Lk 17, 20-25

 

U ono vrijeme: Farizeji upitaju Isusa: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje!' Ili: 'Eno ga ondje!' Ta evo — kraljevstvo je Božje među vama!«

 

Zatim reče učenicima: »Doći će dani kad ćete zaželjeti vidjeti i jedan dan Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti. Govorit će vam: 'Eno ga ondje, evo ovdje!' Ne odlazite i ne pomamite se! Jer kao što munja sijevne na jednom kraju obzorja i odbljesne na drugom, tako će biti i sa Sinom Čovječjim u Dan njegov. No prije treba da on mnogo pretrpi i da ga ovaj naraštaj odbaci.«

 

 

 

Učene farizeje zanima Kraljevstvo Božje, jedna stvarnost koju svi Židovi iščekuju. Njihove predodžbe kraljevstva odgovaraju ovozemaljskim slikama. Oni ga zamišljaju kao jednu političku situaciju kojom će vladati vjerni. U tom smislu, govorimo o krljevstvu privilegiranih po vjeri I odbačenih po nevjeri. Malo je teško ovakve stvari povezivati s Bogom, jer postoje ljudi koji ne vjeruju jer ne pozanju Boga poput Židova ili kršćana, ali njihovi životi su takvi da pred njima ostajemo posramljeni u svemu.

 

 

 

Kakvo je dakle to kraljevstvo? Prije svega, Isus veli kako “ Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo“. Drugim riječima, to nije stvarnost koja će doći u nekoj pompi I urnebesnoj promejni. Radi se o jednoj TIHOJ, NEPRIMJETNOJ STVARNOSTI koji OSVAJA NUTRINU ČOVJEKA. Taj čovjek postaje POSJED KRALJEVSTVA BOŽJEG kada svoje srce prepusti Bogu.

 

 

 

Ova NEPRIMJETLJIVOST DOLASKA KRALJEVSTVA BOŽJEG upućuje na to kako ono dolazi PO SVAKODNEVICI, PO ONIM TRENUCIMA KOJE SMO DVAKODNEVNO NAVIKLI ŽIVJETI. Upravo u tim trenucima pokazujemo SVOJIM POSTUPCIMA koliko je SRCE NAŠE PRISTALO BITI UZ BOGA, I taj “pristanak” ili “ne pristanak” određuje nas spram Kraljevstva.

 

 

 

Pristati uz Boga znači PUSTITI GA U SVOJ ŽIVOT, OTVORITI MU PROSTOR DJELOVANJA U SEBI, PREPUSTITI SEBE DA NAS ON MIJENJA, TE DA DJELUJE PO NAMA. Za to je potrebno SEBE UNOSITI U PROSTOR VJERE, I SEBE POUČAVATI POLAKO U VJERI, TE SVOJE SRCE ODGAJATI ZA LJUBAV I DOBROTU.

 

 

 

Čini se možda nevjerojatnim, ali slijedeći ove obrasce, KRALJEVSTVO BOŽJE BI TREBALO BITI U NAMA. Nismo u krivo kažemo li to. Naime, Isusove riječi “kraljevstvo je Božje među vama “ prevedene sa grčkog mogu dobiti I drugačiji smisao. Mogu se bez greške prevesti I kao “KRALJEVSTVO JE BOŽJE U VAMA” ili “USRED VAS”.

 

 

 

Ovo su Crkveni Oci uvijek pojašnjavali dvojako. S jedne strane su KRALJEVSTVO BOŽJE prevodili kao ZNAK PRISUTNOSTI KRISTA MEĐU LJUDIMA, a s druge strane kao BOŽJE DJELOVANJE U ČOVJEKU I PO LJUDIMA U SVAKODNEVICI.

 

 

 

Razmišljamo li o Kraljevstvu kao o KRISTOVOJ PRISUTNOSTI među ljudima, onda možemo kazati slobodno kako farizeji, unatoč svojoj poučenosti u vjeri NISU ZNALI PREPOZANTI TU BOŽJU PRISUTNOST U SVOJOJ BLIZINI. Za to prepoznavanje nije dovoljna samo pouka u vjeri, već djela, život kojim se ta pouka vidi. Pouka u vjeri koja se kasnije ne živi, jednaka je knjizi koja stoji na polici I nitko je nikada ne pročita. Ta je pouka beskorisna, a takva je bila kod ovih farizeja.

 

 

 

Krist je I danas prisutan na razne načine među nama: po sakramentima, po Riječi Božjoj Svetoga Pisma, a najviše je prisutan na najnevivljiviji način- po ljubavi koju iskazujete jedni drugima. GOSPODIN JE S VAMA SVAKI PUT KADA MOLITE I KADA O NJEMU GOVORITE, S VAMA JE I KADA SE POMAŽETE MEĐUSOBNO I KADA NEKOGA TJEŠITE, KADA NEKOGA UVESELJAVATE. Sve su to trenuci u kojima NE PRIMJEĆUJETE DA JE DOŠLO KRALJEVSTVO BOŽJE!

 

 

 

Na žalost, mnogi kršćani traže nešto više od toga. Ne bih ulazio u razloge njihova traženja koje izlazi iz svakodnevice, ali bih njih upozorio Isusovim riječima:”Doći će dani kad ćete zaželjeti vidjeti i jedan dan Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti. Govorit će vam: 'Eno ga ondje, evo ovdje!' Ne odlazite i ne pomamite se!“ Gospodin Vam je dao Crkvu da Ga u njoj nađete uvijek I na jedan način dostupan svima. Želi da Njegovu prisutnost pronađete u sasvim običnim stvarima, koje dnevno I ne primjećujete- U KRUHU I VINU. Više od SVETOG TIJELA I KRVI nama NE TREBA. Dalje od toga nije potrebno tražiti Gospodina.

 

 

 

Poslušajmo što kaže o ovoj prisutnosti Kraljevstva Božjeg u nama sveta Tereza iz Lisieux-a U Povijesti jedne duše:

 

 

 

Učitelj nad učiteljima poučava nas bez velikih priča. Nikada Ga nisam čula kako govori, ali On stoji u meni. U svim me trenucima vodi I nadahnjuje; ali na najočitiji način to čini kada shvatim jasne stvari koje do tada nisam razumjela. Ta prisutnost obično ne svijetli u mojim očima u trenucima dugih sati posvećenih molitvi, već onda kada sam zaokupljena dnevnim poslovima.

 

 

 

 

Lk 17, 11-19

 

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

 

 

 

Evanđelje nam donosi deset gubavaca koje je Isus ozdravio. Gospodin je to napravio na jedan poseban način. Nije to činio kao i obično, nekom gestom, riječima koje su naglašavale njegovo djelovanje, već ih je onako bolesne uputio svećenicima, da im se pokažu.

 

 

 

Iz ovog čina razabiremo dvije stvari. Najprije GUBAVCI SLUŠAJU ISUSA I ODLAZE KAKO IH JE UPUTIO KAO DA SU VEĆ OZDRAVILI. I nama je to pouka da kada molimo primamo stvari od Boga s takvom vjerom. Kao što gubavci nisu ozdravili, a otišli su napraviti ono što Isus traži, tako i mi, kada molimo vjerujmo kako nas Bog čuje i uslišava, i RADIMO SVE S NADOM KAO DA SU MOLITVE USLIŠANE. Gospodin je čuda radio zbog naše vjere- da povjerujemo, i vjera je jedan od ciljeva čudesa. Stoga često i govori onima koje ozdravi: IDI, VJERA TE TVOJA SPASILA.

 

 

 

Druga stvar koju vidimo jest da se GUBAVCI ČISTE PUTEM. Ovo nam je pouka koja se oslanja na prethodno. Valja nam ići kroz život kao da smo uslišani, rekosmo. Upravo u tome leži poruka: NE ČEKAJTE USLIŠANJE, VEĆ ŽIVITE KAO DA VEĆ JESTE USLIŠANI I NASTAVITE NORMALNO SA SVOJIM DUŽNOSTIMA. Takav život će vam U SEBI OTKRITI BOŽJE DJELOVANJE- stvari će se dogoditi SPONTANO. Kada bi netko vidio gubavce kako idu putem, ništa čudnoga ne bi primjetio, zar ne? Obični ljudi. Nitko promjenu ne bi ni uočio u tim trenucima, kao ni oni. Trebalo im je VREMENA ZA TO, JER SU SE STVARI DOGAĐALE SPONTANO- NA JEDAN NORMALAN NAČIN- NEPRIMJETNO.

 

 

 

Takvo treba biti i naše kršćanstvo: treba se očitovati kroz NORMALNO I SPONTANO PONAŠANJE, BEZ NEKOG ČUDAŠTVA koje o Bogu ne govori ništa. To je jedna sponatana ljudskost koja pazi na bližnjega i koja u svmeu iskazuje ljubav na jedan normalan način.

 

 

 

Konačno, od svih ovih deset gubavaca, samo se jedna vratio zahvaliti. Bio je to krivovjerni Samarijanac, koji je shvatio kako Isusu duguje zahvalnost za ozdravljenje. Ostali su zaboravili na Isusa.

 

 

 

U jednom životu koji se živi spontano postoji slična opasnost: DA SE ZAOBRAVI NA BOGA I DA SE SVE ZASLUGE ZA NEKO DOBRO PRIPISUJE SEBI ILI SRETNIM OKOLNOSTIMA.

 

 

 

Promislimo li malo dublje o životu, shvatit ćemo kako ovaj svijet MOŽE BEZ NAS- NISMO NUŽNI POSTOJATI NA OVOM SVIJETU. Budući da vjerujemo u Boga, ovu tvrdnju možemo formulirati tako da shvatimo kako BOG NIJE IMAO NIKAKVU POSEBNU POTREBU NI DA NAS STVORI. Zašto je to učinio?

 

 

 

Ako nas nije morao stvoriti, onda nas je stvorio očito jer je ŽELIO STVORITI NAS. Ovo bi trebao postati izvorom radosti za nas, jer budući nas je BOG ŽELIO STVORITI, možemo sebe smatrati PLODOM BOŽJE LJUBAVI, jer onaj koji me želi- on me voli.

 

 

 

Boga tako možemo smatrati našim Ocem, pa ovo razmišljanje možemo tako i upraviti. Sjetite se koliko ste od svojih RODITELJA PRIMILI U OVOM ŽIVOTU. Netko će kazati “ništa”, ali ne vjerujem da je tako. Ima doista djece koju su roditelji odbacili. No, Bog se i za njih pobrinuo. Većina djece biva zbrinuta od roditelja i upravljena na put života. U tome se roditelji bore kako najbolje umiju.

 

 

 

NA KOJI NAČIN MOŽETE UZVRATITI SVOJIM RODITELJIMA ZA TU ČINJENICU DA SU VAS UPUTILI U ŽIVOT? Osigurali su vam školovanje, nekoga su podmitili da dobijete posao, ponekad su sebe izlagali neugodnostima zbog vas,... Puno se toga nakupi u životu jednog “djeteta” dok ne sazrije. A kada sazrije, KAKO UZVRAĆA RODITELJU NA SVEMU?

 

 

 

Dijete ničim ne može uzvratiti roditelju na ono što od roditelja primi, a roditelj NE ŽELI DA MU DIJETE UZVRAĆA PO PRINCIPU MATERIJALNE JEDNAKOSTI: koliko sam ja tebi, toliko ćeš ti meni. Sve materijalno pada u vodu. JEDINO ŠTO DJETETU PREOSTAJE, I JEDINO ŠTO ZAPRAVO RODITELJ ŽELI OD DJETETA JEST MRVICA ZAHVALNOSTI.

 

 

 

Pokazati zahvalanost roditeljima na njihovoj brizi, ne znači biti njihov rob i do kraja života služiti prohtjevima roditelja. Zahvalnost podrazumijeva jedan ČIN LJUBAVI U SLOBODI, koji se može ISKAZATI RIJEČIMA, ali VIŠE OD RIJEČI, ISKAZUJE SE ŽIVOTOM: ČESITIM I DOBRIM PONAŠANJEM, NORMALNOM I SPONTANOM LJUDSKOŠĆU- onom kršćanskom ljudskošću koja brine za bližnje, za roditelje. I brine ne zato jer mora uzvratiti njima zbog nečega, već BRINE JER ŽELI. A REKOSMO VEĆ, ONAJ KOJI ME ŽELI- ON ME VOLI.

 

 

 

Shvaćate li sada kako se zahvaliti Bogu na svemu što nam je učinio? Ništa mu ne možemo dati! Ničim mu posebnim ne možemo uzvratiti, osim ČESTITIM ŽIVLJENJEM SVOGA KRŠĆANSTVA I DA GA SE SJETIMO U MOLITVI. I ponekad mu kažete: HVALA TI; VOLIM TE; HVALA TI; VOLIM TE!

 

 

 

 

 

Lk 17, 7-10

 

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru koji se vrati s polja: 'Dođi brzo i sjedni za stol?' Neće li mu naprotiv reći: 'Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?' Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'«

 

 

 

PONIZNOST SLUGE: temeljni stav kršćanina

 

Riječima s kraja ovog evanđelja, započeo je svoj govor na Žnjanu sveti Ivan Pavao II: “'Sluge smo beskorisne! Odjek ovih Kristovih riječi sigurno nije prestao odjekivati u srcima Apostola kada su, poslušni svojem poslanju, izašli na putove svijeta navješćivati Evanđelje. Išli su od grada do grada, iz kraja u kraj radeći u službi Kraljevstva i stalno držeći u sebi one Isusove riječi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!” (Sveti Ivan Pavao II, 04-12-1998).

 

 

 

Isus nas poziva na poniznost jednog sluge koji radi na polju. Kada se vrati kući, gospodar zahtijeva od njega da radi i dalje. Slijedeći mentalitet Isusova vremena, gospodar je imao puno pravo tražiti takvo što. Sluga je trebao biti na usluzi gospodaru u potpunosti, i gospodar nije imao potrebe osjećati nešto posebno spram sluge koji vrši svoje obaveze. Isus nas poziva rasti u svijesti kako pred Bogom, živimo jednu situaciju jako sličnu: nismo mi zadužitelji spram Boga, nismo Ga ničim zadužili; već smo zauvijek NJEGOVI DUŽNICI- mi smo SLUGE BOŽJE. PRIHVATITI I VRŠITI NJEGOVU VOLJU, NAŠA JE SVAKODNEVNA DUŽNOST, u svim trenucima našeg života. Pred Bogom se NE smijemo postavljati poput ljudi koji misle kako su BOGU NAPRAVILI USLUGU, I KAKO IM ZBOG TOGA DUGUJE ZAHVALNOST. Na žalost, svjesni smo kako ovakav pogled na život raste u izobilju oko nas, čak i među osobama koje puno rade u službi Božjoj unutar Crkve. Naprotiv, valja nam biti svjestan kako NIKADA NISMO UČINILI DOVOLJNO ZA BOGA. Trebamo reći poput Isusa: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!(Benedikt XVI, 03-12-2010)

 

 

 

U svijetu u kojem je Isus živio, slugama se nije davala neka posebna pohvala za ono što su radili, jer se smatralo kako ne rade ništa posebno: DOBIVALI SU PLAĆU ZA SVOJ TRUD, i to je bio razlog njihova rada. Razmišljajući o ovom evanđelju valja nam se zapititati ponašamo li se poput ljudi koji MISLE KAKO JE SVE ŠTO ONI RADE IZNIMNO VAŽNO, kako drugo nema važnosti osim toga što oni rade; kako će svijet propasti bez njih, bez njihova učešća u svemu,... Mi naprotiv, trebamo poput sluge napraviti ono što nam je dužnost: iz ljubavi prema Bogu, prema svome gospodaru ljubiti svoje bližnje, dopustiti da nas u postupanju vodi Bog svoim Duhom Svetim, svojom ljubavlju- I NESTATI POPUT SLUGE koji više drži do gospodara nego do sebe. Takav sluga, NAPRAVI SVOJE I NESTANE, ne nameće se nikome i ne hvasta se učinjenim poslom. Konačno, ZBOG DOBRO OBAVLJENOG POSLA TOG SLUGE, SVI NA KRAJU HVALE GOSPODARA! A nije li to cilj našeg života u vjeri: da zbog našeg primjernog života, SVI SLAVE BOGA!? Kada se pronađe jedan tih i drag kršćanin koji vrijedno radi svoje i ponaša se ljubazno prema svima, koji u svmeu poštuje ISTINU, i zalaže se spremno za nju u svojim stavovima, nitko o tom čovjeku ne govori samo da je on dobar čovjek, već upoznavši ga shvaćaju kako je takav ZBOG BOGA, a ne zbog svoje doborte, jer u konačnici POSTUPA KAO KRŠĆANIN i VJERA U BOGA GA MOTIVIRA DA DJELUJE KAKO DJELUJE.

 

 

 

LJUBAV OD BOGA: nezaslužen dar čovjeku

 

Isus ne odobrava postupanje gospodara, koji su bili uglavnom neugodni po svoje radnike, već naglašava STAV SLUGE KOJI NE TRAŽI POHVALU ZA SEBE OD GOSPODARA KOJI MU DAJE PLAĆU- i to je stav kojeg bismo trebali imati prema Stvoritelju koji tako dobar prema nama. Bog koji nas je stvorio, nije za to imao posebna razloga- STVORIO NAS JE, NE STOGA JER SMO MU POTREBNI, VEĆ STOGA ŠTO NAS VOLI. To je razlog zbog kojeg nam je dao i sakramente kako bi nas sebi PRIBLIŽIO, i ne samo približio, već i POSINIO, kako bismo radili, NE ZA PLAĆU NEGO ZA NEPROPADLJIVU BAŠTINU BOGA. Tako nismo sluge, i dobivamo puno više kao SINOVI. “Stoga, ne umišljaj sebi da si veći nego što jesi, jer si nazvan sinom Božjim- moraš prepoznati milost, ali NE SMIJEŠ ZABORAVITI SVOJU NARAV. Niti se hvali jer si vjerno služio, to je bila tvoja dužnost. I sunce obavlja svoj posao, i mjesec je poslušan, anđeli također služe, zar ne?” (Sveti Ambrozije, Tumačenje Lukina evanđelja).

 

 

 

Mi zapravo u ovom svijetu SLUŽIMO BOGU, ali to nije SLUŽENJE BEZ SLOBODE, već je SLUŽENJE SINOVA KOJI SU SLOBODNI U SVEMU ŠTO RADE I ODLUČUJU. Bog se tako SLUŽI NAMA BEZ DA UTJEČE NA NAŠU SLOBODU, pa postajemo SREDSTVA BOŽJA kada vršimo njegovu volju, unatoč svim nedostaticima i greškama koje su očite na nama. “Često se Bog služi ljudima koji su naoko neadekvatni za neki posao, ali uzdiže toliko njihove osobne karakteristike da oni postaju sposobni realizirati nešto što ih nadilazi. I to radi Bog, samo da bi posramio mudrost mudrih, te im pokazao kako za Božćje stvari nije potrebna podrška čovjeka, i kako bi jasno pokazao ljudima koliko je njegovo dostojanstvo kada ga Bog uzdiže svojom milošću, i kolika je to veličina kada se dopusti da nas Bog vodi” (Sveti Ivan Pavao II, Carta Apost. Amantíssima Providentia,14-VI-1980).

 

 

 

BOG, ONIMA KOJE POZOVE I KOJI MU SE ODAZOVU SVOJIM ŽIVOTOM, DAJE POTREBNE MILOSTI- POMOĆ U SVEMU ŠTO RADE, JER ZAPRAVO ON TAKO DJELUJE PREKO LJUDSKE SLOBODE. “One koje izabere za neku misiju, Bog pripravlja i daje im pomoć kako bi bili sposobni odgovoriti na izazove misije” (Sveti Toma Akvinski, Suma Teológica,3, q. 27, a. 4 c). U tom smislu, sjetivši se prisodobe o sijaču, možemo kazati kako mi NISMO ČAK NI SIJAČI, “već torba sa sjemenom, jer Bog je onaj koji sije” (Sveti Augustin, Govor, 73,3).

 

 

 

Kada poziva ljude, onda to ČINI PO NJIHOVOJ VJERI. Poziva dakle one kojima će dodati milosti, ali često ih ostavlja bez OSLONCA NA SAME SEBE. Tako im u njihovim životnim situacijma OSTAJE SAMO BOG, A ONI, sukladno tome, DJELUJU ONAKO KAKO TO NALAŽE KRŠĆANSKA DUŽNOST. Kršćanska dužnost u tom smislu, ODNOSI SE NA ČESTIT ŽIVOT! Potrebno je ČESTITO ŽIVJETI SVOJ ŽIVOT, slijedeći Božje zapovijedi u svemu i polako shvaćati prst Božji u svom životu. Kada se shvati kako MI JE DUŽNOST ŽIVJETI ČESTITO, lako je razumjeti i Gospodinove riječi: “Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!

 

 

 

SVE NAŠE DOBRO DOLAZI OD GOSPODINA

 

Gospodin poziva ljude po VJERI kao u prispodobi o sjemenu gorčice, koje je najmanje od sviju; u želji da se svakako širi evnađelje. Za shvatiti ovo potrebna je vjera. Oni NAJMANJI, ONI NAJSLAVIJI MEĐU LJUDIMA, bili su UČENICI GOSPODINOVI. Ali kako je u njima DJELOVALA BOŽANSKA SNAGA, čija je učinkovitost nemjerljiva, ta se snaga razvila i raširila po cijelom svijetu. Sa ovim je Gospodin pokazao koliko je velik” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o Svetom Mateju, 46). Gospodinu dakle ne trebaju siloviti koji ruše sve pred sobom, koji sve zasluge svoga života pripisuju sebi; već mu trebaju mali i ponizni ljudi koji su zahvalni Bogu za svoju sirotinju, za sve što imaju. Trebaju mu ljudi koji svoje slabosti ne mogu riješiti, i pri tom se polako UČE OSLANJATI NA BOGA u svemu što rade.

 

 

 

Grešnici i neznalice poslani su propovijedati, kako bi se bolje shvatila vjera u Boga, kao nešto što OD BOGA DOLAZI, a ne kao nekakva rječitost ili vlastita doktrina” (Sveti BEDA, u Catena Aurea, vol. IV, p. 31). “Mi vam samo govorimo naizvan, ali On je onaj koji izgrađuje čovjeka iznutra (…). Bog nas izgrađuje, i On dodaje i gomila u nama, On me puni, On otvara razumijevanje stvari, On nas vodi u vjeri, premda I MI U TOME SURAĐUJEMO PREMA NAŠIM MOGUĆNOSTIMA I SNAGAMA” (Sveti Augustin, Komentar o psalmu, 126,2).

 

 

 

STAV SLUGE VODI PREMA PONIZNOSTI

 

Ne treba bježati od vlastitih slabosti. Prije svega treba shvatiti kako se Bog služi nama i onda kada smo slabi. Primjerice, kada nekoga naljutite nekom svojom gluposti, i taj vas opomene ljutito bez da vas vrijeđa, upravo tada možda Bog koristi njegov temperament da bi VAS OPOMENUO za neku stvar koju ste tisuću puta čuli u svojoj savjesti, ali ste odlučili ne poslušati taj glas i postupili ste posve drugačije. Naše slabosti mogu poslužiti i služe Bogu, a na nama je da se BORIMO PROTIV NJIH I TRUDIMO IH SE ISPRAVITI S BOŽJOM POMOĆU. No, ne treba biti “opsjednut” time da se moramo posve usavršiti- TREBA SE STALNO USAVRŠAVATI i živjeti mirno. Nekada nas Bog po našim slabostima podsjeća da smo samo sluge, a ne neki “mali bogovi”, savršeni u svom poslu ili postupanju.

 

 

 

Mi trebamo biti samo SREDSTVA BOŽJA U OVOM SVIJETU. “Valja stalno naglašavati kako smo sredstva Božja kojima se Bog služi kako bi spasio duše. Stoga, valja nam paziti da ta sredstva budu u dobru stanju- ispravna, kako bi se Bog njima mogao poslužiti” (Sveti Pio X, Haerent animo, 04-08-1908). Na nama je dakle da pazimo na svoje ponašanje i da se usavršavamo bez iluzija kako smo zbog toga posebni.

 

 

 

Računamo li previše sa sobom, sa svojim snagama, nikada u ovom zemaljskom nećemo uspjeti pronaći nadnaravno; no kao oruđe Božje, uspjet ćemo sve jer: SVE MOGU U ONOM KOJI MI DAJE SNAGU (Fil, 4,13). Bog, u svojoj beskonačnoj dobroti odlučio se poslužiti neprikladnim oruđem” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 120).

 

 

 

Imitirajte primjer Krstiteljeve poniznosti. Svi misle kako je baš on Krist, ali on govori kako on nije onaj za kojeg ga drže niti ga pripada čst koju mu greškom daju. Da je kojim slučajem kazao: JA SAM KRIST, s kojom bi mu lakoćom tada povjerovali, jer su prethodno vjerovali u to. Nije im kazao, već je otkrio tko je, učinio je da vide razliku između Krista i njega, i potom se PONIZIO. Shvatio je u čemu leži ključ spasenja, razumio je kako je on samo jedna baklja i strahovao je kako se njezin plamen ne bi ugasio zbog oholosti” (Sveti Augustin, Govor, 293,3).

 

 

 

Ovaj stav sluge vodi nas k tome da ODBACUJEMO SVE ZASLUGE ZA SEBE U ONOM ŠTO RADIMO i KAKO SE PONAŠAMO S LJUDIMA, jer sluga ponizno prihvaća svoju situaciju koja NE BI POSTOJALA DA NIJE BILO GOSPODARA. Tako i mi, ne bismo bili tu gdje jesmo da nije Boga. Stoga, ako se kao kršćani ponašamo čestito zbog Boga- Bogu idu zasluge. A, ako to činimo zbog sebe, da bi nas ljudi hvalili- plaću ćemo primiti od ljudi i Bog nas ne zanima.

 

 

 

Odbijanje vlastitih zasluga vodi prema poniznosti: shvaćanju kako nisam ništa posebno u ovom svijetu bez čega svijet ne bi mogao. Zato rastemo u zahvaljivanju Bogu zbog svega što nam je dao. “Odbaci svu čast koja ti se nudi zbog nekog uspjeha, jer ne možeš biti zdravo oruđe ako sve radiš zbog sebe, već samo ako se radi zbog Njega, koji će se, ako to želi, poslužiti s tobom kao sa štapom koji udara u stijenu da bi iz stijene navrla voda, ili kao sa komadićem zemlje s kojim je vratio vid slijepcu (…)” (Papa Lav XIII, Poniznost na djelu, 45).

 

 

 

Lk 17, 1-6

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih. Čuvajte se!«

 

»Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: 'Žao mi je!', oprosti mu.« Apostoli zamole Gospodina: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao.

 

 

 

SABLAZAN: skandalozno ponašanje kao udar na čovjeka i udar na Boga

 

SABLAZAN o kojem na početku evanđelja sušamo od Gospodina, obično shvaćamo kao nešto na što se LJUDI ZGRAŽAJU. Drugim riječima, sablažnjivo ponašanje pobuđuje gađenje u čovjeka spram određenih djela. Riječ koju u Svetom Pismu prijevodimo kao SABLAZAN, u latinskom izvorniku Neovulgate nalazimo kao SCANDALUM. Čini mi se kako ova riječ SKANDAL bolje opisuje ono što je Isus htio kazati.

 

 

 

Skandalozno ponašanje je ono koje druge provocira na reakciju. Kada bismo ovu riječ gledali samo jednosmjerno, onda bismo Isusove riječi mogli prevesti kao: “Nije moguće da ne dođu sablazni,” (sablazni), “ no jao onome po kom dolaze”(...). Lako je dakle shvatiti kako je za čestita čovjeka GRIJEH ono što uzrokuje sablažnjavanje. Grijeh sablažnjava, skandalizira ljude.

 

 

 

Sablazniti znači svojim riječma,m djelima ili propustima nekoga navesti da se spotakne, moralno propadne, da se duhovno upropasti” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2,q.43,a.1). “Maleni su za Isusa djeca, oni u čijoj se nedužnosti na poseban način odražava slika Božja” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-136). U ovaj zbog “malenih” spadaju i siv oni ljudi koji lako padnu u grijeh iz raznih razloga. Prije svega, riječje o ljudima kojima “obrana od grijeha lako pada”, ne zato što su oni loši ili grešniji od nas- moguće je da su dobrodušniji, ali NISU U STANU SHVATITI NEKE OD POSLJEDICA SVOJIH ILI TUĐIH POSTUPAKA. To su oni ljudi ČIJA JE SAVJEST OSJETLJIVA I KOJI SU SLABO POUČENI U NEKIM STVARIMA, koji nemaju dostante spoznaje glede grijeha.

 

 

 

Svaki čovjek je neizmjerno vrijedan u očima Boga. To Bog potvrđuje i činom neizmjerene ljubavi spram čovjeka: odlaskom na smrt razapinjenjem. A Bog čini to jer je svaka “duša predivna riznica, svaki je čovjek jedinstven, nezamjenjiv. Svaki pojedini vrijedan je čitave Krvi Kristove” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 80). Bog nas je OTKUPIO SVOJIM ŽIVOTOM, SVOJOM KRVLJU, kako ne bismo bili ROBOVI GRIJEHA, robovi zla. Platio je neizmjernu cijenu naše slobode od zla, jer nas neizmjerno voli. Ovu svijest o neizmjernoj vrijednosti čovjeka u Božjim očima Crkva jasno izražava u uskrnom Hvalospjevu svjetlu: “Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja. O, divne li pažnje Božje prema nama. O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao. O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog Otkupitelja” (Hvalospjev Uskrsnoj svijeći, iz obreda Vazmenog bdijenja).

 

 

 

U tom smislu, čovjeka, koji je najveće blago za Boga, uvesti u napast da sagriješi, da počini zlo, ravno je udaru na njegova Stvoritelja. Onaj koji skandalizira, koji uvodi u sablazan, “teži rušiti najveće Božje djelo- otkupljenje, i to upropašćivanjem duša; bližnjemu ubija dušu jer mu oduzima život milosti koji je dragocjeniji od tjelesnog života; uzrok je to mnoštvu grijeha” (Katekizam svetog Pija X, 416.).

 

 

 

LUKAVOST ZLA: dovesti čovjeka do želje da počini grijeh; dovesti čovjeka do požude

 

Težina grijeha koji sablažnjava takva je da je ljudi ne mogu shvatiti ispravno. Naime, mi često vidimo samo BLIŽE POSLJEDICE GRIJEHA, pa kako one ponekad ne ostavljaju dojam kako se dogodilo nešto strašno, lako se zavaramo. DALJE POSLJEDICE GRIJEHA, one koje ne vidimo, koje nas pogađaju u dubinu našega bića ili koje druge pogađaju na isti način, pravi su problem i velika zamka za svakoga tko ne odustaje od sablažnjiva ponašanja.

 

 

 

Mi zapravo ne razumijemo strahotu štete koju čini grijeh: “Znaš li koliko štetu možeš uzrokovati kada povezanih očiju baciš kamen daleko? Isto tako ne znaš koliku štetu, katkada tešku možeš nanijeti kada izbaciš riječi prigovaranja, koje ti se čine vrlo lake,jer ti je nesmotrenost ili raspaljivost povezala oči!” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put 455).

 

 

 

ZLO SE MASKIRA I PRIKAZUJE KAO DOBRO, pa je jako teško nekada prepoznati djelovanje zla po, naoko posve bezazlenim stvarima. Nitko naime, ne pridaje veliku važnost nekim “sitnim” grijesima, jer se čine nevažnim i bez nekih ozbiljnih posljedica. Upravo u tome leži “varka” jer se ne shvaća narav zla posijanog u dušu- ZLO IMA TENDENCIJU UKORIJENJIVANJA U DUŠI ČOVJEKOVOJ- poput korova koji prekrije brzo sve ono dobro što u duši raste. Ako se korov, ne čupa, brzo uništi dobra rod: ako se grijeh ne trijebi iz duše, brzo nas učini ljudima koji druge sablažnjavaju.

 

 

 

Kaže sveti Pavao: “Grijeh prebivau meni” (Rm 7,17.20). Tu Pavao misli na nešto što u ČOVJEKU POSTOJI I GURA GA PREMA VANJSKOJ PRIVLAČNOSTI. Ugledavši nešto LIJEPO i DOBRO, čovjekovo “tijelo” se vodi “OSJEĆAJIMA” i OSJETILIMA, te PUŠTA DA BUDE PRIVUČENO od onog što vidi kao lijepo i shvaća kao dobro. Ovaj IMPULS koji nas UPRAVLJA PREMA NEČEM ŠTO NAM JE PRIVLAČNO, Aristotel naziva EPITIMIJA.

 

 

 

Đavao, autor ZLA I ONAJ KOJI JE UČINIO SVE DA ZLO UĐE U ČOVJEKA I UKORIJENI SE PREKO GRIJEHA, nastoji ZLO MASKIRATI U NEŠTO LIJEPO I PRIVLAČNO, u neko DOBRO, kako bi PRIVUKAO ČOVJEKA k sebi preko jedne prirodne tendencije kojom čovjek opaža sve lijepo i dobro. Ako čovjek dopusti da ga u toj privlačnosti vode samo OSJEĆAJI ili samo OSJETILA, tada često biva prevaren. Ukoliko ne RAZABERE DOBRO OD ZLA, prepušten osjećajima u čovjeku se POVEĆAVA ŽELJA za onim što ga privlači, makar ono bilo zlo. Kasnije se to očituje kao jedna PRIVLAČAN SILA POŽUDE kojoj se nije lako oprijeti.

 

 

 

PRVENSTVO RAZUMA

 

Naime, ovaj OSJEĆAJ, PREPUŠTEN SAM SEBI, BEZ UTJECAJA RAZUMA, POSTAJE IMPULS KOJI NE BRINE O TOME RADI LI SE O NEČEM LOŠEM ILI DOBROM. Jedini kriterij koji taj osjećaj ili impuls koristi jest PRIVLAČNOST. Kada se u nama stvori takva požuda koja nas silovito gura prema nekom grijehu, onda možemo kazati kako je GRIJEH U NAMA.

 

 

 

Kada se ne borimo protiv takva impulsa, privlačnost postaje “fatalna”. Zlo nas počinje neodoljivo privlačiti i ne možemo mu se oprijeti. Dođe li do toga, đavao je obavio posao. Sada NAPAST DJELUJE U NAMA I IZ NAS. Postajemo SAMI SEBI, ALI I DRUGIMA IZVOROM NAPASTI. Ovo postaje naglašeno kada zbog svojeg ponašanja TRENUTNO NE TRPIMO NIKAKVE POSLJEDICE.

 

 

 

Netko tko laže “malko” i nitko ga ne osudi- lako se jednom “oklizne” i slaže nešto “krupno”. I ne samo to, prijeđe mu u naviku “lažuckati” pa s vremenom ljudi posve izgube povjerenje u takvu osobu. Netko tko krade “sitnice” i ne bude uhvaćen, ne odvrati li se od svojega ponašanja, lako jednom padne na “većoj” stvari jer je stekao naviku koja je u njemu razbila strah od odgovaranja za učinjeno. Obrazac je kod svakog grijeha isti: najprije se sve čini bezazlenim, potom jedan grijeh postane navika, na kraju, kada se dođe do “velike” stvari, ŽELJA KOJU POTIČE GRIJEH POSTANE JAČA OD STRAHA PRED POSLJEDICAMA.

 

 

 

ZLO SE UVIJEK SAKRIVA: ne trpi “svjetlo dana”

 

Ova ŽELJA da se počini neki grijeh nazivamo POŽUDOM GRIJEHA. Ona čovjeka goni da nadvlada strah u sebi i počini zlo. Moguće je da čovjek koji radi loše, uistinu NE ODGOVARA ZA POČINJENE GRIJEHE. Tada se događa da se navikne na to da NEMA POSLJEDICA za počinjeno zlo. Ponašanje ovakvih osoba, često nalazimo u društvu u kojem živimo. Lako ćemo u javnom životu naići na ljude koji su “ogrezli u zlu” ali za to ne odgovaraju. Oni više nemaju straha od zla- jedino što je u njima ostao jest STRAH OD OTKRIVANJA POČINJENOG ZLA.

 

 

 

Ovakvi ljudi najnormalnije funkcioniraju u društvu. Nekada je riječ o političarima, nekada o tajkunima, nekada o sitnim privatnicima, a nekada o običnim radnicima, malim ljudima- NITKO NIJE IMUN NA OVO ZLO I SVAKOME SE ONO NUDI.

 

 

 

Zanimljiva je jedna stvar koja je ovim ljudima zajednička. Kada ih se otkrije, pošto- poto oni od SEBE ŽELE NAPRAVITI ŽRTVU. Ponavlja se obrazac grijeha iz odnosa Adam- Eva, kada otkriveni Adam krivnju za svoj grijeh želi prebaciti na Evu. Ona ga je navela da počini grijeh, ali nije ona odgovorna za njegov grijeh, već Adam- počinitelj.

 

 

 

NE UVODITI NIKOGA U NAPAST

 

U tom smislu, onaj koji DRUGOGA POTAKNE NA GRIJEH, naoko ostaje nedužan u jednoj situaciji koju on sam nije počinio. NIJE POČINIO, ALI JE POTAKAO DRUGOGA DA POČINI. Dolazimo do ključne stvari za prvi dio evanđelja: potrebno je RAZABRATI DOBRO OD ZLA, jer često i druge navedemo na zlo NE SHVAĆAJUĆI POSLJEDICE koje ne vidimo odmah. Stoga je važno NA SEBI NAJPRIJE DJELOVATI- sebe ODBIJATI OD ZLA, ČISTEĆI SE OD GRIJEHA, kako bismo najprije sami iskusili što znači odmaknuti se od onoga što trajno može zarobiti život. Kada sami počnemo razabirati dobro od zla, polako valja STVARATI TAKVE NAVIKE PO KOJIMA ĆEMO U NORMALNIM SITUACIJAMA ODABIRATI DOBRO, A ZLO ODBIJATI. Malo po malo, naučit ćemo se shvaćati situacije u kojima se zlo maskira u dobro.

 

 

 

Samo tako možemo vlastito iskustvo prenijeti na druge i NE UVODITI IH U NAPASTI- u situacije u kojima će potaknuti našim primjerom ili riječima počiniti nešto grešno. “Nastojmo braćo, ne samo živjeti ispravno, nego također i djelovati ispravno pred ljudima, ne razmišljajući isključivo o tome da mi imamo mirnu savjest, nego također (…) nastojmo NE UČINITI NIŠTA ŠTO BI MOGLO NAVESTI NA ZLO NAŠEG BRATA KOJI JE SLABIJI, kako se ne bi dogodilo da MI hraneći se čistom travom i čistom vodom na pašnjacima Božjim, ne bi za sobom ostavili slabijim ovcama ugaženu travu i zamućenu vodu na istim pašnjacima” (Sveti Augustin, Sermones, 47, 12-14).

 

 

 

Vjerujem kako ste razumjeli što Augustin govori. Mi nekada navedemo ljude na grijeh, a sami operemo ruke od njih i od dogovornosti. Mi uvedemo u napast drugoga, a onda brišemo odgovornost sa sebe. Mi ČISTI, A DRUGI PRLJAVI. Kako bi opomenio one koji misle kako nemaju nikakve krivnje na sebi ako nekoga potaknu na zlo, a sami ga ne počine, Gospodin upozorava na opasnost da mi sami postanemo izvorom zla i sablazni drugima.

 

 

 

PREISPITIVANJE SAVJESTI

 

Ovo potiče razmišljati o potrebi stalnog PREISPITIVANJA SAVJESTI kako bi sami naučili U SEBI RAZLUČITVATI DOBRO OD ZLA I NE PREPUŠTATI SE OSJEĆAJIMA DA VODE NAŠ ŽIVOT. Osjećaji su dobri samo kada nas upravljaju dobru, a za to je potrebno da budu vođeni razumom koji razabire dobro od zla.

 

 

 

Događa nam se da svojim “jezikom” sudjelujemo u raspravama gdje ljudima dajemo za pravo da počinu grijeh, a onda se “čudimo” kako je takvo što mogao napraviti. Prilikom bilo kakva uplitanja u nečije životne stvari, valja dobro promisliti prije nego se dadne nekakav savjet. Najbolje je saslušati i ne mudrovati; utještiti čovjeka i uputiti ga na Boga koji sve radi dobro i koji za nas traži najbolje.

 

 

 

Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih. Čuvajte se!” Gospodin je svjestan ljudske griješnosti- zbog nje se i utjelovio- kako bi nas riješio tako snažne požude grijeha. Stoga i upozorava na ono što do grijeha dovodi: na IZVOR ZLA. Ako je Sotona, napasnik, izvor mnogih zala, mi se ne trebamo ponašati po njegovu obrascu ponašanja i mi da postanemo drugima izvorom napasti i zla.

 

 

 

Nama nije problem grijeh, već način na koji se do grijeha dolazi. Ako taj put ide preko nas, trebamo se zamisliti. Kada čovjek sagriješi, onda se događa njemu ono što i svim ljudima: “Nije moguće da ne dođu sablazni”. Grijesi i napasti će nas uvijek salijetati. Nije problem u počinjenju grijeha, jer se od njega uvijek čovjek može odvratiti. Problem je u POSLJEDICAMA KOJE NISMO U STANJU SAGLEDATI- U SABLAZNI KOJA LJUDE ODVRAĆA OD BOGA kada vide ponašanje kršćana koje nije primjereno jednom vjerniku. Naše ponašanje drugima uvijek može biti poticaj da sagriješe ili da se izrijekom odmaknu od Boga. U tome je problem: kada mi postanemo uzorkom nečijeg otpada od Boga. “Neka te ne boli kada ljudi vide tvoje pogreške; treba te boliti uvreda Bogu i salbazan koju možeš prouzročiti” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 596).

 

 

 

Kako sebi osigurati put kojim ćemo izbjeći sablažnjavanje ljudi? Prije svega, u svakom čovjeku tražiti neko dobro, paziti da svojom slobodom ne utječemo na druge ljude neprimjereno, voditi raučna o tome što govorimo, PROMIŠLJATI DOBRO O ISPRAVNOSTIMA SVOJIH POSTUPAKA i sagledavati činjenice tako da shvatimo je li naše postupanje bilo vođeno ljubavlju koje traži dobro za drugoga, ili sebičnom ludošću koje za drugoga ne mari.

 

 

 

JAVNA SABLAZAN I LAŽNA SABLAŽNJIVOST: dobar primjer potiče

 

Sablazan, kao i svaki grijeh udara na ljubav u čovjeku. Preusmjerava je prema zlu, suprotno od onoga za što nam je ljubav darovana. Ljubav nam je darovana da nas usmjeri prema Bogu preko dobara ovoga svijeta. Ljubav je ono što trab upravljati našim životom. Stoga, sve ono što nas odmiče od ponašanja koje ide za tim da TRAŽI DOBRO DRUGOGA U SVEMU, TREBA ODBACIVATI U SEBI. Ne dopustimo da nas nešto odmakne od ljubavi koju nam je Bog usadio u srca.

 

 

 

Nemojmo nikada izgubiti iz vida činjenicu da je Bog obećao svoju učinkovitost onima koji su BLAGI I PONIZNI, koji se PONAŠAJU SRDAČNO I PRIJATELJSKI, KOJI GOVORE JASNO I BEZ UVRIJEDA: Beati mites qouniam ipsi possidebunt terram! Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju! Nikada ne smijemo zaboraviti da smo ljudi koji razgovaraju s drugim ljudima, čak i onda kada želimo učiniti nešto dobro dušama. Nismo anđeli. Stoga naš izgled, osmjeh, naši pokreti... jesu čimbenici o kojima ovisi učinkovitost našeg apostolata” (Salvador Canals, Acetica meditada, sr. 76.).

 

 

 

Mi ne smijemo biti ravnodušni prema zlu. Prije svega, valja imati na pameti da ravnodušnost prema vlastitom zlu, otvara put ravnodušnosti prema zlu drugih ljudi, a to širom otvara vrata stvaranju kulture smrti, grijeha, moralne bijede.

 

 

 

To je dodatni razlog zbog kojeg moramo voditi računa o tome da ne sablaznimo nikoga. Naša SLOBODA IMA GRANICE I NALAZI IH U SLOBODI DRUGOG ČOVJEKA. Ponašanje vođeno ljubavlju te granice poštuje, ali čovjek sablažnjiva postupanja ne ramišlja o GRANICAMA U SVOM PONAŠANJU. Stoga lako utječe na slobodu drugih ljudi, a time i na njihovo dostojanstvo svojom salbalzni. I nije to problem kada naspram nas stoji osoba čvrsta u svojim moralnim uvjerenjima. Ali kada su pred nama MALENI- ONI KOJI SE NE ZNAJU OPRIJETI TUĐIM UJTECAJIMA, tada naša sloboda pretvara naše ponašanje u SABLAZAN I IZVOR GRIJEHA.

 

 

 

U društvu u kojem živimo, previše je onih čija je obrana oslabljena, koji olako dopuštaju utjecaj na svoju slobodu i dostojanstvo (nećemo ulaziti u razloge toga). Time je veća odgovornost koji u JAVNOSTI MOGU UTJECATI NA STAVOVE MNOGIH. Ljubav, a često i sama pravednost zahtijevaju da se ISPRAVI POČINJENA ŠTETA. Pored kajanja i opraštanja zbog sablazni, potrebno je sanirati barem dio počinjene štete (kazali smo kako sami ne možemo spoznati veličine štete koje napravi grijeh čovjeku).

 

 

 

Osim duhovne štete, nekada je potrebno dati i MATERIJALNU NADOKNADU, jer nerijetko sablazan koja dolazi od čovjeka po lažima, ogovorima, može biti uzrokom materijalnih problema nekome tko ih bez toga ne bi imao.

 

 

 

Posebno mjesto u razmišaljanu o nadokandi ima JAVNA SABLAZAN. Ako netko JAVNO PRIJANJA UZ STAVOVE KOJI SABLAŽNJAVAJU, ILI KOJI ČOVJEKA ODMIČU OD BOGA, nagovarajući ga da djeluje protiv prirodnih zakona, protiv Božjih zakona, tada je POTREBNO JAVNO ISPRAVITI ONO ŠTO JE NASTALO SABLAŽNJIVANJEM.

 

 

 

Primjerice, naši političari koji se često viđaju na misama, a javno su glasovali za protubožne i protupriodne zakone, DUŽNI SU JAVNO ISPRAVITI SVOJE STAVOVE! Nije dovoljana samo ispovijed, jer osim ljubavi, njih obvezuje i pravednost na JAVNO DJELOVANJE. Nije pravedno da netko tko uživa velike povlastice dobiva istu mjeru za nadokandu štete kao neka sirotinja koje biva pogođeno sablazni čovjeka koji u javnosti djeluje!

 

 

 

Naši ekonomisti, privrednici, “tajkuni” koji sebe predstavljaju kršćanima DUŽNI SU DRUGIMA DATI I MATERIJALNU NADOKNADU ŠTETE, jer njihovo sablažnjivo postupanje tiče se MATERIJALNIH DOBARA KOJA SE USKRAĆUJU NEKOME RADI VLASTITE DOBITI. Potrebno je dakle, više od samog kajanja i opraštanja. Kome se više daje- od njega se više i traži!

 

 

 

U slučaju da to nije moguće, UVIJEK OSTAJE OBVEZA I MOGUĆNOST DA SE ŠTETA NADOKNADI MOLITVOM I POKOROM, jer “ljubav, potaknuta kajanjem, uvijek nalazi prikladan način da popravi štetu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-138). Naime, kada se čovjek kaje i želi se vratiti na ispravna put, onda biva vođen ljubavlju. Ako ga ljubav vodi u postupanju, ljubav je ta koja ŽELI POPRAVITI ŠTETU, JER ONOME KOGA VOLI, LJUBAV ŽELI SVE NAJBOLJE!

 

 

 

Lk 16, 1-8

 

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: 'Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!' Nato upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.'« »I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: 'Koliko duguješ gospodaru mojemu?' On reče: 'Sto bata ulja.' A on će mu: 'Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.' Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko ti duguješ?' On odgovori: 'Sto kora pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.'« »I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.«

 

 

 

NASTOJANJE ZA POPRAVKOM

 

Današnjom pričom Gospodin naglašava nemoralnost upraviteljevih postupaka. Ipak, ni takav ne ostaje bez prigode da popravi štetu koju je nanio svom gospodaru. Gospodar se SMILUJE I DAJE DRUGU PRIGODU nepoštenom upravitelju i na kraju pohvaljuje njegovu snalažljivost. Pohvaljuje zapravo NJEGOVU VOLJU I TRUD DA POPRAVI ŠTETU. Naime, razmislimo li malo o postupku nepoštena upravitelja, shvatit ćemo kako je jedno nepoštenje htio zamijeniti drugim. No, u njegovim pokušajima da sanira štetu svoga lošeg upravljanja, Gospodar ne gleda sredstva koja je koristio za to, već njegovu želju da se popravi.

 

 

 

Prenesemo li ovu priču na naš život, shvatit ćemo kako ima puno kršćana koji se ne trude oko svog života premda pred sobom imaju sva Božja sredstva kojima se mogu pomoći u svojim nastojanjima da dožu do neba. Često se takvo kršćanstvo zadržava samo na imenu. Ipak, takvi ljudi, premda se ne trude previše, već koriste minimume potrebne za spasenje, govore o sebi s uvjerenjem kako su oni kršćani i kako drugima mogu biti model života u vjeri. Ipak nije tako.

 

 

 

Naime, puno je onih koji kršćanstvo svode na dolazak na nedjeljnu misu i na dvije godišnje ispovijedi. U privatnom životu su dobri ljudi, ali nerijetko posežu za istim životom kojeg žive ljudi koji ne vjeruju u Boga. Naravno, ovi prvi misle da je dovoljno samo ono što rade, pa danas nije rijetkost da među kršćanima imamo onih koji se pričešćuju, a ne ispovijedaju; koji drugima drže “predavanja” o kršćanstvu, a sami nisu poučeni; koji druge upućuju što je, a što nije kršćansko, a sami nisu sigurni u svoju vjeru. Drugim riječima, puno je kršćana koji samo djelomice žive svoju vjeru, i ne koriste sredstva koja su im nadohvat ruke kako bi unaprijedili svoj život u vjeri. Prije svega mislim, na ispovijed, pričest, duhovni razgovor, pouku u vjeri,...

 

 

 

S druge strane, kod ljudi koji ne žive vjeru, već žive posve uronjeni u svijet, stvoren je jedna mentalitet “žustra” ponašanja kada su u pitanu osobne greške. Često puta, gledajući takve ljude koji ne vjeruju u Boga, prateći njihovo postupanje u slučaju pogrešaka, vidimo koliko truda ulože oko stvari koje su njima bitne. Žele dobro i do kraja napraviti svaki posao i pri tom ih stalno prati ŽELJA ZA USAVRŠAVANJEM, koja podrazumijeva stalnu KOREKCIJU, bilo u ponašanju, bilo u poslu. I kada shvate kako trebaju ispraviti pogrešno, onda se TRUDE SVIM SILAMA I KORISTE SVA SREDSTVA kako bi postigli što su naumili. Evo, ovaj mentalitet hvali Gospodin i poučava svoje učenike kako moraju slijediti taj put.

 

 

 

S kolikim se žarom upinju raditi ljudi oko zemaljskih stvari! Na to ih gone iluzije o počastima, ambicije za stjecanjem bogatstva, privlačnost osjetilnosti. I kod svih je isto: kod muškaraca i žena, starih i mladih, djece i odraslih; kodo sviju ista stvar.- Kada bismo ti i ja mogli s istim žarom raditi na svojoj duši, imali bismo jednu vjeru živu i djelatnu; i ne bi postojala ni jedna jedina prepreka koju ne bismo mogli riješiti u našim apostolskim nastojanjima” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 317).

 

 

 

SREDSTVA SVETOSTI

 

Ovu prispodobu ne bismo smjeli krivo tumačiti i pomisliti kako možemo bilo kakava sredstva koristiti za postizati svoje ciljeve. U priči Gospodin ne hvali sredstva koja nepošten upravitelj koristi, niti hvali njegove mane, jer on je bio lijen i neradnik; hvali se TRUD I ŽELJA DA SE POSTIGNE NEŠTO.

 

 

 

Po pitanju sredstava, mi ne smijemo koristiti loša sredstva kako bismo postigli dobre ciljeve: nakana, sredstva i ciljevi moraju BITI DOBRI, ako želimo da sve bude u redu s našim djelovanjem. Ni jedno od to troje (nakana, sredstva, cilj) ne smije biti loše. Ovo je jedna točka u kojoj se kršćani često razilaze sa ljudima poput ovog upravitelja iz priče. Naime, ljudi koji ne mare previše za vjeru, nerijetko VIDE SAMO NAKANU I CILJ. Sredstva su često velika prepreka, jer stvarnost je ta koja se tiče sredstava, a nakan i cilj obično bivaju samo ideje dok se ne realiziraju u potpunosti. Stoga, lakše je fantazirati nege realizirati.

 

 

 

Mnogi ljudi, u svojim nastojanjim da POSTIGNU NEŠTO POSEŽU ZA LOŠIM SREDSTVIMA. TO NIJE DOZVOLJENO, JER CILJ NE OPRAVDAVA SREDSTVA. Na žalost, sve češće čujemo suprotno. Ne možemo ukrasti kako bismo otvorili firmu i onda zaposlili stotine radnika. Ne možemo uzeti od radničke plaće da bi razvili posao, a onda ćemo kasnije “svi imati velike plaće”. Praksa pokazuje kako ovaj model, koji nije kršćanki, a ni ljudski, ne donosi nikakva dobra. Stoga, NIJE NAM DOZVOLJENO KORISITI LOŠA SREDSTVA. U svojim nastojanjima da nešto postignemo, valja nam se truditi oko svega i tražiti ISPRAVNE NAČINE DA POSTIGNEMO ŠTO ŽELIMO.

 

 

 

Podsjetit ću vas ponovo na razmišljanje s početka priče. Ono važnije za nas tiče se duhovnog života: KORISITITE SVA SREDSTVA KOJA VAM PREKO CRKVE STOJE NA RASPOLAGANJU:molitva, sakramenti, djela milosrđa,.... Trudite se oko svoga života, ispovjedite se! Promijenite sami što možete promijeniti, a za ono što ne možete, vapijte Bogu. Vapijete mu za sve i Bog će Vam izići u susret. Dakle, sjetite se: TRUD I ŽELJA SE CIJENE. Rezultati bez toga u vjerskom životu su nemogući. Stoga, ulažite u sebe, u svoju vjeru.

 

 

 

 

 

 

 

Lk 14, 15-24

 

U ono vrijeme: Reče Isusu jedan od sustolnika: »Blago onome koji bude blagovao kruh u kraljevstvu Božjem!« A on mu reče: »Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: 'Dođite! Već je pripravljeno!' A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: 'Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me.' Drugi reče: 'Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.' Treći reče: 'Oženio sam se i zato ne mogu doći.'«

 

»Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: 'Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.' I sluga reče: 'Gospodaru, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta.' Reče gospodar sluzi: 'Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.' A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere.«

 

 

 

GOZBA: poziv na gozbu

 

Na Istoku su na gozbu pozivali u dva navrata: prvi put kada najave dan gozbe, a drugi put kada sve već priprave kako se ne bi dogodilo da netko slučjno zaboravi na prvi poziv. Priča koju Isus pripovijeda namijenjena je Židovima: oni su zapravo trebali biti sustolnici na jednoj velikoj gozbi. Židovi naime, kraljevstvo nebesko uspoređuju sa velikom gozbom u kojoj Bog poziva samo odabrane- one kojim je iskazao veliku ljubav svojim pozivom.

 

 

 

Uistinu, čovjek koji u prispodobi priređuje gozbu, jest Bog, a uzvanici su Židovi koji su našli sve moguće izlike da poziv odbiju. Bog poziva dva puta Židove: prvi put po Mojsiju i prorocima, a drugi pu po svome Sinu. Prvi puta, kroz povijest, unaprijed najavljuje gozbu; drugi put poziva Židove kada je sve već pripremljeno.

 

 

 

Židovima su bile važnije njihove obaveze od gozbe, pa nalaze stotinu izlika kako bi poziv odbili. Židove pronalazimo u slici POSEBNO POZVANIH, u slici UZVANIKA. Za njih je Bog pripravio svadbu, ali kada su ga odbili, onda je POZVAO SVE. Zapravo, počeo je pozivati PONOVO UNUTAR ŽIDOVSKOG NARODA, ali sada nije birao, već je pozvao SVE. U prispodobi, svoj poziv čovjek šalje onima koje su uzvanici prezreli: poziva prosjake, sakate, slijepe i hrome. Poziva zapravo one koji uzvanicima ništa ne znače- POZIVA OBIČAN PUK. Među njima naći će se i učenici i apostoli koji će ovaj poziv proslijediti SVIM NARODIMA.

 

 

 

POZIV NA GOZBU: izraz Božej ljubavi

 

Vidimo kako POZIV OD BOGA zahtijeva često ŽRTVOVATI SVOJE INTERESE i STAVITI BOGA NA PRVO MJESTO. Ovo nije nikakav poseban ljudski zahvat, već jednostavan ODGOVOR U LJUBAVI BOGU, JER BOG JE TAJ KOJI UVIJEK IMA INICIJATIVU i poziv ačovjeka sebi. Kada čovjek poziva na večeru, onda uzvanike poziva najprije jer im iskazuje ljubav. Stoga, uzvratiti na poziv, znači uzvratiti na ljubav. Naknadni poziv ne znači kako ljubavi u pozivatelju nema. Upravo suprotno, U POZIVATELJU IMA LJUBAVI ZA SVE, baš kao i u Boga. Stoga ne štedi Bog svoje ljubavi pozivajući k sebi sve ljude. Mi moramo odgovoriti na taj poziva spremno SOVJIM ŽIVOTOM.

 

 

 

Poziv upućen svima ima svoje posebnosti. Najprije, uočavamo kako čovjek govori svome sluzi kada ga šalje pozvati sve: “Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.” O kakvoj je to prisili riječ? Zar Gospodin PRISILJAVA DA VJERUJEMO U NJEGA ILI JE NJEGOV POZIV NASILAN? Nipošto! Nije riječ o nasilnom prikupljanju ljudi, već o POMAGANJU KOJE BOG PROVIĐA ONIMA KOJE POZIVA. Onima koje je pozvao, Bog pomaže odlučiti se za put dobra koji vodi “na svadbu”; pomaže im zbjeći zamke grijeha i malodušnost u vjeri koji bi pozvanoga mogli oslabiti u nakanama i učiniti da odustane od svoga puta; pomaže im u njihovim ljudskim sposobnostima kojima čovjek spoznaje ono što je ispravno i koje daju snagu čovjeku da napravi to unatoč tegobama na koje nailazi u svojim odlukama.

 

 

 

Ovo -prisili neka uđu da mi se napuni kuća- ne znači neko nasilje bilo tjelesno, bilo moralno, već odražava napore dobra kršćanska života koji pokazuje kako sve što ima- dobiva od Boga: gledajte kako Otac privlači: ushićuje poukom, ne držeći ništa neophodnim. Tako nas privlači k sebi” (Sveti Augustin, In Ioannis Evangelium, 26,7). Pokušava nas “prisiliti” preko molitve, žrtve, preko primjera kršćanska života, preko prijateljstva.

 

 

 

BOG TRAŽI PRIJATELJA U ČOVJEKU:želi čovjeka privući k sebi

 

Isus nas želi pridobiti preko PRIJATELJSTVA prije svega. Stoga nam i prilazi u svetim sakramentima i otkriva u sebi kakav je Bog. Kao i čovjek iz prispodobe, ISUS JE BOG KOJI NAS POZIVA NA SVOJU GOZBU kako bi smo se pridružili u slavlju. Ovdje je dakako riječ o MISNOM SLAVLJU, o JAGANJČEVOJ GOZBI koja je PREDOKUS ONE GOZBE KOJOJ ĆE SE PRIDRUŽITI ONI KOJI NA ISUSOV POZIV ODGOVORE.

 

 

 

Kako bi nas pridobio, Bog nam prilazi. Želi nas za prijatelje. Čovjek po svojoj prirodi TREBA PRIJATELJE. On ih traži jer mu je stalno potreban netko kome će sebe darivati preko posebne ljubavi i tko će mu na tu ljubav uzvraćati. Prijatelji olakšavaju život na zemlji, često puta savjetuju i tješe pronalazeći prave riječi. No nikada ne lažu, vež iskreno nam govore kakvi smo. “Tražiš društvo prijatelja koji ti svojim razgovorom i svojom naklonosti, svojim vladanjem, čine podnošljivim progonstvo ovoga svijeta... iako prijatelji ponekad izdaju.- To mi se ne čini loše” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 88). “Ako nađeš prijatelja, našao si blago. - Dakle,... ako nađeš Prijatelja! Jer, gdje je tvoje blago,ondje je i srce tvoje” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 421). “Isus je tvoj prijatelj- Prijatelj- S tjelesnim srcem kao što je tvoje.- S očima najljubaznijeg pogleda, koje plaču za Lazarom,... I tebe voli koliko i Lazara” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 422).

 

 

 

Isus nas ŽELI PRIVUĆI K SEBI: u tome se sastoji Njegov poziv na gozbu- to je POZIV LJUBAVI JEDNOG VELIKOG PRIJATELJA koji želi da s njime razgovaramo, da s njime komuniciramo preko sakramenata. Kada nas poziva na misu, poziva nas da “gledamo” u njegovu žrtvu, ne kako bi se zgražali već kako bi se spomenuli svega onoga zbog čega se žrtvovao: RADI NAS I RADI NAŠEGA SPASENJA. Drugim riječima, poziva nas na gozbu kako bi nam POKAZAO KOLIKO NAS VOLI: JER NEMA VEĆE LJUBAVI OD ONE DA NETKO DADNE SVOJ ŽIVOT ZA PRIJATELJA.

 

 

 

PRIJATELJSTVO TRAŽI ŽRTVE

 

Prijateljstvo traži žrtve od prijatelja, traži da u nekim trenucima zaborave na sebe i predaju se drugome: predaju mu svoje vrijeme, svoje riječi, svoje radosti i tuge. Prijateljstvo traži nekada od nas da NAPUSTIMO SVOJE SVAKODNEVNE POSLOVE I POSVETIMO SE PRIJATELJU KAKO BI MU POKAZALI DA NAM JE STALO DO NJEGA. U odnosu na Boga nama se ne smije dogoditi da zanemarimo Prijatelja i da nam druge stvari budu važnije od njega.

 

 

 

Iz LJUBAVI PREMA BOGU, jedan kršćanin će se truditi pronaći vremena za Boga bilo da je riječ o molitvi, bilo o sakramentima ili o misi.

 

 

 

Prijateljstvo je prije svega UZROKOM VELIKE RADOSTI PRIJATELJA. To je RADOST JEDNOG SUSRETA S NEKIM TKO TE VOLI i koga voliš. Takve se radosti nerijetko poprate gozbama. Rado prijatelji zajedno ručaju ili se druže uz neko jelo. Upravo to jelo često je razlogom okupljanja prijatelja. Zapravo, NIJE JELO RAZLOGOM, VEĆ SE JELOM SLUŽE PRIJATELJI KAKO BI SE ZDRUŽILI.

 

 

 

U staroj Grčkoj, ovakva radost, koju mi sagledavamo preko susreta s Bogom Sinom, smatrala se BOŽANSKOM RADOŠĆU. “Ta je božanska radost (oi makaroi), za grke je značila ODSUTNOST KAZNI I ONOG ŠTO NAS OKUPIRA SVAKODNEVNO” (Ceslas Spicq, Teologia moral del Nuevo Testamento, Eunsa, Pamplona, 1970, str. 303). Za takvu radost zadobiti potrebno je napustiti malo svoje svakodnevne obaveze, žrtvovati nešto od svojih planova kako bi susreli Boga. Naravno, nitko ne traži od nas da napustimo sve i ulijenimo se poput nekih kojima su molitva i misa izgovor za nerad. Traži se od nas da REZERVIRAMO TRENUTKE ZA SVOGA BOŽANSKOG PRIJATELJA i da mu iziđemo u susret. Tako ćemo u svakodnevici, rezervirajući svoje vrijeme za Boga, zapravo STALNO PRISTUPATI ONOME KOJI NAS POZIVA NA SVADBU, NA GOBZU U NEBU. Kazali smo kako je ta gozba zapravo slika nebeskog kraljevstva i stanja koje ćemo tamo zateći: RADOSTI I SREĆE ZBOG BLIZINE BOGA. “Kraljevstvo je kao jedan teritorij na koji se upada i na kojem se pronalazi Boga s kojim UŽIVAMO U INTIMI SUSRETA” ( Usp. M.J. Lagrange, Evangelie selon saint Matthieu, Pariz, 1927, str. 156.). U tom smislu se shvaća kako nas u Kraljevstvu ne očekuju bol, tuga, patnja, smrt, već neizmjerna radost koja nas već sada može ispunjati u susretu s Isusom.

 

 

 

GOZBA U NEBU ZA GLADNE I ŽEDNE PRAVEDNOSTI: agape Boga i čovjeka

 

Kraljevstvo je poput GOZBE na kojoj će se nasititi oni koji su GLADNI KRUHA S NEBA. Zapravo, nasititi će se oni koji su gladni i žedni pravednosti, i kojima je sada u ovom životu nerijetko jako teško zbog toga što žele živjeti ispravno, kršćanski. Oni koji sada podnose i pate zbog toga jer žele živjeti po božju, dobit će nadoknadu u Kraljevstvu: “Što oko ne vidje i uho ne ču, i što u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9). Stoga, kako bi im ublažio patnje, Bog sada polako priprema njihova srca svojim Duhom kako bi ta srca izdržala sve boli sadašnjice i pripravila se za gozbu u nebu.

 

 

 

Nasititi će se i oni koji tu glad i žeđ za pravednosti uočavaju preko VLASTITE GREŠNOSTI: u savjesti koja je probuđena čovjek koji griješi uvijek zastaje pred vlastitim postupcima i traži izlaz iz vlastite grešnosti. To shvaćanje vlastite krivice, potičena KAJANJE, na ISKRENO KAJANJE, a ono je uvijek odraz GALDI I ŽEĐI ZA PRAVEDNOŠĆU- to je glad i žeđ za ISPRAVNIM ŽIVOTNIM PUTEM!

 

 

 

Kršćanin koji prihvati Božji poziva na prijateljstvo, počne rezervirati svoje vrijeme u danu za Boga, takav kršćanin postaje PREDMETOM BOŽJE LJUBAVI- on sudjeluje u jednom AGAPEU Boga i čovjeka. Valja nam stalno prilaziti Bogu kako bi nas nadahnuo svojim Duhom Svetim koji se izlijeva na sve one koji žele i mogu prići Bogu u sakramentima, ali i na sve one koji Ga čista srca žele. Tu, u susretu s Bogom preko molitve i sakramenata, ČOVJEK SE ISPUNJA LJUBAVLJU, baš kao što se ispunja ljubavlju u susretu s dragim prijateljem. Ta je LJUBAV DAROVANA, jer Bog nije dužan nama darovati sebe, već je sve što od Njega imamo dar. On je DOBAR i iz te dobrote Božje ISTJEČE LJUBAV KOJA SE DAJE SVAKOM ČOVJEKU PONAOSOB.

 

 

 

ČOVJEK SE HRANI BOŽJOM LJUBAVLJU: milost je hrana na gozbi

 

Kako je ta LJUBAV BESPLATNO DAROVANA, nazivamo je KARITAS ILI MILOST. Riječ MILOST ima grčki korijen u riječi XARIS, od koje se derivira CHARIS, odnosno CARITAS, a dalje u u latinskom iz istog korijena nastaje GRATIA- milost. “Ta riječ MILOST u sebi nosi više značenja: USLUGA, DAR I DOBROBIT. Ipak, naglasak nalazimo na LJUBAVI koja proizlazi iz tog DARA, pa bismo MILOST mogli najbliže prevesti kao DAR KOJEG DOBIVAMO IZ LJUBAVI” (Ceslas Spicq, Teologia moral del Nuevo Testamento, Eunsa, Pamplona, 1970, str. 104). “Novozavjetna CHARIS tako označava SLOBODU U DARIVANJU LJUBAVI ČOVJEKU OD STRANE BOGA” (Ceslas Spicq, Teologia moral del Nuevo Testamento, Eunsa, Pamplona, 1970, str. 111).

 

 

 

Drugim riječima, MILOST JE ZAPRAVO BOŽJI ŽIVOT KOJI SE DAJE ČOVJEKU, o kojem nas Bog poučava i pomaže nam ga živjeti. To nije nešto statično, već DINAMIČNO, nešto puno ENERGIJE koja SNAŽNO MIJENJA ONOGA KOJI PRIHVATI POZIVA, KOJI SE ODAZOVE POZIVU MILOSTI I ODREDI MIJENJATI SVOJ ŽIVOT. Poziv koji nam je Bog uputio sastoji se u tome da PRIHVATIMO NJEGOVU LJUBAV I MIJENJAMO SE SADA PRIPRAVLJAJUĆI SEBE ZA GOZBU U NEBU. U tome nam pomaže Milost- sam Bog.

 

 

 

Najmanja Milost izlivena u dušu, posjeduje takvu energiju koji nije moguće ni zamisliti” (Ceslas Spicq, Teologia moral del Nuevo Testamento, Eunsa, Pamplona, 1970, str. 112). Ta Milost se često uspoređuje sa DYNAMIS- izrazom za snagu, za nešto što se snažno, energično (dinamično) mijenja. Tako CHARIS i DYNAMIS postaju sinonimi Božjeg djelovanja u duši čovjeka. O Barnabi se se tako govori kao o čovjeku “punom milosti i snage” (Dj 6,8), misleći pri tom na ovu snagu Božje ljubavi koju shvaćamo kao Milost.

 

 

 

Duh Sveti je Božja snaga kojom Bog djeluje u nama kako bi nam pomogao i podržao u svemu. On je taj DYNAMIS koji nas mijenja iznutra LJUBAVLJU koja dolazi od PRIJATELJA- BOGA. Ne zaboravimo kako je DUH SVETI TREĆA BOŽANSKA OSOBA- on je pravi prijatelj, BOG- PRIJATELJ, koji na nas prenosi svoju ljubav onako kako to prijatelji rade. Ne zaboravimo kako se ON IZLIJEVA PRIJE SVEGA PREKO SAKRAMENATA. Bog je dao sebe preko sakramenata kako bi imali SIGURNOST DA BOG TU DJELUJE. Bez toga, svatko bi mogao svojevoljno govoriti kako mu Duh Sveti priopćava koješta, a veliko bi pitanje bilo tko ili što je izvor takvih nadahnuća.

 

 

 

Tamo u Svetohraništu čeka nas Prijatelj. Njega uvijek možemo doći GLEDATI, JAVITI MU SE. Vidjeti Boga u Starom Zavjetu značilo je umrijeti. U Novom Zavjetu to se promijenilo: gledati Boga u sakramentu značilo je oživjeti, gledati u Prijatelja koji me može razveseliti i oduševiti da nastavim živjeti u ovom svijetu poput Njega- žrtvujući se i ljubeći. Nađite stoga malo vremena u danu za svoga Prijatelja. Ostavite na trenutak sve i pođite Gospodinu u molitvi, u misi, u pobožnostima. Tražite lice njegovo tamo, tražite njegovo prijateljstvo i dobit će te svu njegovu ljubav.

 

 

 

Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.” O kakvoj je to prisili riječ? Riječ o LJUBAVI KOJOJ NITKO NE MOŽE ODOLJETI, KOJA KAO NEKA SILA, SNAŽNO PRIVLAČI SVAKOGA TKO HOĆE PRIJATELJSTVO S BOGOM.

 

 

 

Lk 15,1-10

 

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

 

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«

 

»Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

 

 

 

BOG SE UTJELOVIO RADI GREŠNIKA

 

Optužbe farizeja i pismoznanaca služe Isusu kako bi dočarao Božju brigu za svakog čovjeka, za spasenje svakog od nas. Vrhunac ove brige za ljude nalazimo u UTJELLOVLJENJU ISUSA KRISTA, koji se utjelovio, RADI NAS I RADI NAŠEG SPASENJA, kako to ispovijedamo u Vjerovanju. Spasenje njie bilo moguće bez Božje intervencije u našem životu, jer On je taj koji se kod Boga zauzima za nas i opravdava sve naše greške- On je taj koji je naše grijehe uzeo na sebe. Stoga se Isus prikazuje često kao Dobri Pastira koji birne o svom stadu i ne napušta ga. “Stavio je ovcu na svoja ramena, jer On je uzevši ljudsku narav, opteretio sebe našim grijesima” (Sveti Grgru Veliki, Homilije o Evanđeljima, 2,14.3). Toliko Bog birne o svakom čovjeku, da ne želi da nijedan propadne od onih koji su mu povjereni. No, čovjek često ima drugačiji plan.

 

 

 

Prigovor koji mu je upućen ima smisla: “Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Isitnit je, ali ga teba shvatiti kroz Isusovo poslanje: u primanju grešnika, vidimo primanje ljudske naravi načete grijesima. Stoga, Gospodin pokušava pojasniti svoje poslanje kroz priču o izgubljenoj ovci i o izgubljenoj drahmi.

 

 

 

BOG NE ODUSTAJE OD ČOVJEKA: ne optužuje nikoga bez obzira na grešnost

 

Gospodin u današnjem evanđelju želi poručiti svakom od nas kako MI MOŽEMO ODUSTATI OD SEBE I JEDNOG LJUDSKOG ŽIVOTA U KOJEM ĆEMO IZBJEGAVATI GRIJEHE, ALI ON NEĆE ODUSTATI OD NAS. Božja perspektiva gledanja na ljudsku grešnost posve je drugačija od one na koju smo navikli mi ljudi. Obično OPTUŽUJEMO ČOVJEKA ZA NEKI GRIJEH. Bog tako ne radi- NE OPTUŽUJE NIKOGA, VEĆ SVAKOME OTVARA PRIGODU ZA POVRATAK NJEMU. Isus tako pristupa svakom čovjeku bez obzira na njegovu grešnost.

 

 

 

Mi bismo se mogli učiti o tom pristupu čovjeku od Isusa. Kada nas život dovede u situaciju da se družimo s nekim grešnim, možda Bog od nas zapravo želi da toj osobi konačno neko iskaže ljubav i poštovanje koje se duguje svakom čovjeku. U toj situaciji važno je NE OPTUŽIVATI ČOVJEKA, VEĆ NJEGOV GRIJEH- I NE ČINITI TO TAKO DA SE OSOBA POVRIJEDI. Mi ne smijemo ostavljati rane na tuđim dušama. Čak i kada grijeh osuđujemo, valja to činiti u sebi, kako ničim izvana ne bi pokazali manjak poštovanja prema osobi.

 

 

 

Gledati Isusa u društvu s grešnicima, s ljudima koji su naoko daleko od Boga, zapravo nam pomaže shvatiti Isusovu neodoljivu ljudskost- onakvu kakva bi i naša trebala biti drugim ljudima. Tek kada čovjeku pristupite kao čovjeku, možete s njim pričati o svemu. Do tada srce ostaje zatvoreno. Mi možemo Isusa moliti da nam napravi srce po srcu svome: srce koje će biti svakome otovoreno i iskazivati ljubav onim ljudima koji zbog svojih grijeha padaju na “margine društva”. Shvatit ćemo kako i mi lako možemo postati dio toga zbora “odbačenih” zbog samo jedne glupe sitnice: kriv riječi, trenutka slabosti, nečije zavisti,... i nas mogu lako odbaciti zbog našeg ili tuđeg grijeha. Stoga, moleći za takvo srce, molimo zapravo Gospodina da se i nama smiluje- nama grešnicima. “Ah kako pretešku stvar tražim od Vas, pravi Bože moj, da volite onoga koji Vas ne voli, da otvorite onome tko ne kuca, da date zdravlje onome koje je drago biti bolestan i trudi se da nađe bolest” (Sveta Terezija Avilska, Vapaji duše Bogu, VIII-3). Sveta Terezija misli na GRIJEH kada govori o BOLESTI.

 

 

 

Za shvatiti Božju logiku najbolje se poslužiti riječima svetoga Grgura Velikog koji govori kako “vojnika koji se, jednom pobjegavši sa bojišta, pokajao, vratio u borbu i istaknuo hrabrošću, zapovjednik poštuje više od onoga koji nikada nije pobjegao, ali se nije istaknuo hrabrošću. Slično tome, zemljoradnik daleko više cijeni zemlju koja, rodivši najprije trnjem, ipak naposljetku obilno rodi pšenicom, negoli onu zemlju koja nikada nije imala trnja ali ni obilja pšenice” (Sveti Grgur Veliki, Homilije na Evanđelj, 43,4). Za Bog je najvažnije DA MU SE VRATIMO, DA SE OBRATIMO- važnije mu je to nego svi naši grijesi! To je stoga jer Bog želi da se spasi svaki od nas, da nikoga ne izgubi.

 

 

 

RADOST ZBOG PRONAĐENE IZGUBLJENE DUŠE, RADOST MILOSRDNOG OPRAŠTANJA

 

Bog tako pokazuje koliko nas voli, a mi griješeći pokazujemo samo koliko nismo u stanju razumjeti takvu i toliku ljubav za nas. To poput nekoga u braku koji je zbog raznih svojih grijeha jednostavno počeo zanemarivati supružnika koji voli. Događa se tako da jedan od njih voli ludo onoga koji mu se obraća samo kada treba potrošiti plaću (kada su žene u pitanju), ili samo kada treba skuhati, oprati ili očistiti (kada su muževi u pitanju). Nema ljubavi, premda se jedno drugome obraćaju. U takvoj vezi pati onaj/ ona koji voli. Druga osoba postaje ravnodušna na ljubav, jer gleda samo sebe i svoje “gušte” i NE RAZUMIJE TOLIKU LJUBAV ČAK I KADA SE SVE GLUPOSTI OPRAŠTAJU BEZUVJETNO.

 

 

 

Grijeh, ma kakav on bio, uvodi dušu u ravnodušnost spram Boga, a time i spram svoga spasenja. Na taj način, čovjek gubi volju i ne želi se boriti. Često je potrebno da netko dobro naruši svoje dostojanstvo svojim grijesima kako bi shvatio da uništava sebe i kako bi shvatio što propušta kada je Bog u pitanju.

 

 

 

Možda bismo ovu Božju brigu o nama mogli bolje shvatiti preko RADOSTI o kojoj ove dvije prispodobe govore. U obje je znakovita RADOST PASTIRA koji nađe izgubljenu ovcu, te RADOST ŽENE koja pronađe izgubljenu drahmu. Dobri Pastir ne želi izgubiti nijednu ovcu. Kada sveti Ivan Pavao II. govori o Dobrom Pastiru, opisujući kako “pastir poznaje svoje ovce i one poznaju njega (…), pastir hrani svoje ovce i osigurava im ispašu, (…), brani ovce, ali ne kao najamnik već onaj koji ih istinski voli (…), spreman je dati svoj život za njih (…), i konačno, pastir IMA ŽELJU ZA POVEĆATI SVOJE STADO. Stoga Isus podsjeća: imam ovaca koje nisu od ovog stada, i njih ću dovesti, one čuju moj glas, i bit će samo jedno stado i samo jedan pastir (Iv 10,16). Isus želi da ga svi upoznaju” (Sveti Ivan Pavao II, Govor, 06-09-1979). A najbolje ćemo ga upoznati PREKO OPRAŠTANJA, PREKO NEIZMJERNOG MILOSRĐA, jer, naš je Bog čista Ljubav!

 

 

 

Ova RADOST JE RADOST BOGA KOJI VOLI ČOVJEKA I KOJEMU SE NEIZMJERNO RADUJE kada vidi da čovjek ide putem spasenja. Raduje se poput roditelja koji vidi kako mu djeca žive dobro i bez poteškoća.

 

 

 

Ovu radost Boga treba prenijeti u naše živote, jer put spasenja trebao bi unositi RADOST U NAŠE DUŠE: trebali bismo biti sretni zbog spoznaje kako ćemo uživati vječnost s Bogom. Ta je radost RADOST BOGA koju često vidimo kod ljudi koji dožive OBRAĆENJE. U korijenu tog obraćenja stoji jedno RAZUMIJEVANJE SVOGA STANJA KOJEG SU KONAČNO DOVELI U PRAVI ODNOS S BOGOM. To je plod SPOZNAJE DA ME BOG VOLI, DA ME ŽELI PORED SEBE I DA IMA SMISLA ŽIVJETI ZA BOGA. Kada se tako počne živjeti- život se mijenja. Ali ne mijenja ga čovjek, već MILOST- BOG, svojim Duhom polako mijenja čovjeka. “(...) samo s Njim, svaki od nas može kazati u punini sa svetim Pavlom: LJUBIO ME I PREDAO SE ZA MENE (Gal 2,20). Iz ove točke bi trebala izvirati vaša duboka RADOST, također bi se to trebalo pretvoriti u izvor vaše SNAGE I UTJEHE. Pa ako vi, na nesreću morate u životu sresti gorčinu, trpjeti muke, kušati nerazumijevanje sve do padanja u grijeh, neka se vaše misli umah uprave Njemu koji nas voli stalno svojom neizmjernom ljubavlju, kojom kao Bog nadilazi sve potreškoće, ispunja naše ispraznosti, prašta naše grijehe i hrani naš entuzijazam sve do nicanja nove radsoti i snage” (Sveti Ivan Pavao II., Govor, I-III-1980).

 

 

 

RADOST DUHA SVETOGA: radost povratka Bogu

 

Nije sveti Pavao kazao kako se krlajvstvo Božje sastoji u nekoj općenitoj radosti, već precizira tu radost kao RADOST U DUHU SVETOME. On je znao dobro kako postoji jedna radost drugačija od one o kojoj je pisano: Svijet se sada raduje! Jao vama, koji se sada smijete, jer ćete plakati! (Lk 6,25; Iv 16,20)” (CASIANO, Colaciones,1,14).

 

 

 

Milosrđe Božje “ne sastoji se samo u opraštanju i vječnom zaboravu naših grijeha. Već bi i to bilo puno, Otpuštanjem grijeha u duši se također rađa novi život, ili raste i jača ako je već prisutan. Što je bilo mrtvo pretvara se u izvor života, što je bila tvrda zemlja postaje njiva koja rađa obiljem plodova” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom- IX-102). Milosrđe Božje potiče radost u nama i daje nam snagu da prebrodimo sve tegobe u životu kao kršćani: trpeći i moleći, BEZ DA SE IZGUBI ONA RADOST koja ulazi u nas spoznajom da nas Bog pazi i voli. To milosrđe koje oprašta nije ništa drugo već DUH SVETI- BOŽJA LJUBAV KOJA MIJENJA NUTRANJE STANJE ĆOVJEKA BRISANJEM GRIJEHA. BRISANJE GRIJEHA pravi je izraz za Božje praštanje, jer to “brisanje” pretpostavlja PONIŠTENJE I ZABORAV svega!

 

 

 

Koliko samo Bog drži do čovjeka, koliko ga samo voli govore i današenj prispodobe. Bog se opisuje PASTIROM koji NAPUŠTA SVE DA BI VRATIO IZGUBLJENU OVCU: čini sve kako bi čovjeka doveo k sebi. I ne samo što čini sve, nego je spreman SEBE ŽRTVOVATI ZA ČOVJEKA. Takve ljubavi nema nigdje.

 

 

 

Jedino što Boga zanima kada je čovjek u pitanju jest DA GA SPASI! I jedino što bi nas trebalo zanimati jest VJEČNI ŽIVOT! Stoga se njegova SVEMOĆ NAJVIŠE OČITUJE U LJUBAVI PREMA GREŠNICIMA, A LJUBAV SE ISTA OČITUJE MILOSRĐEM U OPRAŠTANJU. Milosrđe “je vlastito Bogu, i očituje u najvišem stupnju njegovu svemoć” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 30, a. 4).

 

 

 

POVRATAK BOGU: radost čovjeka koji shvaća koliko ga Bog voli

 

Kada se zbog vremenitih stvari IZGUBI RADOST ŽIVLJENJA, treba se čovjek upitati je li sve u redu s njegovom VJEROM? Sa životom vjerojatno jest, jer čovjek je čovjek i ne može pobjeći od sebe i svoje ljudskosti. Ipak, kršćanin bi trebao nadilaziti tu običnu ljudskost i poticaje za svoje življenje nalaziti u Bogu. Moguće je kako je kršćanin svoja životna očekivanja i ciljeve stavio u materijalno, u vremenito, i sada nakon neuspjeh slijede razočaranja, jer vremenite stvari NE DONOSE UTJEHE. Samo OSOBA možE TJEŠITI, pa kada svoje ciljeve i očekivanja upravimo Bogu i dopustimo da nas vodi njegova Providnost, tada Bog tješi kada nas zatekne u neuspjelim pothvatima. “Gubimo pravu radost”, veli Sveti Grgur Veliki, “kada se radujemo vremenitim stvarima” (Sveti Grgur Veliki, Homilja 2 o Evanđeljima).

 

 

Te “vremenite” stvari često (i prečesto) dovode nas u situacije da počinimo neki grijeh. Često se prezentiraju na posve bezazlen način tako što UBLAŽAVAJU POSLJEDICE SVOGA DJELOVANJA, a u konačnici razaraju čovjekovo biće. I kada se čovjek ne nađe ispunjenim, ne nalazi utjehe, već ga obuzima osjećaj PRAZNINE zbog neispunjenih očekivanja i ciljeva. Tako se možemo složiti sa Augustinom kako “nema većih nesretnika od onih koji počinu grijeh” (Sveti Augustin, Catena Aurea, vol.1, str. 325).

 

 

 

Kršćanska radost je jedna stvarnost koja se ne može lako opisati, jer je duhovne naravi i dio je velikog Boćjeg otajstva. Koji uistinu vjeruju kako je Isus Krist Utjelovljena Riječ, Otkupitelj Čovjeka, taj ne može ne kušati u svojoj intimi jednu veliku radost, preko utjehe, mira, povlačenja u tišinu, pomirenja sa sobom i svijetom, sa životomkojeg živiš, preko jednog posebnog užitka. (…) Ne gastie radost koja raste po vjeri u Krista raspetoga! Pokažite svoju radost! Naviknite se uživati u ovoj radosti!” (Sveti Ivan Pavao II., Govor 24, 01-11-1979).

 

 

Nema radosti? Razmisli: postoji sigurno neka prepreka između Boga i mene. I gotovo uvijek ćeš je naći” (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Put, br. 662).

 

 

 

Lk 14, 12-14

 

U ono vrijeme: Reče Isus prvaku farizejskom koji ga pozva:»Kada priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

 

 

 

U slici GOZBE o kojoj danas govori Evanđelje, nalazimo sve one životne situacije u KOJIMA ČASTIMO LJUDE. Ne mislimo pri tom na čašćenje hranom, već DUHOVNIM DOBRIMA. Prije svega, naš život mora biti poput gozbe na kojoj će se ljudi nahraniti svime što dušom “možemo ponuditi drugima: poštovanje, radost, optimizam, druženje, pažnja,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-80).

 

 

 

U ovom čašćenju koje vidimo kao DARIVANJE VLASTITIH DOBARA DRUGIMA, NE TREBAMO TRAŽITI NIKAKVU PLAĆU ZA SEBE! Blago tebi ako činiš dobro NE OČEKUJUĆI NIŠTA ZAUZVRAT, jer pokazuješ time kako RAČUNAŠ NA BOGA koji že ti sigurno uzvratiti. Na ovaj način, Vaša kršćanska ljubav nadići će ono čisto ljudsko, koje imaju svi, pa i ljudi koji ne vjeruju u Boga. Tada će se ta ljubav od ljudske preobražavati u nadnaravnu- Božju- ta računate s Njim, i polako se mijenja i onaj koji dariva, kao i onaj koji prima takvu ljubav. Svi postaju dionicima iste milosti.

 

 

 

Kršćanska ljubav (…) uključuje i ujedno nadilazi naravnu razinu, ono puko ljudsko: daje iz ljubavi prema Gospodinu, ne očekujući ništa zauzvrat” (isto).

 

 

 

Čini mi se prikladnim ovo razmišljanje o BESPLATNOM DARIVANJU BEZ OČEKIVANJA POVRATA, počesti s Bogom. Promotrimo li cijeli njegov život, lako je shvatiti kako je riječ o jednom DARIVANJU BOGA ČOVJEKU. Promotrimo li samo dvije ključne točke Isusova života razumjet ćemo kako se Bog dariva u Njemu. Najprije u svom očovječenju, kada se neizmjerno velika i bogata Riječ Božja učinila MALENIM DJETETOM koje se rodilo u Betlehemu.

 

 

 

Božić se pretvorio u jedno SLAVLJE koje obilježava DARIVANJE kako bi nas podsjetilo na BOŽJE DARIVANJE I KAKO BISMO U TOM DARIVANJU IMITIRALI BOGA. Pustimo neka se to vrši u nama, u našem srcu, našoj duši i našem umu. I između svih primljenih darova prepoznajmo onaj najvrijedniji i jedini pravi dar o kojem nas poučava: DAROVANI SMO JEDNI DRUGIMA- jedni drugima imamo darivati nešto od sebe! Darujte svoje vrijeme drugima. Otvorite svoje vrijeme Bogu. Tako nastaje slavlje u radosti (darivanja, op. Pisca). (…) Kada za Božić daruješ, ne daruj samo onima koji će i tebi darovati, već osobito onima koji ti ništa ne mogu uzvratiti. Tako DJELUJE BOG: ON NAS POZIVA NA SVOJU SVADBU, I NA TAJ POZIV NIČIM NE MOŽEMO UZVRATITI OSIM PRIHVAĆANJEM POZIVA I VELIKOM RADOSTI. Stoga, imitirajmo Gospodina u svmeu. Ljubimo Boga radi njega samoga, kako bismo pronašli novi put k njemu preko ljudi” (BenediktXVI, 24-12-2006).

 

 

 

Na Križu se darivanje obavija velom tuge i patnje, ali uskrsnuće otkriva novu radost vječnog života. Nije li odlazak na križ bio dar? Bez tog odlaska, bez odlaska u smrt Gospodina Našega, izostala bi nova radost spoznaje kako SMRT NIJE KRAJ, VEĆ JEDNA PREOBRAZBA ZA VJEČNOST ONIMA KOJI SLIJEDE BOGA I TRAŽE GA ISKRENA SRCA!

 

 

 

Sa ovim nesebičnim darivanjem Boga sebe ljudima povezujemo riječ KARITAS. Dolazi od grčke riječi XARIS (charis), koja se su svom svjetovnom značenju odnosi na DARIVANJE koje je istovremeno BESPLATNO i USLUGA ZA KOJU SE NE TRAŽI NIŠTA ZAUZVRAT. To je dakle DAR KOJI JE DAN IZ LJUBAVI, A NE IZ KORISTI. Preko ovog valja gledati na BOŽJE DARIVANJE LJUDIMA: kada se utjelovio, i kada je otišao na križ, Bog je to učinio IZ LJUBAVI NE TRAŽEĆI NIŠTA ZAUZVRAT, dajući nam tako primjer kako nam valja ljubiti se međusobno.

 

 

 

Bog se ne daruje kako bismo samo slijedili primjer u darivanju, već poziva i kako bismo postali DIONICI NJEGOVIH DOBARA KOJE NAM DARUJE. To su Božja dobra koja MIJENJAJU DUŠU PRIMATELJA, a mi ta dobra koja izviru iz Božje ljubavi nazivamo MILOST. Upravo ovu riječ prevodimo od latinske riječi GRATIA, koja svoj korijen nalazi u grčkom XARIS (charis). Tako se u MILOSTI povezuju KARITAS- besplatno darivanje srca i BOŽJA LJUBAV koja mijenja srce čovjeka.

 

 

 

Smisao primanja dara od Boga, smisao sudjelovanja na Njegovoj gozbi leži upravo u PRIMANJU DAROVA, jer to su DAROVI SRCA BOGA KOJE ĆE PREOBRAZITI PRIMATELJA. Milost preobražava onoga koji je prima ISKRENA, ČISTA SRCA. Ta ista MILOST, DJELOVAT ĆE PO ČOVJEKU, nikako na način da čovjek postane neka “igračka kojom milsot upravlja”, već po SLOBODNOM DJELU ČOVJEKA, u kojem će Milost UMANAŽATI DAROVE U ČOVJEKU I UVEĆAVATI NJEGOVE SPOSOBNOSTI u skladu s potrebama drugim, ili u skaldu sa Božjim planovima. Čovjek tako postaje Božji radnik, kada primi ove darove iskreno.

 

 

 

Ključno za ovu ekonomiju, jest preobražavnje cijelog svemira preko ljudskog srca, iznutra (…). Ova je preobrazba simultana sa primanjem ljubavi koju Krist unese u čovjekovo srce, sa ljubavi koja je temelj posvećivanja svega, posvećivanja muškarca i žene Bogu preko vjere utemeljene na krštenju. (…) VJERA koju ispovijedamo, braćo i sestre, unosi u svakog od vas LJUBAV OCA: onu ljubav koja se nalazi u SRCU ISUSOVU, Srcu Otkupitelja svijeta. To je ljubav koja obuhvaća sav svijet i koja dolazi od Oca, i koja istovremeno istovremeno nastoji pobjiediti sve “ono štood Oca ne doalzi”. Ide za tim da pobijedi trostruku požudu u čovjeku: požudu tijela, očiju i oholost života, koji su plod onog prvog čovjekova grijeha, (…) koji je deformirao ljubav čovjekova srca na razne načine” (Sveti ivan Pavao II, Redemptionis Donum, Apostolsko Pismo, br.9).

 

 

 

Iz riječi svetog Ivana Pavla II razabiremo kako DARIVANJE ima za CILJ TRASFORMACIJU BIĆA. O kakvoj je promjeni riječ? Prisjetimo se darivanja. Kada nekome darujete ne tražeći ništa zauzvrat, i za to dobijete mrvicu zahvalnosti, ne osjećate li RADOST? Ta radost je “dodir milosti vaše duše”- to Vam je plaća, velika, najveća. To je jedan osjećaj zadovoljstva, sreće zbog učinjena dobra nekome, zbog DARIVANJA LJUBAVI. Takvo darivanje u kojem ne tražimo ništa zauzvrat, MIJENJA PRIJE SVEGA DARIVATELJA. Širi mu srce radošću i njegova očekivanja usmjerava BOGU, A NE LJUDIMA. Od ljudi možda i NE DOBIJE ZAHVALNOST, ali zato će Bog DONIJETI SVU POTREBNU UTJEHU, kako bi se takva trenutna razočaranja nadišla. Pored toga, poučit će nas milsot kako prepoznavati potrebe bližnjih za još veće darivanje, a s darivanjem za veće primanje milosti i veću promjenu u duši.

 

 

 

DARIVANJE MIJENJA I PRIMATELJA. PRIMANJE DAROVA jest PRIMANJE LJUBAVI onoga koji nas dariva, i DAR tada mijenja iznutra i primatelja. Zar primanje darova nije popraćeno našom RADOSTI? Ta radost pokazje kako nam NIJE SVEJEDNO, kako nismo ravnodušni spram DAROVATELJA, jer DAR OTKRIVA DRAOVATELJA.

 

Osim toga, nikome, vjerujem nije ugodno primiti milostinju. Sebe dovodimo u jednu ponižavajući situaciju. Ipak, zaboravljamo kako ČESTO PRIMAMO MILOSTINJU OD LJUDI PREKO SITNIH USLUGA KOJE NAM SVAKODNEVNO ČINE. Problem je što tim uslugama ne pridajemo dovoljno značaja. Zaboravljamo kako su one bile BESPLATNI DAROVI LJUBAVI. Čak i kada su nam ljudi to darivali mrzovoljno, lako je shvatiti kako su njihove odluke o darivanju, o činjenju usluge bile poticane OD BOGA RADI NAS KAKO BISMO SE UČILI PONIZNOSTI PRIMAJUĆI MILOSTINJU; poučavati kako biti “manji od drugih”. Nije lako tako sebe baciti na tlo. No, nije li to Krist učinio sa razapinjanjem na križ? Nije li se ponizio do kraja? Ta pouka preko primanja darova također je bitna jer I ONA MIJENJA NAŠU DUŠU- na bolje, ako se naučimo poniziti.

 

 

 

Ne činimo stoga usluge drugima očekujući kako će nam platiti za to, jer takva je nakna HLADNA i od nje dolazi takvo prijateljstvo koje vrijeđa drugoga. Pomogneš li siromahu, imaš Boga za dužnika, a On nikada ne zaboravlja svojih dugova. Stoga Isus veli: kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe.kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Koliko je god MANJI TVOJ BRAT, toliko te on PRIBLIŽAVA KRISTU i njegovu pogledu. Jer kada učiniš nešto nekom poznatom i važnom, puno puta činiš radi svoje isprazne slave, te kako bi primio nagradu od čovjeka na drugačiji način ili bi činjenjem usluge primio dobit, nekakvu korist za sebe. Mogao bih se sjetiti mnogih koji čine takve usluge senatorima kako bi za sebe zadobili neku posebnu korist ili neko posebno mejsto u društvu. Ne zovimo za svoj stol one koji nam mogu platiti. To je razlgo zbog kojeg Isus nastavlja: Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Ne uznemiravjamo se kada za svoje usluge ne primimo plaće. Jer ako za sve tražimo plaću, ništa dobiti nećemo. No, ako nas ljudi ne plaćaju, PLAĆU ĆE NAM DATI BOG. I to je razlog zbog kojeg dodaje: Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih” (Sveti Ivan Zaltousti, Homilija 1 na Poslanicu Kološanima)

 

 

 

Budete li čekali da Vam ljudi plate na Vašu dobrotu, ostat ćete razočarani. Istovremeno ćete pokazati kako VAŠA LJUBAV NIJE POTPUNA, kako vaša VELIKODUŠNOST NIJE POTPUNA- kako se ima štošta za promijeniti u Vama. Nemojte se ljutiti kada Vam ne uzvrate na dobrotu. BUDITE RADOSNI, JER KADA VAM LJUDI NE PLATE- BOG PLAĆA SIGURNO. Nemojte da Vam NEUZVRAĆANJE NA USLUGE bude razlog da udaljavanje od ljudi- upravo suprotno. Činjenica da PLAĆU DOBIVAMO OD BOGA, treba biti izvorom RADOSTI I NOVOG POLETA U ČINJENJU DOBRA.

 

 

 

Kada se čini usluga mrzovoljno, sa negodovanjem, NITKO NE ŽELI PRIMITI TAKVU USLUGA- to je kao HRANA KOJA NAM PRISJEDNE, NAŠKODI. Sveti Augustin veli: “Daješ li kruh sa žalošu, izgubio si i kruh i nagradu” (Sveti Augustin, Tumačenje Psalama 42,8). “Ne smijemo iskati od drugih da nam uzvrate. Ništa ne smije biti iznuđeno, U redovitim prilikama ne bi smjeli podsjećati sovju djecu na sve što ste učinili za njih. Također, žena ne bi trebala podsjećati muža na stotine malih usluga koje mu je pružila, niti bi muž trebao podsjećati ženu na svoj mukotrpan rad, da bi njihova obitelj imala stan i hranu. Bolje je sve prepustiti Bogu, od njega primati nagradu i nikome ne isposavljati račun za ono što smo učinili” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-83).

 

 

 

Neka naša velikodušnost bude POTPUNA. To znači PRIHVATITI MOGUĆNOST DA DRUGI NE RAZUMIJU ONO ŠTO IM ČINIMO. Da je Gospodin očekivao da svi razumiju njegov odlazak na Križ, nikada ne bismo dočekali tu slavu križa i spasenja preko njega. Ni apostoli nisu razmjeli takvu gestu, a Petar ga je i odvraćao od križa.

 

 

 

Stoga, neka Vas NE BRINE NERAZUMIJEVANJE DRUGIH. Ne žalite se na to, jer često puta u takvim situacijama TREBA PREISPITATI VLASTITE NAKANE. Velikodušnost ne bi smjela poticati na optuživanje, već jedno nesebično žrtvovanje treba PREOBRAZITI NAŠE SRCE: treba ga proširiti za Boga preko dobra koja činimo ljudima.

 

 

 

Koliku nam dobrotu iskazuje Bog, kada nam kao plaću za najbjednije stvari koje učinimo daje SVU VJEČNOST” (Sveti župnik Arški, Govor o nadi). Komentirajući jednu nesebičnu gestu žene koja je balzamom u vrijednosti jedne godišnje plaće nadničara, pomazala noge Gospodinu, sveti Ivan Zlatousti veli: “O njoj se i dalje priča, živi njena uspomena (Mt 26,13). Sve pobjede mnogih kraljeva i velikih zapovjednika zaboravljene su i nestale iz sjećanja ljudi; baš kao i većina onih koji su izgradili gradove i koji su pokorili narode- o njima više nema ni riječi. Naprotiv, o ovoj ženi koja je izlila bazlam na noge Gospodina u kući nekog gubavca, u pristunosti Dvanaestorice, slavi se po cijelom svijetu, a uspomena na nju neće biti izbrisana, premda je već prošlo toliko puno vremena” (Sveti Ivan Zaltousti, u Catena Aurea, vol. 111, p. 265). Žena je pomazala noge Isusu, od ljudi je dobila kritike, jer rekoše neki od učenika kako se to moglo iskoristiti za siromahe. “Vidjevši to, učenici negodovahu: "Čemu ta rasipnost? Moglo se to skupo prodati i dati siromasima." Zapazio to Isus pa im reče: "Što dodijavate ženi? Dobro djelo učini prema meni. Ta siromaha svagda imate uza se, a mene nemate svagda. Izlila je tu pomast na moje tijelo - za ukop mi to učini. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini - njoj na spomen."” (Mt 26,8-13).

 

 

 

Budete li zbog Boga radi neko dobro ljudima, ne brinite se ako Vas ne shvate ispravno. Bog će ispraviti ono što ljudi krivo naprave u tim trenucima. Radite li za Njega, onda neka Vam na pameti bude samo ono što Bog hoće od Vas, i činjenica da PLAĆU PRIMATE OD ONOGA ZA KOJEGA RADITE. Radite li za ljude ili zbog sebe: PLAĆU STE VEĆ PRIMILI.