Iv14, 21-26

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.« Kaže mu Juda, ne Iškariotski: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«

 

 

 

Danas Gospodin svojim riječima poučava kako će apostolima poslati TREĆU BOŽANSKU OSOBU koja će im pomagati u svemu. “Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.” Onaj koji Iusove zapovijedi čuva jest osoba koja ih VRŠI U SVOM ŽIVOTU, PRIMJENJUJE IH NA SEBI. Time na djelatan način pokazuje svoju ljubav prema Bogu. Prava ljubav se očituje DJELIMA. Kaže o tome Sveti Ivan Zlatousti: “Ovo je istina o pravoj ljubavi: SLUŠATI I VJEROVATI ONOME KOJEGA LJUBIŠ” (In Ioannem 74).

 

 

 

Isus, dajući nam zapovijedi ljubavi zapravo želi da MI SHVATIMO BOŽJU LJUBAV PREMA NAMA; želi da se Božja ljubav OČITUJE NAMA (i njemu se očitovati) po našoj ljubavi prema Bogu koja će se vidjeti po našim postupcima. No mi se često osjećamo napušteni od Boga premda nas On nikada ne napušta. Taj osjećaj napuštenosti nije stvar Boga već stvar nas samih. BOG ČOVJEKA NIKADA NE NAPUŠTA, VEĆ SE ČOVJEK OD BOGA UDALJAVA SVOJIH GREŠNIM ŽIVOTOM. U tom smislu Bog se U NAMA, U NAŠOJ DUŠI uvijek ponaša kao “DRAGI GOST” koji neće protiv želja domaćina, koji neće govoriti ako domaćin buči, koji neće učiniti ništa ako to nije po volji domaćina.

 

 

 

Ova BOŽJA PRISUTNOST U ŽIVOTU ČOVJEKA za Židove je bila jedna novost. Učenici je nisu razumjeli, jer su Židovi držali kako će se Bog preko Mesije objaviti CIJELOM SVIJETU KAO KRALJ I SPASITELJ. Apostoli sada Isusa shvaćaju drugačije; čini im se kako su ove riječi upućene samo njima, samo onima koji Isusa ljube I poznaju: “Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?” u Starom Zavjetu Bog se objavljivao na razne načine. Uvijek je obećavao kako će ŽIVJETI MEĐU SVOJIM NARODOM. To obećanje ispunjao je na razne načine. No Židovi su svoj dio saveza loše ispunjali; zapovijedi nisu čuvali, I Bog je polako za njih postao “nedohvatljiv”. Kao da je zašutio.

 

 

 

Sada Isus najavljuje NOVU BOŽJU PRISUTNOST U SVAKOM ČOVJEKU KOJI BOGA LJUBI I KOJA JE U MILOSTI. Tu MILOST primamo krštenjem kada u dušu ulazi Presveto Trojstvo, a prisutnost Trojstva u duši nama je razumljiva po LJUBAVI. Sveti Ivan od Križa objašnjava: “Što više od ovoga želiš dušo? I što više tražiš izvan sebe kada u sebi imaš svoje bogatstvo, svoje uživanje, svoje zadovoljstvo (…), to jest Ljubljenoga koga želiš I žudiš? Uživaj I veseli se s Njime u unutarnjoj sabranosti jer ga imaš tako blizu” (Duhovni spjev, kitica 1).

 

 

 

Ova prisutnost Boga u duši očituje se po DUHU SVETOM, Trećoj božanskoj osobi, koju nazivamo I LJUBAV. Duh Sveti je LJUBAV BOGA OCA I SINA koja se izlijeva na nas po milosti. Njega Gospodin danas naziva BRANITELJ: “To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh”. Ovaj naziv BRANITELJ prijevod je grčke riječi PARAKLETOS. U originalu ova riječ znači POZVAN JEDNOME (pozvan u zajedništvo, biti zajedno s nekim) s ciljem da toga UTJEŠI, BRANI, ZAŠTITI,... Odatle dolaze ostali nazivi koji se primjenjuju na Duha Svetoga: BRANITELJ, TJEŠITELJ, ZAGOVARATELJ, ODVJETNIK,.... Dakle, Duh Sveti doći će Apostolima kada Gospodin ode na Nebo.

 

 

 

Ova pristunost Boga preko Branitelja zapravo predstavlja jednu novu teofaniju, objavu Boga po kojoj se BOG DA UPOZNATI ONOME KOJI LJUBI I ČUVA ISUSOVE ZAPOVIJEDI, KOJI SLUŠA NJEGOVU RIJEČ, A TA JE RIJEČ JEDNAKO RIJEČ BOGA OCA, KOJI TU RIJEČ VRŠI U SVOM ŽIVOTU.

 

 

 

Ovdje je riječ o jednom novom prisustvu Bog U DUŠI ČOVJEKA, što u teologiji nazivamo INHABITACIJA: STANOVANJE PRESVETOG TROJSTVA U DUŠI koju prepoznajemo po djelovanju DUHA SVETOGA. Tako zapravo postajemo HRAM DUHA SVETOGA kako kaže Pavao, jer On u nama prebiva. Bog nam šalje sebe ponovo u nas kako bi nas na poseban način pomagao u životu. On je INSPIRATOR, onaj koji NADAHNJUJE DA ČINIMO DOBRE I ISPRAVNE STVARI, DA LJUBIMO VIŠE BLIŽNJE I ČVRTVO PRIJANJAMO UZ RIJEČ BOŽJU U SVEMU. Stoga ga nigdje I ne možemo naći nego U SEBI. Blažena Elizabeta od Trojstav ovo prebivanje Boga u nama doživljava ovako: “To je jedan san koji prosvjetljuje cijeli moj život pretvarajući ga u raj nebeski kojeg očekujemo” (Epistula 1906).

 

 

 

Za shvatiti Isusove riječi o djelovanju Duha Svetoga prisjetimo se ovog stiha evanđelja: “poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh”. Ovdje Gospodin govori kako ćemo njegove riječi pronalazi u sebi pomoću Duha Branitelja. On će nas POUČAVATI, USMEJRAVATI U ODLUKAMA. Dakle, morat ćemo ga pronalaziti u MISLIMA. Isto vrijedi za drugi dio rečenice u kojoj se kaže kako će nam DOZIVATI U PAMET sve što je Isus govorio. Ovaj izraz “dozivati u pamet” u Neovulgati nalazimo kao SUGGERET, što bi u slobodnom prijevodu bilo SUGERIRATI, SAVJETOVATI, DATI NEKU UPUTU, OBRATITI POZORNOST NA NEŠTO ŠTO NE PRIMJEĆUJEMO,... Drugim riječima, Duh Sveti prije svega vodi čovjeka u svakodnevici do BOLJEG SHVAĆANJA VLASTITIH POSTUPAKA U SVJETLU ISUSOVIH RIJEČI. U tom smislu On će stalno dozivati u pamet ono “Isusovo” što naše djelovanje uskladiti s Gospodinovim zapovijedima ili riječima. S druge strane PODSJEĆAT će nas na Isusov primjer I POUČAVATI kako da taj primjer slijedimo.

 

 

 

Rekosmo kako Duh Sveti prije svega upire u naše misli. Dakle U MISLIMA TREBA RAZABRATI ŠTO JE OD BOGA, ŠTO JE OD DUHA SVETOGA. Naša je duša puna svakojakih misli od kojih su mnoge takve da nas RASTRESAJU ILI UZNEMIRUJU tako da ne možemo funkcionirati često onako kako bismo htjeli. Stoga, za RAZABIRANJE BOŽJIH POTICAJA U SEBI, potrebno je najprije SABRATI SE.

 

 

 

Sveti Grgur Veliki poučava: “Ako se naš razum rasipa u sjetilnim slikama, nikada neće biti sposoban razmatrati sebe, niti narav duše, jer je zaslijepljen tolikim zaprijekama koliko je misli što ga privlače I vode. Stoga je prvi stupanj da bi duša razmatrala nevidljivu Božju narav- SABRATI SE U SAMOME SEBI” (Homilije o proroku Ezekijelu).

 

 

 

Za postići ovu sabranost duše neki ljudi bježe iz svijeta, povlače se u osamu. Ipak, od VEĆINE LJUDI BOG TO NE ZAHTIJEVA. Od očeva I majki, mladića I djevojaka, radnika I studenata, traži se da BOGA SUSRETNU U SVOJIM POSLOVIMA. Za takav susret potrebna je sabranost koja se potiže mali dnevnim MRTVLJENJIMA. MRTVIMO MISLI ILI MAŠTU oslobađajući je uzaludnih misli koje nam pozornost skreću od Boga I od važni stvari; MRTVIMO PAMĆENJE odbacujući sve štonas navodi na grijeh udaljavajući nas od Boga; MRTVIMO VOLJU radeći dužnosti koje su nam povjerene, pa makar I malene, izvršavajući I zdušno.

 

 

 

SABRATI SE znači UJEDINITI RASTAVLJENO, ponovo uspostaviti unutarnji izgubljeni red, izbječi rasipanje osjetila I moći čak I u stvarima koje su po sebi dobre ili neutralne, staviti Boa kao cilj nakane u onoe što činimo ili namjeravamo”(F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 200).

 

 

 

Suprotno unutarnjoj sabranosti su RASTRESENOST I LAKOMISLENOST. Osjetila I moći zasutavljaju se da se napoje u svakoj lokvi na putu, a kao posljedica toga, osoba korača bez čvrstoće, pažnja se rastresa, volja je pospana, a požuda budna” (Sveti Josemaria Escriva, Put, 375).

 

 

 

U mjeri u kojoj očistimo svoje srce I svoj pogled, u mjeri u kojoj uz Božju pomoć postignemo sabranost koja znači bogatstvo I unutarnju puninu, naša će duša žudjeti za Bogom – kao što košuta žudi za izvor vodom (Ps 42,2)” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 200).

 

 

 

Dj 14, 21b-27

 

U one dane: Vratiše se Pavao i Barnaba u Listru, u Ikonij i u Antiohiju. Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali. Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. U Pergi navijestiše riječ pa siđu u Ataliju. Odande pak odjedriše u Antiohiju, odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj za djelo koje izvršiše. Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.

 

 

Pavao i Barnbaba neumorno propovijedaju među poganima u krajevima Male Azije, šireći tako, i organizirajući mladu Crkvu, među ljudima koji o vjeri uglavnom nisu imali nekih jasnih predodžbi. Nije to širenje Crkve išlo lako. Netom prije ovih putovanja, Pavao je bio kamenovan, ali je preživio. Kamenovali us ga židovi koji su iz Antiohije i Ikonija došli. Ostavili su ga izvan gradskih zidina misleći da je mrtav, ali su se prevarili.

 

 

Ovo podsjeća na početak širenja Riječi Božje kada su Stjepana kamenovali u Jeruzalemu. I podsjeća kako to širenje nikada ne ide bez križa: “Križ, posao, nevolje- sve ćeš to imati dokle god siživ. Upravo tim je putem išao i Krist, a učenik nije viši od učitelja” (Sveti Josemaria Escriva de Blalguer, Put, br. 699). Upravo na takav su apostolat pripremali Pavao i Barnaba svoje učenike: “Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.

 

 

U tekstu nalazimo i korijene prve organizacije unutar mlade Crkve: “Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali.” Pavao i Barnaba nisu za sobom ostavljali nered i dubioze, već su polako organizirali život u Crkvi koji se množio oko STARJEŠINA. Nešto poslije, u Poslanici Timoteju piše o životu u Crkvi slijedeće: “2Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, 3ne vinu sklon, ne nasilan, nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; 4da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – 5a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju?” (Tim 3,2-5). Sada kao voditelja zajednice spominje NADGLEDNIKA.

 

 

Upravo ove dvije riječi otkrivaju kako se oblikovala prva Crkva. To nije bilo nešto amorfno, već organizirano, formirano svezom ljubavi oko nadglednika i starješina. Riječ NADGLEDNIci na grčkom se iznosi kao EPISKOPOI, što odgovara istočnjačkoj veziji BISKUPA: EPISKOP. U slobodnom prijevodu, to bi bio onaj koji “gleda uokolo” ili NADGLEDA. Ovo su bili službenici koji su primili ZADAĆU POUČAVANJA I SVJEDOČENJA ŽIVOTOM ZA KRISTA. U nastavku ove poslanice Timoteju, govori se i o ĐAKONIMA (DIAKONOI), odnosno službenicima čija je služba ovisna o episkopima, tako da je đakon bio “onaj koji pomaže” ili sluga.

 

 

U današnjem čitanju nalazimo STARJEŠINE koji su dobivali zaduženje da paze i uprave nekom zajednicom vjernika. Starješina je prijevod grčke riječi PREZBYTEROI, odnosno PREZBITER u slobodnom prijevodu, što bi odgovaralo današnjem SVEĆENIKU. Tako, vidimo kako Pavao i Barnaba PRENOSE ODREĐENE OVLASTI NA PREZBITERE ZAJEDNICE kako bi u njihovoj odsutnosti upravili tom zajednicom.

 

 

U počecima je ovo imalo za svrhu napraviti razliku od SVEĆENIKA koji su upravljali poganskim zajednicama (HIEREUS) ili židovskim (KOHEN). Zapravo, samo korištenje imena PREZBITER, nije imalo nikave religiozne odrednice, odnosno u grčkom ambijentu, to nije odavalo pripadnost nijednoj religioznoj zajednici. Tako se, malo po malo, prva Crkva počela formirati u sebi razlikujući se od svega do tada poznatog unutar religijskog prostora staroga svijeta. To je jedna posve NOVA tvorevina do tada nepoznata.

 

 

 

Ps 145, 8-13b

 

Pripjev:

 

Blagoslivljat ću dovijeka ime tvoje, Bože, kralju moj!

 

Milostiv je i milosrdan Gospodin, spor na srdžbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim. Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja i tvoji sveti nek te blagoslivlju! Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva, neka o sili tvojoj govore. Nek objave ljudskoj djeci silu tvoju i slavu divnoga kraljevstva tvoga. Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno, tvoja vladavina za sva pokoljenja.

 

 

Otk 21, 1-5a

 

Ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: »Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.« Tada onaj što sjedi na prijestolju reče: »Evo, sve činim novo!«

 

 

Crkva, o kojoj je pisano u prvom čitanju, NOVA JE STVARNOST NASTALA OD BOGA: to je ono što Ivan vidi u svojim vizijama. On vidi “novo nebo i novu zemlju”, vidi “sveti grad, novi Jeruzalem” koji “silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža”. Upravo to jest CRKVA. To je NOVI ŽIVOTNI PROSTOR svih onih koji su vođeni RIJEČJU BOŽJOM u svojoj svakodnevici

 

 

Ova se vizija približava onom što je vidio prorok Ezekijel kada govori o NOVOM JERUZALEMU i BUDUĆEM HRAMU, ali nije riječ o ljudskoj tvorevini, već nečem što je STVORIO BOG ZA ONE KOJI SE SPASITI ŽELE. To je novo TIJELO ZA LJUDSKOST KOJA ŽUDI ZA KRISTOM, ZA BOGOM.

 

 

Tako Crkvu i shvaćamo: kao TIJELO KOJEM JE GLAVA KRIST- kao TIJELO KRISTOVO!

 

 

Ova stvarnost, kako pojašanjava II. Vatikanski Koncil, već biva prisutna na zemlji u jednom svom obliku kao kraljevstvo nebesko: “(...) kraljevstvo je već otajstveno prisutno na našoj žemlji; kada dođe Gospodin, ispunit će se u svom savršenstvu” (Gaudium et Spes, br.39).

 

 

Zapravo, sve što u Knjizi Otkrivenja piše, upućuje na CRKVU koja živi kao Zaručnica od Zaručnika: živi od Zaručnikove Ljubavi, od Duha Svetoga koji daje život Zaručnici, koji U ZARUČNICI POVEZUJE U JEDNO, SVEZOM LJUBAVI, SVU LJUDSKOST ZARUČNICE. To jest, Duh Sveti je onaj koji u jedno sa Kristom unutar Crkve povezuje sve ljude, sve vjernike. Tako će BOG PREBIVATI TRAJNO U ZAJEDNICI VJERNIKA I KRIJEPITI IH SVOJIM DUHOM SVETIM: “Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.

 

 

Ta stvarnost Crke treba nas dovesti do Posljednjeg Suda, u kojem će se IZVRŠITI SVA PRAVEDNOST. Pravednost je preduvjet mirna života čovjeka. Ona često briše boli povrijeđenim ljudima, ali i sama zna povrijediti. Pravednost Posljednjeg Suda, nastavak je PROSLAVE BOGA koji je pokazao kako se PRAVEDNA TRPI U SADAŠNJEM ŽIVOTU, ALI SE DOBIVA NAGRADA ZA PRAVEDNOST U BUDUĆEM ŽIVOTU; tamo gdje će jedina pravednost biti Božja. Bog će biti taj koji će uspostaviti pravednost i koji će, onima koji su trpjeli otrti “svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.

 

 

 

Iv 13, 31-33a.34-35

 

Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«

 

 

 

UVOD

 

Na početku današenjeg nalazimo scenu u kojoj ISUS HRANI JUDU. U onom trenutku, za apostole je to bila normalna stvar, ali ova scena dobiva naglasak tek kada se otkrije kako je Juda izdao Gospodina. Tada se shvaća kako je Isus jednom jednostavnom gestom, potvrdio ono što je rekao o ljubavi prema neprijateljima: “ljubite svoje neprijatelje”, jer ako ljubite one koji vas ljube, ne činite ništa posebno. To čine i pogani, jer od tih ljudi dobivaju zauzvrat istu ili veću ljubav. No, ljubite li one koji vas mrze, koji vrebaju na vas, onda je vaša plaća velika kod Boga, jer samo Bog može platiti umjesto neprijatelja.

 

Isus pokazuje Judi svoju privrženost premda zna kako će ga ovaj izdati. Nama tako daje PRIMJER kako treba ljubiti druge: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” Riječ je o potpunoj ljubavi koja ništa ne traži za sebe.

 

 

 

IMITIRATI KRISTA U LJUBAVI I PRAVEDNOSTI

 

Ovo evanđelje tako otvara pitanje IMITIRANJA KRISTA U ISKAZIVANJU LJUBAVI: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.” Ovo je nova zapovijed koja od nas zahtijeva da SE DO KRAJA LJUBIMO, BEZ ZADRŠKE. Problem ovakvog iskazivanja ljubavi leži u činjenici da ljudi nama NE UZVRAĆAJU NA TAKVU LJUBAV, a to nam nije lako prihvatiti. Sve ovo djeluje NEPRAVEDNO: vi se dajete do kraja, a vama nitko zauzvrat ne daje ništa! Upravo zato Gospodin koristi LJUBAV PREMA JUDI KOJI ĆE GA IZDATI NA SMRT, kako bi pokazao novu ljubav, ali i novu PRAVEDNOST.

 

Ovakvo iskazivanje ljubavi NE IDE BEZ VJERE U BOGA, koji NADOMJEŠTA ONO ŠTO LJUDI NE DAJU ZAUZVRAT. Teško je bez Božje pomoći imitirati Isusovu ljubav. No,promislimo li malo bolje, shvatit ćemo kako se slično događa i s nama. ČESTO BOGU NE UZVRAĆAMO NA LJUBAV. Ranjavamo ga grijesima, odmičemo se od njega kada nam sve ide od ruke i radimo kako je nas volja. Nije rijetkost da i mi ljudima ne uzvraćamo na ljubav. U tim situacijama, BOG PONOVO IDE NA KRIŽ KAKO BI SVOJOM LJUBAVLJU NADOKNADIO NAŠE NEDOSTATKE U LJUBAVI. On radi NADOKNADU nedostatne ljubavi u dušama onih koji ne primaju zasluženi uzvrat u ljubavi. Na taj način, BOG USPOSTAVLJA JEDNU NOVU PRAVEDNOST KOJA POČIVA NA LJUBAVI.

 

 

 

NEPRAVEDNOST

 

Govoreći o pravednosti, čini se kao da bolje prolaze nepravedni. Ide im sve u životu i ne brinu se za druge ljude niti za posljedice svojih postupaka. Zanimaju se samo za sebe i svoje potrebe. Kasnije, kada postanu moćni, počinju se brinuti o drugima, prije svega o svojoj rodbini, UHLJEBLJUJU IH, i tako sebe prikazuju kao dobrotovre. No do tog “dobrotvorstva” došli su preko VELIKIH NEPRAVDI UČENJIH MNOGIMA.

 

Koliko su samo ljudi prevarili u poslovima!? Kolikima nisu isplatili zaslužene plaće!? Kolikima nisu upisivali radni staž ili ih ne bi prijavljivali za socijalno, zdravstveno i mirovinsko?! Koliko je ljudi zbog njih izgubilo posao jer su gurali nekog svoga mimo svih natječaja!? Koliko li su samo mita primili za pomoći nekome?! Koliko su puta koristili javna sredstva za svoje nečasne poslove?! Koliko su samo puta nečasno varali u poslovanju partnere?! Koliko su puta tjerali ljude plašeći ih gubitkom posla na nečasne radnje?! Mogli bismo nabrajati beskonačno. Izgleda da se isplati biti nepravedan.

 

Naravno da nije tako. Ovakva nepravda uvijek se izgrađuje NA NEČIJOJ ŠTETI. Uvijek je usmjerena čovjeku ili društvu. U konačnici, ovakvo postupanje koje ŠTETI ČOVJEKU, pokazuje kako se IZA NEPRAVDE KRIJE SILAN NEDOSTATAK U LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU. Vidite kako PRAVEDNOST IMA VEZE S LJUBAVI: BEZ LJUBAVI PRAVEDNOST NIJE MOGUĆA.

 

 

 

PRAVEDNOST

 

PRAVDA je osnovno načelo postojanja SUŽIVOTA LJUDI KAO I LJUDSKIH ZAJEDNICA, DRUŠTVA I NARODA” (Sveti Ivan Pavao II, Opća Audijencija,08-11-1978). Pravednost se tiče SVIH NAŠIH ODNOSA SA LJUDIMA U DRUŠTVU i ono treba biti uspostavljeno kako bi postojao RED koji će OSIGURATI DA SVAK DOBIJE U DRUŠTVU ONO ŠTO MU PRIPADA.

 

Ono što je bitno za razumjeti jest kako NISU ZAKON TEMELJ PRAVEDNOSTI U JEDNOM DRUŠTVU VEĆ OSOBE: “Osobe stvaraju u društvu pravdu ili nepravdu, pogotovo one osobe koje IMAJU VEĆU ODGOVORNOST” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, III- 192). Pa, ako su osobe ključne za pravednost, onda zakoni kojima se ta pravednost ostvaruje moraju biti utemeljeni na LJUBAVI koja je odraz brige za SVE LJUDE.

 

Ipak, o pravednosti nije dovoljno razmišljati na socijalnoj razini, jer se time neće ništa dobiti po pitanju pravednosti. PRAVEDNOST JE STVAR STAVA SVAKOG POJEDINCA- to je stvar čovjekove ljubavi prema čovjeku. Želimo li da pravda zavlada u nekom društvu TREBAMO POČETI OD SEBE. “Neka svatko od nas počne biti pravedan na ove tri razine: prema onima s kojima smo svakodnevno povezani, prema onima koji ovise o nama i prema društvu čiji smo dio. Ovo je prva moralna obaveza pravde; biti pravedan u svakom vidu svoga života: živjeti ČESTITO I POŠTENO, BITI PRAVEDAN PREMA OBITELJI, PREMA SUSJEDU, …. DRŽAVI” (Isto, str. 192). To nije moguće bez vlastitog napora koji nas potiče da se upinjemo svakom dati ono što mu pripada- ONO ŠTO JE PRAVO I VIŠE OD TOGA.

 

 

 

KRŠĆANSKA PRAVEDNOST: ISPRAVLJANJE NEPRAVDE LJUBAVLJU

 

Naša svakodnevica mjesto je našeg apostolata, to je mejsto u kojem trebamo susresti Boga u raznim situacijama. Na žalost, često se suočavamo s nepravdama koje se čine ne samo nama, već i drugim ljudima. Vidimo kako NEPRAVDA predstavlja jedno ZLO za čovjeka. I u tome NITKO PAMETAN NE MOŽE PREPOZNATI PRST BOŽJI. Ono što nepravda ostavlja iza sebe jesu RAŽALOŠĆENE I NEUTJEŠNE DUŠE koje su ranjene postupanjem drugih ljudi. Iza počinjene nepravde ostaje GORČINA U DUŠI, BOL, nekada se uzburka BIJES. I sve nepravedne situacije su bile osnovica za bune, ratove, revolucije. To nije kršćanski način postupanja u nepravdi. Mi nismo pozvani UBIJATI RADI USPOSTAVE PRAVEDNOSTI premda dijelimo NESTRPLJIVOST DA SE PRAVDA USPOSTAVI zajedno sa drugim ljudima.

 

Kršćanin nastoji ISPRAVITI NEPRAVDU IZ LJUBAVI PREMA KRISTU, jer nam je dao takvu zapovijed: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.” I mi bismo često puta trebali “umočiti kruh u vino i dati ga Judi”. To umakanje kruha u vino i davanje da se to blaguje, gesta je VELIKE LJUBAVI prema nekome tko ne čini dobro. Drugi riječima, mi se trebamo s LJUBAVLJU POSTAVITI USRED NAJVEĆIH NEPRAVDI KOJE SE ČINE LJUDIMA I NAMA SAMIMA. Ondje gdje ZAKON NIJE DOVOLJNO SNAŽAN DA USPOSTAVI RED, GDJE GA NIJE MOGUĆE SPROVESTI, mi se vodimo jedino ZAKONOM LJUBAVI koji nas potiče LJUBITI NEPRIJATELJE.

 

Mi možda nećemo PROMIJENITI SVIJET tim jednim malim činom ljubavi, ali, ako rekosmo da se pravednost uspostavlja “od čovjeka do čovjeka”, DOPRINIJET ĆEMO UPOSTAVI NOVE PRAVEDNOSTI KOJA POČIVA NA SRCU ČOVJEKA, koja se vodi ljubavlju.

 

I dok nepravda za sobom ostavlja ogorčenja i tugu u srcima, PRAVEDNOST DONOSI RADOST I LJUBAV. Pravedan nije onaj koji slijepo poštuje zakon, jer vidimo kako se i zakon može iskoristiti da se nekome nanese velika nepravda. Pravedan je onaj koji iza sebe ostavlja LJUBAV I RADOST, A NE POPUŠTA NEPRAVDI TAMO GDJE JE NALAZI, obično u sredini u kojoj živi sa svojom obitelji.

 

 

 

EPIKEJA: LJUBAV I RAZBORITOST IZNAD ZAKONA

 

Shvatimo li kako je GOSPODIN PRISUTAN U SVAKOM KOJI TRPI, razumjet ćemo i govor o LJUBAVI KOJA NAS POTIČE DA BUDEMO PRAVEDNI PREMA SVIMA. Niti postoji ljubav bez pravednosti, niti pravednost bez ljubavi. Na nama je da U SVAKOM ČOVJEKU GLEDAMO KRISTA, kako bismo mogli imitirati njegovu ljubav kojom ćemo često NADOMJEŠTATI NEPRAVDU UČINJENU LJUDIMA.

 

BLIŽNJI JE MOJ DRUGI KRIST, pa kada radim nepravdu bližnejmu, radim je i Gospodinu. Stoga, vršenje PRAVDE DOVODI NAS U TRAJAN SUSRET S KRISTOM. Tako, ČINITI PRAVEDNOST ČOVJEKU, ZNAČI PREPOZNATI DA JE BOG PRISUTAN U NJEMU!

 

Ovo je više nego dovoljan razlog da SVOJOM LJUBAVLJU NADOMJEŠTAMO ONE NEDOSTATKE U LJUBAVI KOJE DOĐU NEPRAVEDNIM POSTUPANJEM. Ljubav je ta koja NADILAZI ONO ZLO KOJE NEPRAVDA DONESE.

 

Postoji princip EPIKEJE, jedne pravedne razboritosti u primjeni zakona koja osigruava da se TUMAČIT ZAKON GLAVOM ZAKONODAVCA, jer nijedan zakonodavac ne misli o pravednosti kada zakon donosi. Toma Akvinski govori kako je epikeja krijepost koja znamarujući slovo zakona, slijedi ono što diktiraju pravedni razum i opće dobro; ona se ne opire strogosti zakona, budući da vodi do istinski strogog izvršenja zakona onda kada je to potrebno. U tom smislu epikeja ne umanjuje snagu zakona, već upravo suprotno, pomaže dublje shvatiti njegov smisao i primjeniti ga ispravno, te u potpunosti provoditi zakonodavčevu volju.

 

Više je nego jasno kako se ZAKON NEKADA ZLORABI, i uvijek postoji netko tko će iskoristiti zakon za vlastiti probitak. Istovremeno će NA LEGALAN NAČIN GURNUTI DRUGE U BIJEDU. Tu stoga primjenjujemo princip epikeje: EPIKEJA ŠTITI DOBRO, A NE ČINI IZNIMKU.

 

Ona osigurava da se zakon PRAVEDNO PRIMJENI NA SVE LJUDE, i unatoč tome što epikeja djeluje kao ne izvršavanje zakonskih odredbi, ona zapravo štiti ono što jest zadatak zakona: ŠTITI DOBRO I ISTINU koju ponekad izvršitelji zakona zaobilaze poštujući zakon.

 

Sva nepravda dolazi od zlorabljenja zakona koji se koristi kako bi se priskrbila sebi korist na štetu općeg dobra ili dobra drugih, te na štetu istine. Epikeja zaobilazi zakon u trenucima u kojima zakon ne može efikasno štiti dobro i istinu, samo kako bi učinila ono u čemu je zakon “zaobiđen”, jer i najveće pravo može lako dovesti do nepravde u nekoj situaciji.

 

U tom smislu, EPIKEJA NIJE IZNIMKA, VEĆ ZADAĆA ZA SVAKOG KRŠĆANINA; epikeja nije revolucionarno sredstvo, niti je krajnje rješenje u nekim situacijama; to nije pravo da se odlučuje neovisno, već je to zadaća svakog normalnog i zrelog kršćanina. Zakon pomaže Boga pronaći u vremenu u kojem živimo- SADA. Stoga, kada se zakon okamenjuje ili zaobilazi, NE PRONALAZI BOGA U SVOJEM OKRUŽENJU- NE PRONALAZI GA SADA. Epikeja štiti zakon od slijepog izvršavanja i od zaobilaženja, ona bježi od krutog izvršavnja zakona i pravila, samo kako se NE BI IZGUBIO DUH MILOSRĐA I RAZBORITOSTI. Ona dopušta da korijeni zakona rastu prema najdubljem dijelu naše duše, u savjesti, u kojoj će pronaći Boga, u kojoj će Duh Sveti tumačiti.

 

U tom je smislu EPIKEJA KAO POMOĆ OD DUHA SVETOGA, jer Duh Sveti koji je sama Ljubav, pomaže pronaći izgubljenu ljubav zakona, pomaže pronaći dublji smisao zakona koji je izgubljen u nastojanjima da se zakon iskoristi samo za sebe. Valja naglasiti kako DUH SVETI GOVORI PREKO ZAKONA I PREKO EPIKEJE, i stalno nam sugerira u savjesti ono uz što bi srce trebalo prijanjati.

 

 

 

Kako dakle postupati da bi kraljevstvo nebesko, već sada po našim životima počelo nicati na zemlji? Kako sve činiti novo? Kako nadoknađivati štetu nastalu nepravdama? Mi ne posežemo za revolucijama, jer one donose samo žrtve i nikakvu pravednost. Na nama je da pravedno postupanje najprije formiramo U SEBI, a početak takva postupanja nalazimo u OPRAŠTANJU: da svojim životom preko opraštanja nadoknađujemo štetu, da nadilazimo nepravde poštenjem i samo gledamo unaprijed. Pored toga, od nas se traži da poštujemo zakon, ali da razborito postupamo u situacijama kada zakon ne dopridonosi dobru čovjeka, ili kada ga netko koristi za vlastiti probitak čineći pri tom nepravdu drugim ljudima. U takvim situacijama moramo staviti ČOVJEKA I NJEGOVO DOBRO IZNAD TAKVOG ZAKONA.

 

 

Pravedno postupanje tako postaje ODRAZ LJUBAVI U NAMA i upravlja nas Bogu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Iv 13, 16-20

 

Pošto Isus opra noge učenicima, reče im: »Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!« »Ne govorim o svima vama! Ja znam koje izabrah! Ali — neka se ispuni Pismo: Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže. Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam. Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao.«

 

 

 

Evanđelje nas vraća u scenu Posljednje večere u kojoj Isus pere učenicima noge. U tom PRANJU NOGU, vidimo sliku početka jednog doborg poslanja: ČIŠĆENJE OD GRIJEHA, ali jedno ČIŠĆENJE KOJE ČINI BOG, A NE ČOVJEK. Učenici će poslije shvatiti Isusove riječi: “nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!” Ovim riječima poziva svoje apostole da i oni rade isto: OPRAŠTAJU I BUDU UVIJEK SPREMNI DONIJETI OPROŠTNJE OD BOGA SVIM LJUDIMA. Ako je dakle, Gospodin i Bog to učinio njima opravši im noge, trebali bi i oni to činiti po njegovu primjeru: “Primjer vam dadoh da i vi tako činite kao što ja učinih vama. Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla.” POČETAK NAŠEG KRŠĆANSKOG POSLANJA LEŽI U PRAŠTANJU- to je svojevrstan preduvjet kako bismo mogli stalno pristupati ljudima bez ljutnje i bez zamjeranja. Samo tako, kada ljudi shvate da im ne zamjeramo, da smo im prijatelji, možemo Krista dovesti u njihovu blizinu.

 

Osim toga, ovo poslanje možemo razmatrati u svjetlu APOSTOLSKOG POSLANJA. Njima je Isus dao vlast da OPRAŠTAJU GRIJEHE U NJEGOVO IME: “Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao.” Dakle, onaj koji primi riječ koja mu dolazi od apsotola i njihovih nasljednika, prima Sina Božjeg, a tko primi Sina- prima i Oca koji je Sina poslao i koji je izvor sve milosti. Ta MILOST koja se IZLIJEVA IZ SINOVA RANJENA BOKA jest MILOST LJUBAVI KOJOM BOG SPREMNO OPRAŠTA- spremno nas pere od grijeha u sakramentima, napose u sakramentu svete ispovijedi. “Prva korist onih koji vjeruju u Isusa jest PRIMANJE DUHA SVETOGA ZA OPROŠTENJE GRIJEHA” (Sveti AUGUSTIN, O Govoru na Gori,11).

 

Novu zapovijed vam dajem: ljubite jedni druge! Kao što sam ja ljubio vas, i vi tako ljubite jedni druge! Po tom će se prepoznati da ste moji učenici” (Iv 13,34-35). LJUBAV KOJOM NAS BOG LJUBI, koja bi trebala biti primjerom učenicima, jer LJUBAV KOJA JE UVIJEK SPREMAN OPROSTITI. “Gospodine, koliko puta trebam oprostiti svom bratu? (Mt 18,21). Nije Gospodin odredio neki točan broj opraštanja, već je jasno dao do znanja učenicima da moraju opraštati ODMAH I UVIJEK” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom Mateju, 19).

 

Odmah i uvijek- to je uvjet kojim se polako zadobiva puno više od Boga nego što mi dajemo ljudima. Prije svega, ovo je primejr kojim se slijedi Isus u njegovu postupanju, pa se time zadobiva OD ISUSA ONO ŠTO JE ON SPREMNO DAVAO NAMA- MILOST, LJUBAV BOŽJA. “Ništa nas ne čini sličnima Bogu kao je se spremnost na praštanje” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom Mateju, 19).

 

Ne opraštamo li “odmah i uvijek”, počinje se u nama “taložiti” nečiji “dug”. “Kako je jadna ona duša koja ljubomorno čuva vlastiti “popis štete”! (…) S tim nesretnicima nemoguće je živjeti zajedno” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-175). Ovaj “popis štete”, odnosno sve ono čime nas je netko povrijedio, može se okrenuti protiv nas, i umjesto da nam pomogne, a sigurno NIKADA NE POMAŽE, učini nas zlovoljnima, turobnima, nezadovoljnima, stalno nas dovodi u sukob s ljudima, stalno prigovaramo, stalno imamo nešto za dodati- jednom riječju postajemo nepodnošljivi! Zapravo uopće ne primjećujemo kako smo postali “teški” ljudima, te kako je ta “lista tuđih uvrijeda” postala teretom koji nas odvaja od Boga.

 

Osjećati se uznemiren ili pogođen nečijim riječima, javlja se u onome koji NEMA SPREMNOSTI ZA OPROSTITI ILI GAJI GNJEV PREMA BLIŽENJMU” (Sveti Dorotej opat, O optuživanju samoga sebe, 7). Nedostatak spremnosti da se oprosti pokazuje kako MI IMAMO NEDOSTATAK U LJUBAVI, i uzalud je drugoga optuživati jer takvo što neće riješiti problem nego ga uvećati, a mi ćemo i dalje UMANJIVATI LJUBAV SPRAM TE OSOBE. Tek stvaranjem takvog stava po kojem ćemo odmah ZABORAVITI I ZANEMARITI TUĐU UVREDU, počinjemo sa OPRAŠTANJEM U SRCU. “Siguran si kako si dobro promislio o razlozima ZA i PROTIV; sigurna si kako je ON SAGRIJEŠIO PROTIV TEBE, A NE TI PROTIV NJEGA. Kažeš li: “potpuno sam siguran”, neka tvoja savjest bude mirna i neka počiva na toj sigurnosti. Ne trebaš onda ići u potragu za sovjim bratom koji te je uvrijedio kako bi ti se on ispričao. DOVOLJNO JE TO ŠTO SI SPREMAN OPROSTITI U SRCU. AKO SI SPREMAN OPROSTITI ODMAH- VEĆ SI OPROSTIO! Ostaje ti još samo jedno: MOLITI SE BOGU ZA SVOGA BRATA KOJI TE JE UVRIJEDIO!(Sveti AUGUSTIN, Govor 211, O bratskoj ljubavi).

 

Ova SPREMNOST DA SE ODMAH OPROSTI u srcu, kako to veli sveti Augustin, pokazuje zapravo kako imamo ljubav za Boga u sebi, te kako imamo udjela u ljubavi Božjoj na čiju priliku postupamo. Onaj koji IMA LJUBAVI ZA BOGA, DJELVAT ĆE ODMAH U SVEMU. Ta SPREMNOST NA DJELOVANJE, ovoga puta pokazana preko SPREMNOSTI DA SE OPRAŠTA ODMAH I UVIJEK, zapravo pokazuje koliko LJUBIMO BOGA. Kaže sveti Franjo Saleški: “Živa i istinska pobožnost pretpostavlja LJUBAV BOŽJU; ili, bolje kazano, to nije drugo nego istinska ljubav Božja (…). Pobožnost nije drugo nego jedna spremnost ili duhovna živost, po kojoj LJUBAV DJELUJE U NAMA i čini da mi po toj ljubavi DJELUJEMO SPREMNO, ODMAH I SA RADOŠĆU” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožan život, 1,1).

 

 

 

Možda bismo to mogli ovako kazati kada je OPRAŠTANJE U PITANJU: biti SPREMAN NA TRENUTNO OPRAŠTANJE, pokazuje kako U NAMA DJELUJE LJUBAV BOŽJA, a kada čovjek djeluje potaknut ljubavlju Božjom, onda u sebi ne nakuplja gorčinu zbog nečijeg “duga u ljubavi” već SAM U SEBI ODMAH POKRIVA TAJ DUG S LJUBAVLJU KOJA JE U NJEMU SAMOME. Na taj način, živimo “bez dugova drugih ljudi”, i preko ljubavi kojom pokirvamo tuđe uvrede, tuđa dugovanja, mi rastemo u ljubavi, i ispunjamo se RADOŠĆU. Onaj koji DJELUJE S LJUBAVLJU, ČINI TO UVIJEK RADOSNO.

 

 

 

Onaj koji prakticira milosrđe, veli Apostol, neka to čini radosno”: ta spremnost i uglađena ljubav udvostručit će i ono što ćemo primiti od Boga po davanju svoje ljubavi drugima. Jer ono što se daje zlovoljno ili se čini na silu i bez radosti, nije nikome drago ni prihvatljivo” (Sveti Grgur Nazijanski, Obrazlaganje 14, o ljubavi prema siromašnima).

 

 

 

Za takvo što nekada je potrebno učiniti jedna dodatan napor, jednu MALU BORBU SA SAMIM SOBOM. Nekada je za spremno opraštanje potrebno PREŠUTJETI ŠTOŠTA i “PRELOMITI TO U SEBI” KAKO BI SE LAKŠE SHVATILO DA NIJEDNA UVRIJEDA PREMA MENI NIJE TAKO DARMATIČNA DA JE NE BI TREBALO OPROSTITI. Na taj se način, preko jedne tihe nutarnje borbe, stvara u sebi STAV SPREMNOSTI DA SE OPROSTI ODMAH I UVIJEK. Taj stav ne treba se izražavati riječima- dosta je nastaviti razgovor dalje, promijeniti temu bez ljutnje, odmahnuti rukom kao da ništa nije bilo, nasmijati se, ne biti zajedljiv u komentarima,...

 

 

 

Ovu potrebu borbe u svojoj duši kako bi se polako utaborila u nama ova krijepost spremnosti u opraštanju preko koje se polako stiže do MIRA I RADOSTI U DUŠI, opisuje ukratko sveti Josemaria: “Bez borbe ne može se pobijediti; bez pobjede ne zadobiva se mir. Bez mira, ljudska radost samo je jedna prividna radost, lažna, sterilna, koja u ničemu ne pomaže ljudima, kako u djelima, tako ni u ljubavi, ni u pravednosti, ni u opraštanju, ni u milosrđu, niti u služenju Bogu” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 82).

 

 

 

 

 

Iv 12, 44-50

 

U ono vrijeme: Povika Isus: »Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti. Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio — ona će mu suditi u posljednji dan. Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla — Otac — on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim. I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac.«

 

 

 

SVJETLO KOJE DAJE VIDJETI

 

 

 

Danas Isus o sebi govori kao o SVJETLOSTI KOJA NAM JE POTREBNA DA VIDIMO: “Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane”. To VIDJETI povezano je sa VJEROM za koju je postebno imati JASAN STAV prema nekome ili nečemu, kako ne bi dvojili oko stvari koje nam nisu shvatljive do kraja, ali nam je JASNO DA SU ISPRAVNE: “Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla.

 

 

 

Gospodin Isus Krist govori o sebi kao o SVJETLOSTI. Malo ćemo o svjetlosti razmišljati preko fizike. SVJETLO uvijek dolazi iz nekog IZVORA SVJETLOSTI. Taj izvor svjetlosti emitira u prostor svjetlo I preko tog svjetla se može prepoznati I njegov izvor. Primjerice, kada uđemo u neku prostoriju, svjetlo kojom je osvijetljena govori nam o žarulji ili o vrsti osvjetljenja. Tko vidi svjetlo, zna kakav je izvor svjetla; tko vidi Sina trebao bi prepoznati Oca; tko vidi Isusa trebao bi vidjeti Boga.

 

 

 

Zašto svjetlo uopće postoji? Zašto nam je toliko potrebno? Ono nama OSVJETALJAVA PROSTOR, ALI SA SOBOM UVIJEK DONOSI TOPLINU. Nema hladnoga svjetla. Pogledajte Sunce: donosi svjetlo I grije nas. No, koliko ćemo svjetla I topline od Sunca primati ovisi o nisu čimbenika na Zemlji, a ne na Suncu.

 

 

 

SUNCE UVIJEK SVIJETLI I GRIJE JEDNAKO, ali prostori na Zemlji tu svjetlost I toplinu jednako ne primaju. Kada SUNCE daje svjeltost ne razmišljamo o toj svjetlosti- ona nam jednostavno osvjetljava putove. Ono što moramo jest BITI NA SVJELTU, ne sakrivati se I povlačiti tamo gdje svjetlo ne dopire. Tako je I sa Isusom. Kada se SUSREĆEMO S NJIM, ONDA MU SE IZLAŽEMO KAO ŠTO SE IZLAŽEMO SUNCU- On nas grije I osjvetljava nam putove, a mi o učincima toga ne znamo baš sve- trebamo mu se samo izložiti I ne bježati u tamu grijeha.

 

 

 

U molitvi, u sakramentima, u adoraciji Prevetome, susrećemo Boga- DRUGU OSOBU I pri tom ne shvaćamo učinke tog susreta. BOG JE IZVOR SVE DOBROTE, pa I one koju svi ljudi ovoga svijeta nose u sebi. Stoga je susret s Bogom puno više od susreta s bilo kojim čovjekom.

 

 

 

Taj Bog nam se predstavio OSOBI ISUSA KRISTA: pravog Boga I pravog Čovjeka. Preko LJUDSKOSTI ISUSOVE, BOG NAS UPOZNAJE SA SVOJOM DOBROTOM I LJUBALJU. ISUS JE SVJETLO KOJE OSVJETLJAVA NAŠE ŽIVOTE KAO SUNCE. Bog želi da NJEGOVO SVJETLO POSTANE NAŠE, NJEGOVA TOPLINA NAŠA, NJEGOVA DOBROTA I LJUBAV NAŠA. Zato će nas u susretu s Njim mijenjati grijući nas poput Sunca, neprimjetno, polako, ali samo ako to mi uistinu hoćemo.

 

 

 

Ovo SVJETLO- ISUS KRIST, nam u duši pomaže VJEROVATI: daje nam dodatne razloge koji nadilaze naša shvaćanja kako bismo VJEROVALI U NJEGA i oslonili se na Njega u svom životu. To VJEROVANJE, nije stvar samo naše inteligencije, već puno više: stvar je našeg cijelog bića koja SVOJU SIGURNOST U ŽVIOTNIM SITAUCIJAMA STAVLJA U RUKE ONOG U KOJEG VJERUJE! Ta SIGURNOST je jedna SIGURNOST DA NAS NETKO PAZI, DA VODI RAČUNA O NAMA i bdije nad nama da kada posrnemo, kada upadnemo u neprilike, imamo sigurnost kako će nam pomoći.

 

 

 

Ovo SVJETLO POJAŠNJAVA STVARNOST I POMAŽE NAM DA JE VIDIMO MALO DRUGAČIJE OSLANJAJUĆI SE NA BOGA. Onaj koji VJERUJE, koji istinski vjeruje, PRIMA POMOĆ prije svega u GLEDANJU NA ŽIVOT, u drugačijem RAZMIJEVANJU ŽIVOTA. Stoga, VIDJETI, uvijek se odnosi na GLEDANJE NA ŽIVOT koje nam sada SVJETLOST u kojoj se živi pojašanjava.

 

 

 

VIDJETI ili GLEDATI na život podrazumijeva puno više od pukog razumijevanja: to obuhvaća sve naše stavove, sve što čini naš život. Ovo GLEDANJE NA ŽIVOT, u Starom se Zavjetu uvijek povezivalo sa GLEDANJEM BOGA. Cilj je svega života starozavjetnih patrijarha bio doći u situaciju da se BOGA GLEDA. I to je GLEDANJE BOGA predstavljalo neizmejrnu radost za njih, ali se za takvo što moralo umrijeti: nitko ne može vidjeti Boga i ostati živ.

 

 

 

SAVJEST- KAO SVJETLO DUŠE

 

 

 

Stoga, kao prvo mjesto SUSRETA S BOGOM nalazimo U SEBI, U SVOJOJ SAVJESTI. Tamo BOG OSVJETLJAVA SVE NAŠE POSTUPKE DA JASNIJE VIDIMO ŠTO JE ISPRAVNO, A ŠTO NIJE ISPRAVNO. Danas se malo razmišlja o Isusovim riječima kojima upozorava čovjeka prije svega djelujući na njegovu SAVJEST: “IDI I NE GRIJEŠI VIŠE” (Iv 8,11). Ovim je riječima često ispraćao one koje je ozdravljao, želieći ih potaknuti da DUBLJE U SEBI, U SVOJOJ SAVJESTI PROMIŠLJAJU O POSTUPCIMA.

 

 

 

Danas se malo govori o savjesti u kojoj Bog dodiruje čovjeka. TO je nešto gotovo nebitno ili se prikazuje kao nešto opcijski- poslušati ili ne poslušati savjest, gotovo je jednako: “Gotovo se ne govori o osobnoj savjesti, zaboravljajući kako je naša SAVJEST POPUT OKA KOJE VIDI, ALI NE ZBOG SVOJEG SVJETLA, VEĆ MOŽE GLEDATI SAMO ZBOG IZVORA SVJETLA KOJEG PRIMA” (Sveti Ivana Pavao II, Govor Njemačkoj Biskupskoj Konferenciji, 17-XI-1980). Puno se priča o autonomnoj savjesti koja predstavlja zakon za sebe i dozvoljava čovjeku raditi što ga je volja. Ali SAJVEST VIDI ISPRAVNO SAMO AKO JE OSVIJETLJENA BOŽJIM SVJETLOM- ako svjetla nema, savjest OBUZIMA TAMA i čovjek lako pada u grijeh,

 

 

 

Svjetlo se može vidjeti samo zahvaljujući svjetlu Sunca, ali zatvorim li oči, ne vidim: nije to greška Sunca, već moja, jer zatvaranje očiju ne dozvoljava prodor svjetla u mene” (Sveti Toma Akvinski, Komentar evanđelja po Ivanu, 10,26). Nije ispravno osloniti se u prosuđivanjima samo na sebe. Potrebno je “malo svjetla” izvana kako bi se stvari u životu jasnije vidjeli. Potreban je Bog da bi se sve jasnije vidjelo- Bog koji osjvetljava sve naše postupke u našoj savjesti. “Prepoznaj kako ti nisi svjetlo za sebe. Što je oko koje je otovoreno i zdravo bez svjetla? Stoga idi i kliči: Ti Gospodine osvjetljavaš putove moje” (Sveti Augustin, Govor 263). “Naša savjest je SVJETLO ZA NAS, i ona se U NAMA OČITUJE KAO TAMNA ILI OSVIJETLJENA OVISNO O TOME KOLIKO SVJETLA PRIMA. Ako se zaboravi na molitvu koja svjetlom hrani savjest, ona brzo potamni” (Sveti Ivan Zaltousti, u Catena Aurea, str. 102).

 

 

 

ŽELIŠ VIDJETI BOGA?

 

 

 

Pitanje GLEDANJA ŽIVOTA zapravo je PITANJE ŽELIŠ LI GLEDATI BOGA I PREKO NJEGA U ŽIVOT, ili u život želiš gledati SAM, ONAKO KAKO JE TEBE VOLJA?

 

 

 

Gledamo li u život preko Boga, MORAMO NAJPRIJE GLEDATI U BOGA, kako bismo ISPRAVNO GLEDALI U ŽIVOT. Moramo imati ČISTU SAVJEST koju će Bog osvijetlili i pokazati nam U NAMA SAMIMA što je ispravno u postupanju, a što nije. Ovo SVJETLO OBVEZUJE ČOVJEKA NA DJELOVANJE, pa onaj koji VIDI ŠTO JE ISPRAVNO, A NE POSTUPA U SKLADU SA TIM (sa vlastitom sajvesti), NE GLEDA U SVIJET PREKO BOGA. Svjetlo se DAJE SVIMA, ali NE ŽELE SVI POSTUPATI KAO DA SU OSVIJETLJENI.

 

 

 

ČISTA SAVJEST ipak nije najbolji izraz za djelovanje koje nas dovodi k Bogu. Savjest može biti čista, ali ta “čistoća” može biti izraz vlastitih mjerila, a ne Božjih. Ne slušam li glas savjesti, moguće je da nikome ne počinim štete, ali U SEBI ZNAM DA SAM MOGAO JOŠ NEŠTO NAPRAVITI. Primjerice, prođem pored siromaha koji prosi i MOGU MU DATI SAMO JEDNU KUNU, ali to ne učinim. Možda bi mu ta kuna pomogla puno, a meni ne bi značila ništa. No, često u tim situacijama, sebe opravdavamo, premda znamo da smo mu mogli dati jednu crkavicu, pa govorimo: ionako će mu drugi dati; sigurno glumi- ovdje prosi, a tamo puši Marloboro; ima posla okolo, što ne bi radio,... Uopće nije sporno kako su ova opravdanja na mjestu- ali NISU DOSTATNA ZA OPRAVDATI ŠTO NISMO DALI SAMO JEDNU KUNU!

 

 

 

Drugim riječima, OSIM ČISTE SAVJESTI, POTREBNO JE IMATI ISPRAVNU NAKANU, koja će materijalizirati ono što ti govori savjest i pretvoriti to u djelo. U gornjem slučaju, savjest nam je govorila jedno (dati), ali je razum donosio drugačiji sud (ne dati) i opravdavao ga. Savjest se nije poslušala, jer nije bilo SPREMNOSTI U ČOVJEKU DA JE POSLUŠA- a ta se spremno vidi po ISPRAVNOJ NAKANI U DJELOVANJU.

 

 

 

Ova SPREMNOST ili ISPRAVNA NAKANA govori o nečem što je potrebno za GLEDANJE BOGA: govori o LJUBAVI U NAMA! Ova LJUBAV se opisuje preko ČISTE SAVJESTI, ISPRAVNIH NAKANA I DJELA KOJA TO SLIJEDE. Drugim riječima, govoriti o ovakvoj ljubavi koje je kompletna u svojem djelovanju, isto je što i govoriti o SRCU. Pa kada psalmist uzdiše “Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni” (Ps 50,12), govori upravo o ovakvoj dispoziciji u sebi. Govori o spremnosti da se posluša savjest koja je čista, i da se djeluje ispravno u skladu s njom. “Želiš gledati Boga? Slušaj ovo: BLAŽENI ČISTA SRCA, JER ONI ĆE BOGA GLEDATI. Na prvom mjestu razmišljaj o ČISTOĆI SVOGA SRCA, i pronađeš li nešto u njemu što bi zgorzilo Boga, izbaci to iz svoga srca!” (Sveti Augustin, Govor o Uzašašću Gospodnjem, 2).

 

 

 

Za vidjeti Boga, nijedna krijepost nije potrebna toliko kao čistoća (srca)” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom Mateju, 15). “Premda slijepac ne vidi, nije to zbog toga što sunce više ne sija (…). Čovjek mora imati ČISTU DUŠU kao jedno sjajno ogledalo. Ukoliko se ogledalo jednom razbije, čovjek ne može konteplirati odjsaj svoga lica u ogledalu. Na isti način, kada grijeh uđe udušu čovjeka, onemugućava ga vidjeti Boga” (Sveti Teofil Antiohijski, Prvi govor Autoliku, 2,7). SAVJEST nam je kao OGLEDALO KOJE OSVJETLJAVA BOG U KOJEM VIDIMO VLASTITE POSTUPKE JASNO. Bez svjetla (BOGA), ogledalo ne služi ničemu. Jednako je i ako se ogledalo razbije (GRIJEH). Pored toga, grijeh je i poput nečistoće na ogledalu koje je potrebno stalno ČISTITI (ispovijed, ispravljanje nakana).

 

 

 

GLEDANJE BOGA IDE PREKO BLIŽNJIH

 

 

 

Čisto srce, preduvjet je gledanja Boga. To čisto srce odražava u SEBI LJUBAV koju nosimo, a LJUBAV KOJU NOSIMO POKAZUJEMO IZVANA NAJPRIJE U SUSRETU S BLIŽNJIMA: “LJUBAV PREMA BLIŽNJIMA ČISTI TVOJE OČI KAKO BI MOGAO VIDJETI BOGA” (Sveti Augustin, O Evanđelju po Ivanu, 17,8). Drugim riječima, ZA VIDJETI BOGA, ili za GLEDATI- KONTEMPLIRATI BOGA, potrebno je najprije imati OTVORENE OČI ZA POTREBE BLIŽNJIH. U protivnom, u nama se razvija ljubav usmjerena samo nama samima koja nas lako može strovaliti u grijeh, ili postati sterilna i drugima nedodirljiva, što bi nas izoliralo o ljudi. A čovjek sam za sebe ne može živjeti.

 

 

 

LJUBAV KOJA SE DAJE PO ČISTOM SRCU jednaka je GLEDANJU ONOG KOJEG SRCE VOLI. Tako, ako VIDIMO POTREBE BLIŽNJIH, POKAZUJEMO KAKO IH LJUBIMO: “Ljubav ne miruje sve dok NE UGLEDA ONOG KOJEG VOLI. Stoga sveci u ničemu nemaju naknade za svoje trude osim u GLEDANJU BOGA” (Sveti Petar Krizolog, Govor 1477).

 

 

 

Upravo su ti sveci, koji su jedini smiraj imali u gledanju Onog kojeg vole, do tog gledanja dolazili preko bližnjih kojima su iskazivali nježnu ljubav. “Ljubav je blaga, i ne samo što ZNA VIDJETI DRUGOGA U POTREBI, već se OTVARA NJEMU i TRAŽI GA, IDE U SUSRET ONOM KOJEG VOLI. Ljubav se velikodušno daruje (…)” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija 3-11-1980). Ona teži da DA NEŠTO OD SEBE DRUGOME, A NE SAMO DA UZIMA OD DRUGOGA.

 

TRAŽITI BOGA U SVIM STVARIMA

 

 

 

Ipak, tražiti Boga nije moguće samo u ljudima s kojima se susrećemo. Bog je sve stvorio, i možda ćemo prema ljudima imati korektan odnos, ali prema materijlnoj stvarnosti moguće je stvoriti loš odnos koji nas uvodi u grijeh. Ljudi će tada govoriti kako smo dobri, ali što nam treba takvo postupanje. Kazat će kako je šteta da sebe uništavamo, i upravo sličan govor ljudi pokazuje jednu nedostatnost u našem odnosu prema materijlnom.

 

 

 

Stoga, U SVEMU TREBA TRAŽITI BOGA: u svemu treba gledati stvoriti ISPRAVAN ODNOS! Taj se odnos začinje U NAMA, NAJPRIJE U NAŠIM ŽELJAMA, A POTOM SE TO REFLEKTIRA NA SAVJEST u kojoj provjeravmo koliko su te želje ispravne. Ne slušamo li što nam savjest govori o ispravnosti, padamo u grijeh. “Pogledajte dobro o čemu satima RAZMIŠLJATE! Jedni misle o častima, drugi o novcima, treći o uvećanju svojih posjeda. Sve ove stvari stoje nisko pod čovjekom, i kada se duša bavi samo njima, odvaja se od svog prirodnog stanja: kako se ta duša ne može uzdizati sukladno nebeskim željama, NE MOŽE GLEDATI GORE, već je potpu zgrčene žene koja gleda samo u tlo, u zemaljsko” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 31 o Evanđeljima). “Ako se tvoja osjetila bave zemaljskim, nikada nećeš poletjeti tmao gdje su plodovi života uzvišeni” (Sveti Ambrozije, u Catena Aurea, vol. VI., str. 66).

 

 

 

Drugim riječima, ovo RAZMIŠLJANJE O ŽIVOTU je poput DUBLJEG POGLEDA U STVARI: pogleda koji samo traži ISPRAVNO, DOBRO, ČISTO U SVEMU, i ako ne može pronaći takvo što, odmiče se od toga. Tako se ovakav način života, polako pretvara u KONETPLATIVNO ŽIVLJENJE USRED SVIJETA, po kojem čovjek U SVEMU TRAŽI BOGA.

 

 

 

U STVARNOSTI U KOJOJ ŽIVIMO Bog dopušta da ga pronađemo, ali nam se UVIJEK PRIKAZUJE U SJENAMA LJUDI I NAŠEG ODNOSA PREMA NJIMA, U SJENAMA STVARI I NAŠEG ODNOSA PREMA NJIMA. Moramo se NAVIKNUTI GLEDATI U SVJETLO, KAKO BISMO ZNALI GDJE JE SJENA. Moraom u životu kojeg živimo znati gledati sve POZITIVNO, tražiti ono ŠTO JE ISPRAVNO, DOBRO, LJUBEŽLJIVO, kako bismo znali IZA TOG SVJETLA, IZA TIH STVARI, U SJENI TIH STVARI PRONAĆI BOGA! Sjenu može stvoriti samo SVJETLO: “Krist, Krist uskrnuli, naš je suputnik u životu, naš je Prijatelj. On je prijatelj koji se daje vidjeti samo u sjenama, ali čija stvarnost ispunja čitav naš život i stalno nas potiče žudjeti za njegovim društvom” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 116).

 

 

 

Danas Isus o sebi govori kao o SVJETLOSTI KOJA NAM JE POTREBNA DA VIDIMO: “Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane”. Za gledati u sjene koje stvara Svjetlost, potrebno je ŽIVJETI U VJERI, postupati onako kako bi Svjelto želejlo od nas. Za to je potrebno da Svjetlo OSVIJETLI I NAŠU SAVJEST kako bi VIDJELI I SEBE U PRAVOM SVJETLU, onakvi kakvi smo. To ne nužno da ISPRAVLJAMO NAKANE kada griješimo, te da se na ISPRAVAN NAČIN ODNOSIMO PREMA SVIM LJUDIMA, PREMA SVIJETU, u konačnici, PREMA BOGU!

 

 

 

Nećemo imati mira dokle god ne VIDIMO ONOG KOJI NAS VOLI I KOJEG MI VOLIMO. Duša nije zadovoljna dokle god u svojim postupcima ne pronađe Boga. Samo ono što je Bogu ugodno, duši je ugodno i smiruje je, jer “duša koja uistinu ljubi Boga, ne može biti zadovoljna i smirena sve dok doista NE POSJEDUJE BOGA U SEBI. Tako, sve stvari koje NISU BOG, ne samo da je zadovoljavaju takvu dušu, već UVEĆAVAJU U DUŠI ŽUDNJU ZA BOGOM- da DUŠA VIDI BOGA TAKVIM KAKAV JEST” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 6,4).

 

 

 

Naše GLEDANJE BOGA IDE PREKO LJUBAVI, jer “oni koji se VOLE, nastoje učiniti sve kako bi se VIDJELI. Zaljubljeni imaju OČI SAMO ZA LJUBAV” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Informativni list u procesu beatifikacije, str. 5). Stoga, tražiš li Boga u svemu i u svakom čovjeku, i činiš li to preko čsite savjesti, ispravnih nakana u postupanju, uvijek ćeš nastojati tako postupati još više i još bolje. Jer koliko više radiš ispravno tražeći Boga na takav način, sigurno ćeš uvećati u sebi žudnju za Bogom, pa će tvoje postupanje tražiti još više dobra u drugima i u sebi. Kada U SJENAMA LJUDI I STVARI PRONAŠEŠ BOGA, uvijek ćeš tražiti da ga još više i jasnije vidiš. Jer Bog PRIVLAČI svakog koji ga traži.

 

 

 

Stoga će, logičan nastavak tvoga postupanja u svakodnevici, biti jedno obraćanje Bogu u MOLITVI. Ta MOLITVA POSTAT ĆE NOVA POTRAGA ZA BOGOM, i novi pokušaj da se BOGA VIDI u sjenama svoje duše, svojih misli, u konačnici- U SVOJOJ SAVJESTI I ČSITU SRCU.

 

 

 

Dj 1, 15-17.20-26

 

U one dane ustade Petar među braćom — a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša — i reče: »Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onima što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. Pisano je doista u Knjizi psalama: Njegova kuća nek opusti, nek ne bude stanovnika u njoj! Njegovo nadgledništvo nek dobije drugi! Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus — počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas — treba da bude s nama svjedokom njegova uskrsnuća.« I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše: »Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.«

 

Onda baciše kocke, i kocka pade na Matiju; tako bi pribrojen jedanaestorici apostola.

 

 

 

Sveti Matija apostol

 

MATIJA U SVAKODNEVICI

 

O svetom Matiji apostolu, vjerojatno ima najmanje napisanog. Matije je potpuna nepoznanica, čovjek čiji život nema nikakva značaja, malen, tih, neprimjetan. Kada ga biraju, apostoli mole Boga da UČINI ODABIR PO SRCU: žele čovjeka ČISTA SRCA POTPUNO PREDANA BOGU. Nije bitan njegov status, njegovo zanimanje, zvanje, intelektualna razina, većih zanima njegovo SRCE, njegova LJUBAV PREMA BOGU.

 

Sve navedeno su razlozi zbog kojih u liku apostola Matije vidimo SAKKOG ČOVJEKA koji se po NIČEMU NE ISTIČE u svojoj sredini: koji ŽIVI TIHO, SKROMNO, OBAVLJAJUĆI SVOJE DUŽNOSTI REVNO I PONIZNO, te koji poput Matije PRIHVAĆA SVE ONO ŠTO MU BOG STAVLJA NA NJEGOV ŽIVOTNI PUT.

 

Matija je svaka majka koja brižno i kršćanski odgaja svoju djecu, svaki otac koji revno skrbi za svoju obitelj, svaki čovjek koji marljivo obavlja svoje svakodnevne dužnosti bez prigovaranja; koji radosno otvara srce svojim prijateljima i susjedima. Jednostavno, apostol Matija, SVAKI JE ONAJ KOJI SVOJE KRŠĆANSKO OPREDJELJENJE ŽIVI NORMALNO, ČESTITO I TIHO.

 

Apostol Matija svaka je osoba koja ČINI DOBRO ispitujući svoj NORMALAN STAV PREMA OBIČNOM RADU, prema POSLU kojeg obavlja. To je svaka osoba koja se iskreno trudi BITI PRAVEDNA prema svima, koja želi USREĆITI DRUGE, koja IMA RAZUMIJEVANJA ZA POTREBE DRUGIH, a sve to čini, u prvom redu IZ LJUBAVI PREMA BOGU. Svaki od nas koji ŽIVI ZAKONE BOŽJE LJUBAVI u svojoj svakodnevici jest apostol Matija.

 

 

 

ŽRTVOVATI POPUT KRISTA

 

Što to znači biti apostol u svojoj svakodnevici? Dakako, svatko će sada odgovoriti kako to znači živjeti kao kršćanin! Želim biti konkretniji. Uistinu to znači živjeti kao istinski kršćanin. To pak podrazumijeva SAGLEDAVATI SVOJE KONKRETNE ŽIVOTNE SITUACIJE SA NADNARAVNOG GLEDIŠTA! Razmišljati o tim situacijama onako kako bi to Krist radio, truditi se donositi odluke kakve bi Krist donosio. Apostol Matija pozvan je slijediti Krista, činiti isto što i Krist. Ako smo mi apostoli svoj svakodnevice, znači da i MI TREBAMO RADITI ISTO ŠTO I KRIST. Ili još konkretnije, to znači svaki dan preispitivati svoja stajališta i postupke kroz pitanje: ŠTO BI MISLIO I UČINIO KRIST DA JE NA MOM MJESTU?

 

Zaista, što bi Krist učinio da je na mom mjestu, da radi sada što i ja radim? Za dobiti pravi odgovor na ovo pitanje treba pogled upraviti prema KRIŽU! Krist na Križu PODNOSI ŽRTVU za nas, za naše DOBRO. Čini to iz LJUBAVI PREMA NAMA. Dakle, iz ljubavi prema nama Krist čini nešto dobro, a ČINITI DOBRO IZ LJUBAVI UVIJEK PODRAZUMIJEVA ŽRTVU. Upravo to bi Krist radio da je na mom mjestu.

 

Radimo li isto što i Krist u svome životu? Podnosimo li žrtve? Jesmo li spremni sebe žrtvovati za dobro drugih? Siguran sam kako većina ljudi to radi i bez da shvaća kako čini nešto što je i Krist radio. Majka i otac žrtvuju sebe, svoje vrijeme, svoj novac, svoje planove i neke svoje „gušte“ kako bi djeci priuštili dobar odgoj i sretno djetinjstvo. Ne podnose li onu žrtvu? Prijatelj prešuti prijatelju nekakvu neugodnu upadicu, ne napada ga, ne svađa se s njim iz prijateljske ljubavi. Ne čini li žrtvu? Vidimo da je život prepun situacija u kojima možemo ČINITI ISTO ŠTO I KRIST, podnositi ŽRTVU POPUT GOSPODINA ZA DOBRO DRUGIH, PODNOSITI ŽRTVU IZ LJUBAVI. To nije lako, ČINITI DOBRO IZ LJUBAVI NIJE LAKO i uvijek zahtijeva ŽRTVU. No tako raditi u svojoj svakodnevici znači zapravo identificirati se s Kristom, prinositi žrtvu poput Krista. Drugim riječima, preko tih malih svakodnevnih žrtava, mi možemo U ŽIVOT UNOSITI KRISTOVU ŽRTVU i preko te žrtve donositi ljudima Krista svojim primjerom; unijeti Krista u živote bližnjih.

 

 

 

MIJENJATI SVIJET POPUT KRISTA

 

Činiti isto što i Krist znači RADITI SVE ONOM ISTOM LJUBAVLJU KOJOM JE KRIST PODNIO ŽRTVU ZA NAS. Priznat ćemo, takve ljubavi mi nemamo. Ipak, tu nam Bog izlazi u susret i po KRŠTENJU NAM ULAZI U SRCE, U NAŠU DUŠU. Zapravo šalje nam Duha Svetoga, a Duh Sveti je LJUBAV. To je ona ista Ljubav kojom Bog Otac ljubi Sina Isusa Krista i kojom Sin ljubi Oca. Ta Ljubav, Duh Sveti je Kristov duh. Taj Duh u sebi nosi OTISAK SLIKE SINA BOŽJEGA i kada ulazi u naše srce UTISKUJE SLIKU KRISTA U NAS tako da postajemo SLIČNI ISUS KRISTU. Po tome postajemo SINOVI BOŽJI POPUT ISUSA, jer u sebi, u svojoj duši NOSIMO OTISAK SLIKE ISUSA po kojoj nas Bog Otac prepoznaje kao svoju DJECU. To je kao PEČAT KOJI NA SEBI IMA SLIKU KRISTA. Kada se taj Pečat utisne u nas po SAKRAMENTIMA, u nama OSTAJE SLIKA SA PEČATA- SLIKA ISUSA KRISTA- SLIKA SINA BOŽJEGA.

 

Primajući Duha Kristova možemo se nazvati KRISTONOSCIMA ILI KRŠĆANIMA- onima koji nose KRISTA U SEBI. Primamo DAR S NEBA i po tom daru postajemo sposobni u svom životu UISTINU PONAŠATI SE POPUT APOSTOLA ISUSA KRISTA- poput Matije.

 

Ponovo se pitamo što znači zapravo biti apostol svakodnevice, biti neznatni Matija? Jedan dio odgovora jest: ŽRTVOVATI POPUT KRISTA, podnositi ŽRTVE POPUT Krista u svojoj svakodnevici!

 

Za drugi dio odgovora opet svrćemo pogled na Križ! Kada je Gospodin podnio žrtvu na Križu, trajno je PROMIJENIO ŽIVOT I SVIJET! Apostol kada vjerno slijedi Krista čini isto: NAJVEŠĆUJUĆI RADOSNU VIJEST SVOJIM ŽIVOTOM, TRAJNO MIJENJA SVIJET U KOJEM ŽIVI. Mijenjati svijet znači ČINITI SVIJET I ŽIVOT TAKVIM DA JE U NJIMA LAKO PRONAĆI KRISTA. To znači KRISTIJANIZIRATI SVIJET, SUOBLIČITI ga Kristu. Kako?

 

Zar nismo rekli kako smo primili DUHA KRISTOVA I S NJIM OTISAK SINA BOŽJEG ISUSA KRISTA? Pa kada živimo NORMALNO, ČINIMO SVE DOBRO, IZ LJUBAVI, kada PODNOSIMO ŽRTVE, zar ne KRISTIJANIZIRAMO SVIJET SVOJIM ŽIVOTOM, zar time i mi ne OSTAVLJAMO PO SVOME ŽIVOTU OTISAK SLIKE ISUSA U SVIJETU?! Zar tako ne činimo svijet KRŠĆANSKIJIM?

 

Nemoj mi kazati kako ti NIŠTA NE MOŽEŠ PROMIJENITI jer si MALEN, BEZNAČAJAN. To NE PRIHVAĆAM. Prije svega jer NISI MALEN I BEZNAČAJAN. U sebi nosiš sliku Krista živoga, nosiš u sebi BOGA, Duha Svetoga. Bog te je UZDIGAO NA POSEBNO DOSTOJANSTVO- dostojanstvo DJECE BOŽJE. Nisi malen, nisi beznačajan. Bog te je izabrao poput Matije u svoju službu, a ta služba obavlja se u TVOJOJ OBITELJI, NA POSLU , S PRIJATELJIMA NA KAVI. GDJE GOD SE NAĐEŠ TI SI UVIJEK KRŠĆANIN. NIGDJE NISI LIŠEN TOG APOSTOLATA.

 

Razmišljati stoga o NESPOSOBNOSTI ZA APOSTOLAT za mene je NEPRIMJERENO. Držim to NEKRŠĆANSKOM KOMOCIJOM. To se zove OSREDNJOST i ona NIJE PRIMJERENA KRŠĆANIMA.

 

DAR DUHA SVETOGA daje ti takvu pomoć koja te čini sposobnim za IZVANREDNE STVARI. POZVAN SI NA IZVRSNOST. Biti izvrsna majka, biti fenomenalan otac, biti najbolji inženjer, natprosječan konobar, odlična prodavačica, super direktorica, krojačica… POZVAN SI BITI NAJBOLJI U SVEMU ŠTO RADIŠ, RADITI TO LJUBAVLJU DJETETA BOŽJEGA i na taj način UTISKIVATI SLIKU KRISTA U SVOJU SVAKODNEVICU. TAKO ĆEŠ MIJENJATI SVIJET POPUT KRISTA!

 

Ako si i dalje sumnjičav prema ovome, pozivam te da zamisliš ČAŠU VODE U KOJU UPADA ZRNO SOLI! To zrno soli NE MIJENJA NAOKO NIŠTA U VODI. Voda je i dalje pitka i nitko neće osjetiti to zrno soli. IPAK, VODA SE U SEBI PROMIJENILA: ZRNO SOLI PROMIJENILO JE KEMIJSKI SASTAV VODE. Premda i dalje pitka, ta voda više nije ista. Radeći LJUBAVLJU KRISTA SVE ŠTO RADIŠ, TI POSTAJEŠ ZRNO SOLI, MALO, NEPRIMJETNO, NEZNATNO, KOJE MIJENJA KEMISJKI SASTVA OVOGA SVIJETA. Sjeti se da ti nisi jedino zrno soli: svi kršćani su zrnja soli koja od svijeta imaju učiniti MORE KRISTOVE LJUBAVI.

 

Tako rade apostoli svakodnevice. Tako neznatne Matije mijenjaju svijet čineći ga boljim mjestom, čineći ga mjestom gdje je lako naći Krista. Podnoseći žrtvice svaki dan, trpeći nelagode poput Gospodina, te obavljajući svoje svakodnevne obaveze na najbolji mogući način kristijaniziraš svijet, suobličavaš ga Kristu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ps 113, 1-8

 

Pripjev:

 

Gospodin ga posadi s prvacima svoga naroda!

 

Hvalite, sluge Gospodnje, hvalite ime Gospodnje! Blagoslovljeno ime Gospodnje sada i dovijeka! Od istoka sunca do zalaska hvaljeno bilo ime Gospodnje! Uzvišen je Gospodin nad sve narode, slava njegova nebesa nadvisuje. Tko je kao Gospodin, Bog naš, koji u visinama stoluje i gleda odozgo nebo i zemlju? Podiže iz prašine uboga, iz gliba vadi siromaha da ga posadi s prvacima, s prvacima svoga naroda.

 

 

 

Iv 15, 9-17

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«

 

 

 

Gledajte u Krista. Činimo li tako shvatit ćemo kako je kršćanstvo puno više i razhličito od nekog moralnog sustava, jednog skupa preporuka i zakona. Kršćanstvo je DAR PRIJATELJSTVA koji traje cijeli život i prenosi se na smrt: Više vas ne zovem slugama (Iv 15,15) govori Gospodin svojima. Mi se oslanjamo na to prijateljstvo. Upravo stoga što je kršćanstvo više od moralnih zakona, što je to jedan dar prijateljstva, potrebno je napraviti mali odmak od devijacija u ponašanju svoga vremena” (Benedikt XVI, 08-09-2007). “Kako je veliko milosrđe našeg Stvoritelja! Ne zove nas ni slugama, već prijatlejima. Kako je veliko dostojanstvo čovjeka koji je Božji prijatelj” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 27 o evanđeljima).

 

 

 

Kada kaže Isus “više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga”, zapravo nam iskazuje POVJERENJE koje može imati samo PRIJATELJ KOJI VOLI. Poučava nas kako je TEMELJ NAŠEG ODNOSA PRIJATELJSKA LJUBAV S BOGOM, te kako je LJUBAV JEDINI UVJET TOG PRIJATELJSTVA. “Kristova ljubav nije nekakav dobri osjećaj u odnosu sa bližnjima; ona se ne zaustavlja na užitku filantropije. Ljubav utisnuta od Boga u dušu, TRANSFORMIRA (preobražava) IZNUTRA razum i volju: UTEMELJENA JE PRIJE SVEGA NA PRIJATELJSTVU I RADOSTI ČINJENJA DOBRA” (J. ESCRIVA DE BALAGUER, Susret s Kristom,71).

 

 

 

Priateljstvo s Kristom počiva na DARU BOŽJE LJUBAVI KOJA NAS PO PRIJATELJSTVU ZAHVAĆA I MIJENJA IZNUTRA. Kao i svaka druga ljubav, ne ostavlja nas ravnodušne spram Boga, ali i spram bližnjih. Prihvaćajući prijateljstvo s Isusom, prihvaćamo mogućnost kako će nam se dogoditi isto što i Njemu u životu. “Krsti, Uskrsli, je suputnik, Prijatelj. On je suputnik na našem žvotnom putu koji dopušta da ga vidimo kao u sjeni, ali čija stvarnost ispunja cijeli naš život, i čini da još više tražimo njegovo društvo” (J. ESCRIVA DE BALAGUER, Susret s Kristom,116).

 

 

 

Biti prijatelj s nekim, uvijek znači BITI UZ NEKOGA NA NJEGOVU ŽIVOTNU PUTU. Naše prijateljstvo s Kristom, dovodi nas do Križnog puta. Tako, preko prijateljstva s Kristom, u naš život ulazi mogućnost da će nas zbog prijateljstva s Isusom, zamrziti, optužiti nevine, rugati nam se, govoriti da smo nazadni, konzervativni,... To je normalno, jer zapravo NE PROLAZIMO MI TO SAMI, VEĆ PROLAZIMO KROZ TE SITUACIJE S ISUSOM- On je prijatelj zbog kojeg nam se to događa, i prijatelj koji nas u tim trenucima ne napušta.

 

 

 

Događa nam se, ne zbog toga što netko “vidi” Isusa kraj nas, već stoga što ne prihvaća naše stavove ili mu kršćansko ponašanje smeta. PRIJATELJSTVO S ISUSOM zahtijeva odnas da se zauzimamo za svoje stavove o životu ne odustajući od njih. Mislim kako svi imate barem jedno maleno iskustvo neugodnosti zbog kršćanstva. U ovim neugodnim situacijama prepoznaje se KOLIKO SE NETKO OSLANJA NA SVOGA PRIJATELJA. Ne zaboravimo, Prijatelj je uvijek uz nas i spreman je prihvatiti nas kako kada padamo, tako i kada slabi naša obrana pred tuđim ili svojim zlom. Valja OSTATI POSTOJAN U ČINJENJU DOBRA UNATOČ SVIM NEUGODNOSTIMA, I VALJA SE OSLONITI NA TO DA ĆE NAM GOSPODIN “IZNUTRA”- U DUŠI POMOĆI DA ISTRPIMO SVE BEZ DA SAGRIJEŠIMO, te tako svojim stavom utječemo i na one ljude koji su izvor neugodnosti. “Napadača” može odbiti samo POSTOJANOST U OBRANI- čovjek koji je ustrajan u svojim stavovima.

 

 

 

Od nas se očekuje da u takvim SITUACIJAMA TRAŽIMO OSLONAC NA BOGA- ne da mi budemo suci i režiseri životnih situacija, već da se oslonimo na Prijatelja koji IZNUTRA MIJENJA DUŠE! S Isusom nema prijateljstva u grijehu, već u postojanu trpljenju radi dobra! Isus reče: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,13). Svaki svjedok vjere (a trebali bi biti svi mi, op.a.) koji ŽIVI OD OVE LJUBAVI KOJA JE VEĆA OS SVEGA i od PRIMJERA SVOGA BOŽANSKOG UČITELJA, spremno će žrtvovati svoj život za Kraljesvtvo nebesko. Na ovaj se način postaje bolji prijatelj s Isusom; ovako se suobličava Isusu, prihvaćajući vlastitu žrtvu do kraja, bez da se ograničava dar ljubavi koji je u službi vjere” (Benedikt XVI, 07-04-2008).

 

 

 

PRIJATELJSTVO JE NAČIN DA SE ISKAŽE JEDNA PRAVA LJUBAV KOJA NE MOŽE UMRIJETI: “Premda će moji prijatelji umrijeti, moje prijateljstvo s njima nikada umrijeti neće; štoviše, pokaže li se kakva promjena u tom prijateljstvu, to je zato da prijateljstvo oživi iz pepela poput ptice feniksa. Tako je i sa osobama koje volim i koji su smrtne- ono što u njima volim, zapravo je BESMRTNO” (Sveti Franjo Saleški, Epistolario, fragm. 112,1. c. , p. 746). Isusov prijatelj se po prijateljskoj ljubavi vezuje uz VJEČNOST. To prijateljstvo s Gospodinom put je u vječnost. “Prijateljstvo s Bogom je uzrokom besmrtnosti za sve koji su dio tog prijateljstva” (Sveti Irinej Lionski, Protiv krivovjerja, 4).

 

 

 

Prva bi stvar za nas trebala biti u životu PRIJATELJSTVO S BOGOM- ono nas upravlja vječnom životu. I kada je čovjek prijatelj s Isusom, onda to PRIJATELJSTVO UOBLIČAVA NJEGOVO BIĆE: kako jedan dobar prijatelj utječe pozitivno na mene preko prijateljske ljubavi, tako se događa s nama u odnosu s Bogom. Bog nas polako mijenja iznutra da lakše podnosimo protivštine prihvaćajući radosno svaki trenutak ovog prekrasnog života.

 

 

 

Imamo li Isusa za priajtelja, onda je naše prijateljstvo takvo da nadilazi život koji živimo. Vrhunaravno je i ono će nam postati modelom prijateljevanja s ljudima. Tko bi Bogu neko zlo nanio? Kako to nećemo Bogu, nećemo ni ljudima! “Ako jedna neugodnost, predrasuda vođena intereima, taština, zavist ili bilo koja druga stvar dostaje da razbije prijateljstvo s nekim, tada to prijateljstvo nema korijena u Bogu” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilije o Mateju, 60). Ukoliko je drugačije, ukoliko nevolje ne razbijaju prijateljstvo s nekim, tada je to prijateljstvo pravo- ono koje je utemeljno na ljubavi koja sve podnosi, sve prašta, za sve se žrtvuje,.... Takvo prijateljstvo daje OSJEĆAJ SIGURNOSTI, OSJEĆAJ DA IMAM PODRŠKU U NEKOME. Isti osjećaj ima i kršćanin koji gaji iskreno prijateljstvo s Bogom- na Boga se oslanja u natežim situacijama ne gubeći nadu u pozitivan ishod svega. Ovakav iskren prijatelj, u svoj prijateljski odnos s čovjekom UNOSI SVOJE PRIJATELJSTVO S BOGOM preko SIGURNOSTI, OPTIMIZMA, RADOSTI.

 

 

 

Netko će dodati kako stalno pričamo o trpljenju, podnošenju, o križevima,... Istina! Ne govorimo tako samo kako biste postali vični patnjama, u podlozi ovog govora nema ni riječi o stoicizmu, već o tome da se PO PRIJATELJSTVU POSTAJE SLIČAN PRIJATELJU U NEKIM STVARIMA (prijateljstvo nas uobličava iznutra). S druge strane, postoji jedan apostolski razlog za takvo što: kao što u životu svoje prijatelje često dovodimo drugima koje oni ne poznaju, pa tako preko nas skalpaju nova prijateljstva, tako bismo i Isusa preko nas trebali dovoditi do ljudi.

 

 

 

Isusa je nemoguće dovesti ljudima samo pričom. Nemoguće ga je dovesti ljudima nekim vjeronaukom. Isusa je najbolje dovesti PREKO SEBE I SVOJE LJUBAVI PREMA NEKOME- one iste ljubavi koja se spreman žrtvovati za drugoga po uzoru na Isusa. Preko naše požrtvovne ljubavi PRIJATELJ ĆE PREPOZNATI UZORA- BOGA, ZBOG KOJEG RADIMO s takvom ljubavlju. Po našim žrtvama, po našoj spremnosti da se pomogne, po našoj velikodušnosti, radosti, šutnji, dobroti u svakoj situaciji, opraštanju,..., po NAŠOJ LJUDSKOSTI zadobit ćemo prijatelja koji će s vremenom otkriti kako smo kršćani, i kako ispod našeg prijateljstva leži prijateljstvo s Isusom.

 

 

 

Ako smo pravi prijatelji s Isusom, onda će i naša ljubav prema bližnjima biti takva da se DAJE NE RAZMIŠLJAJUĆI O TOME KOLIKO SE TE LJUBAVI PRIMA. “Više je prijateljstva u davanju ljubavi, nego u primanju” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma 22, q. 27, a. 1). Naše prijateljstvo s Isusom počiva na VJERI U OSOBU ISUSA KRISTA- NA VJERI U ŽIVU OSOBU KOJA JE PRISUTNA U NAŠEM ŽIVOTU, I KOJA NAS SVOJOM LJUBAVLJU POTIČE NA PRAVO PRIJATELJSTVO S BLIŽNJIMA. Tako će zapravo naša VJERA biti u korijenu svih naših prijateljstava.

 

 

 

Ako svoj život upravljate Bogu, nastojte ne doći do Njega sami” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 4. o evanđeljima. Vaše prijateljstvo s Isusom, može drugim ljudima postati spasonosno: ta ljubav koja je vječna može ih preko vas i vašeg prijateljstva- vaše prijateljske ljubavi, dovesti do života vječnog- a ŽIVOTA, BIO ON TJELESNO SMRTAN ILI VJEČAN- BEZ LJUBAVI NE MOŽE BITI: “Ni dar jezika, ni dar vjere, ni bilo koji drugi dar, ne može dati život ako mu nedostaje ljubavi” (Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, 1. c. , p. 203).

 

 

 

Nastojte često dolaziti svom Prijatelju- Isusu. Prilazite mu u molitvama, ali i u sakramentima, posebno u svetoj misi- u Njegovoj misnoj ŽRTVI, u čitanjima evanđelja,... “Ne razumijem kako netko može kazati da živi kršćanski bez da osjeća potrebu za Isusovim prijateljstvom u Riječi i u Kruhu, u molitvi, u Euharistiji” (J. ESCRIVA DE BALAGUER, Susret s Kristom,154). Ne zaboravite: “Isus nije neka ideja, niti je nekakav osjećaj, niti je neko sjećanje! ISUS JE JEDNA OSOBA, UVIJEK ŽIVA I PRISUTNA MEĐU NAMA! Ljubite Isusa prisutna u Euharistiji. Prisutan je preko svoje ŽRTVE u svetoj misi, po kojoj posadašnjuje žrtvu križa. Ići na misu znači ići na Kalvariju kako bismo sreli Njega, Otkupitelja. Dolazi nam u svetoj pričesti i zadržava se u svetohraništima crkava, jer On je naš prijatelj, i želi nam biti veliki prijatelj koji će snažiti naš život (…)” (JUAN PABLO II, Audiencia general,8-XI-1978).

 

 

 

Kaže sveti Augustin kako se ovaj odnos stalno treba podgrijavati “sve dok se prijatelja ne osjeti kao samoga sebe” I dodaje: “Dobro je rekao za svojega prijatelja onaj koji ga je nazvao POLOVICOM SVOJE DUŠE.

 

 

 

Da bi postojalo pravo prijateljstvo, potrebno je uzvraćanje, potrebna je međusobna uslužnost I naklonost (Usp. Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, II-II, q.23, a. 1.). Pravo prijateljstvo uvijek teži postati još jače, ne da se iskvariti zbog zavisti, ne zahlađuje se zbog sumnja, raste u poteškoći (Usp. Beato Elredo Tratado sobre el amistad espiritual,3).

 

 

 

Primijenimo li ovo na naš kršćanski život, shvaćamo kako nam je za iskreno prijateljstvo s Bogom najprije potrebna svakodnevna molitva. Ne treba ona biti savršena molitva redovnika, već iskreno javljanje Onom kojeg želite imati pored sebe. Može to biti nekoliko jednostavnih zaziva, ali I dugi niz stvari koje ćemo govoriti Bogu. Moli se prema mogućnostima I okolnostima.

 

 

 

Ipak, kako se NE BI ZANEMARILA MOLITVA, potrebno je povremeno PREKINUTI POSLOVE I OBRATITI SE BOGU. Time se čini jedna mala ŽRTVA kojom pokazujemo da nam je do Boga stalo. Usred velikih I teških dnevnih obaveza, nije lako ostaviti sve I pomoliti se. Što više, nije lako ni moliti umoran, opterećen, nervozan,... Upavo tada valja moliti I u tim trenucima molitva je savršena, ma kakva god ona bila.

 

 

 

Sjetiete se Isusove molitve dok je trajala Njegova slavna muka. Mi ne znamo što je bilo u Njemu, ali znamo da je muku prekidao razgovorom sa razbojnicima I obećao onom koji se obratio uvesti Ga u raj. Znamo I da je vapio riječima psalma Ocu nebeskom. Nije to bilo puno riječi, ali su puno govorile. Podsjećale su na Isusovu želju da BUDE S OCEM, što je potvrdio konačno riječima: U RUKE TVOJE PREDAJEM DUH SVOJ. Ove male molitve kojima ćemo prekidati poslove, zapravo izražavaju naše želje da BUDEMO S BOGOM I da mu PREDAMO U RUKE SOVJ POSAO, SVOJ ŽIVOT, SOVJE ODNOSE S LJUDIMA. Nekada nam je mučno moliti u takvim situacijama, ali ne brinite se: baš kao I kod Gospodina na Križu, s malo se riječi kaže sve.

 

 

 

Bog je pravi prijatelj, a pravom prijatelju nije potrebno previše pričati da bi shvatio kako nam je I što nam treba. Ovi kratki trenuci molitve, ove kratke žrtve koje činimo napuštajući poslove kako bismo molili STAVLJAJU NAS I SVE ŠTO RADIMO U PRISUTNOST BOŽJU. Tako preko nas I preko te naše male muke u Božju prisutnost dolaze I oni koji se s nama druže. Pored toga, ovi nam trenuci omogućavaju da SE ČESTIM OBRAĆANJEM BOGU u nama stvara jedna POTREBA ZA BOGOM, želja za njegovim prijateljstvom koja će nas potaknuti da, kada to možemo ODVOJIMO ILI REZERVIRAMO VRIJEME ZA BOGA SVAKI DAN. Drugim riječima, da pored svih svojih planova koje imamo, ISPLANIRAMO VRIJEME ZA BOGA.

 

 

 

Ovo je pravi početak jednog dugog prijateljstva bez kojeg nećemo moći ni zamisliti život. Ovaj odnos treba nadograđivati POUKOM, kako bismo bolje upoznali Prijatelja, ali mu se moramo približavati I intimno u SAKRAMENTIMA kako bi sebe na jedna dublji I prisniji način otvorili Njegovu djelovanju.

 

 

 

Pravi prijatelj ne može za svoga prijatelja imati dva lica: prijateljstvo, ako je odano I iskreno, iziskuje odricanja, poštenje, razmjenu usluga, obostanu pomoć u plemenitim I pravednim služenjima. Prijatelj je jak I iskren u mjeri u kojoj, u skladu sa nadnaravnom mudrosti, velikodušno misli na druge, s osobnom požrtvovnosti. Od prijatelja se očekuje uzvraćanje na ozračje povjerenja, koje se ustaljuje s pravim prijateljstvom; očekuje se da nas se prihvati zbog toga što jesmo I, kada je potrebno, jasna I nedvosmislena obrana” (Sveti josmaria Escriva, Pismo, 11. ožujka 1940.)

 

 

 

Prijateljstvo u Starom Zavjetu nije bila jedna sentimentalna kategorija, već je označavala duboko povezivanje u duši s nekim. Tako je PRIJETELJSTVO DAVIDA I JONATANA, bilo dublje od odnosa kojeg je Jonatan imao sa svojim ocem Šaulom. Isto je bilo i sa MIKALOM zaljubljenom u DAVIDA. Ona je radije lagala ocu Šaulu nego što je predala Davida. Premda je Šaul bio njen otac, skrila je i spasila Davida pred njegovim gnjevom.

 

 

 

PRIJATELJSTVO je nešto što SPAJA DUŠE na poseban način ČINEĆI IH JEDNIM preko sveze LJUBAVI. No, ta ljubav nadilazi sve oblike ljubavi koji postoje. Naime, prijateljstvo od čovjeka zahtijeva stav SLUŠANJA- POSLUŠNOSTI. Ukoliko nema jednog stava SLUŠANJA preko kojeg pokazujemo kako uvažavamo čovjeka, a za tim slijedi POSLUŠATI nekoga i izvršiti ono što se od nas očekuje, onda je prijateljstvo upitno.

 

 

 

SLUŠANJE je prirodan stav PRIJATELJA, bez kojeg nema ni prijatlejstva. To slušanje pretpostavlja kako smo OTVORENI ZA RIJEČI PRIJATELJA. Ova OTVORENOST pokazuje kako NEMAMO REZERVI koje skrivamo za nekog drugog, već dopuštamo da RIJEČI PRIJATELJA UĐU U NAS. Time dopuštamo jedan “VERBALNI UTJECAJ” prijatelja na prijatelja, te se otvaramo mogućnosti da nas RIJEČI PRIJATELJA PROMIJENE. Tako se od PRIJATELJA, preko RIJEČI, PRIMA NEŠTO IZ NJEGOVE DUŠE. Prima se nešto što i nama u datom trenutku može biti korisno. Stoga, pravi prijatelji lako jedan drugoga uvjere u pogrešnost vlastitih postupanja.

 

 

 

Kako je prijateljstvo utemeljeno na međusobnom povjerenju, tako se RIJEČI KOJE SE PRIMAJU uzimaju kao sigurne, jer dolaze od nekoga tko je jednako tako iskren prema nama i tko nam želi dobro. Tako RIJEČI PRIJATELJA OBLIKUJU DRUGOGA IZNUTRA. Ovo nas podsjeća na važnost ČITANJA SVETOGA PISMA, A OSOBITO NOVOG ZAVJETA. Tamo ćemo naći riječi koje će nas oblikovati iznutra prema modelu Isusa Krista.

 

 

 

Isus je čeznuo za iskrenim prijateljstvom. Prijatelje je nalazio najprije među apostolima, a potom i šire. U sjećanju ostaje nježna ljubav prema Lazaru i njegovim sestrama Marti i Mariji. Posebnu naklonost kao prijatelj pokazuje prema Petru, Ivanu i Jakovu. No ovo je prijeteljstvo otišlo korak dalje: “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam.

 

 

 

Ovo djeluje kao da prijateljstvo s Isusom, radi pritisak na nekoga. No nije tako. Ovdje na zapovijedi o kojima Isus govori valja gledati na drugačiji način. U stihovima koji su prethodili ovom nalazimo smisao ovih riječi- ono što Isus zapovijeda jest LJUBAV, a NA LJUBAV NIKOGA NE MOŽETE PRISILITI. Može se LJUBITI SAMO AKO SE ŽELI LJUBITI, SAMO AKO JE ČOVJEK SLOBODAN. Stoga ove riječi krije u sebi djelo čovjeka sa najvećom mogućom slobodom. “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje”.

 

 

 

U prethodnim komentarima ovog teksta govorili smo kako PRIJATELJSTVO ZBLIŽAVA PRIJATELJE DO MJERE U KOJIMA ONI POSTAJU SLIČNI JEDNO DRUGOME. Kao da JEDNO ŽIVI U DRUGOME. Upravo zato Isus zapovijeda da prakticiramo ovakvu ljubav prema svima: KAKO BI ON ŽIVIO U NAMA, kako bi se Njega prepoznalo po našim djelima: “Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.” OSTATI U LJUBAVI, znači BITI TRAJNO U NEKOME. U ovom slučau to je u Bogu.

 

 

 

 

 

4_VAZMENA NEDJELJA_C_2019

 

 

 

Iv 10, 27-30

 

U ono vrijeme: Reče Isus:

 

»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«

 

 

 

ISUS KAO MODEL DOBROG PASTIRA

 

Između svih titula koje dodjeljujemo Isusu jest i ona DOBOROG PASTIRA. Često se srećemo sa slikom PASTIRA KOJI NOSI OVCU NA SVOJIM LEĐIMA. To je ranokršćanski prikaz ISUSA koji se BRINE ZA SVAKU OD OVACA KOJE SU MU POVJERENE, i kada neka od njih odluta, VRAĆA JE U STADO.

 

Taj PASTIR (grč. poimén) ŠTITI I ČUVA SVOJE STADO, daje mu HRANU, vodeći ga kroz život tako da dođe na PAŠNJAKE VJEČNOG ŽIVOTA. U tom smislu, SLIJEDITI PASTIRA, za članove stada znači ŽIVOT, vječni život. Uloga pastira tako u sebi nosi sliku SPASENJA koje dolazi po pastiru koji brani i hrani svoje stado, ali i SOLIDARNOSTI S GRIJEŠNICIMA I SIROMASIMA.

 

Ovaj izraz DOBRI (hebr.- tób) odnosi se prije svega na BOGA. Ta DOBROTA, nije samo ona kojom se Bog predstavlja u svemu stvorenome, već se vidi u odnosu prema GREŠNICIMA. U Psalmu 27,13 se veli : “DOĐITE I VIDITE KAKO JE DOBAR GOSPODIN!” Ovo je izravan poziv svima, a posebno čovjeku OPTEREĆENU GRIJEHOM da priđe Bogu koji je DOBAR i koji je spreman iskazati svoje MILOSRĐE SVAKOME KOJI TU LJUBAV MILOSRDNU ŽELI PRIMITI. Bog želi OBNOVITI sve ono što je stvaranjem utisnuo u čovjeka: istu onu dobrotu koja je ODJSAJA BOŽJE DOBROTE U ČOVJEKU (tób me'od).

 

U tom smislu, Isus se uvijek zauzima za griješnike. Zauzima se za OVCE KOJE SU ODLUTALE OD STADA. To ne nailazi uvijek na odobravanje, ali upravo takav stav prema GREŠNICIMA daje nazrijeti što se nalazi u korijenu odnosa ISUSA- BOGA SPRAM ČOVJEKA. Stav koji pretpostavlja OPRAŠTANJE I NADOKNAĐIVANJE ŠTETE GRIJEHA OTKRIVA VELIKU BOŽJU LJUBAV: “A slijedili su ga 16i pismoznanci farizejske sljedbe pa vidjevši da jede s grešnicima i carinicima, rekoše njegovim učenicima: »Zašto jede s carinicima i grešnicima?« 17Čuvši to, Isus im reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«” (Mk 2,17).

 

 

 

ULOGA PASTIRA SE PRENOSI NA DRUGE

 

Od početka, od stvaranja, Bog ulogu pastira cijele kreacije prenosi na čovjeka. Čovjek je taj koji bi trebao cijelu STVARNOST upravljati Bogu. Kao DOBRI PASTIR, treba sve RADITI TAKO DA BUDE DOBRO, te u svemu stvorenome, OBNAVLJATI ONO ŠTO DOBRI PASTIR OBNAVLJA U SVAKOM ČOVJEKU: SJAJ I VELIČINU BOŽJEG DODIRA U SVIJETU.

 

Tako, čovjek koji bi trebao biti dobri pastir svijeta, treba paziti da SVE ŠTO RADI U SVIJETU BUDE KOLIKO DOBRO, TOLIKO I LIJEPO I KORISNO SVIMA. Ta LJEPOTA ushićuje i RADUJE ČOVJEKA, jer kao POPUT BOGA, i čovjek SVU DOBROTU PERCIPIRA PRIJE SVEGA PO LJEPOTI URADKA. I kada VIDI DA JE DOBRO, BIVA SRETAN I ZADOVOLJAN. Stoga, nerijetko u grčkim prikazimo Dobrog Pastira, nalazimo i na pridjev LIJEPI (kalos) koji se poistovjećuje sa DOBRIM, JER DOBRO I LIJEPO IDU ZAJEDNO i nikada jedno bez drugoga.

 

Tako je u slikama Sveto Pismo često upozoravala na potrebu da ČOVJEK BUDE DOBRI PASTIR U SVIJETU. Pronalazimo modele u Abelu, Davidu, Mojsiju, Elizeju,... Mnogi od tih likova preuzeli su ulogu PASTIRA IZRAELSKOG NARODA potaknuti DUHOM BOŽJIM. Tu su ulogu preuzimali onda kada bi STADO ZALUTALO ili bi ono VLADARI, postali poput ZLIH PASTIRA KOJI NE MARE ZA POVJERENO IM STADO. Zanemaren od svojih vladara, narod bi često ODLUTAO U POGANSTVO, a pastiri od Boga nadahnuti vraćali bi ih na pravi put prema vječnosti.

 

 

 

PASTIR DOBRI U ZAJEDNICI VJERNIKA

 

Kako je god Bog predvidio da se u svijetu dignu ljudi koji će voditi druge kroz život, tako je predvidio i u zajednici vjernika. Sjećamo se epizode na kraju Isusova druženja s učenicima kada PETRU PREDAJE SLUŽBU PASTIRA: “»Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«” (Iv 21,17-19)

 

Isus tri puta pita Petra za LJUBAV, i svaki put mu predaje službu pastira nad svojom braćom. Na kraju mu poručuje kako će ZBOG TE LJUBAVI PREMA ISUSU I PREMA BLIŽNJIMA ODBACITI I SVOJ ŽIVOT, napustiti sigurnost svoga doma i poći tamo gdje je to STADU POTREBNO. To je drugačiji način da ŽRTOVATI SEBE. I to je prva odlika pastira: spreman je DATI SVOJ ŽIVOT, ODUSTATI OD SVOG ŽIVOTA RADI SVOGA STADA. Stoga Isus jednom prigodom SEBE predstavlja modelom za život pastira: “11»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. (…) 14Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, 15kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.” (Iv 10,11.14-15)

 

Isto se traži od PASTIRA koji PREUZIMA ODOGOVRNOST ZA STADO. Napustiti sebe, zaboraviti na svoje potrebe, žrtvovati sve od sebe, svoj život ako je to potrebno- to znači činiti isto što i Isus. Tako se LJUBAV stavlja na prvo mjesto u službi pastira, i ta se ljubav pokazuje svojom ŽRTVOM.

 

Sada nam se otvara novi prostor u razmišljanju o VOĐENJU ILI UPRAVLJANJU ZAJEDNICOM: upravljanje nekom zajednicom, pa tako i zajednicom vjernika, uvijek ide po autoritetu koji se PRENOSI, a upravlja se poput dobrog pastira, samo AKO SE UPRAVLJA VOĐEN LJUBAVLJU. Ova LJUBAV, nije pak dostatna ako se rezervira samo za DOBRE, već se mora iskazivati SVIMA, brigom za SVE DUŠE, kako one koje se ponašaju ISPRAVNO, TAKO I ONE KOJE GRIJEŠE. “Ljubiš li samo dobre učenike nikakvih zasluga nemaš, jer oni koje moraš nježno paziti su upravo oni koji su buntovni. Na rane se ne stavlja isto sredstvo koje je rane učinilo: stoga one nasilne pazi sa nježnom blagošću” (Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica svetom Polikarpu).

 

Ono što jedan pastir, upravitelj društva i zajednice treba imati na umu, jest da ono što radi treba biti UGODNO BOGU, A NE LJUDIMA. Nekada pastir treba uprozoravati OŠTRO I ODLUČNO kako bi ovce koje bi po sebi zalutale vratio u stado i na pravi put.

 

 

 

IZ DOBRA STADA IZLAZE DOBRI PASTIRI: SVAKI JE KRŠĆANIN I OVCA I PASTIR ISTOVREMENO

 

Kada je dijelio službe svojim nasljednicima, Gospodin je uvijek pazio da se NE IZGUBI I ONO TEMELJENO U SVAKOM SLUŽBENIKU: svaki je službenik NAJPRIJE OVCA, A ONDA TEK PASTIR: “Gospodin, ne po mojim zaslugama, već po svom neizmjernom milosrđu, želi da živim u ovom svijetu, ali i da obavljam neki pastoral. Stoga, potrebno je stalno pred očima imati dvije stvari i praviti razliku između njih: s jedne strane sam KRŠĆANIN, a s druge sam BISKUP. Kršćanin sam zbog mog vlastitog dobra, a biskupsku sam službu primio zbog vašeg dobra. Moram o svom kršćanstvu voditi računa radi svoga spasenja, a zbog biskupstva vodim računa o vašem” (Sveti Augustin, Govor 46 o pastirima).

 

Ovim riječima Augustin upozorava kako smo prije svega kršćani, te iz te stvarnosti da sam kršćanin izlazi SLUŽBA, ALI I OBAVEZA DA BUDEM PASTIR DRUGIMA, jer “milost Božja dolazi u pomoć SVAKOJ DUŠI, i svako stvorenje zahtijeva jednu konkretnu i osobnu pomoć. Duše se ne mogu pomagati u masama! Nije ispravno povrijediti dostojanstvo čovjeka i dostojanstvo djece Božje tako što nećemo priskočiti u pomoć osobno svakome na jedan ponizan način. To čine ono koji sebe shvaćaju SREDSTVIMA BOŽJE LJUBAVI KRISTA. Jer svaka je duša jedno čudesno blago; svaki je čovjek nezamjenjiv. Svaki pojedini čovjek VRIJEDI SVE KRVI KRISTOVE!” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 80).

 

Ako se ŽELIMO ponašati kao DOBRI PASTIRI, onda ćemo BRINUTI JEDNI O DRUGIMA. Nećemo biti samo OVCE, VEĆ PASTIRI. Međusobna briga počiva na LJUBAVI. Ljubav pak OBVEZUJE: obvezuje. Drugim riječim, BITI DOBRI PASTIR U SVOM OKRUŽENJU OBAVEZA JE SVAKOG KRŠĆANINA.

 

 

 

 

 

 

 

Iv 10, 1-10

 

U ono vrijeme reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«

 

 

 

Griješe li ovce? Zalutaju li? Dakako da jesu! Ali uvijek se vrate svom pastiru kada ih zazove. Ove riječi nisu poticaj da griješite, već da se BOLJE DRŽITE SVOGA PASTIRA- da čvršće prijanjate uz naučavanje Crkve i kako biste u svojoj SVAKODNEVICI MOGLI RAZLIKOVATI ŠTO JE ISPRAVNO, odnosno ŠTO JE OD BOGA, A ŠTO NIJE.

 

 

 

Premda pastir stalno vodi ovce svoje na dobre pašnjake, one znaju zalutati. Pastir će ih potražiti i ovca koja čuje njegov glas- vratit će mu se. GLAS PASTIRA- BOGA stalno odzvanja u našoj SAVJESTI. I upravo je savjest nešto što nas obvezuje (govorimo naravno o dobro odgojenoj kršćanskoj savjesti). Ovaj odgoj spada, kako na obitelj tako i na Crkvu. Stoga, ne čude pokaušaji da se SAVJEST LJUDI ODGOJI KRIVO OD STRANE RAZNIH DRUŠTVENIH STRUKTURA- to je zapravo pokušaj da se čovjeka odmakne od Boga, kao ovcu od pastira; i to da ga se odmakne toliko daleko da više ne prepoznaje glas svoga pastira.

 

 

 

Kada se savjest iskrivi, kada se oblikuje krivo, onda se u njoj više ne može čuti Božji glas, pa se čovjek vođen onim što nalazi u sebi, upravlja OD BOGA. Stoga su ovi pokušaji iskrivljavanja ispravne savjesti ljudi koji slijede prirodne zakone u sebi, pokušaj da se čovjeka “otme” Pastiru; te da se to učini na jedna legalan način- način kojemu se ne može prigovoriti, te način koji će biti zaštićen zakonom države. Toga se ne bojimo, jer smo to već puno puta prolazili u poviejsti Crkve.

 

 

 

Ne uznemiravamo se stoga radi ovakvih pokušaja djelovanja protiv Boga, već zbog vjernika koji će odlutati i zaboraviti na Boga. Svaka je duša polje našeg apostolata i za svaku pojedinu smo odgovorni. Problem ne nastaje odmah kada čovjek prihvati neke stavove koji nisu u skladu s kršćankim moralom i naučavanjem, već kada se MISLI KAKO NAZAD NEMA POVRATKA. Ovo je zapravo cilj koji se želi postići KRIVIM NAUČAVANJEM. S jedne strane uvjerava se ljude u logičnost argumenata “novih” teorija, ali kada te teorije padnu u vodu, duše često nemaju snage za povratak. Zahvaćeni malodušćnošću ili lažnim sramom, ODBIJAJU SE VRATITI U KRILO CRKVE.

 

 

 

Ovo je cilj svakog grijeha: učiniti sve da vjernik NAPUSTI BORBU PROTIV SVOJIH SLABOSTI- UVJERITI GA DA BORBA NEMA SMISLA, UČINITI GA MALODUŠNIM! Neki ljudi pokušavaju se boriti, ali kada počnu padati upadaju u napast ovakvog razmišljanja i stanu, predaju se! “Udaljiti se od Boga, napustiti borbu jer imamo mane ili jer postoje nevolje, velika je zabluda, jako je pritajena i opasna kušnja, koja nas može dovesti do pokazivanja druge taštine, kroz malodušnost, kroz nedostatak hrabrosti i snage duha prema nedaćama ili poduzimanju velikih stvari” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-158).

 

 

 

Smije li nas primjerice drugačiji stav udaljiti od Crkve i Pastira? Nipošto! Ukoliko se to dogodi očituje se u nama NEDOSTATAK ŽELJE ZA BOGOM- ili da budemo jasniji NEDOSTATAK LJUBAVI! Ovo naravno, ne znači kako je problem u onom koji taj nedostatak primjećuje na sebi. To može biti posljedica raznih stvari koji uvjetuju oblikovanje nečije savjesti. Stoga, krivicu na čovjeka ne treba svaljivati, već tražiti putove do njegova razbora i pokušat pronaći razloge koji će ga dovesti do toga da SAM U SVOJOJ SLOBODI PROMIJENI STAV I KRENE ZA GLASOM PASTIRA. Sveti Petar je u svojim Poslanicama obrazlagao tu potrebu da se PROBUDI SAVJEST PREKO RAZMIŠLJANJA O ISPRAVNOSTI POSTUPAKA, PREKO RAZMIŠLJANJA O BOGU, TE DA ČOVJEK SAM ODABERE SVOJ PUT- prema Bogu ili od Boga: “Ljubljeni, pišem evo već drugu poslanicu. U objema opomenom budim vaš zdrav razbor da se sjetite riječi što ih prorekoše sveti proroci i zapovijedi apostola vaših, zapovijedi Gospodinove i Spasiteljeve” (2 Pt 3,1-2).

 

 

 

Malo prije toga opominje u svojoj Prvoj Poslanici: “Zato opašite bokove pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista. Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja” (1 Pt 1,13-14). Petar traži od onih koji slušaju ove riječi da SPOZNAJU ISTINU I PRIONU UZ NJU- JER ISTINA O BOGU I ŽIVOTU JE ONO ŠTO ODZVANJA U NAŠOJ SAVJESTI I ONO ŠTO NAS VODI K BOGU. Ta ISTINA JE GLAS PASTIRA: to je isitna o dobru stvorenom od Boga koje nas Bogu treba upraviti: “Pošto ste posluhom istini očistili duše svoje za nehinjeno bratoljublje, od srca žarko ljubite jedni druge. Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje” (1 Pt 1,22-23). On želi da svak SLOBODNO POSLUŠA TU ISTINU I NJE SE DRŽI.

 

 

 

Ovo je nužno kako bi se RADOSNA VIJEST NAVIJEŠTALA, jer njezino naviještanje ide najprije PREKO ŽIVOTA KRŠĆANA. To je ŽIVOT U SVETOSTI koji će DATI DRUGIMA RAZLOGE DA VJERUJU. Uz SAVJEST DOBRO ODGOJENU, KOJA SE SLIJEDI SVOJIM ŽIVLJENJEM drugima dajemo dovoljno RAZLOGA ZA NADU DA IMA SMISLA ŽIVJETI ISPRAVNO- ŽIVJETI ZA BOGA na način na koji nam je to sam Bog Isus Krist Gospodin naš ostavio. Stoga Petar dodaje: “Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet. Ako dakle Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti” (1 Pt 1,15-17). Kao primjer koji trebamo slijediti jest Pastir i Jaganjac: “Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas” (1 Pt 1,18-20).

 

 

 

Život kojim moramo živjeti sveti Petar u nastvku opisuje jednostavnim riječima: “Odložite dakle svaku zloću i svaku prijevaru, himbe i zavisti i sva klevetanja. (…) Napokon, budite svi jednodušni, puni suosjećanja i bratske ljubavi, milosrdni, ponizni! Ne vraćajte zlo za zlo ni uvredu za uvredu! Naprotiv, blagoslivljajte jer ste na to i pozvani da baštinite blagoslov! Doista, tko želi ljubiti život i naužit se dana sretnih, nek suspregne jezik oda zla i usne od riječi prijevarnih; zla nek se kloni, a čini dobro, mir neka traži i za njim ide: jer oči Gospodnje gledaju pravedne, uši mu slušaju vapaje njihove, a lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca. Pa tko da vam naudi ako revnujete za dobro? Nego, morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama! No ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se!” (1 Pt 2,1.8-14).

 

 

 

Ovakav NAČIN ŽIVOTA JE NAJBOLJI ODGOVOR NA SVE POKUŠAJE DA SE SAVJEST KRIVO ODGOJI, DA SE NAPADNU CRKVA I BOG, DA SE OBEZVRIJEDI ŽRTVA ISUSA KRISTA SINA BOŽJEG, TE DA SE KRŠĆANSKI STIL ŽIVOTA PRIKAŽE KAO NEŠTO ŠTO NIJE VRIJEDNO ŽIVLJENJA. Ovakvim načinom života DAJEMO DRUGIMA RAZLOGE DA PRONAĐU U SEBI, U SVOJOJ SAVJESTI PUT PREMA BOGU. Kada VIDE KAKO SE LJUBITE, KAKO SE POŠTUJETE, KAKO PAZITE JEDNI NA DRUGE- NITKO NE OSTAJE RAVNODUŠAN. O tome Petar govori: “Naprotiv, Gospodin - Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo” (1 Pt 3,15-17).

 

 

 

Ova SVETOST MORA SE NA SEBI NAJPRIJE PRIMJENITI kako bi drugima dali razloge za vjerovati u Boga. I upravo ova “primjena na sebe” ponekad stvara tegobe. Često se taj put prema svetosti svede na razne pobožnosti ili “tehnike” molitve, ali kako nestane žara čovjek lako padne u napast pomisliti kako sve što radi NEMA NIKAKVA SMISLA. Nije to tako! Ima smisla, jer Bog nekada dopušta male kušnje (nekada velike) u molitvi, ne kako bi čovjeka odbio od sebe, nego kako bi se PRONAŠAO BOLJI MOLITVENI PUT, kako bi se, nakon tegoba lakše molilo, kako bi se opet RASPIRIO ŽAR SRCA I ŽELJA ZA BOGOM!

 

 

 

Najčešće se SUHOĆA U MOLITVI stavlja kao kušnja kako bi se povećala ŽELJA ZA BOGOM! Kao kada nekoga volite, ali nije blizu vas i onda ta udaljenost UVEĆAVA ČEŽNJU ZA VOLJENOM OSOBOM. Stoga u psalmu 42 čitamo riječi čovjeka koji ŽUDI ZA BOGOM: “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?” Ova se žeđ nekada ne može ugasiti odmah. Stoga se od čovjeka traži STRPLJIVOST, USTRAJNOST U BORBI SA SVOJIM SLABOSTIMA kako se ne bi pokleknulo i predalo. Nerijetko se osjećamo sami i bespomoćni u borbi sa grijesima, ali sve te borbe nisu tu kako bi nas slomile, već kako bi nas potakle da se DALJE BORIMO.

 

 

 

Čovjek koji se ustrajno ispovijeda stječe dvojako iskustvo: ISKUSTVO SVOJE SLABOSTI I NEMOĆI U BORBI SA GRIJEHOM, zbog kojeg raste želaj za Bogom; te ISKUSTVO VELIKE BOŽJE LJUBAVI KOJU DOBIVA PRAŠTANJEM U ISPOVIJEDI. Ovo treba utvrditi čovjeka da se STALNO BORI- STALNO; te da u borbi ne gubi radost zbog spoznaje da je Bog uz njega spreman podići ga i oprostiti mu. Ovim ćemo malo po malo rasti u poniznosti. “Poniznost će nas dovesti do toga da uvijek računamo na milsot Božju. Zatim će doći naš napor da steknemo krijeposti i da ih neprestano živimo. Uz taj trud rast će naš apostolski žar jer nije pojmljiva osobna svetost koja ne uzima u obzir druge, koja ne živi ovaj vid ljubavi- to bi bila besmislica! I na kraju- naša želja da smo s Kristom na križu, to jest da se mrtvimo, da ne odbijamo žrtvu ni malu ni veliku, ako je to potrebno” (F.F: Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-157).

 

 

 

Ova poniznost pomoći će nam i u strpljivosti kako u želji da budemo sveti, ne bismo postali žrtve iluzije kako je to moguće u jednom danu: “ (…) to je nemoguće, osim ako Bog ne odluči učiniti čudo, koje nema radi ćega učiniti, budući da nam stalno i postupno daje- redovitim načinima- sve milosti koje su nam potrebne” (F.F: Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-158).

 

 

 

Želja za svetošću nije dovoljna da se postigne svetost. Potrebno je STALNO ULAGATI NAPOR, NEPRESTANO SE BORITI SA SVOJIM NEDOSTATCIMA, TE UVIJEK- UVIJEK RAČUNATI S BOGOM I NE POKUŠAVATI MISLITI KAKO JE SVETOST PLOD SAMO NAŠIM TRUDA. Tako ćemo lako pasti u bezbožnu oholost ljudi koji imaju visoko mišljenje o sebi koje skrivaju lažnom poniznošću. S Bogom računati u ovoj borbi za svoju svetost, znači ne brinuti se za padanje, već za ustajanje. Pri padu uvijek dobivamo ruku od Boga za ustati- samo je moramo prihvatiti. On, svakome koji računa s njime u ovoj borbi daje sve potrebne milosti za hod u svetosti.

 

 

 

Iv 6, 52-59

 

U ono vrijeme: Židovi se među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.« To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu.

 

 

 

Poslušajte ove poticaje kojima Gospodin želi osnažiti svakog onoga koji mu pristupa u svetoj pričesti: “ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” Onaj koji JEDE TIJELO I PIJE KRV postaje ZAJEDNIČAR SA ISUSOM- PO TIJELU I KRVI- POPUT BRAĆE. To zajedništvo Isus opisuje: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni”.

 

 

 

Povlašten trenutak ZAJEDNIŠTVA U OPĆINSTVU SVETIH JEST ZAJEDNIŠTVO U DOBRIMA KOJE NAM DOLAZE OD SAMOGA BOGA- U SAKRAMENTALNOM ZAJEDNIŠTVU. Kada mi svojim ponašanjem doprinosimo dobru zajednice- Crkve, dodajemo samo djelić dobra u odnosu na ono što KRIST SVOJOM MISNOM ŽRTVOM DODAJE U TU ZAJEDNICU.

 

 

 

Ova stvarnost po kojoj ulazimo u jedno VELIKO MISTIČNO TIJELO- U CRKVU koja se ZAJEDNICOM ČINI PREKO ZAJEDNIŠTVA S KRISTOM- GLAVOM TOG TIJELA, nije bila shvatljiva za Židove. Oni su Isusove riječi odbijali: “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” Oni nisu shvaćali ovaj Isusov govor na pravi način, već su doslovno dohvaćali te riječi I kritizirali ih govoreći kako je to tvrd govor. Mnogi su potpuno napustili Isusa kada je sebe predstavio kako JELO KOJE ĆE BLAGOVATI MNOGI ZA SVOJ SPAS.

 

 

 

Mi danas shvaćamo ove riječi na pravi način: GOSPODIN JE OKOSNICA NAŠEG ZAJEDNIŠTVA U CRKVI; TAMO GDJE JE ON- TAMO JE I CRKVA; A ON JE ŽIV I PRISUTAN U SVETOJ MISI PO SVOJEM TIJELU I SVOJOJ KRVI.

 

 

 

Kako bi Židovi bolje shvatili Njegove riječi, on sebe naziva Kruhom Života I uspoređuje se s MANOM NEBESKOM kojom je Bog hranio ŽIDOVE U PUSTINJI. Ta im je mana bila SPAS- SPASILA IM JE ŽIVOTE. Tako će I ovaj Kruh Nebeski za nas biti SPAS: “Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. (…) Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.

 

 

 

Onaj koji UĐE U ZAJEDNIŠTVO S KRISTOM SPASIT ĆE SE, A VRHUNAC TOG ZAJEDNIŠTVA JEST EUHARISTIJA. Onaj koji SE TRUDI SVOJIM PONAŠANJEM ZASLUŽITI TAJ KRUH S NEBA I ISPUNIVŠI UVJETE PRIMI GA, po svemu postaje dionikom DOBARA koje PO EUHARISTIJSKOM ZAJEDNIŠTVU S ISUSOM KRISTOM POSJEDUJE CRKVA- OPĆINSTVO SVETIH.

 

 

 

Sveti papa Pio X poučava: “Od ove usporedbe Kruha Anđeoskog sa kruhom I manom, mogli su učenici shvatiti kako se tijelo kruhom hrani svakodnevno, ali I kako su svoj život Židovi u pustinji svakodnevno obnavljali MANOM S NEBA. Tako I mi možemo shvatiti kako se s ovim KRUHOM NEBESKIM duša kršćanska može svakodnevno hraniti I popravljati. Gotovi svi Sveti Oci Crkve naučavaju kako KRUH NAŠ SVAGDAŠNJI kojeg molimo od Boga u Očenašu ne treba shvaćati toliko kao onaj materijalni kruh koji je hrana za tijelo, koliko bi ga trebalo shvatiti kao SVAKODNEVNO PRIMANJE Euharistijskog Kruha u pričesti” (Sacra Tridentina Synodus, 20-XII-1905).

 

 

 

Općinstvom svetih svaki kršćanin ima udio u milosti svake svete mise, bez obzira slavi li se ona u nazočnosti tisuća ljudi ili je tu samo jedno dijete, možda I rastreseno, kao jedini sudionik koji pomaže svećeniku” (Sveti Josemaria Escriva, Susret s Kristom, 89).

 

 

 

Neka ovo razmišljanje o zajedništvu duhovnih dobara bude poticaj da ispunimo svoje obaveze I posvetimo Bogu sva svoja djela, pobožno molimo, znajući da su svi poslovi, sve bolesti, nedaće I molitve velika pomoć drugima. “Evo jedne misli koja će ti pomoći u teškim trenucima: Što ti se više uvećava vjernost, više ćeš pridonijeti da drugi rastu u toj krijeposti (vjere). A tako je privlačno kada se osjetimo uzajamno podupirani” (Sveti Josemaria Escriva, Brazda, 948).