEMENITIH RAZLOGA, svoje sposobnosti NE OGRANIČAVAJU NA OBITELJ već se STAVLJAJU U SLUŽBU MNOGIMA. Bilo bi neprimjereno da jedna majka zanemari sovju djecu i obitelj radi “nekoga.”

 

 

 

Govoreći o ostvarivanju žene izvan okvira obitelji, supružništva, majčinstva, treba razlikovati “stavljanje u službu” od “ostvarivanja ambicije”. Naime, moguće je OSTVARITI BILO KOJU AMBICIJU STAVLJANEM U SLUŽBU. Žena može biti izvaredna direktorica, bez da izgubi svoju ženstvenost. Može raditi bilo koji posao na takav način da svojom ženstvenošću, prije svega onom istom ljubavlju, trpljenjem i žrtvom supruge i majke, oplemeni živote onih s kojma radi ili kojma zapovijeda kao upraviteljica. Tada se ambicija polako ostvaruje na jedna kršćanski način i to prestaje biti ambicija, a postaje istinsko služenje bližnjima.

 

 

 

Svaka žena u svom vlastitom djelokrugu života- ako je vjerna božanskom i ljudskom pozivu- može, a zapravo i postiže puninu svoje ženske osobnosti. Sjetimo se samo Marije, Majke Božje i Majke ljudi, koja nije samo uzor,nego i dokaz nadnaravne vrijednosti naoko nevažnog života” (Razgovori s mons. Escrivom de Balguerom, 87).

 

 

 

Želimo naglasiti, kako se u vremenu feminizacije svega i svačega, događa nešto što ne možemo nazvati ispravnim. U želji da se naglasi ženstvenost u društvu, događa se FEMINIZACIJA MUŠKARACA koji time pokazuju svu slabost svojih karaktera, a s druge strane javlja se neprirodna MACHIZACIJA ŽENA koja na DEGRADIRA ŽENSTVENOST s izgovorom da je pokušava izdići iz svkaodnevice žene, supruge i majke. Jednim neprirodnim odnosom prema ženi, snižava se dostojanstvo žene i gubi se prava ženska osobnost u onih koji imitiranjem muškarca pokušavaju izdići ženstvenost.

 

 

 

Žena je uvijek jedna i neponovljiva u svojoj osobnosti ŽENE, A NE MUŠKARCA. “Žena je pozvana da obitelji, društvu, Crkvi donese nešto svoje, ono što je njoj vlastito i što samo ona može dati: svoju diskretnu nježnost, svoju neumornu velikodušnost, svoju ljubav za konkretno, sovju oštroumnost i intuiciju, svoju jednostavnu i duboku pobožnost, svoju dosljednost...” (Razgovori s mons. Escrivom de Balguerom, 87). Za razliku od današnjeg društva koje cijeli svijet usmjerava čovjeku tako da ga potiče na samoostvarenje preko svojih ambicija, “Gospodin od nas traži da služimo njemu, da služimo svetoj Crkvi, da služimo društvu, našoj braći ljudima, svojim dobrima, svojom pameću, svim talentima koje nam je dao” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-51). To se služenje najbolje odražava preko žena koje svojim trpljenjem i žrtvama koje podnose zbog drugih najbolje u sebi oživljavaju onaj ideal ljubavi po kojoj je čovjek sličan svome Stvoritelju.

 

 

 

Lk 7, 36-50

 

U ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.

 

Kada to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.«

 

I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.«

 

Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«

 

 

 

UVOD

 

U današenjem se evanđelju, farizeji i pismoznanci skandaliziraju Isusovim ponašanjem, jer se druži da ljudima nemoralna ponašanja, po njihovim mjerilima. “Isus je farizeje sablaznio blagujući sa carinicima i grešnicima po domaću kao i s njima samima. Protiv onih među njima »koji se pouzdavahu da su pravednici a druge potcjenjivahu« (Lk 18, 9), Isus je ustvrdio: »Nisam došao zvati pravednike nego grešnike na obraćenje« (Lk 5, 32). Išao je još dalje proglašujući pred farizejima da, zbog toga što je grijeh sveopći, oni koji umišljaju da im spasenja ne treba zasljepljuju sami sebe” (Katekizam Katoličke Crkve, 588).

 

 

 

Isusova je molitva tijekom njegova javnog djelovanja bila takva da je UNAPRIJED NAVJEŠĆIVALA MOĆ NJEGOVE SMRTI I USKRSNUĆA: Isus sluša MOLITVU VJERE izraženu poneka riječima kao u slučajevima gubavca, ili Jaira, ili pak žene kananejke, ili onog razbojinka na križu. Nekada istu molitvu “čuje” u tišini, kao u slučaju prijatelja koji donose paraliziranog druga kroz krov, ili u slučaju žene koja j ekrvarila dvanaest godina, ili u slučaju žene otpužne za preljub. U svakom od tih slučajeva Isus MOLITVU POVEZUJE SA LJUBAVLJU: s jedne je strane grešnik koji žudi za ljubavlju, a s druge strane je Bog koji je tu ljubav spreman dati kada vidi žudnju.

 

 

 

Ljubav se ne može odvojiti od vjere u životu vjernika. Voliš na način na koji vjeruješš u Boga. S jedne strane nalazimo na ljude koji žeđaju za ljubavlju i to izražavaju riječima: “Isus sine Davidov, smiluj se”, ili “Smiluj nam se Sina Davidov”. Stoga, Isus kada udovoljava molitvama ovih ljudi govori: “Idu u miru, vjera te tvoja spasila”, jer pokazuju vjeru u Boga koji ima doći po Davidovu potomstvu. Isus se NE ZANIMA ZA DUBINU NJIHOVE VJERE, jer ON ISKAZUJE LJUBAV KADA IH USLIŠAVA, stoga im čini ono što bi zaljubljenik činio voljenoj osobi: udovoljava joj i prelazi preko grešaka te osobe. Ovakvu ljubav Isus iskazuje riječima OPRAŠTANJA: “Idi i ne griješi više”! Tako Bog svoju ljubav iskazuje MILOSRĐEM.

 

 

 

ISUS LJUBI SVE LJUDE BEZ RAZLIKE

 

U današenjm evanđelju Isus ulazi u kuću Šimuna, bogata farizeja. Vjerojatno uzbuđen jer se skupilo mnoštvo oko kuće, Šimun zaboravlja na jednostavne geste uobičajene kod Židova, kojima su izražavale gostoprimstvo, kao što je primjerice pranje nogu. Moguće je kako su svi bili zbunjeni dolaskom grešnice koja je napravila upravo ono što je domaćin propustio: OPRALA JE NOGE ISUSU SVOJIM SUZAMA: “Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.

 

 

 

Isus je ne odbacuje od sebe. Za razliku od njega svi drugi koji sebe smatraju pravednima, optužuju ne samo grešnicu, već i Isusa što joj dopušta približiti mu se: “Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.” Poznavajući namisli srca farizeja, Isus ga kori: “Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo.” I iskazuje tim riječima milosrdu ljubav prema grešnici: OPRAŠTA JOJ GRIJEHE, jer “ljubljaše mnogo.

 

 

 

Vidimo kako Isus ne pravi razliku između ljudi, jer zna kako je i farizej (kao i svi mi) grešan čovjek. I nije zainteresiran za količinu tih grijeha, već za srce čovjeka. Jedan dobar roditelj, neće zanemariti svoje dijete zato što ono griješi. Naprotiv, POUČAVAT ĆE GA I VODITI KROZ ŽIVOT, i u tom vodstvu nužno je da mu OPROSTI POGREŠKE. Dijete će pri opraštanju razumjeti da ga roditelj voli, a s vremenom, kada shvati TEŽINU SVOJIH GREŠAKA, RAZUMJET ĆE I KOLIKU MU JE LJUBAV RODITELJ ISKAZAO OPRAŠTANJEM.

 

 

 

Tako je i sa Isusom: vodi nas kroz život i zanima se samo za naše srce. Želi da preko grijeha koje nam oprosti SHVATIMO KOLIKO NAS VOLI I DA GA ZAVOLIMO I MI VIŠE I NAPRAVIMO MU MJESTA U SVOM SRCU. Da budemo GOSTOLJUBIVI POPUT OVE GREŠNICE.

 

 

 

Poruka farizeju ide izravno preko opraštanja: “Komu se malo oprašta, malo ljubi”. Onaj koji misli KAKO MU SE NEMA ŠTO OPRAŠTATI, onaj koji misli kako je BOLJI I PRAVEDNIJI OD OSTALIH, zapravo je čovjek koji NEMA OSJEĆAJA ZA DRUGE i ne razumije kako je sposoban povrijediti drugoga. Drugim riječima, NEMA LJUBAVI U SEBI.

 

 

 

Mi često radimo upravo ono što Bog ne želi: DIJELIMO LJUDE PO NJIHOVIM GREŠKAMA, A NE GLEDAMO IM U SRCE. Bog ljubi SVE LJUDE BEZ RAZLIKE I SVIMA OTVARA PRIGODU DA IM UĐE U ŽIVOT. Upravo preko ovogo OPRAŠTANJA, preko milosrđa koje se daje od Boga, možemo shvatiti kako naše “svakodnevne slabosti- sami padovi, ako to Gospodin dopusti- trabju nas potaknuti da LJUBIMO VIŠE, i ujedinimo se s Kristom putem KAJANJA I POKORE” (F.F.CARVAJAL, Razgovarati s Bogom, VIII-43).

 

 

 

LJUBITI BOGA SVIM SRCEM- NAPRAVITI MU MJESTA U SVOM SRCU

 

Ako niste primjetili, Isus kori Šimuna farizeja ne zbog njegovih grijeha, već zbog nedostatka ljubavi. Šimun nije imao dovoljno ljubavi za Boga. Ugostio ga je, ali se smeo pri tom i više se zaokupljao drugim stvarima nego Isusom. Stoga je propustio izraziti mu gostoljubivost i prijateljstvo. On je poželio da mu Isus uđe u kuću, ali ga nije primio dobro.

 

 

 

Kako mi možemo primiti Gospodina u svoje srce, u svoj dom ispravno? Trebamo svoje SRCE USMJERITI GOSPODINU, VIŠE PAZITI NA BOGA NEGO NA DRUGE STVARI, VIŠE MISLITI O BOGU NEGO O NEČEM DRUGOM, POZORNOST USMJERITI NA BOGA!

 

 

 

Ovo je moguće samo ako čovjek RAZUMIJE KAKO JE GREŠAN I KAKO MU JE BOG SPREMAN OPROSTITI UNATOČ TOJ GREŠNOSTI. Drugim riječima, samo ako razumije kako ga BOG VOLI. Čovjek koji shvaća takvu ljubav- jednu ljubav koja prelazi preko njegovih grijeha- može samo odgovoriti zahvalnošću, pažnjom, jer nema drugog način da nadoknadi veličinu te ljubavi koja mu se daruje.

 

 

 

Isus želi BITI S NAMA, i to pokazuje i u današnjem evanđelju. Svakome ponavlja one riječi upućene apostolima na Posljednjoj večeri: “Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama...” (Lk 22,15). To nam samo kazuje kako Isus želi da je njegovo najdraže boravište TVOJA DUŠA! Ne postoji ništa tako sveto i veliko za njega u ovom svijetu kao što je čovjek. Stoga ŽELI BOG DA GA SVAKI ČOVJEK PRIMI U SVOJE SRCE!

 

 

 

GOSTOLJUBIVOST u primanu Boga, rekosmo, najprije se izražava pokajničkim srcem koje PRIMA LJUBAV KROZ OPRAŠTANJE. No ne može čovjek ostati samo na tome, jer bi to značilo kako ništa sa sobom ne radi, kako se ne mijenja, kako mu oproštenje služi samo kao Šimunu primanje Isusa u kuću- jedno primanje da ga vide drugi, a ne primanje od srca.

 

 

 

Valja nam stoga još nešto “napraviti” sa svojim životom. Pokušajmo to razumjeti preko iščekivanja dragog gosta. Kada nekoga pozivate u svoj dom, onda se PRIPRAVLJATE NA TAJ DOLAZAK. Čisite dom i uređujete ga. Slično bi trebalo biti sa našim srcem: pred susret s Gospodinom, srce treba biti čisto i urešeno krijepostima. Na poseban način o toj čistoći treba voditi računa ako se Gospodina prima u Svetoj Pričesti. VALJA SE PRIPRAVITI NA PRIČEST, I TA PRIPRAVA NE MORA BITI SAVRŠENA, VEĆ “MORA BITI” I KAO TAKVA ONA JE ISKAZ NAŠE LJUBAVI BOGU. S pažnjom se valja pogledati u dušu i ispovjediti sve svoje jadi Bogu. On oprašta i ne mari za te jade, već VIDI SRCE RASKAJANO, ŽELJNO NJEGA I NJEGOVE LJUBAVI. BOG TI S LJUBAVLJU DOLAZI- S LJUBALJU GA I PRIMI.

 

 

 

Sveti Ivan Avilski to ovako opisuje: “Kako bi se čovjek obradovao da mu tko kaže: 'Kralj će odsjesti u svom domu i iskazati ti naklonost!' Vjerujem da ne bi mogao ni jesti, ni spavati, cijele bi noći razmišljao: 'Kralj će doći u moju kuću- kako ću ga ugostiti?' (Sveti Ivan Avilski, Propovijedi, II., 2). A nama u srce doalzi puno više od bilo kojeg zemaljskog kralja- dolazi Bog. Unatoč tome, često to zanemarujemo i više pažnju (poput farizeja iz evanđelja) usmjeravamo drugim stvarima, nego što mislimo o Bogu i njegovoj želji da BUDE BOG S NAMA.

 

Lk 7, 31-35

 

U ono vrijeme reče Isus: “S kim dakle da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima dovikuju po poslovici: Zasvirasmo vam i ne zaigrate, zakukasmo i ne zapalakaste! Doista, došao je Ivan Kristitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: Đavla ima! Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika! Ali opravda se Mudrost pred djecom svojom.”

 

 

 

NE OBAZIRATI SE NA NEUGODNOSTI

 

Gospodin gotovo s prijekorom kori naraštaj s kojim živi, jer nisu znali ODGOVORITI NA POTICAJE koji su OD BOGA DOŠLI preko Ivana Kristitelja i Gospodina Našega Isusa Krista. Zato i koristi riječi jedne igre koju su djeca upražanjavala u to vrijeme, a po kojoj je na poticaj s jedne strane trebalo odgovoriti postupanjem s druge strane: “Zasvirasmo vam i ne zaigrate, zakukasmo i ne zapalakaste!”Isus je zasigurno bio upoznat sa izrugivanjem koje je snašlo Ivana Krstitelja. Premda je živio kao asketa, govorili su “Đavla ima!” Ružno su govorili i o njemu samome, zanemarujući pri tom kako su se divili njegovim riječima koje su ih ohrabrivale i davale im snage da nastave živjeti unatoč teškoćama, te kako su ostajali bezt daha pred čudesima koje je pred njima radio. Sve to nije pomoglo i unatoč svemu dobru koje su vidjeli, počeli su ružno govoriti i o Isusu i o Ivanu Kristitelju.

 

 

 

Božji prst u Isusu mogli su vidjeti samo oni koji su imali srce djeteta, ali su zato mnogi umni i inteligentni ljudi ostali slijepi za ono što se pred njima nalazilo. Stoga Gospodin i govori: “opravda se Mudrost pred djecom svojom.

 

 

 

Današnje evanđelje nas poučava kako u želji da napravimo neko dobro ljudima, lako možemo postati predmetom ogovora, kleveta i izrugivanja. To nas ne bi smjelo zaustaviti u našim apostolskim naporima. U svojim naporima da živimo kršćanski, moramo zanemarivati ovakve pojave i ići samo naprijed. Ne smijemo dopustiti sebi da nas nekolikom riječi zaustavi u našem djelovanju. Moramo im se suprostaviti drugačijim oružjem. Moramo NAŠ GOVOR PRILAGODITI SVIMA. “Kraljevstvo je nebesko upravljeno SVIM LJUDIMA, u nastojanu da se ostvari poziv da svi budu njegovi udovi. Za naglasiti ovo, Isus se približio svima koji su živjeli na marginama društva, dajući im prednost dok je naviještao Radosnu vijest. (...) Više od toda, donosi tim marginaliziranim ljudima jedno iskustvo oslobođenja dok boravi i jede s njima, ophodeći se prema njima kao prema sebi jednakima, kao prema svojim prijateljima” (Redemptoris missio, br.14). U tom smislu riječi iz današnjeg evanđelja opisuju Isusov apostolat u svjetlu onog kako je činio, ali na jako ružan način: “Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!

 

 

 

PRISTUPATI SVIMA, BEZ RAZLIKE: imati red u djelovanju

 

Isus je pristupao SVIMA BEZ RAZLIKE i u svakome je pokušavao probuditi interes za svoje spasenje. Pokušao je “svirati” da bi netko “zaigrao”; pokušao je “kukati” da bi netko “zaplakao.” I to nije jednako odzvanjalo u svim dušama, ali je SVIMA BILO UPRAVLJENO.

 

 

 

U tom smo smislu i mi pozvani djelovati. Naš je život, JEDAN ŽIVOT ZA SVE LJUDE. Nemojte krivo razumjeti; mora postojati RED U TOM DJELOVANJU. Jedna majka i jedan otac najprije imaju odgovornost spram svoje obitelji i svoga posla kojim priskrbljuju sredstva za života. Ipak, ni oni ne mogu i ne trebaju izbjegavati susrete s ljudima koji različito misle od nas ili su nekada nešto loše kazali o nama. I njima su poslani. Mi smo poslani SVIM LJUDIMA, što ne znači da moramo postati potpu tih ljudi. Naprotiv, ZADRŽAVAJUĆI SVOJU KRŠĆANSKU OSOBNOST, VALJA NAM PRIĆI SVAKOME I PREKO PRIJATELJSKOG GOVORA, UNIJETI KRISTA U NJEGOV ŽIVOT.

 

 

 

Ovo UNOŠENJE KRISTA u nečiji život, ne znači da mi moramo stalno govoriti o Kristu. Ne, potrebno se STVARATI PRIJATELJE, BITI UGODNO DRUŠTVO SVAKOME, paziti da naše ponašanje NE ODBIJA LJUDE, VEĆ DA IH PRIVLAČIMO. Isus je od ljudi radio svoje PRIJATELJE, pristupajući SVAKOME I POKUPAVAJUĆI SEBE PRILAGODITI POTREBAMA TIH LJUDI. To i jest bio razlog što su mu prigovarali i izrugivali mu se.

 

 

 

PRILAGODITI GOVOR LJUDIMA

 

GOVOR je često jako oružje s kojim se stvaraju prijatelji. Mogli bismo govoriti o DARU JEZIKA kojeg imaju, ne oni koji govore mnoštvo jezika ili govore neke stvari koje ih nitko NE RAZUMIJE, već je DAR JEZIKA GOVOR KOJI OSVAJA LJUDE SVOJOM JASNOĆOM I ISTINITOŠĆU, STVARAJUĆI OD NJIH MOJE I KRISTOVE PRIJATELJE. “Svakog dana molim, svim srce, da nam Gospodin udijeli dar jezika. Takav dar jezika ne sastoji se u poznavanju različitih govora, nego u tome da se ZNAMO PRILAGODITI SPOSOBNOSTIMA ONOGA KOJI SLUŠA” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, br. 634).

 

 

 

Želimo li imati prijatelja, moramo govoriti tako da nas RAZUMIJE. To je prvi uvjet “spostolata prijateljstva” na kojeg smo svi upućeni. Tu valja biti JASAN o ŽIVOTNIM STVARIMA. Ne treba “bubati” o evanđelju, već o poslu, obitelji, moralu, ponašanju prema prijateljima, o svemu što sačinjava svakodnevicu. “Ne radi se o tome da se govori na neuk način da bi priprosti razumjeli, nego da se govori kao mudrac, kao kršćanin, na svim aprihvatljiv način” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, br. 634).

 

 

 

Govoriti kao mudrac i kršćanin, znači u SVEMU TRAŽITI DOBRO I SVOJ GOVOR PRILAGODITI TOME. Naravno, ovo NE ZNAČI PREŠUĆIVATI ZLO. Sjetite se kako takvim prešućivanjem lako postajemo sudionici zla. Ovo samo znači GOVORITI I O DOBRU I O ZLU TRAŽEĆI DOBRO SUGOVORNIKA! U protivnom, naš će govor postati ogovor ili kleveta. Kada se traži dobro sugovornika, govor o nekom zlu postaje bratska opomena ili dobohotan savjet koji pomaže i ne umanjuje ničije dostojanstvo. Ovo od nas zahtijeva delikatnost u pristupu svakom čovjeku, te SNAGU da ono što čovjeka može pogoditi kažemo na pravi način i s puno ljubavi. Puno je lakše odustati od govora koji nekome može pomoći, samo zato što taj govor može izazvati neugodnosti. Pri tom smo često puta SEBIČNI, jer NE MISLIMO NA DOSTOJANSTVO DRUGE OSOBE, već se BOJIMO NJEZINE REAKCIJE i bojimo se kako ćemo MI PRETRPJETI NEUGODNOSTI. “Zašto se ne odlučiš dati bratsku opomenu? Opomenu nije lako primiti jer s eosjećamo poniženim, barem upočetku. Ali dati je, nikada nije lako. Svi to savršeno dobro znaju” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, br. 641). “Zbog povjerenja koje ti je On ukazao moraš biti uravnotežen, opušten, jak, razborit- u ljudskome i u nadnaravnome smislu- kao zrela osoba, što mnogi tek s godinama stječu” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, br. 642).

 

 

 

Za postići da svi shvaćaju dobrohotno naš govor, najprije je potrebno imati svijest o tome kako SMO I MI LJUDI KOJI GRIJEŠE- slabi smo. “Želiš biti jak? Kao prvo priznaj da si jako slab i, zatim povejri se Kristu, koji je Otac i Brat i Učitelj, i koji nas čini jakima dajući nam sredstva za pobjedu: dakramente. Živi ih!” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, br. 643). Za govoriti kao kršćanin o svakodnevnim stvarima pridobijajući pri tom prijatelje, potrebno je na svijet gledati iz jedne drugačije perspektive: nadnarave- one koja nam omogućava pronaći dobro u ovoj stvarnosti čak i u stvarima u kojima se to dobro nigdje ne nazire. Ovo nije moguće ostvariti bez molitve i života koji je isključen iz Crkve. ŽIVJETI SAKRAMENTALNO ne znači samo primati sakramene, već ŽIVJETI SVE ONO ŠTO SAKRAMENTI OD NAS ZAHTIJEVAJU DA BISMO IH PRIMILI. Za živjeti PRIČEST, potrebno je stalno žrtvovati se za druge iz ljubavi prema njima, potrebno je voditi jedan primjeren i neporočan život. Sakramentalan život je ono što nazivamo autentičnim kršćanstvom. Pišemo o tome ovako jer vidimo mnoge koji ŽIVE AUTENTIČNO, ali ne mogu primiti sakramente. Vode li oni sakramentalan život? Rekao bih da vode jer, premda imaju zaprijeka u pristupu sakramentima, u sebi nose onu iskrenu želju koja ih čini da ZAIGRAJU KADA ČUJU “ISUSOVU PJESMU” I ZAPALAČU KADA ČUJU “ISUSOVU KUKNJAVU.” Drugim riječima, to su ljudi koji ODGOVARAJU NA EVANĐEOSKE POTICAJE SVOJIM ŽIVOTOM U SVAKODNEVICI.

 

 

 

GOVOR je jedan DAR OD BOGA čovjeku i mi ga moramo koristiti u našem apostolatu. “Navikni se govoriti srdačno o svemu i o svima, naročito o onima koji rade u službi Božjoj. A kada to nije moguće, šuti: i britki ili površni komentari mogu biti blizu mrmljanju i ogovaranju” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, br. 902). Treba govoriti u službi dobra: tješiti, poučavati, uljudno ispravljati, ohrabrivati, uveseljavati, obogatiti, ... I stalno valja imati na umu kako uvijek treba TRAŽITI DOBRO DRUGE OSOBE jer će nam to pomoći da sve što govorimo, činimo iz ljubavi i s ljubavlju prema bližnjem.

 

 

 

No i ŠUTNJA može biti veliki dar. Zapravo riječ je o RAZBORITOSTI I JAKOSTI duše koja ZNA ZAŠTUJETI kada je to potrebno. Ni pretjerana šutnja, ni pretjerani govor nisu dobri i jednko štete mogu nanijeti durgima. Stoga, valja voditi računa i paziti na svoje riječi kako bismo pomogli sebi i drugima, te kako bismo sticali, a ne gubili prijatelje. Naša šutnja ne smije biti izbjegavanje apostolata ili prijateljstva, već znak da ne želimo uapsti u neki grijeh svojim govorom.

 

 

 

Govor s drugim osobama može biti obogaćujući, ali i osiromašujući. Naime, u razgovorima se često dolazi do novih spoznaja, mnogi dobivaju dobre savjete na jedan spontan način,... “Otkrivam također da se razgovorom obogaćujem. Gajiti čvrsta uvjerenja, to je divno, ali moći ih prenijeti drugima, vidjeti da ih drugi dijele i poštuju, to je još divnije” (A. Luciani, Pisma illustrissimi, Moderna vremena, Zagreb 1997, str. 214.). Na ovakav način GOVOR postaje OBOGAĆENJE I GOVORNIKU I SLUŠATELJU i tada vrijedi ona da “iz obilja srca izlaze riječi prijatelja.”

 

 

 

Moguće je govor postane razarajući i za govornika i za slušatelja.Veliku štetu može napraviti jezik koji se izruguje, psuje, ogovara, kleveće,... “Beskorisne riječi izviru uz ispraznog i osiromašenog duha” (F.F.CARVAJAL, Razgovarati s Bogom, VIII-41). Valja nam nadzirati govor jer po riječima se vidi što nosimo u srcu: “Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo” (Mt 12,35). Potrudimo se i mi biti poput Krista koji je “prolazio zemljom čineći dobro” (Dj 10,38). “Čineći dobro i riječima, jednostavnim razgovorom u kojem se iskazje zanimanje za druge. Čak i naše pozdravljanje neka bude na na dobro onima koje susrećemo svakog dana, kao da im poručujemo: Kako se raudjem što sam te susreo!” (F.F.CARVAJAL, Razgovarati s Bogom, VIII-41).

 

 

 

 

1Kor 12, 12-14.27-31a

 Braćo! Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo — tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi.

 A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače?

 Čeznite za višim darima.

 

Lk 7, 11-17

 U ono vrijeme: Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te stavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.

 

MOLITI U CRKVI

 U prvom čitanju, u Prvoj Poslanici Korinćanima, sveti Pavao naglašava vezu kršćanina s Crkvom. Ističe kako ta veza mora biti organska, nedjeljiva poput veze između organa i tijela kojem organ pripada. Kada tijelo umre i organ se raspada- kada organ ne funkcionira dobro pati cijeli organizam, vijelo tijelo.

 

Tako dakle, kršćanin treba biti povezan s Crkvom da SUOSJEĆA S NJEZINIM PATNJAMA, jer SVE ŠTO SE DOGAĐA U CRKVI, pa ma koliko to bilo sablažnjivo, dotiče se svakog kršćanina. Stoga, VIŠE OD ZGRAŽANJA, POTREBNE SU MOLITVE ZA SVE VJERNIKE kako ne bi sami postali izvorom sablazni. Oni koji kritiziraju Crkvu iz mržnje, činit će to uvijek, no oni koji kritiziraju jer Crkvu vole, radije neka mole! Jer kritika može samo utvrditi stanje- a mi smo svjesni koliko je ono dobro ili loše, pa nije potrebno iscrpljivati se bespotrebnim govorancijama, već je potrebno utjecati se Kristu za svoju Crkvu.

 

 

CRKVA TIJELO KRISTOVO

 Zašto moliti za Crkvu i zašto se utjecati Kristu za nju? Najbolje je o ovome početi s Pavlomm riječima: “Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo — tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, (...). I svi smo jednim Duhom napojeni. (…) A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. I neke postavi Bog u Crkvi (...)”. Ovim riječima Pavao povezuje KRISTA I VJERNIKE U JEDNO: U CRKVU. Drugim riječima, KRIST I VJERNICI trebaju BITI KAO JEDNO. To “jedno” doživljava se kao ŽIVO TIJELO u kojem VJERNICI ŽIVE KAO ORGANI TOG TIJELA, a GLAVA TIJELA JE KRIST.

 

Preko glave UDIŠEMO zrak, i taj zrak unosi u nas kisik neophodan za naš život. Bez hrane i bez pića možemo živjeti neko vrijeme, ali bez zraka? Dakle, PRVI UVJET NAŠEG ŽIVOTA JEST DAH kojim unosimo ZRAK U SEBE. Za riječ DAH se u hebrejskom koristi riječ RUAH, a ona se jednako prijevodi kao DUH. Za jednog židova DAH I DUH imaju isto značenje: ŽIVOTNO- BEZ TOGA NEMA ŽIVOTA.

 

Crkva je jedno TIJELO u kojem se organi ne vezuju materijom, već su prije svega povezani DUHOM: “Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, (...). I svi smo jednim Duhom napojeni”. Duh Sveti povezje sve u jedno prije svega na DUHOVAN- NEMATERIJALAN način, kako bismo ŽIVJELI NA ISTI NAČIN: po Kristu, i s Kristom i u Kristu! Taj ŽIVOT U KRISTU odgovara ŽIVOTU U CRKVI, jer ako se TIJELO NAPAJA DAHOM PREKO GLAVE, tako i Glava- Krist NADAHNJUJE SVOJU CRKVU dajući joj tako jedan život drugačiji od onog kojeg živimo. Čovjek usmjeren MATERIJALNOM ŽIVLJENJU, sada DOŽIVLJAVA ZAOKRET- OBRAĆENJE i svoj život, živeći po Kristu USMJERAVA DUHOVNIM VRIJEDNOSTIMA koje ga trebaju stalno povezivati s GLAVOM. Glava Tijela- Crkve je Krist, a taj Krist je Sin Božji. Tako, SAMO PREKO KRISTA- GLAVE možemo doći do BOGA OCA STVORITELJA!

 

Potpuni Krist oblikovan je GLAVOM I TIJELOM, za koje vjerujem kako ih poznajete dobro. Glava je sam Spasitelj koji je trpio pod Poncijem Pilatom, i sada nakon uskrsnuća od mrtvih, sjedi s desna Ocu. A njegovo tijelo je Crkva. To nije ona ova ili ona crkva, već ona koja se proširila po cijelom sviejtu. Nije to samo ova crkva koju nalazimo među ljudima, kojoj pripadamo, već njoj pripadaju svi koji su živjeli prije nas i koji će u njoj živjeti poslije nas sve do kraja svijeta. Jer, ta je Crkva stvorena kao ZAJEDNICA VJERNIKA- koji su zapravo svi zajedno udovi Krista- i ta zajednica ima Krista kao Glavu koji SVOJIM TIJELOM UPRAVLJA S NEBA. I premda se ova Glava nalazi izvan dohvata naših pogleda, pogleda svoga Tijela, ona je s Glavom sjedinjena preko iste ljubavi” (Sveti Augustin, Ennarationes in Psalmos 56,1). A LJUBAV kojom smo vezani sa Kristom Glavom, je ista ona LJUBAV KOJOM BOG OTAC LJUBI BOGA SINA- A TO JE DUH SVETI. Princip jedinstva Crkve jest DUH SVETI koji nas povezuje s Kristom, koji svu ckrvu sakuplja i povezuje u jedno, koji nas hrani istom ljubavlju čineći Crkvu uvijek živu i svježu.

 

MILOSRDNA LJUBAV KAO PRINCIP JEDINSTVA CRKVE

 Možemo li malo govoriti drugačijim imenima o Duhu Svetom? Njega najčešće povezujemo s Ljubavlju Boga. Ljubav se na razne načine može izraziti, a jedan od načina izražavanja ljubavi jest MILOSRĐE, SUOSJEĆANJE I SAŽALJENJE. Upravo to nalazimo u Isusa čitajući današnje retke evanđelja. “Isus je svojim načinom života i svojim djelima prije svega objavio kako je ljubav prisutna u svijetu u kojem živimo: djelotvorna ljubav, ljubav koja se obraća čovjeku i prigljuje sve što sadrži njegovo čovještvo. Ova se ljubav na poseban način primjećuje u susretu s patnjom, nepravdom, siromaštvom, u susretu s cjelokupnim poviejsnim čovjekovim stanjem koje na različite načine očituje ograničenost i krhkost čovjeka, tjelesnu ili moralnu.” (Sveti Ivan Pavao II, Dives in Misericordia, 30. studenoga 1980., br. 3).

 

Prema svetom Tomi Akvinskom, MILOSRĐE JE BOŽJE SVOJSTVO KOJE SE POTPUNO OČITUJE U ISUSU KRISTU (Teološka suma,2-2,q.30,a.4). Drugom prigodom, nalazimo Isusa gdje biva GANUT nad gubavcem kojega liječi. Potom mu je ŽAO naroda koji ga slijedi, pa taj narod hrani umanžajući kruh i ribe. Više puta je Isus iskazivao SUOSJEĆANJE i ŽALJENJE NAD MUKOM LJUDI. Nije Bogu svejedno patimo li ili ne. Stoga Bog želi IZLITI SVOJE MILOSRĐE I IZLIJEVA GA NAD ONIMA KOJI GA ISTINSKI ŽELE. “Isus vidi nevolju tih osoba s kojima se mimoilazio povremeno. Mogao je mirno odšetati, čekati da ga netko zamoli, da traže od njega nešto. Ipak, On niti odlazi niti čeka. Preuzima inicijativu potaknut tugom jedne udovice koja je izgubila jedino što joj je ostalo u njezinu životu- svoga sina (…). Krist shvaća da je okružen mnoštvom koja će ostati bez riječi pred čudom i nastavit će o tome pričati krajem. Unatoč tome, nije to razlog da bi Gospodin usiljeno djelovao: On se osjeća pogođen trpljenjem te žene, i ne može proći a da je ne utješi. Zapravo, pričazi joj govoreći: NE PLAČI. To je kao da joj poručuje: ne želim te vidjeti u suzama, jer ja sam došao na zemlju donijeti radost i mir. Nakon toda uslijedi čudo koje očituje moć KRISTA BOGA. Ipak, prije nego je očitovao svoju moć, pokrenut susosjećanjem u duši, OČITOVAO JE SVU NJEŽNOST SRCA KRISTA ČOVJEKA” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, br. 166).

 

MILOSRĐE TRAŽI ČISTO SRCE ISPRAVNIH NAKANA

 

Kako govoriti o milosrđu? Milosrđe je “jedno suosjećanje sa tuđim jadima koje nastaje u našem srcu i potiče nas pomoći čovjeku ako možemo” (Sveti Augustin, O državi Božjoj, 9), ili “je nešto što shvaća tuđu nevolju kao svoju, kada tuđe zlo pogađa nas same kao da je naše” (Sveti Remigio, Catena Aurea, vol. 1, str. 248). Za MILOSRĐE je potrebno SUOSJEĆANJE, a za suosjećanje je potrebno SRCE. Kada govorimo o Bogu, onda se često spominjemo blagdana SRCA ISUSOVA koje nas podsjeća preko ljudskog izražavanja (govorom o srcu) kako je bog suosjećajan i milosrdan.

 

Postavimo si pitanje: je li moguće milosrđe bez suosjećanja? Kada bismo nekome dali ono što mu je potrebno, a nema u nama izvjesne doze suosjećanja, već sve činimo hladno i bezosjećajno, radimo li djelo milosrđa? Može se kazati DA I NE: DA, jer ipak pomažemo drugome; NE, jer ne radimo iz ljubavi- nema tu ljubavi prema bližnjemu. Pomogli smo iz mnogih drugih razloga, ali jedini pravi je LJUBAV koja se ĆUTI PREKO SUOSJEĆANJA S NEVOLJAMA BLIŽNJEGA.

 

Živimo u vremenu velikih akcija pomaganja drugima. Čini mi se kako se propuštamo preispitati: činimo li sve s ljubavlju i suosjećanje s nevoljama ljudi ili darujemo stvari jer nam više nisu potrebne i našli smo dobar način za riješiti se svojih viškova? Dobro, i to je izvjesna pomoć potrebnima, ali LJUBAV JE TAKVA DA ZAHTIJEVA REKACIJU S OBJE STRANE: UČINCI DJELA LJUBAVI MORAJU SE NAĆI I U DARIVATELJU, A NE SAMO U ONOM KOJI PRIMA. Pa kada to u nama izostane darujući- čini mi se kako nismo napravili djelo milosrđa, jer jedno djelo definira: NAKANA ILI CILJ, SREDSTVA KOJA KORISTIMO ZA POSTIĆI NEŠTO I SAMO DJELO KOJE UČINIMO. I svo troje moraju biti u suglasju- svo troje moraju biti dobro i ispravni kako bi se postigao cilj.

 

Pa, kada govorimo o darivanju potrebnima kao o djelu milosrđa onda NAKANA I CILJ MORAJU BITI JEDINO POMOĆ POTREBNIMA U NEVOLJI kako bismo izbjegli vlastitu korist od samog darivanja. I kako čin “milosrđa” bez suosjećanja nad sobom stavlja veliki znak pitanja radi li se o milosrđu ili nečem drugom, tako i suosjećanje kod kojeg IZOSTANE ČIN, DJELOVANJE, nije milosrđe, već samo suosjećanje koje nema snage napraviti ono pravo. “Milosrđe se ne zadržava samo na jednom stavu suosjećanja: milosrđe se positovjećuje sa IZOBILJEM LJUBAVI koja, sa sobom istovremeno donosi IZOBILJE PRAVEDNOSTI. Milosrđe također znači držati svoje srce živim, ljudskim i božanskim istovrmeno, kroz koje že strujati ČISTA LJUBAV, LJUBAV ŽRTVE I DARIVANJA” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 232).

 

MILOSRĐE KAO ČISTA BOŽJA LJUBAV

 

Milosrđe Božje ČISTA JE LJUBAV i ono je “vlastito Bogu, jer se po milosrđu na najveći mogući način očituje BOŽJA SVEMOĆ” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 30, a. 4). Bog je u izražavanju svoga milosrđa uvijek velikodušan i usudit ću se kazati, kako je MILOSRĐE LJUBAV PRIMJENJENA NA ČOVJEKA. Zar na druga bića Bog ne primjenjuje milosrđe? Ne bih se zamarali s tim, već konstatirali kako za LJUBAV (a milosrđe je oblik ljubavi) trebaju postojati DVIJE STRANE KOJE SHVAĆAJU JEDNO DRUGO I IMAJU RAZUMIJEVANJA JEDNO ZA DRUGO I VOLE SE. Ovo nalazimo samo u vezi Bog- čovjek. Stoga, valja nam se radovati Bogu jer milosrđem liječi sve ono što mi ranimo svojim ponašanjem i grijesima.

 

Pogledate li Sveto Pismo otkrivat ćete stalno pristunost Božjeg milosrđa: njime ispunja zemlju (Ps 32,5), širi se nad svu svoju djecu, nad svakim čovjekom (Sir 18,12), umnaža se pomažući nam (Ps 35,8) i stalno nam se potvrđuje životom (Ps 116,2). Bog se bavi nama kao Otac zaljubljen u svoju djecu, iskazujući nam tako svoje milosrđe (Ps 24,7): to je jedno blago milosrđe (Ps 108,21), lijepo kao kišni oblak (Sir 35,26)” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 7).

 

Bog se bavi nama prije svega po svom milosrđu. I sada možemo doći do točke u kojoj Bog daruje svoje milosrđe posve. Sjetimo li se kako smo govorili o Potpunom Kristu kao o Isusu Kristu Glavi čije je Tijelo Crkva, shvatit ćemo da jedno tijelo ima “srce” koje osjeća ili suosjeća. Što je najbolnije jednom srcu? Što najviše srce ranjava? To je sigurno UVRIJEDA. Kada se SRCE POVRIJEDI, ONDA JE NUTARNJA BOL VELIKA, i povrijeđenom srcu je potrebno puno kako bi se sabralo nakon udarca. Nekada ljudi ranjena srca ne znaju ili nemaju snage oprostiti bole koje im se nanose. I to OPRAŠTANJE RANJENOG SRCA NAJTEŽE JE KADA NETKO BIVA POVRIJEĐEN. Možemo mirno kazati kakoje onda OPRAŠTANJE ČIN VELIKOG MILOSRĐA.

 

I koja je to uvrijeda kojom vrijeđamo Presveto Srce Božje. To su dakako naši GRIJESI. Katekizam o grijehu govori kao o UVRIJEDI BOGU: “Grijeh je uvreda Bogu:"Tebi, samo tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom" (Ps 51,6). Grijeh se diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane "kao bog" spoznajući i odredjujući dobro i zlo (Post 3,5). Grijeh je dakle "ljubav prema sebi sve do prezira Boga". Zbog tog oholog uzdizanja samog sebe grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje” (Katekizam Katoličke Crkve, 1850).

 

U nastavku Katekizam povezuje milosrđe Božje sa grijehom: “Upravo u muci, u kojoj će ga Kristovo milosrdje pobijediti, grijeh očituje u najvećem stupnju svoju žestinu i svoje mnogoličje: nevjeru, ubilačku mržnju, odbačenje i porugu sa strane starješina i naroda, Pilatov kukavičluk i okrutnost vojnika, Judinu izdaju tako tešku za Isusa, Petrovo zatajenje, napuštanje učenikâ. Ipak upravo u času tmina i kneza ovoga svijeta Kristova žrtva tajanstveno postaje izvor iz kojeg će neiscrpno izvirati oproštenje grijeha” (Katekizam Katoličke Crkve, 1851).

 

SAKRAMENTI KAO IZLJEV MILSORĐA

 Shvatimo li ispravno riječi Katekizma, razumjet ćemo kako se MILOSRĐE BOŽJE NAJVIŠE OČITUJE OPRAŠTANJEM GRIJEHA. Mislmo pri tom na SAKRAMENTE, koji svi u sebi očituju milosrđe Božje i utječu na grešnost primatelja: “1263 Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe (…). 1303 (...) potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti (…) 1416 Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrdjuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista (…) 1496 Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu:pomirenje s Bogom; otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima; otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha; mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha; povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu. 1497 Pojedinačna i cjelovita ispovijed teških grijeha s odrješenjem ostaje jedinim redovitim sredstvom za pomirenje s Bogom i s Crkvom.” (Katekizam Katoličke Crkve, 1263-1416-1496-1497)

 

Milosrđe nas dovodi do SAKRAMENATA, a njih se podjeljuje samo U CRKVI – u TIJELU KRISTOVU. O tom udjeljivanju sakramentalne milosti- milosrđa Božjeg govori Katekizam: “1127 Ako se dostojno slave u vjeri, sakramenti podjeljuju milost koju označuju. Oni su djelotvorni jer u njima djeluje sam Krist: on krsti, on u sakramentima djeluje da udijeli milost koju sakrament označuje. Bog Otac uvijek uslišava molitvu Crkve svoga Sina koja, u epiklezi svakog sakramenta, izrazava vjeru u moć Duha. Kao što vatra preobražava sve što dotakne, tako Duh Sveti preobražava u božanski život ono što je podložno njegovoj moći. (…) 1129 Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje."Sakramentalna milost" jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu. One koji ih primaju Duh ozdravlja i preobražava suobličujući ih Sinu Božjemu. Plod je sakramentalnog života to da Duh posinastva pobožanstvenjuje vjernike životno ih sjedinjujuci s jedinim Sinom, Spasiteljem” (Katekizam Katoličke Crkve, 1127-1129)

 

Sada je jasnije zašto ovu priču završavamo s Crkvom. U njoj nalazimo ono MILOSRĐE BOŽJE koje se najviše očituje OPRAŠTANJEM. Crkva je poput ove udovice iz Naina čiji sin bolestan umire. Tako i mi sinovi Crkve- udovice, čiji je Zaručnik umro na Križu, umiremo od grijeha, i jedini lijek za to primamo u Crkvi gdje nas Bog pohodi svojim milosrđem. On SUOSJEĆA S NAMA I S NAŠIM GREŠNIM STANJEM- NE OSUĐUJE VEĆ PRAŠTA ISKAZUJUĆI MILOSRĐE.

 

U zadnjoj rečenici iz Katekizma govori se kako je plod sakramentalnog života Duh posinstva koji vjernike suobličava Sinu Božjem. Kada bismo zaista bili preobraženi do mjere punog sinovstva, razumjeli bismo i ovo MILOSRĐE KOJIM GOSPODIN POHODI SVAKOG OD NAS, TE BISMO I MI TAKO STALNO POHODILI DRUGE OPRAŠTANJEM. To opraštanje je istinsko čudo, veće od svih čudesnih ozdravljenja i to se pokazuje među ljudima: veliko olakšanje u životu dobivaju i onaj koji oprašta i onaj koji želi da mu se oprosti. Stoga, po primjeru Gospodina našega Isusa Krista, opraštajmo iskazujući ljubav.

 

Izl 32, 7-11.13-14

 

U one dane: Progovori Gospodin Mojsiju: »Požuri se dolje! Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ’Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!’ Dobro vidim«, reče dalje Gospodin Mojsiju, »da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod.«

 

Mojsije pak zapomagao pred Gospodinom, Bogom svojim, i govorio: »Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske snagom velikom i rukom jakom! Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: ’Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i ona će zavazda biti njihova baština.’«

 

I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.

 

 

 

Ps 51, 3-4.12-13.17.19

 

Ustat ću i poći k ocu svome!

 

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

 

1Tim 1, 12-17

 

Predragi: Zahvalan sam onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri. I milost Gospodina našega preobilovala je zajedno s vjerom i ljubavlju, u Kristu Isusu.

 

Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni.

 

A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

 

 

 

Lk 15, 1-32

 

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

 

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

 

Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

 

I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.

 

Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

 

Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'

 

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti.

 

»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'«

 

 

 

UVOD

 

Nije rijetkost da mnogi kršćani žive jedan “život mrka lica” koji ničim ne odražava kako je kršćanstvo jedna radosna stvarnost. Na žalost, tamo gdje nedostaje radosti u životu, sigurno postoje prepreke u vjeri. Na početku današnjeg evanđelja nailazimo na farizeje i pismoznance koji MRMLJAJU jer su Isusa okružili GREŠNICI. Sebe su naime, farizeji smatrali pravednima.

 

 

 

KRŠĆANI- FARIZEJI

 

I danas je puno farizeja među nama koji SVAKOME TRAŽE GREŠKU, koji nisu u stanju RADOVATI SE ZBOG NEČIJEG USPJEHA, VEĆ PRONALAZE SVEMU NEDOSTATKE i neprestano prigovaraju čineći život nepodnošljivm sebi i bližnjima. Valja se zapitati, jesam li stekao naivku da DRUGIMA PRONALAZIM GREŠKE. Ako se nađete u tom tužnom zboru, dobro pogledajte u svoju dušu i postavite sebi pitanje, jeste li bolji od drugih u nečemu; ili ste jednako podložni pogreškama kao i drugi ljudi? Ako mislite da ste bolji od drugih, zaustavite svoj život na trenutak jer nešto treba mijenjati u takvoj vjeri. Mislite li da niste bolji od drugih, a ipak drugima prigovarate- VARATE SAMI SEBE, jer u dubini duše smatrate sebe vrijednijim.

 

 

 

Ovakvo kršćanstvo rastužuje druge i odbija ih od Boga i Crkve, i nije mali broj onih koji su se zbog našeg ponašanja odmakli od vjere nečem drugom. Kršćanstvo je RADOST ŽIVLJENJA SVAKODNEVICE, koja nas po RADOSTI VODI PREMA NEBU- TRAJNOJ RADOSTI KRALJEVSTVA NEBESKOG. Ova radost nije bez problema, ali ostaje nepomućena unatoč križevima i svim tegobama koje čovjeka sapinju u životu.

 

 

 

RADOST- TERMINOLOGIJA

 

Hebrejski jezik koristi jednu paletu riječi kojima se izražava radost u raznim oblicima. Zanimljivo je kako je radost u tom jeziku često povezana s religioznim osjećajima i vanjskim izričajima radosti. Tako među korijenima iz kojih se razvijaju varijeacije na temu radosti nalazimo prije svega riječ GIL (klicati, slaviti, častiti svečano); SAMAH koji označava jednostavno radovanje; SIMHAH (radost), koji se često korisiti zajedno sa GIL; potom SIS (veseliti se); SASON (veselje); RANAN (najaviti, objaviti nešto radosna); RENA-NAH (slaviti svečano); RWN (svečana najava).

 

 

 

U Novom Zavjetu nailazimo uglavnom na tri grupe izražavanja radosti: HAIRO (HAIRE; kao pozdrav- raduj se); HARA (radost, nešto štoje uzrok radosti, stanje blaženstva koje donosi radost); EUPHRAIND (veseliti se); EUPHROSYNE (radost; izraz koji se ne razlikuje previše od izraza hara ili athaird); AGALLIAO ili AGALLIAOMAI (slaviti nekoga, klicati mu); AGALLIASIS (slavljenje, uzdizanje, čašćenje- najčešće se koristi vezano uz kult).

 

 

 

UDALJITI SE OD BOGA- IZGUBITI RADOST ŽIVOTA

 

Bilo u Starom, bilo u Novom Zavjetu radost se ne može odvojiti od ŽIVOTA U VJERI; vidimo i u današnjoj prispodobi o razmetnom sinu kakav doživlja Boga imaju Židovi. BOG JE DOBRI OTAC KOJI PRAŠTA. ON JE PREPUN MILOSRĐA. A čovjek je GREŠNO BIĆE koje se često odmiče od Boga, i tek nakon što shvati svoje bijede, tek nakon što padne u kal nečistoće svoje duše, taj čovjek počinje razmišljati o Bogu i o povratku njemu.

 

 

 

Shvatimo li ULOGU SINA u ovoj paraboli preko ODLASKA OD OCA, shvatit ćemo kako smo svi mi najmanje jednom u životu bili RAZMETNI SIN. Razumjet ćemo ovaj ODLAZAK ne samo kroz onaj dio život u kojem smo ŽIVJELI GREŠNO, već i kroz onaj dio života u kojem često NE VIDIMO SEBE KAO SINA KOJI ODLAZI OD OCA.

 

 

 

Često živimo svoju svakodnevicu tako da se UDALJAVAMO OD BOGA. I udaljavamo se od njega u onim malim trenucima kada pokušavamo svoje živote uobličiti RJEŠENJIMA KOJA NISU KRŠĆANSKA. Kada nešto želimo postići na grešan ili nekršćanski način; kada posežemo za nečačsnim sredstvima u svom poslu; kada gajimo neprijateljstva prema nekome... Ovakav način života ODVLAČI VAS OD BOGA, i Bog ima SVE MANJU I MANJU ULOGU U VAŠIM ŽIVOTIMA. To ćete lako primjetiti onda kada sve manje marite za svoju vjeru, kada olako odbacujete sve kršćansko iz svoga života. Tako, UDALJUJUĆI SE OD BOGA, polako uranjate u život koji je PUN PROBLEMA, NEUGODNIH SITUACIJA KOJE SE TREBAJU RIJEŠITI, SUKOBA S LJUDIMA ZBOG NEPRAVDI KOJE NANOSE, PREPUN JE BRIGE ZA MATERIJLNO STANJE, PREPUN JE NERVOZA ZBOG NEIZVJESNOSTI KOJE DONOSI SUTRAŠNJICA,...

 

 

 

Ulazite u jedan život u kojem GUBITE RADOST. I taj gubitak radosti siguran je znak KAKO STE SE UDALJILI OD BOGA OCA! Onda kada Vaše brige postanu takve da su one jedino što vas zaokuplja, kada to postanu stalne teme vaših razmišljanja i razgovora, kada ne možete naći rješenje za svoje probleme i zabrinuti ste zbog toga- to je znak kako ste se UDALJILI OD BOGA. Tada nema razlike između vas i razmentoga sina. Kada ovako shvatimo svoj život, tada smo postali IZGUBLJENA DRAHMA, IZGUBLJENA OVCA, ODLUTALI SIN.

 

 

 

VJERNA LJUBAV BOGA OCA

 

Kako povratiti radost života? Pogledamo li malo bolje u ove prispodobe o ovci, drahmi i sinu, shvatit ćemo što Isus poručuje: OVCA, DRAHMA I SIN SU DRAGOCJENI- NJIHOVA JE VRIJEDNOST NEIZMJERNA. Nađemo li sebe kao “izgubljenu ovcu, drahmu i sina” najprije se sjetite kako STE DRAGOCJENI U OČIMA BOGA OCA. I igrajte na tu kartu: toliko ste mu dragocjeni jer vas neizmjerno voli, da je spreman OPROSTITI VAM SVE.

 

 

 

Bog je, shvatimo li ispravno ove prisodobe, UVIJEK VJERAN SVOJOJ LJUBAVI: on nikada ne okreće leđa čovjeku koji mu se želi vratiti, i Bog mu se PRVI BACA U ZAGRLJAJ. Bog Otac je VJERAN SVOJEM OČINSTVU, ljubavi koju ima za sina. Ova se vjernost izražava RADOŠĆU OCA ZBOG POVRATKA SINA!

 

 

 

Pogledajmo što otac radi kada ugleda sin koji mu se vraća: “Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.” Ovakvom radošću može reagirati samo onaj koji VOLI, samo onaj kojeg NIJE BRIGA ZA SINOVLJEVE NEDOSTATKE, samo onaj KOJI U SINU NE GLEDA I NE BROJI GREŠKE KOJE JE POČINIO. Ova RADOST nosi drugo ime: LJUBAV! Ta ljubav ide toliko daleko da INGORIRA PRIMJEDBE SINA KOJI JE STALNO UZ OCA: “No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!” Ili, kao da mu je kazao: NE TREBA TUGOVATI, VEĆ SE RADOVATI ZBOG POVRATKA RAZMETNOGA SINA. Ne treba biti SITNIČAV, VEĆ VELIKODUŠAN U LJUBAVI- velikodušan u opraštanju kako bismo VRATILI RADOST U ŽIVOT!

 

 

 

RADOST KOJA ODRAŽAVA MILOSRĐE

 

RADOST koja prožima sav današnji Isusov govor, jest RADOST BOGA KOJA IZBIJA IZ NJEGOVE LJUBAVI koju ima ZA NAS, za svoju djecu. Ljubav koja postaje UZROKOM TAKVE RADOSTI U NEBU očituje se MILOSRĐEM- PRAŠTANJEM. Svaki put kada se VRATI BOGU ČOVJEK KOJI JE UDALJAVANJEM OD BOGA NAUDIO SVOM DOSTOJANSTVU (jer sin iz prispodobe SAM SEBI ŠTETI), u nebu se sve raduje zbog tog povratka, jer se Bogu vratilo ono što u njegovim očima nema cijene: VRATILO MU SE NJEGOVO DIJETE.

 

 

 

Vraća mu se dijete koje NE ZNA CIJENITI ISPRAVNO SVOJ ŽIVOT: dijete NE ZNA CIJENU SVOGA DOSTOJANSTVA. To je i razlog zbog kojeg se ponašamo kako ne treba, zbog kojeg lako posežemo za grijehom i za zlom. Jer kada bismo samo znali koliko smo Bogu važni, koliko je naše dostojanstvo- NIKADA SE NE BI USUDILI DOMICATI OD BOGA.

 

 

 

Povratak Bogu za čovjeka znači dvije stvari: POVRATAK MILOSRĐU KOJE ĆE OPROSTITI GRIJEHE I VRATITI NAM DOSTOJANSTVO ČOVJEKA; te RAĐANJE JEDNE RADOSTI NEOPTEREĆA ŽIVOTA U ČOVJEKU KOJI JE UZ BOGA.

 

 

 

MILOSRĐE VRAĆA DOSTOJANSTVO I RADOST ČOVJEKU

 

Ovo MILOSRĐE čini da se ZLO uz koje smo pristali OBRIŠE SA NAŠIH LICA. I kada se to zlo obriše, čovjek ponovo postaje ono za što je stvoren: jedno neponovljivo biće neizmjerno vrijedno u očima Boga. Tako BOG OPRAŠTANJEM, PO KOJEM UBIJA ZLO ČOVJEKOVIH GRIJEHA, VRAĆA DOSTOJANSTVO ČOVJEKU, jer čovjekovo dostojanstvo NESTAJE KADA ČOVJEK PRIJANJA UZ ZLO. Čovjek je čovjek, radio on zlo ili dobro, ali nije čovjek kakvog Bog želi ako radi zlo i u tom pristajanju uz zlo, u tom udaljavanju od Boga, čovjekovo dostojanstvo se “GUBI”. Čovjek, izgubivši pojam o tome koliko je VRIJEDAN ZA BOGA, lako rasipa svoje dostojanstvo radeći zlo.

 

 

 

Druga stvar koja se vraća čovjeku po Božjem milosrđu, jer RADOST. Najprije, to je jedna RADOST NEBA, jer prije samoga čovjeka RADUJE SE BOG I CIJELO NEBO zbog njegova povratka. Sin je najprije prilično ZBUNJEN, POTRESEN BUĐENJEM SVIJESTI O SVOJOJ GREŠNOSTI, PONIŽEM VLASTITIM SPOZNAJAM. Pri povratku ocu, spreman je primiti svaku kaznu, prihvatiti sve što otac naloži samo da ga primi nazad.

 

 

 

Nasuprot sinu, otac se raduje. No, sin tu radost ne doživljava kao i otac, jer kod OPRAŠTANJA, OVU RADOST NEBA, RADOST BOGA, MOŽEMO OSJETITI NAJPRIJE KAO SVOJEVRSNO OLAKŠANJE I RASTEREĆENJE OD SEBE IS VOJIH GREŠAKA. Shvaćamo kako nam NITKO NE ZAMJERA, jer je najbitnije DA SMO SE VRATILI OCU. Tek kasnije, kada se život uz oca počne obnavljati, OČEVA SE RADOST POLAKO PRELIJEVA NA SINA i on ulazi u nju, osjeća je preko jedne neopterećenosti životom.

 

 

 

RADOST ŽIVOTA KAO POKAZATELJ BLIZINE OCU

 

Radost se obnavlja polako. Ovo nije samo obično veselje u životu vjernika, jer vesele se i pogani. Ova radost nalazi svoj korijen u LJUBAVI BOGA, i ona se OČITUJE PO SVEM ŽIVOTU ČOVJEKA. Čovjek koji živi ovu BLIZINU BOGA, jest onaj koji se OSJEĆA SINOM BOŽJIM. Danas smo o tome razmišljali: SIN ZNA DA GA OTAC ČEKA I DA ĆE MU OTAC POMOĆI U SVEMU ŠTO RADI. Stoga, NEMA RAZLOGA ZA ZABRINUTOST I OPTEREĆENJE U ŽIVOTU. Nema razloga ni za razočaranja ni tuge: OTAC BRINE O MENI. Nema razloga ni za strahove ako pogriješimo, jer dokle god želimo ŽIVJETI S OCEM, Otac je spreman obnavljati naše dostojanstvo.

 

 

 

Zašto onda GUBIMO RADOST U ŽIVOTU? Zbog straha od nedostatka sredstava za život? Zbog očekivanja mogućih razočaranja? Zbog mogućih ružnih riječi o meni? Zbog mogućih promašaja u životu? Zbog politike, korumpiranih političara i bijednih tajkuna koji more ljude? Zbog grijeha koje sam počinio i sramim ih se?

 

 

 

GUBIMO RADOST JER SE UDALJAVAMO OD BOGA. Zapravo, ono što mi nazivamo radošću nije ništa drugo doli veselje jednog trenutka koji nestaje nepovratno. RADOST NE NESTAJE U ČOVEJKU KOJI JE BLIZU OCA! Kršćanska radost nalazi svoj izvor u BOGU OCU i od BOŽJE SE RADOSTI HRANI.

 

 

 

Što je u Vama najviše radosti proizvelo u životu? LJUBAV! Sjetite se svojih zljubljivanja: nije to bolo neko veselje, već radost koju niste mogli izbrisati iz duše, koja je trajala. To nije bio trenutak, već ŽIVOT U NEČIJOJ BLIZINI, I BLIZINA TE OSOBE U VAMA JE BUDILA SVO DOBRO OVOGA SVIJETA, I ZBOG TOG DOBRA BILI STE RADOSNI!

 

 

 

Upravo tako treba shvatiti POVRATAK BOGU. Bog milosrđem uklanja zlo iz napeg života, i VRATITI SE BOGU, DOĆI U NJEGOVU BLIZINU, moguće je samo ako PRIJANJAMO UZ DOBRO U ŽIVOTU. Ono naše “zlo” koje sami ne možemo ukloniti, uklanja Boga, kako bismo se približili BOGU- DOBRU SVEGA SVIJETA, i ta LJUBAV I DOBROTA, u nama će polako probuditi RADOST ŽIVLJENJA. Otvorit će nam se oči za dobro i nećemo gledati samo tuđe greške i mane; nećemo bezrazložno kritizirati i prigovarati drugima, nestat će onih trenutaka kada postajemo nepodnošljivi i sebi i ljudima. Bit ćemo uz Oca i radost- jedna radost puna mira u sebi- ispunjat će naše živote!

 

 

 

 

 

Lk 7,1-10

 

U ono vrijeme: Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.«

 

Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego — reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi!' — i ode, drugomu: 'Dođi!' — i dođe, a sluzi svomu: 'Učini to!' — i učini.« Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.

 

 

 

Srce, otvoreno za sve I puno ljubavi za bližnje imao je naš Gospodin. Pokazuje to ulazeći u Kafarnaum, grad u kojem je bio naglašen SUŽIVOT ŽIDOVA, POGANA I RIMLJANA. Isus se ne obazire na to što je čovjek koji ga moli za pomoć RIMLJANIN- nevjernik- poganin, već gleda u ono što njegovo srce baštini: u njegovu VJERU I PONIZNOST. Isusa ne zanima nacionalnost, ni porijeklo, već ČISTO SRCE PUNO VJERE. “Kada neki apostol živi blizinu Božju, osjeća se univezalnije: uvećava mu se srce kako bi SVI MOGLI STATI U NJEGA, te kako bi on njihove želje mogao odnijeti molitvom Isusu” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Put, 706).

 

 

 

Liturgija Crkve svaki dan ponavlja riječi ovog rimljanina stavljajući ga pred nas kao MODEL VJERNIKA: “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ I ozdravit će duša moja”. Riječi liturgije mijenjaju NAS I SLUGU KOJEM JE POTREBNO OZDRAVLJENJE. Bitnije od toga jest da nas uvode u savršenu molitvu.

 

 

 

Molitva Crkve počinje sa PRIZNANJEM NEDOSTOJNOSTI PRED BOGOM. Time zapravo pokušava podsvijestiti PONIZNOST DUŠE koja je potrebna za pravu I iskrenu VJERU. Crkva želi razbuditi u nama PONIZNOST RIMSKOG SATNIKA. Želi da se držimo NEZNATNIM PRED BOGOM, da se ne uzdižemo niti uznosimo u bilo čemu, te da NE SUMNJAMO U NJEGOVU POMOĆ, bez obzira čini li nam se da ona kasni ili ne dolazi onako kako smo je mi očekivali.

 

 

 

PONIZNOST JE PRVI UVJET PRIMANJA VJERE. Ona je mjesto u duši po kojem se razlikuju ONI ŠTO ISKRENO PRIMAJU VJERU, OD ONIH KOJI GLUME ILI IH NIJE BRIGA, VEĆ VJERU PRIHVAĆAJU JER IM JE TO U TOM TRENUTKU POTREBNO. Poniznost dovodi čovjeka u ispravan odnos prema Bogu, ali I prema bližnjemu. Pogledamo li malo satnika, shvaćamo KOLIKO MU JE STALO DO SLUGE. Pa kao bogati I možni rimljanin mogao ga se riješiti. No nije tako. Očito cijeni I voli slugu onako kako bi se kršćani trebali voljeti- bratskom ljubavlju koja za drugoga uvijek traži samo dobro. Ne zanima ga “položaj sluge”- zanima ga ČOVJEK KOJI JE PRED NJIM.

 

 

 

Pokazuje time svoju poniznost, pokazuje da je čovjek. Mogao se uzoholiti I odbaciti slugu koji mu više nije potreban, ali on to ne čini. Njegova PONIZNOST, temelj je ispravna odnosa prema drugim osobama, jer čovjek ponizan drugoga NIKADA NE POTCJENJUJE. Sam se stavlja u NIŽI POLOŽAJ- ponizuje se, tako da čovjeka ne sudi prema predrasudama koje bi mogao imati s obzirom na društveni status ili jedan opći stav ljudi s kojima živi,...

 

 

 

Poniznost je prvi uvjet približavanja Bogu I nužnost da bi rasli u vjeri. Kaže sveti Josemaria Escriva (Kovačnica, 822): “Svjestan sam svoje bijede koja lao da se uvećava, unatoč tvojim milostima. TO je bez sumnje I zato jer ne surađujem s tobom dovoljno. Prepounajem u sebi nedostantu pripravlejnost za poslanje koje si mi povjerio. I onda, kada pročitam u novinama koliki poznati ljudi, daroviti, bogati, govore I pišu I organiziraju se u obranu tvoga kraljevstva... pogledam na sama sebe I osjetim da sam nitko I ništa, takav neznalica, tako bijedan, jednom riječju, tako malen,... osjetim bih se zbunjenim I postiđenim kada ne bih znao da me ti ovakvim želiš. O Isuse! S druge strane, kako bih rado pred tvoje noge položio svoje ambicije... Vjera I ljubav: ljubiti, vjerovati, trpjeti. U ovome želim biti mudar I bogat, ništa mudriji ni bogatiji od onoga koliko si ti u svome beskrajnom Milosrđu odredio: jer sav svoj ugled I svu svoju čast moram tražiti u vršenju tvoje prepravedne I preljubljene volje.

 

 

 

Sveti Augustin shvaća kako je prava zaprijeka našoj vjeri OHOLOST koja čovjeka izdiže iznad svega. Tako je I sa Bogom. Kada oholica- vjernik, radi nešto, ne razmišlja o tome kako mu se lako može dogoditi PAD I UDALJAVANJE OD BOGA. U svojim naumima ne promišlja o takvim rizicima, nego SIGURAN U SEBE (a ne u Boga), radi ono što je naumio. Nama je “PONIZNOST POTREBNA DA ZNAMO KAKO SMO SPOSOBNI IZDATI PRIMLJENU VJERU, DA SMO KADRI ODVOJITI SE OD UČITELJA” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-30). To potvrđuje I Jakov u svojoj poslanici kada veli kako se “Bog oholima protivi, a poniznima daje milost” (Jak 4,6).

 

 

 

Poniznost su ona USKA VRATA koja nas uvode u vjeru. Kao krijepost, NAJVAŽNIJA JE ZA KRŠĆANINA, jer nemamo li poniznosti u sebi, stavljamo sebe u NADREĐEN ODNOS PREMA BOGU I PREMA LJUDIMA, pokazujući kako NAŠA LJUBAV nije prava, već sebična; kako naše srce ne kuca za druge. Bez poniznosti sve druge ljudske krijeposti su “mrtvo slovo na papiru” jer ne usmjeravaju čovjeka Bogu, već se okreću protiv čovjeka I navode ga na oholost. Tada inteligentan misli kako je inteligentniji od drugih, snažan kako je snažniji od drugih, osjećajan kako je osjećajniji od drugih,... Samo poniznost drži sve krijeposti čovjeka tako da njegov život tim krijepostima biva upravljen Bogu.

 

 

 

Izgovarajući molbu za ozdravljenje svoga sluge, rimski satnik nije slutio kako će te riječi koje su odražavale PONIZNA ČOVJEKA učiniti da ISUS UĐE U NJEGOVU KUĆU. Crkva nas polako podsjeća liturgijom na te riječu u nadi kako ćemo, IZGOVARAJUĆI IH OTVORITI SVOJE SRCE DA ISUS U NJEGA UĐE I razbukta u nama vjeru koju je imao ovaj satnik.

 

 

 

Lk 6, 39-42

 

U ono vrijeme: Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.«

 

 

 

U Poslanici Korinćanima, sveti Pavao govori za sebe: “Jer premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu. Ove riječi svetog Pavla objašanjavaju I današnje evanđenje. Naš je apostolat SVIMA BITI SVE, SVIMA SEBE UČINITI SLUGOM, ali ne kako bi bio degradiran kao osoba, već kako bi POSLUŽIO BOGU.

 

 

 

POSLUŽITI BOGU za nas uvijek znači “biti uz ljude I biti im na usluzi,” s tim da ta “usluga” podrazumijeva da se BOGU SLUŽI PREKO LJUDI. Ovo pak podarazumijeva određenu SPOZNAJU: potrebno je nešto ZNATI KAKO SLUŽITI LJUDIMA I TAKO IH BOGU DOVODITI. Danas Gospodin pita:”Može li slijepac slijepca voditi?” Drugim riječima, može li onaj koji svoju vjeru POZNAJE POVRŠNO DRUGIMA BITI UČITELJ? Dakako da ne može.

 

 

 

“SLUŽITI LJUDIMA” ne znači biti servilan, ne znači biti čovjek bez svoga “ja,” jer kada bi se kršćani tako ponašali onda bi kršćanstvo odavno propalo. Zapravo, kršćanstvo se ozbiljno urušava ondje gdje kršćani NEMAJU SVOJE “JA.” Imati svoje “ja” ne smije se shvaćati kao egoizam, već kao STAV koji podrazumijeva da ZNAM ŠTO ŽELIM UČINITI SA SVOJIM ŽIVOTOM- DA ZNAM KAKO ŽELIM ŽIVJETI KRŠĆANSKI DA SE UPINJEM TAKO I ŽIVJETI. U ovom slučaju, imati “ja” znači ZAUZETI JEDAN KRŠĆANSKI STAV I ŽIVJETI TO DO KRAJA NENAMETLJIVO I PONIZNO.

 

 

 

Želim malo razjasniti ovaj “ja.” Kršćanski “ja” I neki drugi “ja” nisu dvije iste stvari. Riječ je o različitim stavovima o svemu u životu čovjeka. Kršćanski stavovi su oni od koji polazi sve moje razmišljanje o životu, o Bogu, o ljudima, o svijetu; I ti su stavovi zapravo oblikovani mojom vjerom. Drugim riječima, moji stavovi o svemu trebali bi biti što sličniji stavovima ISUSA KRISTA. A Isus Krist nije bio egoist, zar ne? Nije riječ ovdje o egoizmu, nego o tome da se ima ispravan stav o svemu- ili kršćanski stav o svemu.

 

 

 

Za to je potreban ODGOJ U VJERI, koji podrazumijeva prije svega POUKU O VJERI, ALI I NEŠTO VIŠE OD TOGA. Od nas se traži da tu pouku PRENESMO U ŽIVOT, DA JE UNESEMO U SVOJE PONAŠANJE. Takvo što nije moguće naučiti ako se NE VIDI IZ PRIMJERA. Potrebno dakle, POUKU U VJERI VEZATI UZ NEKI PRIMJER, uz neku osobu koja će nam dati primjer ponašanja sukladna našoj vjeri. Potrebna nam je OSOBA, ZA SHVATITI ONO ŠTO SMO U TEORIJI PRIMILI.

 

 

 

To najčešće dobivamo prije svega u obitelj. Ipak, svjedoci smo kako taj dio davanja primjera može izostati. Ne samo da može, nego na žalost, u posljednje vrijeme najčešće izostaje (ne ulazim u razloge zbog koji izostaje roditeljski primjer). Problem nastaje kada dođe vrijeme da djeca moraju nešto “obaviti” u Crkvi, primjerice primiti neki sakrament. Tada ih roditelji tjeraju doslovce da idu u Crkvu, ali djeca nisu glupa: oni vide da RODITELJI NE RADE ONO ŠTO ONI SAMI ZAHTIJEVAJU OD DJECE- I eto problema.

 

 

 

RODITELJSKI ODGOJ U VJERI PREDSTAVLJA OBLIK SLUŽENJA LJUDIMA PREKO KOJEG SE ZAPRAVO SLUŽI BOGU. Možemo sada nabrajati do unedogled primjere “služenja,” ali mi se ovaj roditeljski čini najboljim. Za ispravno odgojiti djecu u svemu pa tako I u vjeri, DJECI VALJA DATI OSOBNI PRIMJER. Upravo to se traži od kršćana: SLUŽITI LJUDIMA DAVANJEM OSOBNOG PRIMJERA U ŽIVLJENJU KRŠĆANSTVA. To nikako ne znači biti servilan. Molim Vas, ne brkajte LJUBAZNOST, VELIKODUŠNOST, DOBROTU, SPREMNOST NA OPRAŠTANJE SA SERVILNOŠĆU. Kršćanin nije konobar (neka se ne naljute svi oni dobri ljudi koji obavljaju tu časnu službu) koji ugađa u svemu gostu. Kršćanin je sluga Božji koji će ljudima poslužiti tako što ih SVOJIM PRIMJEROM POTAKNUTI NA RAZMIŠLJANJE O NJEGOVOJ VJERI KOJA JE OBLIKOVALA KRŠĆANINA I NJEGOVE STAVOVE O ŽIVOTU.

 

 

 

Stoga je od ključen važnost formiranje kršćanskog stava. Jedan od problema kršćanstva koje se ne širi kako bi se moglo širiti, jest NEDOSTATAK PRIMJERA KOJI JE UGLAVNOM POSLJEDICA NEIZGRAĐENIH KRŠĆANSKIH STAVOVA O BOGU I ŽIVOTU. Ako ja nemam izgrađen stav o nečem, kako onda mogu s nekim drugim ulaziti u debate? Kako bez stava uopće mogu živjeti nešto?

 

 

 

Može li čovjek bez ISPRAVNOG STAVA O KRŠĆANSTVU DRUGE POUČAVATI O KRŠĆANSTVU ili im DAVATI ISPRAVAN PRIMJER? “Može li slijepac slijepca voditi?

 

 

 

Za poslužiti Bogu treba služiti ljudima primjerom svoga života, a za to je potrebno imati izgrađen ispravan kršćanski stav. Kada razmišljamo o izgrađivanju vlastitih stavova, onda prvo moramo znati kako to podrazumijeva OZBILJAN RAD NA SEBI. Moramo se najprije BAVITI SAMIMA SOBOM, ISPRAVLJATI VLASTITO PONAŠANJE, KAKO BI DRUGIMA JEDNOSTAVNIM PRIMJEROM POMOGLI. DRUGI LJUDI VAS GLEDAJU- NE TREBATI IM “SOLITI PAMET” SA KRŠĆANSKOM MUDROŠĆU- TREBATE JE ŽIVJETI. Kada vide da ŽIVITE kršćanstvo, a to nije moguće bez da radite na sebi, onda ćete ljudima služiti na najbolji mogući način. “Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.“ Kako drugima možeš prenijeti kršćanstvo,ako to prethodno nisi iskusio na sebi? Kako drugim možeš pričati o savršenstvu, ako sam nisi učinio ništa sa sobom?

 

 

 

Živimo u vremenu gdje SVI IMAJU STAV O SVEMU. Budite oprezni, NEMAJU SVI ISPRAVNE STAVOVE. Gledajte stoga NJIHOVE ŽIVOTE, jer ŽIVOT UVIJEK POTVRĐUJE RIJEČI. Pa, kada postoji nesuglasje između života I stavova- ne vjerujte previše riječima takve osobe.

 

 

 

Osim toga, imajte na umu da VI NE MORATE IMATI IZGRAĐEN STAV BAŠ O SVAKOJ SITNICI U OVOM SVIJETU. Nije to potrebno. Za majku je bitno da ima izgrađene ispravne stavove o majčinstvu, roditeljstvu; za nekog inženjera da ima ispravan stav prema svom poslu I struci. Za sve nas je važno da imamo izgrađene ISPRAVNE STAVOVE O KRŠĆANSTVU I DA IH PRETOČIMO U ŽIVOT KAKO BI, SLUŽEĆI LJUDIMA POSLUŽILI BOGU.