Iv 20, 11-18

 

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

 

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

 

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

 

 

 

Ovu scenu u kojoj se Isus ukazao Mariji Magdaleni koja ga nije odmah prepoznala, najbolje opisuje sveti Grgur Veliki: “Ono na što bi trebali svnuti pozornost jest snaga ljubavi koja je izbijala iz srce one žene koja se nije odvajala od groba premda su se već I apostoli udaljili od njega. Tražila je ono što nije mogla naći, i zapaljena žarom vlastita srca, izgarala je od želje za onim za kojeg je mislila kako su joj ga odnijeli. Bila je ona jedina koja Ga je vidjela I to stoga jer je ostala tamo tražeći Ga, a vidjela Ga je jer se snaga dobrih djela očituje u postojanosti u činjenju dobra” (Homiliae in Evangelia 25,1-2.4-5).

 

 

 

Zbog svog stava “traženja Gospodina izvan svake nade”, zbog svoje velike ljubavi spram Isusa, koja ju je na to gonila, Mariju tradicija istočnih Crkava naziva ISOAPOSTOLOS, ili JEDNAKA APOSTOLIMA, dok je latinska naziva APOSTOLA APOSTOLORUM ili APOSTOL APOSTOLA.

 

 

 

Ukazujući se Mariji Magdaleni, Isus nam pokazuje kako nas nikada ne napušta. Obećao je ostati sa svojima do kraja, zauvijek I na tom se odnosu Isusa sa onima koji u Njega vjeruju ispunjaju riječi proroka Izaije: “Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ostavit čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja I zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49,15). Isus je Bog koji svoje obećanje ispunja uvijek. Dakle, s nama je, blizu nam je. Problem je što Ga mi često ne vidimo ili ne znamo kako ga prepoznati.

 

 

 

Pogledajmo malo današnje evanđelje. Marija Magdalena nije odmah prepoznala Gospodina. Najprije je mislila kako je riječ o vrtlaru: “Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.” I nama se događa često da Isusa ne prepoznajemo. Pristupamo sakramentima potpuno indiferentni na ono što primamo. U svakom sakramentu primamo živoga Boga, a posebice u sakramentu svete pričesti primamo samoga Isusa. Koliko puta smo “uzeli” taj komadić kruha koji je za nas ostao komadićem kruha? Koliko puta smo pošli na pričest razmišljajući o svemu samo ne o Isusu kojeg ćemo primiti u sebe?

 

 

 

Uistinu, često ne preoznajemo Boga pod sakramentalnim prilikama, ali Ga prije toga ne prepoznajemo U SEBI. Svaki život u vjeri uvijek je obilježen MOLITVOM. Ta znate kako postoje ljudi koji iz objektivnih razloga ne mogu primiti Gospodina u pričesti, ali njihov odnos s Bogom može biti odnos intezivne ljubavi, baš onakav kakav je bio s Marijom Magdalenom. Takav se odnos ne gradi između neznanaca, već između osoba koje se dobro poznaju. Možda upravo neki od tih ljudi, koji se ne mogu pričestiti, Isusa poznaju I vole više nego mi koji Gospodinu pristupamo svakodnevno u pričesti?

 

 

 

Najprije nam valja u MOLITVI TRAŽITI GOSPODINA. U psalmu 27 pjesnik pkazuje kako ovu potrebu stalnog traženja Boga u molitvi, poznaje jako dobro: “Moje mi srce govori: Tražite lice njegovo! Da, lice tvoje, o Gospodine ja tražim” (Ps 27,8). Moleći se I razmišljajući o Isusu I o scenama iz Njegova života, polako će se u nama stvarti predodžba o tome tko je On bio, kakav je bio, na koji je način postupao. Tako ćemo njegove geste, njegove riječi polako početi prepoznavati u sviejtu oko sebe. Prepoznavat ćemo ih, NE KAO CITATE, VEĆ KAO ŽIVU RIJEČ. Naime, netko može naučiti cijelo evanđelje I ponoviti svaku Isusovu riječ, ali to neće biti prepozanto kao Isusovo. Te će riječi ostati prazne jer ih život govornika ne prati. Naprotiv, netko će svojim postupcima jako podsjećati na principe kršćanskog ponašanja I u tome ćete preopznavati djelo Božje, to će Vas podsjećati na Isusa I njegove riječi. Pa kada Vaši postupci budu vođeni jednom ISKRENOM ŽELJOM DA SE ŽIVI SVE ONO ŠTO ISUS GOVORI, prepozant će I drugi u Vama isto. A Vi nećete moći živjeti tako, ako ISUSOVE RIJEČI NE BUDU U VAMA- ako Isusa ne poznajete!

 

 

 

Često puta nekoga ne upoznamo dobro jer se nismo dugo zadržali s tom osobom. Spriječavaju nas u tome obaveze I problemi kojima nas život odvlači od te osobe. Ipak, s vremenom tu osobu upoznamo, jer smo se ČESTO DRUŽILI S NJOM. Ovo se može primjeniti na naš odnos s Bogom. Nije rijetkost da nam život nametne takav “ritam” da nemamo previše vremena za sebe ni za druge. Ipak, postoje privilegirani trenuci koji nam otvaraju mogućnost susreta sa dragim ljudima. Te trenutke SAMI STVARMO, AKO TO ŽELIMO. Tako zna biti I sa molitvom. Moguće je da zbog obaveza nismo u mogućnosti moliti kako bismo htjeli. Stoga nam valja ČESTO SE SJETITI BOGA. Nakratko, ili onoliko koliko nam to mogućnosti dopuštaju, ali ČESTO. Ponekad treba nakratko prekinuti neki posao da bi se pomolili tako da to nitko ne vidi. Uvijek postoji način da bi se molilo. Iz tih čestih susreta izrast će jedno poznanstvo koje će se oploditi prijateljskom ljubavlju sa Bogom.

 

 

 

Više od toga, upoznavajući Boga, polako ćete Ga počet prepoznavati u sebi I u sakramentima. Ne klonite u molitvi ako Gospodina ne prepoznate, ako Vam se čini da se molite “nepoznatom” Bogu. Samo budite ustrajni u molitvi I Bog će svojom Milošću napraviti ono što sami nismo u stanju molitvom I počet ćemo Ga polako prepoznavati.

 

 

 

Pogledajte Mariju Magdalenu: nije Ga prepoznala. Mislila je da je vrtlar. Očito je Njegov lik bio takav da se nije moglo prepoznati Ga odmah. No Marija je zasigurno ugledala RANE, PROBODENE RUKE, NOGE, BOK, prepoznala je Njegov GLAS, možda je prepoznala neku Njegovu GESTU, pa premda njie mogla po obličju shvatiti kako je riječ o Isusu, bila je sigurna da ispred nje stoji ISUS KRIST. Ona zapravo NIJE ODUSTAJALA OD TRAŽENJA. Njezina USTRAJNOST dovela ju je da VIDI GODPOSINA: “Najprije je dakle tražila, ali nikako nije nalazila. Ustrajala je tražeći i zbog toga je našla. Dogodilo se da su ODGOĐENE ŽELJE NARASLE, A POSTAVŠI VEĆE, DOHVATIŠE ŠTO NAĐOŠE. SVETE ŽELJE NAIME ODGAĐANJEM RASTU. Kad bi odgađanjem iščezle, ne bi bile želje” (Sveti Grgur Veliki, Homiliae in Evangelia 25,1-2.4-5).

 

 

 

Nama se može dogoditi isto. Moguće je da u svetoj misi, u euharistiji, nismo u stanju prepoznati Isusa u njegovim RIJEČIMA, U GESTAMA LOMLJENJA KRUHA, u svemu onom što se događa na oltaru. Ipak, čvrsta VJERA počiva na LJUBAVI PREMA BOGU, a ljubav čini da čovjek ne mari uvijek za izgled one osobe koju voli, već kada je prepozna- hrli k njoj u susret.

 

 

 

Stoga, pokušajte se ČESTO SUSRETATI S GOSPODINOM, najprije u molitvi, a potom I u sakramentima svete ispovijedi I pričesti, kako bi ste Ga upoznali bolje I kako biste Ga ljubili više. Iz takvog odnosa, prestat će Vaše dvojbe o onome što se nalazi “u kruhu I vinu” I postat ćete sigurni da je to TIJELO KRISTOVO I KRV KRISTOVA. Vaša će sigurnost rasti iz ljubavi prema Onome čije lice tražite često I kojega želite, poput Marije Magdalene imati stalno uz sebe.

 

 

 

Postoje ljudi koji imaju objektivnu (zajkonsku) zapreku za primanjem pričesti i ispovijedanjem. Unatoč tome, vidimo kako upravo ti ljudi često žive čestitije i vjeri privrženije nego neki koji se “redovito” pričešćuju. Čini se kao nepravda zar ne? Ipak nije. Shvatite li riječi Grgura Velikog ispravno razumejt ćete kako nije riječ o nepravdi. Većini tih ljudi ostavljen je prostor između sakramenata i njih, kako bi NE PRIMANJEM SAKRAMENATA U NJIMA RASLA ŽELJA ZA BOGOM. Naglašavam, govorimo o ljudima čestita života, koji imaju zapreku, a ne o nekima koji žive neredno. Treba stoga USTRAJATI U TOM ČEKANJU I STALNO BITI BLIZU GOSPODINA U NJEGOVOJ CRKVI.

 

 

 

 

 

 

 

Post 18, 1-10a

 

U one dane: Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta u Mamri dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spazi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite. Donijet ću krišku kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.« Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!« Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča govedima, uhvati junca, mlada i ugojena, i dade ga momku da brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima pod stablom dok su blagovali. Zapitaju ga: »Gdje ti je žena Sara?« On odgovori: »Eno je pod šatorom.« Nato će mu: »Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.«

 

 

 

BOG ULAZI PO RADU U LJUDSKI ŽIVOT- U ABRAHAMOV ŠATOR

 

 

 

Čitamo kako Abraham časti Boga DJELIMA SVOGA RADA: “Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča govedima, uhvati junca, mlada i ugojena, i dade ga momku da brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih”. Ono što je radom stekao donosi pred noge Boga i ČASTI GA TIME. U Starom Zavjetu, rad je bio tema oko koje se vrtjelo mnoštvo zakonskih propisa i nije bio beznačajna stavka Zakona.

 

 

 

TERMINOLOGIJA

 

 

 

Puno je naziva u Starom Zavjetu kojima se označava rad. Tako se primjerice koriste “abodah” za označiti teški i mučni rad, koji se odnosio i na agrokultiviranje; “mela'kah” kao zanimanje ili neki zadatak koji se ima obaviti; “mas” za prisilni rad; “se-bel” za društveni rad, javni posao; “ma'seh” kao neka okupacija ili nešto čime se čovjek zabavlja; “saba'” kao teški rad, ropstvo, službovanje, neki naporni zadatak; “debar yóm” kao dnevni zadatak; “'amal” kao umor, tegobu; “yegia'” za plaćeni posao, obvezu; “'issabón” za napornu obvezu koja je neizbježna i umarajuća; “melefcet 'abodah” kao dnevni posao, svakodnevni rad,...

 

 

 

Ova semantička polivalencija pokazuje kako su svojim izražavanjem hebreji nastojali iskazati NUTARNJI KARAKTER NEKOG RADA i njegovu stvarnost koja se dramatično odražava naj čovjekovu stvarnost. Za to razumjeti treba zaroniti u Bibliju.

 

 

 

KNJIGA POSTANKA

 

 

 

Ova Knjiga otkriva najviše o razmišljanju Izraelca o radu. Temeljna misao jest kako je ČOVJEK STVOREN NA SLIKU I PRILIKU BOŽJU. Ova tvrdnja pozanta je još u babilonskim izvorima, ali za razliku od hebrejskim koje tu “sliku” razumiju drugačije, babilonci smatraju kako je čovjek na sliku Boga stvoren kako bi radio u službi bogova i isključivo za njihovu korist. Kao da čovjeka rad isključuje, pa time dobiva jednu robovsku dimenziju. To je odraz jednog razumijevanja svijeta u kojoj je sloboda jedan božanski privilegij koji se ispunja čovjekovim ropstvom. Stoga, ovakva slika boga u čovjeku pretpostavljena je čovjekovu robovanju, a rad je tako i svhaćan: ne kao blagoslov, više kao prokletstvo.

 

Naspram ove vizije čovjeka, Biblija donosi novost: odvaja jasno stvaranje čovjeka od ostatka svemira i naglašava tu sličnost Boga i čovjeka. Bog je po ovom gledanju života STVORIO ČOVJEKA ZA SEBE, ALI NE DA BI MU ROBOVAO, VEĆ JE ČOVJEKU DAO SLOBODU po kojoj cijeli čovjekov život i rad dobivaju drugačiji smisao. Kako čovjek, tako i njegov rad, vezuju se isključivo uz Boga koji to blagoslivlja. Time pokazuje kako nije stvorio čovjeka da bi on bio udaljen os stvorenja, već da bi taj čovjek UNOSIO NEŠTO BOŽJE RADOM U OVAJ SVIJET, DA BI GA PREOBRAŽAVAO I U KONAČNICI BOGU PRIKAZIVAO PLODOVE SVOGA RADA.

 

 

 

Rad dakle NIJE BIO PROKLETSTVO, VEĆ BLAGOSLOV ZA ČOVJEKA koji je bio SLIKA BOŽJA. Stoga, i sve što je radio, bilo je blagoslovljeno.

 

 

 

Ovo se dobro vidi u jahvističkim izvješćima gdje se svijet kojeg je Jahve stvorio predstavlja kao mjesto ugodno za čovjeka. Čovjekov se odnos prema svijetu vidi po njegovu RADU U SVIJETU: “Gospodin uze čovjeka i stavi ga u Edenski vrt da ga obrađuje i čuva svojim radom” (Post 2,15). Rad se dakle ne vidi kao jedno iskorištavanje čovjeka, već ČUVANJE SVIJETA- jedno posebno djelovanje svojstveno samo čovjeku. Tako, sada pored Boga koji je sviejt stvorio i svime upravlja, te sve uzdržava, imamo i čovjeka koji svojim RADO UTJEČE NA SVIJET. Ima dakle posebu slobodu koja je slična stvarateljskoj slobodi Boga.

 

 

 

SEDMI DAN: DAN SUBOTNJI, ODMOR, POSVETA BOGU

 

 

 

U razmišljanjima o radu ne smije se zaboraviti SUBOTA ili SEDMI DAN koji je bio predviđen za odmor od rada i posvetu Bogu.

 

 

 

Nije siguran korijen ove subotnje posvete. Moguće je kako ona potječe iz babilonske tradicije u kojoj je “shappatu” bio dvadesetpeti dan u lunarnom mjesecu, odnosno dan punog mjeseca, u kojem se nije radilo ili u kojem je na neki način bilo opasno raditi. Vjerojatnije je kako SUBOTA kao dan posvete i odmora, u hebrejsku tradiciju ulazi u vrijeme izlasaka iz Egipta, u kojem se ne spominje isključivo pod nazivom “subota”, već se pojavljuje pod uredbama o odmoru.

 

 

 

Kada je pisac stvarao Knjigu Postanka, jasno je kako ideja ODMORA sigurno bila povezana uz POTREBU ČOVJEKA. Naime, pisac je knjigu pisao u uvjetima u kojima je čovjek bio podložan preko posla, rob. Takav je rad bio iscpljujući i gubio je smisao za onoga koji je radio. U takvim uvjetima, pisac RAD I ODMOR POVEZUJE S DJELOVANJEM BOGA i Bog je taj koji vraća smisao i dostojanstvo ljudskom radu.

 

 

 

Ovakvim gledanjem na rad i odmor, ONI SE PRETVARAJU U SURADNJU S BOŽJIM DJELOVANJEM U SVIJETU, TE U SUDIONIŠTVO U TOM DJELU BOGA. Zadaća rada tako otkriva dublju dimenziju svega što čovjek radi: sudjelovati u očuvanju hramonije svijeta kojeg je BOG SVOJIM DJELOVANJEM STVORIO. Bog je stavio čovjeka izvorno u VRT u kojem ima sve potrebno za život. Taj VRT je zapravo SVIJET u kojem čovjek radi i čuva sve svojim radom. Tako svijet vidimo kao nešto ŽELJENO OD BOGA, a jednako tako i RAD ČOVJEKA koji taj željeni svijet čuva i pazi svojim radom. Očito je kako je rad blagoslov.

 

 

 

No, robovski uvjeti života, učinili su rad prokletstvom za čovjeka. Zapravo, učinio je to GRIJEH, ali ono što je po radu uslijedilo za grijehom, pretvorilo se u prokletstvo. Rad je nešto INTEGRALNO SVIJETU I ČOVJEKU koji je stvoren od svijeta: “'adamah” (zemlja crvenica, prašina, zemlja), materijalna je osnova stvaranja kako svijet, a tako i čovjeka. Bog čovjeka vraća u svijet kako bi PREOBRAŽAVO VRT- SVIJET i upravio za Boga svime. Čovjek dakle, RADI ZA BOGA i koliko je god ČOVJEK BOŽJA SLIKA, toliko RAD ČOVJEKA ČUVA JEDNU SLIČNOST S BOŽJIM RADOM.

 

 

 

Kako rad, tako i ODMOR. Ideja SUBOTE nije se s Bogom povezivala jer je Bog robovski radio. To je došlo s čovjekovim grijehom. Ta ideja u sebi donosi SVIJEST o ČOVEJKOVIM OGRENIČENJIMA U RADU. Prije svega, ako je sve kod čovjeka SLIKA BOGA, onda i taj SEDMI DAN treba biti DAN U KOJEM ĆE SE ČOVJEK POSVETITI BOGU, U KOJEM ĆE SE MALO ODVOJITI OD SVOG RADA. Time će dobiti i vrijeme potrebno za odmor, ali prije svega će to VRIJEME POSVETITI BOGU- REZERVIRAT ĆE GA ZA BOGA.

 

 

 

S druge strane, ovaj dan za Boga, omogućavao je POTREBAN ODMOR SVIM SLUGAMA. Tako se izbjegavalo uništavanje onoga koji je mogao samo raditi i nije uvijek bio svoj gospodar u potpunosti.

 

 

 

Osim toga, Bog koji je stvorio svijet u savršenoj HARMONIJI, utisnuo je u taj svijet i PRIRODNE ZAKONE koji su dio jednog AUTONOMNOG ODVIJANJA ŽIVOTA U SVIJETU. Sedmi dan je podsjećao čovjeka, kako SVIJET MOŽE BEZ NJEGA I NJEGOVOG RADA. Drugim riječima, podsjećao ga je kako ČOVJEK NIJE BOG KOJI MOŽE U SVIJETU ŠTO GA JE VOLJA, već svijet može bez čovjeka.

 

 

 

Stoga, kako se čovjek ne bi uzoholio i zaboravio na Boga, kako ne bi pomislio da je svijet njegov, a ne Božji, taj subotnji dan, trebalo je ODUSTATI OD NEPOTREBNIH (SVIH) POSLOVA I POSVETITI SE BOGU, ZAHVALJIVATI MU NA SVEMU, KLANJATI MU SE.

 

 

 

U Knjizi Izlaska, unutar dijela o Deset Zapovijedi se kaže: “8Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. 9Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 10A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. 11Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.” (Izl 20,8-11).

 

 

 

Ovo SJETI SE, donosi se kao jedna ZAPOVIJED KULTA, jer kult ili obred uvijek je vezan uz POSADAŠNJENJE NEČEG IZ PROŠLOSTI. Stoga, premda se nigdje ne govori o nekakvim obredima, ovaj SUBOTNJI DAN KULTUALNOG JE KARAKTERA i ima biti posvećen Bogu: “10A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu.” Ovo je DAN POSVEĆEN BOGU PRIJE SVEGA, i odustajanje od poslova nema samo za cilj odmor, već prije svega POSVEĆIVANJE BOGU. Na taj se način i BLAGOSLOV DOBIVEN PORADU, NASTAVLJA I PO POTREBNOM ODMORU u kojem je čovjek sjeća Boga i rezervira vrijeme za njega.

 

 

 

Naš prijevod donosi riječ SVETKOVATI DAN SUBOTNJI. U latinskom prijevodu se kaže malo drugačije: MEMENTO UT DIEM SABBATI SANCTIFICES. Ili, SPOMENI SE DA POSVETIŠ SUBOTNJI DAN. Riječ je malo o igri prevoditelja koji su htjeli izravno povezati subotu sa kultualnim svetkovanje, ali o kultu se ne govori nigdje. Riječ o tome da ČOVJEK POSVETI SEDMI DAN BOGU! I u toj posveti da Bogu zahvaljuje i klanjamu se, a o tome postoje Zakonski propisi koji se kasnije navode u drugim odjeljcima. U tom smislu, ova ČOVEJKOVA POSVETA SUBOTE BOGU, ponovno nas vezuje uz SLIČNOST S BOGOM I NJEGOVIM DJELOVANJEM: BOG JE TAJ KOJI JE SUBOTU POSVETIO I ODREDIO JE DA SE REZERVIRA SAMO ZA NJEGA. O tome govori zadnji stih: “Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.” Nije ga posvetio odmoru, već sebi. U tom smislu i čovjekovo POSVEĆIVANJE VREMENA, BILO DA JE RIJEČ O RADU ILI ODMORU, USMJERENO JE BOGU!

 

 

 

Hrvatski prijevod približava nas izvornom smislu pisca. I dok u latinskom nalazimo izraz koji govori o potrebi da čovjek posveti Bogu svoj rad i odmor, u hebrejskom nalazimo izraz koji stvarno otkriva KULTUALNI KARAKTER SUBOTNJEG DANA. U hebrejskom jeziku riječ koja se koristi jest “'asah” (doslovno bi značila UČINITI NEŠTO, DJELOVATI PO NEČEM), a zarpavo se odnosi na SLAVLJE (u ovom slučaju vezano uz kult). U tom smislu, hrvatski je prevoditelj pazio na pravi smisao ovih redaka i u obzir uzeo izvornog pisca, a ne prevoditelja.

 

 

 

No, obojica su zapravo svojim izričajem ISPRAVNO DONIJELI SMISAO SUBOTNJEG ODMORA: to je dan za Boga, dan proslave Boga u kojem čovjek mora učiniti sve da se TAJ DAN POSVETI BOGU. Na taj način, čovjek, POSVEĆUJUĆI TAJ DAN I SVO NJEGOVO VRIJEME BOGU, zapravo ne posvećuje dan, već SEBE Bogu preko subote.

 

 

 

Kako ovo nalazuimo u Knjizi Izlaska, onda o ovom danu razmišljamo kao o danu posvećenu Bogu oji narod OSLOBODIO IZ EGIPATSKOG ROPSTVA. Egipat je bila jedno društvo RADA, ali ropskog rada. Stoga, sedmi dan posvete Bogu, bio je podsjetnik na OSLOBOĐENJE OD OVAKVOG RADA (ne dodirujemo se drugih aspekata ovog oslobođenja). Takav je rad ČINIO ZLO ČOVJEKU, NIJE GA IZGRAĐIVAO, GUŠIO MU JE SLOBODE I PONIŽAVAO GA. Drugim riječima, takav je rad bio sve samo NE ŽELJEN OD BOGA.

 

 

 

Kada je stvarao čovjeka, Bog ga nije stvorio samo da bi čovjek radio. To je jedna antropologija pogana koja dopušta ropstvo, porobljavanje poslom. Izbavljajući čovjeka iz egipatskog ropstva, Bog uvodi narod u PUSTINJU i vodi ga kroz pustinju četrdeset godina.

 

 

 

PUSTINJA je suprotnost onom VRTU u EDENU, čista suprotnost SVIJETU KOJEG JE BOG STVORIO ZA ČOVJEKA. Pustinja je slika POČETNOG KAOSA kojeg je trebalo UREDITI, slika je to onoga BESPLODNOG RADA U KOJEM SE ČOVJEK OSLANJA SAMO NA SEBE. Stoga, ovaj prolazak kroz pustinju, donosi sa sobom JEDAN NOVI POČETAK ZA ČOVJEKA: Bog čovjeka stvara u prašini pustinje u kojoj OBNAVLJA ODNOS S ČOVJEKOM, TAKO DA TAJ ČOVJEK SHVATI KAKO JE BOG U NJEGOVU ŽIVOTU VAŽNIJI OD ČITAVOG ČOVJEKOVA DJELOVANJA U SVIJETU: čovejk naime u pustinji ne može puno napraviti.

 

 

 

S pogledom na ljudski rad, PUSTINJA JE DEHUMANIZIRANO MJESTO: mjesto u kojem rad nema velike cijene ni smisla. Upravo sličnu pustinju proživaljavamo danas. U Mojsijevo vrijeme, pustinja je bila škola stvaranja novog čovjeka za Boga. Za NOVOG ČOVJEKA, koji će i svoj rad drugačije valorizirati i POSVEĆIVATI GA BOGU, ovaj prolazak kroz pustinju je bio poput PROLASKA KROZ SMRT nakon kojeg treba doći do NOVOG STVARNJA U KANAANU, U PALESTINI, koja je u to vrijeme bila iznimno plodna i nije imala puno pustinje. Uglavnom je bila zelena poput plodna vrta kojeg je Bog stvorio za čovjeka.

 

 

 

Ulaskom u Obećanu zemlju, hebrej uzalzi u NOVI VRT KOJEG JE BOG STVORIO ZA ČOVJEKA koji će BOGU POSVETITI SVE SVOJE: I RAD I ODMOR.

 

 

 

GRIJEH

 

 

 

Nakon što je počinio grijeh, čovjekov se odnos prema svemu, pa tako i prema radu, mijenja. Rad, kojeg je Bog dao čovjeku kao dar, kao blagoslov, sada se pretvara u muku i nevolju: “17A čovjeku reče: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! 18Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. 19U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.«” (Post 3, 17-19)

 

 

 

Grijeh je razbio onaj harmoničan odnos izvorne pravednosti u svemu, i učinio je da čovjek NE VIDI U RADU ONO ŠTO JE BOG RADOM HTIO POSTIĆI PREKO ČOVJEKA. Boga je čovjeka stavio u ovaj svijet da mu bude SURADNIK I GOSPODARA SVEMU, pa ga je obdario milošću da u SVAKOM RADU VIDI KORISNOST. Naprotiv, kada je grijehom razbijena harmonija, čovjek ne mari za korisnost, već više od nje traži VLASTITI INTERES. Tako u njemu POŽUDA SRCA PREVLADAVA ono što Bog od njega želi, pa čovjek rad premeće u prokletstvo. Gonjen grijehom, u svemu vidi zlo i ne bježi od toga da zlim sredstvima psotigne što želi.

 

 

 

Rad se pretvara u EKSPLOATACIJU, PUKO ISKORIŠTAVANJE ZEMLJE I LJUDI, a čovjek se UDALJAVA OD BOGA I RADOM POKUŠAVA SEBE USTOLIČITI ZA KRALJA ZEMLJE KOJU USPUT UNIŠTAVA. Bog takvom čovjeku postaje nekto jako dalek.

 

 

 

Ps 15, 2-4ab.5ab

 

Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?

 

Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom. Koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga; koji zlikovca prezire, a poštuje one što se Gospodina boje. Koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege, i ne daje novca na lihvu, i ne prima mita protiv nedužna.

 

 

 

Kol 1, 24-28

 

Braćo: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. Njoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem riječ Božju – otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.

 

 

 

Lk 10, 38-42

 

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

 

 

 

UVOD

 

U današnjem evanđelju o Mariji i Mari, uglavno se prepoznaju dva krila Crkve: konteplativno i molitveno u Mariji koja je odamh došla do Isusovih nogu; te ono aktivno u Marti koja je više bila zaokupljena svojim poslovima hoteći ugoditi Gospodinu.

 

 

 

Kada se požalilla Gospodinu kako ju je sestra napustila i ostavila bez pomoći, čini se kao da joj Gospodin upućuje kritiku. Ipak, slušajući riječi Gospodinove, ne možemo se oteti dojmu kako on BLAGO PODSJEĆA MARTU NA IZVORNI SMISAO SVEGA ŠTO RADI: Marija je ostavila sve i sjela do nogu Boga; a Marta bi sav svoj rad trebala podrediti Bogu i ne bi se trebala zamarati ljudskim razlozima rada.

 

 

 

Ono na što Isus podsjeća Martu jest kako i MARIJA NIJE LIJENA, i ona je radila, ni ona nije mirovala i ne treba je zbog samo jednog trenutka kritizirati. Marija je SJELA DO ISUSOVIH NOGU i pokazala da joj je Bog ispred svega, ali NIJE ZANEMARILA SVOJE OBVEZE. Upravo to, SJEDENJE POD ISUSOVIM NOGAMA, nije razlog da se radne obveze zanemare, kako to čine neki katolici, koji zaboravljaju na posao, na kuću,..., a Bog im služi kao izlika da ne rade.

 

 

 

Upravo suprotno, Marijin postupak upućuje na puno dublji smisao RADA: ona ga je ostavila da bi prišla Bogu. Zapravo je tako, posvetila Bogu sav svoj rad pokazujući kako NJEZIN RAD NIJE BITNIJI OD BOGA.

 

 

 

POSVEĆENJE LJUDSKOG RADA: rad približava ili udaljava od Boga

 

 

 

Bog nas nije pozvao da mu u svijetu služimo sjedeći, već RADEĆI. Ipak, dao nam je do znanja kako taj rad nije i ne može biti cilj samome sebi, već mora biti USMJEREN BOGU i po njemu se VRŠI VOLJA BOŽJA U NEČIJEM ŽIVOTU. Kada se RAD USMJERI BOGU, govorimo o POSVEĆIVANJU LJUDSKOG RADA. “Morate sada shvatiti s novom jasnoćom, da vas Bog zove da mu služite U i POČEVŠI OD GRAĐANSKIH, MATERIJALNIH, SVJETOVNIH ZADAĆA LJUDSKOG ŽIVOTA: u labaratoriju, kirurškoj dovrani, vojarni, za sveučilišnom katedrom, u tvornici, radionici na polju, u obiteljskom domu i u cijeloj neizmjernoj panorami POSLOVA: Bog nas čeka svakog dana. Ovo znajte: IMA NEŠTO SVETO, NEŠTO BOŽANKO, SKRIVENO U NAJOBIČNIJIM SITUACIJAMA, NEŠTO ŠTO SVAKI OD NAS TREBA OTKRITI (...)” (Sveti Josemaria escriva de Balaguer, Razgovori s mons. Escrivom de Balaguerom, Rialp, Madrid 1985,1114).

 

 

 

Ovo otkrivanje ide preko SVAKODNEVNIH OBAVEZA ILI POSLOVA, a potrebno je za to imati MARIJINU LJUBAV I MARTINU PREDANOST POSLU. Kada Gospodin govori Marti; ne prekorava je već podsjeća na ono što je BITNIJE OD NJENOG RADA: NA NJEZIN NUTARNJI STAV. “Toliko je zaposlena i zabrinuta da gotovo zaboravlja ono najvažnije: Kristovu nazočnost u kući” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-198).

 

 

 

Martin primjer pokazuje kako RAD MOŽE UDALJITI OD BOGA. I upravo takvo što danas nalazimo u našim sredinama. Rad u kojem je novac važniji od čovjeka, rad u kojem je zarada važnija od okoliša, rad u kojem je posao važniji od zdravih društvenih odnosa- jest RAD KOJI VODI NEPOŠTIVANJU BOGA, ČOVJEKA I ZAKONA! Ovakav rad UDALJAVA ČOVJEKA OD BOGA, i to udaljavanje ide u dva pravca: jedan se vidi u DEHUMANIZACIJI ČOVJEKA, a drugi se vidi u BARBARIZACIJI DRUŠTVA.

 

 

 

DEHUMANIZAICJA ČOVJEKA RADOM nastaje kada se RAD I INTRERES stave ispred čovjeka. Tada se događa da SE RADOM ČOVJEKA POROBLJAVA: plaši ga se da neće imati od čega živjeti, uvodi ga se u jedan strah i nesigurnost za vlastitu egzistenciju, potiče ga se na grešno ponašanje samo kako bi zadržao svoj posao! U takvim sitaucijama ČOVJEK GUBI SVOJE DOSTOJANSTVO; postaje bijednik koji je spreman učiniti sve za par bijednih kuna.

 

 

 

S druge strane, oni koji stavljaju čovjeka u takav položaj, mogu to JER IM TO NETKO OMOGUĆAVA. To omogućavanje kriminala, uvijek ide preko NEPOŠTIVANJA ZAKONA, IZIGRAVANJA ZAKONA, PODMIĆIVANJA, LAGANJA I VARANJA, OTIMANJA TUĐE IMOVINE- samo da bi se RADILO! U takvim okolnostima, otvara se prostor i drugim ljudima koji ne mogu ostvariti svoje potrebe radom, da čine stvari koje su nezakonite i sebe pravdaju nečijim kriminalom: KAD MOŽE ON, MOGU I JA! Ovo u konačnici vodu BEZVLAŠĆU, BARBARIZACIJI DRUŠTVA u kojem se gubi sigurnost!

 

 

 

Čovje se tako PONIŠTAVA RADOM KAO OSOBA, postaje broj, zaposlenik, djelatnik: ustvari, to su sve drugi nazivi za ROBA!

 

 

 

VRATITI IZVORNI SMISAO RADU I MATERIJALNOJ STVARNOSTI

 

 

 

Kako sve obnoviti? Kako vratiti pravi smisao ljudskom radu? Kako radom čovjeka vratiti Bogu? Krivi pogled na materijalnu stvarnost, uslijed naše grešnosti čini da ZABORAVIMO NA BOGA, te da zbog Gospdoarevih stvari zaboravimo Gospodara.

 

 

 

Mora postojati jedan SKLAD U SVEMU ŠTO RADIMO kako nam rad ne bi postao teretom i gospodarem našeg života. U govoru na Gori, Gospodin upozorava: “(...) Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?« 26»Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? 27A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? 28I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. 29A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. 30Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?« 31»Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ 32Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. 33Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. 34Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova” (Mt 6, 25-34).

 

 

 

Rad kojim pribavljamo sve potrebno za život treba nas DOVESTI BOGU, a ne izolirati od njega. U nama trab učvrstiti uvjerenje kako Bog upravlja svime i kako nema potrebe za brigu o matrijalnom. U tom svjetlu treba razumjeti Isusove riječi: “27Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.«” (Iv 6,27).

 

 

 

Upravo u RADU, U NAŠIM OBAVEZAMA, MJESTO JE GDJE NALAZIMO boGA, I TO JE TEMELJ NA KOJEM POČIVA I RAZVIJA SE NAŠ POZIV NA SVETOST, mjesto gdje volimo Boga preko vršenja ljudskih i nadnaravnih krjeposti. (…) Dugo se stavljao velik nagalasak na poteškoće koje zemaljski, svjetovni život stavlja pred duhovni života. Mažutim, upravo TU, U TIM POSLOVIMA I PREKO NJIH, A NE UNATOČ NJIMA, BOG POZIVA VEĆINU KRŠĆANA, DA POSVETE SEBE I SVIJET u životu punim molitve koji će dati smisao tim zadaćama.” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-196).

 

 

 

Izvorni smisao posla jest POSVETA BOGU, pa se ispravno shvaćen, ljudski rad uzdiže na razinu SVETOSTI: rad postaje SREDSTVOM POSVEĆIVANJA, A ČOVJEK RADOM NE SAMO POSVEĆUJE SEBE, VEĆ I SVIJET U KOJEM DJELUJE. Kako?

 

 

 

RAD KAO SREDSTVO POSVETE

 

 

 

Pokušat ćemo samo u natuknicama govoriti o tome. Prije svega, SVAKA DJELATNOST ČOVJEKA pa tako i RAD treba imati cilj u SPASENJU. Kako do toga preko rada?

 

 

 

Za shvatiti vrhunaravni smisao rada, čovjek treba razumjeti svoju ulogu POMAGAČA U BOŽJEM DJELU SPASENJA. Tada, shvaćajući SEBE kao BOŽJEG RADNIKA, sve prima drugačiji smisao jer više ne radimo za sebe, već za Boga. A kada radimo za Boga, RAD POSTAJE MJESTO POSVETE.

 

 

 

U tom smislu, ono što nas POKREĆE NA DJELOVANJE NIJE INTERES VEĆ LJUBAV: prema Bogu i čovjeku. Samo se LJUBAVLJU NEŠTO MOŽE PREOBRAŽAVATI, a upravo to jest cilj rada: PREOBRAŽAVATI STVARNOST USAVRŠAVAJUĆI JE. To znači da i posao treba raditi NAJBOLJE ŠTO SE MOŽE.

 

 

 

Tako pristupati poslu, znači često TRPJETI IZ LJUBAVI. Trpjeti nerazumijevanje, ali sve s ciljem da se Bogu posveti posao. Ovo trpljenje dovodi nas do Križa i psoao se pretvara često u prigodu sjedinjenja s Kristom raspetim.

 

 

 

Za dobro raditi posao posvećujući se Bogu, potrebno je paziti na MALE STVARI, NA DETALJE. Upravo po tim detaljima dobor napravljenim- bolje od drugih prepoznaju se pravi majstori svoga posla- a to se od nas očekuje: da budemo majstori u poslu, a ne neki šarlatani.

 

 

 

Osim toga uvijek treba imati VISOKE CILJEVE I ISPRAVNU NAKANU. Visoke ciljeve kako ne bismo ostali prosječni, a ispravnu nakanu kako nas ti ciljevi ne bi odveli u krivom smjeru: kako ne bismo upali u oholost, postali bahati.

 

 

 

U tom smislu, RAZMIŠLJANJE O POSLU kojeg se obavlja postaje poput MISAONE MOLITVE, jer ovako razmišljati o poslu kojeg radimo iz ljubavi prema BOGU, zapravo znači “izgovarati” jednu molitvu svojim djelima.

 

 

 

 

 

Mt 12, 1-8

 

U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. Vidjevši to, farizeji mu rekoše: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom.« On im reče: »Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima? Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su? A velim vam: veće od Hrama jest ovdje! I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive. Ta Sin Čovječji gospodar je subote!«

 

 

 

Ispred nas je scena u kojoj apostoli čine nešto što ZAKONOM NIJE DOPUŠTENO. S druge strane, razlog njihova kršenja Zakona židovskog, nije neka njihova obijest, već stvarna životna potreba: bili su gladni. Pitanje koje s pred nas otvara jest pitanje ODNOSA MILOSRĐA I PRAVEDNOSTI. Jesu li apostoli ispravno postupili? Jesu li trebali poštivati takav zakon koji može ugroziti njihov život?

 

 

 

Ako jesu, onda je pravednost ispunjena, ako nisu trebali bi odgovarati pred Zakonom. Mi se nalazimo u jednoj apsurdnoj situaciji: očito je kako apostoli nisu učinili ništa krivo- ta bili su gladni- unatoč tome trebali bi odgovarati pred Zakonom. Ovdje nešto ne štima. Židovski Zakon očito ne razumije što je to glad!

 

 

 

Nije baš tako. Kada su pisali Zakone Židovi su razmišljali o svakoj mogućoj situaciji u kojoj se čovjek njihova vremena može naći. Pokušali su uspostaviti PRAVEDNOST utemeljenu na odredbama koje su primili od Boga, a koje su sami s vremenom nadopunjavali kako bi život učinili boljim. No njihovo slijepo slijeđenje zakonskih odredbi, dovelo je do situacija u kojima je Zakon postajao NEPRAVEDAN. Isus zapravo upozorava kako jedna takav Zakon nikoga ne obavezuje. ZAKON KOJI IDE PROTIV ŽIVOTA NIJE DO BOGA. Zakon koji dozvoljava da ŽIVOT UNIŠTIŠ, UBIJEŠ, OSRAMOTIŠ- nije od Boga. Ni mi danas nismo lišeni takvih zakona u našem društvu. Zakoni koji nisu od Boga, koji su nepravedni, koji idu protiv života- nas ne obavezuju.

 

 

 

U tim se zakonima NE ISPUNJA PRAVEDNOST. Oni su najčešće izraz INTERESA JEDNE SKUPINE LJUDI koji ZAKONOM POKUŠAVAJU ZAŠTITI SVOJE INTERESE. Takvi zakoni su u pravili nepravedni I ne obavezuju na poslušnost. U dokumentu Gaudium et Spes II. Vatikanskog koncila, o ovoj se temi promišlja tako što se naglašava dostojanstvo ljudske osobe: “Uređenje svih stvari mora biti podređeno redu osobe, a nikako obrnuto.” Dakle, ono što ide protiv ljudskog dostojanstva, što prijeti čovjekovu životu, ne može biti pravedan zakon.

 

 

 

U nastavku Isus spominje kako svećenici u Hramu krše Zakon subote po kojem nitko ne bi smio raditi I za to ne snose krivice. Očito kako ovaj Zakon NIJE ISTI PREMA SVIMA. Stoga teško može ispuniti mejru pravednosti. Isus upozorava kako se o PRAVEDNOSTI NE MOŽE RAZMIŠLJATI BEZ MILOSRĐA, jer pravednost bez milosrđa može lako postati nečovječna I bezbožna. Stoga je milosrđe nužno u prosuđivanjima. Jednako je I kada se primjenjuje milosrđe bez pravednosti- može se nekome nanijeti velika nepravda koja čovjeka može povrijediti. Takvo milosrđe postaje farsa koja ne uvažava čovjeka- postaje milosrđe bez ljubavi- a to nije milosrđe.

 

 

 

Kako onda postupati? Pogledajmo Isusa. On veli: »veće od Hrama jest ovdje! Ta Sin Čovječji gospodar je subote!« Zašto Gospodin govori ove riječi? Želi kazati kako je On veći od svih židovskih Zakona, kako je veći od Hrama u kojem Židovi prinose žrtve, kako je On Sin Čovječji, onaj koji ima doći. Tako ga naziva prorok Izaija. Ako je veći od Zakona, ako je veći od Hrama- ISUS JE BOG. U ovoj kratkoj rečenici Isus sebe otkriva onako kako ga mi poznamo- PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK.

 

 

 

Gospodin se oslanja pri tom na židovsku tradiciju koju razumiju svi. Naime, kruhovi koje je svećenik prinosio bili su zaprvo dvanaest tek ispečenih heljbova koji su se stavljali svaki tjedan na stol u svetištu kao spomen na dvanaest izraelskih pelemena. Ti su kruhovi bili rezervirani samo za svećenike koji su obavljali ono što je kult od njih tražio.

 

 

 

Isus spominje kralja Davida koji je prekršio zabranu diranja tog kruha koji je bio samo za svećenike. Tada David nije bio kažnjen jer je svećenik Abjatar znao za sve odredbe Zakona po kojima su odredbe nižeg ranga prestajale vrijediti pred vladarima, stoga mu je dopustio da pojede te kruhove.

 

 

 

Kada Isus govori o tome, želi podsjetiti farizeje kako ZAKON IMA SVOJE GRANICE, TE KAKO JE U DAVIDOVU SLUČAJU ZAKON PRESTAO VRIJEDITI JER JE DOŠAO NETKO TKO JE IZNAD ZAKONA. Tako im je dao do znanja kako pred njima stoji NETKO TKO JE IZNAD TOG ZAKONA- tko je ravan Zakonodavcu- Bogu. Stoga je Isus veći od Zakona I od Hrama. Na ovaj se način Isus stavio IZNAD SUBOTE, IZNAD ZAKONA, IZNAD HRAMA- a za Židove, to je mogao samo Bog. No, umjesto da shvate dobro Isusove riječi I da se prisjete njegovih čudesa kojima je stalno potvrđivao svoje božanstvo, farizeji su ga optužili da huli protiv Boga. Zato sveti Ćiril Alekdansrijski I plače nad njima: “O farizeju, vidiš da čini čudesna djela, liječi bolesne snagom koja nadilazi sve ljudsko, a ti mu pripravljaš smrt zbog zavisti” (Catena aurea)

 

 

 

Stoga, ovo razmišljanje o odnosu milosrđa I pravednosti treba ići dalje od slova zakona što ga ljudi propisuju- treba sve gledati preko Isusa: preko njegove svete ljudskosti. Valja nam gledati u Boga. Samo tako gledajući, shvati ćemo kako se Božji zakon može ispunjati na čovjeku.

 

 

 

Je li Isus ikoga ikada optužio za nešto? Je li svima oprostio koji su ga proganjali? Je li svima rekao uvijek istinu? Je li svima iskazivao ljubav? Je li ikada nekoga povrijedio nepravednim postupkom? Je li zahtijevao od ikoga nemoguće samo da se uspostavi pravda koja je narušena? Je li tražio od Petra koja ga je JAVNO ZATAJIO, DA SE JAVNO ISPRIČA? NIJE! Isus nije htio ispuniti mjeru pravednosti po zakonu oko za oko- zub za zub, već je NEPRAVDU LIJEČIO PRAVDOM KOJA JE UVIJEK U SEBI NOSILA MILOSRDNU LJUBAV KOJA JE SVE CIJELILA.

 

 

 

Za to je nužno zakone koji žele postići pravednost, uvijek oplemeniti milosrđem. U milosrđu se ta pravednsot ispunja. No nikada se pravednost ne smije zanemariti, kako se milosrđem ne bi pravdali nečasni I nepravedni postupci.

 

 

 

Kako onda postupati da bi se ispunila mjera pravednosti I da istodobno ne povrijedimo nikoga I spasimo čovjeka? Iskazivanjem MILOSRDNE LJUBAVI. Ona je uvijek milostiva, dobrostiva, sve prašta. U njoj će se lako pronaći milosrđe. Ipak, ljubav ZAHTIJEVA DA SE KAŽE ISTINA O SVEMU. Primjenjujući stoga ovaj obrazac milosrdne ljubavi, obavezni smo KAZATI ŠTO JE PRAVO- kako bi se ispunila mjera pravednosti. O ovoj milosrdnoj ljubavi progovara sveti Lav Veliki: “Prepoznaj, o kršćanine, kako najviše dostojanstvo ležu u mudrosti koja shvaća što je DOBRO prema kojem se treba upraviti, te shvaća nagrade koje su za to obećane. Kako milosrđe želi da budeš milosrdan, pravednost želi da budeš pravedan, tako Stvoritelj želi vidjeti svoj odsjaj u svome stvorenju; želi vidjeti svoju vjernu sliku koja se zrcali u ljudskom srcu, preko imitiranja koje ti trebaš napraviti kako se po tebi ostvarilo božje djelo. Neće biti frustrirani u vjeri oni koji tako djeluju, a tvoje želje postat će stvarnost, I uživat ćeš trajno u Onome kojeg ljubiš” (Sermones, 95,7).

 

 

 

Ova milosrdna ljubav, ide za tim da se nikome šteta ne napravi, a da se obnovi ono što je razrušeno nepravdom, da rane zacijele, da se uspostavi pravednost, ali ne takva koja će drugoga ubuti u ime pravednosti, već koja će uspostaviti prave odnose među ljudima, ili koja će čovjeka vratiti u pravi odnos sa Bogom.

 

 

 

Pogledajte samo ISPOVIJED. Ona nije sudište Vama, već grijehu. U njoj Gospodin uvijek Vama iskazuje ljubav PRAŠTANJEM, ali se istodobno zahtijeva da KAŽETE ISTINU O GRIJESIMA. U suprotnom, pravednost će izostati. U ispovijedi se ide za tim da se šteta napravljena grijehom popravi (nije li to pravednost) na način da se pazi na život onog koji je sagriješio (nije li to milosrđe).

 

 

 

Mt 11, 28-30

 

 

 

“Dođite k meni svi koji ste izmoreni I opterećeni I ja ću vas odmosriti. Uzmite jaram moj na sebe I učite se od mene jer sam krotka I ponizna srca I naći ćete spokoj svojim dušama. Uistinu, jaram je moj sladak I breme moje lako.”

 

 

 

JARAM JE MOJ SLADAK I BREME MOJE LAKO. Ovim riječima Gospodin pokušava ohrabriti sve one kojima je život razbijen u krhotine I ne mogu ga sakupiti na jednom mjestu. One kojima je ŽIVOT U VJERI postao težak I nemoguć zbog okolnosti u kojima su se našli, Gospodin želi podići I usmjerava ih NA SEBE- želi da se OSLONE NA NJEGA U VJERI.

 

 

 

Zato koristi I ovaj izraz JARAM I BREME. Želi im dati do znanja kako BOG ŽELI PODIJELITI ŽIVOTNE TERETE SA SVAKIM KOJI SE OSLONE NA NJEGA. JARAM je tu dobra slika takva odnosa Boga spram čovjeka.

 

 

 

JARAM je jedna sprava koja se stavljala volovima preko leđa kako bi mogli vući kola ili kako bi orali. UJARMLJIVANJE VOLOVA zapravo je dosta ovislio o čovjeku koji je volove vodio. Trebalo je biti pravi majstor kako bi sve prošlo u redu. Problem kod ujramljivanja nastaje kod volova, jer nije bilo moguće uvijek ujarmiti dva vola istih sposobnosti. Događalo bi se da je jedan slabiji I ne može pratiti jačeg, ili je jedan iskusniji I naučen je na napore koji ga čekaju. Ovo bi izazvalo probleme, jer kod NESKLADNOG RADA VOLOVA POD JARMOM događalo se da JARAM NAPRAVI RANE VOLU KOJI NE MOŽE PRATITI DRUGOGA. Stoga je važno bilo USKLADITI RAD VOLOVA DA SE TERET POSLA JEDNAKO PODNESE.

 

 

 

Zašto Isus koristi ovu sliku da bi pozvao ljude k sebi? On je spreman PODMETNUTI SEBE POD NAŠE TERETE. Zapravo, to je učinio jednom prihvativši svoj križ. Ali sada nam nudi pomoć, želi da NJEGOV JARAM PADNE NA NAŠA LEĐA, ALI NE DA BI NAS ON IZRANIO, VEĆ DA BISMO ZAJEDNO S NJIME POVUKLI NAŠE TERETE ŽIVOTA. On želi da budemo zajedno I u onim trenucima koji nas OPTEREĆUJU, RANJAVAJU, ŽALOSTE, NANOSE NAM BOL I ZLO. Želi da stavimo NJEGOV JARAM KAKO BI ON POVUKAO ZA NAS TE TERET. Pod tim jarmom, MI SMO ONAJ VOL KOJI NEĆE BITI IZRANJEN, VEĆ ISUS NAŠE RANE ŽELI PREUZETI NA SEBE. On će se izraniti našim životnim teretima, samo da bi nama olakšao život.

 

 

 

Koliko utjehe donosi susret s Kristom! Koliko samo radosti ČOVJEKU KOJI SE NA KRISTA OSLONI U SVEMU! Bog želi da se OSLONIMO NA NJEGA POD JARMOM ŽIVOTA. On će povući za nas naše terete ako Mu to pustimo. To ne znači da ćemo mi stati sa životom, a da će Bog raditi sve umjesto nas. Neće. Mi ćemo nastaviti svoj hod kroz život, ali s Kristom.

 

 

 

Kako se osloniti na Boga u svom životu? Sada bismo mogli navoditi tisuće primjera I svaki bi bio ispravan, ali mi se jedan čini simptomatičan za današnje vrijeme. Živimo u vremenu kada svi žele biti pametni, svi se žele dokazati, svi imaju neke ambicije, svi imaju planove za budućnost,... Zapravo, većina ljudi ima u SEBI ZACRTAN NEKI SVOJ STAV O SVEMU ILI NEKI SVOJ PLAN. Zaokupljeni sobom I svojim planovim, svojim mišljenjima, lako se izgubimo I VEŽEMO NA TE SVOJE PLANOVE I STAVOVE. Događa se, a kršćani od toga nisu izuzeti, da naši stavovi nisu ispravni ili da se naši planovi baš I ne ostvaruju kako bismo mi htjeli. Većina ljudi tvrdoglovao “gura svoje” u tim trenucima I ne zna ODUSTATI OD SEBE I PREPUSTITI DA SE STVARI ODVIJAJU ILI DA NETKO DRUGI IMA PRAVO.

 

 

 

Ovo “odustajanje od sebe” za nekoga tko ne vjeruje u Boga znači poraz, ali za vjernika ovo je trenutak kada taj čovjek treba kazati Bogu: JA SAM SVOJE NAPRAVIO, IMAM ISPRAVNU NAKANU, ALI NE MOGU DALJE- UPRAVI TI BOŽE SVIME, PA NEKA BUDE TVOJA VOLJA. Ovo se na žalost ne događa uvije, jer, ni “najžešćim” vjernicima nije lako odustati od sebe.

 

 

 

Tu nas Gospodin čeka: kada moramo odustati od sebe, od svojih planova, od svojih stavova; kada se u očima svijeta čini kako smo poraženi- tu nas Gospodin čeka da se u NOŠENJU TERETA OSLONIMO NA NJEGA. Ta On je Bog, a Bog svime UPRAVLJA SVOJOM DOBORTOM. Može li biti onda boljeg oslonca za nas u životu? Ma koliko god nam se životni tereti činili teškim, Gospodin ih može ponijeti na sebi. Pustiti će da ga jaram izrani zbog nas koji ne možemo povlačiti kao On. ČEKAT ĆE I USKLADIT ĆE SVOJ HOD S NAŠIM POD TERETOM ŽIVOTA KAKO BI NAM SVE OLAKŠAO.

 

 

 

 

 

JARAM je za Židove bila riječ koju su koristili za MOJSIJEV ZAKON. Oni su sami bili svjesni kako je taj zakon s vremeno postao kompliciran dodavanjem odredaba, te kako im je postao NESNOSAN TERET kojeg često sami nisu mogli nositi. Drugim riječima, kada bi htjeli živjeti svoju vjeru u svakodnevici, to se zanlo pretvoriti u sovjevrsno “mučenje” samoga sebe bez pravih razloga.

 

 

 

Isus ovdje donosi jednu novinu: Njegov jaram je njegov zakon- ZAKON LJUBAVI I koji taj zakon želi živjeti u svom životu, S NJIM ĆE ŽIVJETI I KRIST. Kako bi ZAKON LJUBAVI mogao živjeti potrebno je PONIZNO I KROTKO SRCE KOJE VOLI SVE OKO SEBE. Takvo srce ima Bog; takvo srce ima Isus.

 

 

 

 

 

Mt 11, 25-27

 

U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.«

 

 

 

Isus podsjeća na to kako se snaga vjere ne mjeri ljudskom snagom, već nečim sasvim drugim. Za razliku od drugih učitelja svoga vremena koji su žudjeli za dobrim i poznatim imenima među slušateljima, Isus se zadovoljan što ga prihvaćaju prije svega jednostavni i ponizni ljudi. To su zapravo oni “maleni” koji se ne oslanjaju na vlastitu mudrost ili snagu, niti sebe drže osobito važnim u očima ljudi.

 

 

 

Isus slavi Oca zbog toga i ova kratka molitva jedanje biser u evanđeljima u kojem se Isus predstavlja kao ONAJ KOJI POZNAJE OCA- KAO SIN BOŽJI. Ovo je i za nas poseban trenutak jer nam Isusove riječi otvaraju novu perspektivu gledanja na Boga: BOG NIJE SAM U SEBI- BOG JE JEDAN, SAZDAN OD TROJE- OD TRI OSOBE KOJE SE POSEBO POŠTUJU I VOLE. Ovo je svjedočanstvo o najdubljim osjećajima koje Isus ima spram Oca: “Njegov potresan govor koji počinje sa – Da oče- opisuje dno Isusova srca i njegovo pristajanje uza sve što želi Otac. Bio je to jedan odjek na – Neka mi bude po riječi tvojoj- izrečen od njegove Majke u trenutku začeća; bio je to jedan uvod u ono što će kazati Ocu sa Križa u svojoj agoniiji. Čitava molitva Isusova ispunja se u tom pristajanju u ljubavi svim srcem, svim svojim ljudskim srcem uz otajstvo volje Oca” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2603).

 

 

 

U mnogim religijama Bog je zazivan kao Otac. Božanstvo se često smatra "ocem bogova i ljudi". U Izraelu Bog se naziva Ocem ukoliko je Stvoritelj svijeta. Jos više Bog je Otac Izraelu svome "prvorodjencu" (Izl 4,22) zbog Saveza i dara Zakona. Naziva se i ocem Izraelova kralja. No Bog je osobito "Otac sirota", siročadi i udovica, koji žive pod zaštitom njegove ljubavi.

 

Označujući Boga imenom "Otac" govor vjere ističe nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i njezna brižnost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Božja nježnost može izreći i slikom majčinstva koja još više izrazava Božju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji čovjeku na neki način prvi Božji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje takodjer da su roditelji pogresivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muško ni žensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo, iako im je on izvor i mjerilo: nitko nije otac kao što je to Bog.

 

Isus je objavio da je Bog "Otac" u nečuvenom smislu: nije to tek kao Stvoritelj, on je vječno Otac u odnosu prema svome jedinorodjenom Sinu, a ovaj je opet Sin samo u odnosu prema svom Ocu: "Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti" (Mt 11,27).

 

Zato apostoli ispovijedaju Isusa kao "Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog" (Iv 1,1), kao "sliku nevidljivoga Boga" (Kol 1,15), kao "odsjaj Slave i otisak Bića njegova" (Heb 1,3).(KKC, br. 238-241).

 

Možda je ovo trenutak za razmišljanje o Bogu preko roditeljske ljubavi. Za shvatiti zašto Isus Boga naziva Ocem, valja se sjetiti kako je Isus bio istovremeno i Bog i Čovjek, a kao Čovjek je imao Majku. Osim toga, ovaj naziv OTAC povezuje Isusa sa židosvkom tradicijom prema kojoj se Bog odnosio spram izabranog naroda kao što se BRIŽNI OTAC ODNOSI PREMA SVOM DJETETU. Podsjećam kako je riječ o izrazito patrijahalnom društvu, pa je OTAC onaj koji je u obitelji odgovoran za njezinu sudbinu.

 

S druge strane, LIK OCA nas na neki način dovodi da o Bogu Ocu razmišljamo u kontekstu RODITELJSKOG ODGOJA. Jasno je kako OTAC I MAJKA NE ODGAJAJU DJECU NA ISTI NAČIN. Kod majke se briga za djecu očituje stalnim upozoravanjim, stalnim skretanjima pozornosti, čestim zabranama. Majka je ta koja u obitelji stalno bdije nad svojom djecom kao kvočka nad pilićima. Isto tako, zna se kada majka odredi neku kaznu da ne postoji način da se ta kazna izbjegne. Ona je odgojna, ali majka uvijek inzistira na njoj. U tom “kažnjavanju” krije se tajna majčinske ljubavi. Majka koja bi dala svoj život za svoju djecu sada ih kažnjava, ali ne kako bi ih kaznila, već poučila na poseban način.

 

 

 

Kod oca se stvari događaju na drugačiji način. Otac je onaj koje ČESTO NE VIDIMO TIJEKOM DANA, jer on radi i radeći POKUŠAVA PRISKRBITI POTREBNO SVOJOJ OBITELJI. U tom smislu očev bi rad odgovarao onom idealu Božje Providnosti kojom smo zbrinuti u svemu. Kao što bi otac na jedna tih i neprimjetan način unio u život obitelji sve ono što je obitelji potrebno, tako i Bog unosi sve potrebno u naš život. Stvari se kod Boga malo kompliciraju, jer BOGA NE VIDIMO, ALI ČESTO PUTA NE VIDIMO NI DJELOVANJE NJEGOVE PROVIDNOSTI. Otac u tom smislu u svom liku biva najbliži odraz Boga i njegova djelovanja.

 

 

 

Žalosno je, ali mnogi očevi ne odgovaraju tom opisu i sve je više onih očeva koji ne skrbe za svoju obitelj na pravi način. Sve su im više važniji njihov izgled i ono što drugi misle o njima, nego jedan pravi muževan stav oca obitelji i supruga. Rekao bih kako su naspram onih nesretnika koji dane gube po kafanama, drugi posve feminizirani. Dok se jedni ponašajo bezbroižno ne brinući se o ničem, drugi se ponašaju “ženskasto” brinući se o sebi. Srećom, i jedni i drugi, još uvijek su manjina.

 

 

 

Majka bi onda trebala odgovarati slici Crkve. Ne zovemo Crkvu bez razloga “Majkom”, jer Crkva o svima brine poput majke. Ona je ta koja djeci IZRAVNO DONOSI SVE ŠTO JE OTAC UNIO U OBITELJ, ona nas hrani sakramentima, donosi blagoslov, ali ona također poput brižne majke opominje i upozorava.

 

 

 

Tako majka na sebe preuzima najveći dio odgovornosti za svoju djecu, jer ona je ta koja više vremena provodi sa svojom djecom u izravnom kontaktu; ona je ta koja donosi trenutne odluke s kojima se otac ne bavi. Znate kako je ono u obitelji kada djeca žele nešto dobiti, idu najprije ocu jer računaju kako će im on prije dati. Očevi su slabi na svoju djecu, pa im se smiluju i kada treba i kada ne treba. No, mudar otac u dvojbama obično kaže onu poznatu: “Pitaj mamu, pa ako ti ona dozvoli...” Takav je odnos Oca i Majke, Boga i Crkve: Bog- Otac je sve svoje ovlasti prenio na Crkvu- Majku, pa kome se oprosti, oprošteno mu je,...

 

 

 

Ovo ne treba shvatiti kao izbjegavanje obaveza, već kao jedan način izražavanja ljubavi. Kako su mjačinska i očinska ljubav različite, tako je različit njihov odnos u odgoju djece: otac ne zna na pravi način kazniti djecu, i kada to čini često to biva pretjerivanje; majka u svemu tome nalazi MJERU i zna do koje točke može djecu kažnjavati, ali ne radi kazne već radi odgoja- iz ljubavi. Jednako, majka ne zna – zbog svoje velike brige o djeci- do koje mjere popustiti djetetu; otac naprotiv, kada popušta, djeluje kao da iskazuje milosrđe.

 

 

 

Vidite, o ovoj slici nalazimo Crkvu i Boga. Crkva, poput zrele i dobre majke STAVLJA GRANICE U ODGOJU DJECE- granice koja djeca ne smiju prelaziti u svom ponašanju i o kojima se moraju naučiti. Riječ je dakako o moralnim granicama koje nas, kao kršćane po ponašanjau u svakodnevici razlikuju od pogana. Kada se majku ne sluša, te se granice brišu i djeca, bez obzira što se nazivaju kršćanima, ne ponašaju se poput kršćana.

 

 

 

Nasuprto tome, Bog poput milosrdna oca čeka raširenih ruku na svako svoje dijete koje mu se želi vratiti. Sve mu proviđa, ali mora preko Majke do Oca koji će mi OPROSTITI SVE NEPODOPŠTINE. I tu je Bog kako bi nam iskazao MILOSRĐE i preko milosrđa veliku svoju LJUBAV. Ali do tog se milosrđa dolazi preko Crkve. Kada jedno dijete napravi glupost zbog koje se majka srdi, onda to nije problem, jer majka “zna mjeru” u kažnjavanju. No kada se napravi greška (čitaj grijeh) zbog koje bi se otac mogao rasrditi, MAJKA ZNA DA JE ONA NEMOĆNA U OPRAŠTANJU, DA TAKVO ŠTO MOŽE SAMO OTAC OPROSTITI KAKO BI U OBITELJI VLADAO RED, PA MAJKA POSREDUJE KOD OCA, BAŠ KAO ŠTO CRKVA POSREDUJE KOD BOGA. I KADA OTAC OPROSTI, I MAJCI I DJETETU JE LAKŠE. Bog je stoga dao SAKRAMENTE, a napose sakramente ISPOVIJEDI I PRIČESTI, kako bismo PREKO MAJKE STIZALI DO OČEVA MILOSRĐA. Nitko ocu ne može opravdati djecu kao majka, pa tako nitko vjernika ne može zagovarati kao Crkva.

 

 

 

U narodu se kaže kako “majka drži tri kantuna kuće” želeći se time naglastiti velika ljubav i trud koji svaka majka ulaže kada se brine za svoju obitelj. Što je s ocem? Otac se ne vidi u cijeloj priči. Uistinu, nije normalno da otac mijenja majku, jer majčinsku ljubav nitko ne može zamijeniti. No, otac je tu kada se donose teške odluke, otac je tu kada se treba “staviti” ispred obitelji, otac je tu kada treba zaštiti sve, kada treba žrtvovati sebe posvema radi boljitka žene i djece. Premda ga “nema” on je prisutan na jedan drugačiji način: on ne nosi “kantune kuće”, već bi on trebao “biti u temeljima obitelji”. I uglovi se kuće oslanjaju na temelje, a tamo gdje temelji nisu čvrsti- ni kantuni ne stoje dobro.

 

 

 

Temelji se kuće ne vide, ali ipak podnose na svoj način teret cijele kuće. Tako je sa ocem u obitelji (ako se ponaša poput oca)- tako je sa Bogom i Crkvom. Boga nitko nikad nije vidio, ali se sva naša vjera oslanja na Njega. Stoga nam je i poslao Sina da nas upozna sa sobom- da nam Sin pokaže kakav je Otac i da nas preko Majke dovede k njegovu milosrđu

 

 

 

 

 

Mt 10,34 –11, 1

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »»Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.Pošto Isus završi upućivati dvanaestoricu učenika, ode odande naučavati i propovijedati po njihovim gradovima.«

 

 

 

UVOD

 

Gospodin nas današnjim evanđeljem opet vraća križu: “Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan”. Izgleda kako je križ KRŠĆANSKA NUŽNOST. Unatoč Isusovim riječima, svi nekako nevoljko gledamo na svoje križeve. Nitko ga baš s oduševljenjem ne prihvaća, jer križ nosi jednu tegobu, uvodi nas u mučne situacije, često nas razara iznutra I opterećuje nas čak I samim razmišljanjem o njemu. Unatoč svemu tome, KRIŽ JE ZA KRŠĆANINA NUŽNOST.

 

 

 

LJUBAV PREMA BOGU I BLIŽNJIMA

 

Zašto je križ kršćanska nužnost? Čitamo kako Gospodin najprije govori: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan”. Prije nego počne govoriti o KRIŽU, govori o LJUBAVI. I naglašava kako nitko nije dostojan njegove blizine, ako ljubi više one koji mu u životu najviše znače. Kako mogu ljubiti nekoga više od majke ili oca, od brata ili sestre? Pitanje je zapravo kako mogu ljubiti Boga više od njih? Nije problem u deklarativnom izražavanju ljubavi prema Bogu- svi ćemo naime kazati kako Boga volimo, već je problem u DJELATNOM POKAZIVANJU LJUBAVI PREMA BOGU. Boga naime, nitko nikada nije vidio. Vidjeli smo Boga u Sinu Božjem, ali Oca I Duha Svetoga- nitko ih nije mogao vidjeti. Kako onda nekome koga ne vidiš iskazati ljubav?

 

Mi ljubimo Boga kada svoj život pretvaramo u STALNU POTRAGU ZA BOGOM. Postoji izreka kako BOG TRAŽI LJUDE, ALI SE POVREMENO SKRIVA OD NJIH KAKO BI ONI TRAŽILI NJEGA. Onaj koji ga traži nalazi ga u poslu, u obitelji, u radostima, u bolima,... gotovo u svakom trenutku svoga života. Sve ovo zapravo odgovara onim zapovijedima ljubavi koje nam je Gospodin ostavio: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. (38) To je najveća i prva zapovijed. (39) Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (Mt 22,37-39). Ovim je riječimo zapravo pojasnio kako se Boga ljubi: PREKO LJUBAVI SPRAM BLIŽNJIH.

 

Ipak, danas nam se čini kako Isus od nas traži da napravimo korak dalje: LJUBI BLIŽNJEGA, ALI AKO NE LJUBIŠ MENE VIŠE OD BLIŽNJEGA- NISI BOGA DOSTOJAN. Drugim riječima, ljubav prema Bogu se izražava ljubavlju prema bližnjima, ali ta ljubav prema bližnjima NE SMIJE NADOMJESTITI LJUBAV PREMA BOGU ILI POSTATI VAŽNIJOM OD NJE. LJUBAV PREMA BOGU MORA BITI NA PRVOM MJESTU. Razlog je jednostavan. Često puta ljudi koji nas okružuju priskaču u pomoć na čudan način- nisu trebali, ali su učinili nešto bez posebnih razloga; nisu planirali, ali su došli kod nas I pomogli nam,...Niz je primjera kako BOG DOVODI LJUDE K NAMA. Dovodi nam LJUDE KOJI NAM TREBAJU POMOĆI, UTJEŠITI, OHRABRITI U NEČEM I zapravo nas tako upravlja svojom Providnošću kroz ovaj život. Drugim riječima, BOG NAS PRVI LJUBI I IZ LJUBAVI PREMA NAMA DOVODI NAM POMOĆ U OBLIKU NAŠIH BLIŽNJIH. Tako, LJUBEĆI I POŠTUJUĆI BLIŽNJE ZAPRAVO SAMO ODGOVARAMO NA LJUBAV BOGA. Mi ne znamo što će se zbiti u slijedećem trenutku, zato ne možemo predviđati neke stvari koje nas iznenada spopadnu radi našeg dobra, ali Bog može I čini. Kao zahvalu za takvo djelovanje u ljubavi spram nas, mi ljubimo bližnje.

 

 

 

KRIŽ- ČISTA LJUBAV SINA PREMA BOGU OCU

 

Gdje je tu križ kojeg trebamo uzeti na se svaki dan? Sveti Ivan Zlatousti kaže: “krštenje je za nas isto što I KRIŽ I SAHRANJIVANJE ZA KRISTA. Ipak, postoji jedna razlika: SPASITELJ JE UMRO U TIJELU, dok mi naprotiv trebamo UMRIJETI DUHOVNO. Stoga Pavao apostol NE kaže kako smo uneseni s Kristom u njegovu smrt, nego je to SLIČNO NJEGOVOJ SMRTI” (In Romanos, 10). Naš križ prije svega predstavlja DUHOVNU PATNJU I UMIRANJE. U tom se smislu valja povesti za Isusovim primjerom. Pogledamo li mjesto iz Isusova života koje je s obzirom na patnju najbliže našim životima onda bismo mogli pokazati na Getsemanski vrt. Tu je početak Isusove patnje I muke- TU JE ISUS DUHOVNO UMRO I PATIO znojeći se krvavim znojem. Što je obilježilo one mučne trenutke molitve u vrtu? Meni se čini kako su to bile Isusove riječi: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti. (...) Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!” (Mt 26,39.42).

 

Isus kroz svoje duhovnon umiranje traži volju očevu. BOG JE SVOGA SINA KOJEG JE NAJVIŠE LJUBIO OBDARIO NAJVEĆIM KRIŽEM. Sukladno tome, Bog pred onoga kojeg više ljubi stavlja teži križ. U tom smislu krž je nužan kako bismo upoznali BOŽJU LJUBAV PREMA NAMA. No, kada nas sustignu križi ljuti, ne mislimo o ljubavi Božjoj već o muci kroz koju prolazimo. Ljudi se u tim trenucima opiru svemu, I jasno je kako ne vide čisto ispred sebe volju božju u tim momentima muke. Ono što se od čovjeka koji nosi svoj križ traži jest samo DA TRPI I ISTRPI. Bog koji daje križ, uvijek daje I dovoljno snage za njegovo nošenje, a kad smo pri kraju snaga On je taj koji ga preuzima na sebe. Što zapravo Bog hoće s tim privhaćanjem patnje?

 

Ne želi nas mučiti, već nas uči UMIRATI. Ovo umiranje je jedno DUHOVNO UMIRANJE U SVOJIM ŽELJAMA, U SVOJOJ VOLJI. Kada se to čini, mi nestajemo I s nama nestaje “prostor” naših želja koji se U NAMA OTVORA ZA DRUGU OSOBU. Kada ostanemo BEZ SVOJIH ŽELJA, NAŠA LJUBAV USMJERAVAT ĆE SE DRUGIMA. Tako križ zapravo služi da se najprije LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU PROČISTI OD SEBELJUBLJA.

 

U tim trenucima muke I patnje, osjetit ćemo ZAHVALNOST PREMA LJUDIMA KOJI NAM POMAŽU, I ta zahvalnost izraz je ove mukom pročišćene ljubavi. Shvatit ćemo I ono što u običnim situacijam ne shvaćamo: razumjet ćemo lakše kako ti ljudi NEMAJU OBAVEZU PREMA NAMA, KAKO ČINE ŠTO ČINE IZ LJUBAVI, A KADA NETKO POMAŽE IZ LJUBAVI, ONDA JE BOG POKRETAČ DJELOVANJA TAKVA ČOVJEKA. BOG JE LJUBAV I KOJI LJUBAV NOSE U SEBI, BOGA U SEBI NOSE I BOG IM POTIČE NA DJELOVANJE.

 

Preko LJUBAVI TIH DOBRIH LJUDI shvatit ćemo da ih je BOG POSLAO K NAMA. Uz sve nejasnoće bit će nam jasna jedna stvar: BOG JE UZROK TOGA ŠTO SU TI LJUDI OKO NAS I POMAŽU NAM U NEVOLJAMA. Tako će preko ljubavi bližnjih KRIŽ PROČISTITI NAŠU LJUBAV PREMA BOGU.

 

 

 

KRIŽ KAO NUŽNOST

 

Vidmo kako nam se križ daje ne zbog muke, već zbog LJUBAVI: DA SE LJUBAV PROBUDI I PRODUBI NAMA. Kako svojim križevima, u svim onim trenucima kada TRPIMO, kada se DRUGIMA PODLAŽEMO IZ LJUBAVI, ili PATIMO IZ NEKOG DRUGOG RAZLOGA, ZAPRAVO NIJEČEMO SEBE, mi stavljamo postrance svoje prohtjeve kako bi se realizirali tuđi. Kršćanin koji se trudi zanijekati samoga sebe- svoju volju ne vršiti u korist vršenja tuđe volje, taj zadobiva nov život, Isusov život. Upravo to nijekanje samoga sebe jest ono što obilježava molituv u Getsemaniju.

 

Privaćanjem križeva, mi pokazujemo kako Boga ljubimo, a Bog onima koji ga ljubi, UZVRAĆA JOŠ VEĆOM LJUBAVLJU. Tako nas svojom milošću, svojom ljubavlju, polako PREOBRAŽAVA DA DOBIJEMO ISTE OSJEĆAJE KOJE KRIST GAJI PREMA LJUDIMA I DOGAĐAJIMA. Počinjemo ga oponašati I polako postajemo poput pravog SINA BOGU SVOME.

 

S vremenom će nas zanimati samo jedno: ISPUNITI VOLJU BOŽJU U SVOM ŽIVOTU. Tako ćemo se preko križa PREOBRAŽAVATI I polako ćemo PRONICATI VOLJU BOŽJU KAO PRAVI SIN BOGA. To je kao I sa djecom koja PREPOZNAJU POLAKO ŠTO OTAC OD NJIH TRAŽI. Za to je potrebno nekada da DIJETE MALO PRETRPI, da se NE DOGODI ONO ŠTO DIJETE ŽELI. S vremenom, dijete bez puno objašnjavanja ZNA I RAZUMIJE OČEV GOVOR BEZ PUNO RIJEČI.

 

Križ je NUŽNOST ako želimo otkriti onu ljubav kojom je Bog Otac ljubio svoga Sina. Po našim križevima pokazat će I nama koliko nas voli, samo ako pustimo sebe I svoje želje ostavljajući prostor Božjim željama za nas- Božjoj volji.

 

 

 

 

 

Izl 2, 1-15a

 

U one dane: Neki čovjek od Levijeva koljena ode i oženi se djevojkom Levijkom. Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je lijep, krila ga je tri mjeseca. Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trske, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trsku na obali Rijeke. Njegova sestra stane podalje da vidi što će s njime biti. Faraonova kći siđe k Rijeci da se kupa, dok su njezine sluškinje šetale uz obalu Rijeke. Opazi ona košaricu u trski, pa pošalje sluškinju da je donese. Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete! Muško čedo. Plakalo je. Njoj se sažali na nj. »Bit će to hebrejsko dijete«, reče. Onda njegova sestra rekne faraonovoj kćeri: »Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama, da ti dijete doji?« »Idi!« odgovori joj faraonova kći. Tako djevojka ode i pozove djetetovu majku. »Uzmi ovo dijete — rekne joj faraonova kći — i odgoji mi ga, a ja ću te plaćati.« Tako žena uzme dijete i othrani ga. Kad je dijete odraslo, ona ga odvede faraonovoj kćeri, koja ga posini. Nadjene mu ime Mojsije, »jer sam ga — reče — iz vode izvadila.«

 

Jednog dana, kad je Mojsije već odrastao, dođe među svoj narod i vidje njegove muke. Spazi tada kako neki Egipćanin tuče jednoga Hebrejca — brata njegova. Okrene se tamo-amo i, vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak. Izađe on i sutradan te zateče dva Hebrejca kako se tuku. »Zašto tučeš svoga druga?« rekne napadaču. Ovaj odvrati: »Tko te postavi za glavara i suca nad nama? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?« Mojsije se uplaši pa će u sebi: »Tako! Ipak se saznalo.« Kad je faraon to dočuo, htjede Mojsija pogubiti. Zato Mojsije pobjegne od faraona i skloni se u midjansku zemlju.

 

 

Ps 69, 3.14.30-31.33-34

 

Tražite, ubogi, Gospodina, i oživjet će vam srce.

 

U duboko blato zapadoh, i nemam kamo nogu staviti; u duboku tonem vodu, pokrivaju me valovi. No tebi se molim, Gospodine, u vrijeme milosti, Bože; po velikoj dobroti svojoj ti me usliši po svojoj vjernoj pomoći! Ja sam jadnik i bolnik — nek me štiti tvoja pomoć, o Bože! Božje ću ime hvaliti popijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Gledajte, ubogi, i radujte se, nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite. Jer siromahe Gospodin čuje, on ne prezire sužanja svojih.

 

 

Mt 11, 20-24

 

U ono vrijeme: Stane Isus prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.«

 

»I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi.«

 

 

 

Gospodin često prolazi našim životima kao kroz Kafarnaum i Korozain radeći bezbroj čuda koja ne primjećujemo ili koja ne diraju naše srce. Osjetimo tek malo ushita u trenutku čuda, a onda slijedi povratak na stari život. Kao da nas ni najmanje nas ne dira njegov poziv na obraćenje.

 

 

 

Dakako, ne govorimo o onim čudima koja se spominju u Evanđeljima. Riječ je o sitaucijama u svakodnevici koje bi trebale dotaknuti naša srca preko bližnjih i situacija u kojima se nađu bilo oni, bilo mi sami. To su situacije koje nam “daju za misliti”, koje potresaju s ciljem da se nešto PROMIJENI U NAMA. Upravo to je i bio cilj mnoštva čudesa koja je Isus radio: obraćenje Bogu i promjena života. Isus je radio čuda kako bi raspalio vjeru u ljudima, kako bi ih potakao na obraćenje, a OBRAĆENJA NE MOŽE BITI BEZ KAJANJA.

 

 

 

Jao tebi Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Gospodin one riječi izgovara s boli, vidjevši da stanovništvo tih gradova nije ispunila milost kojom ih je obilno obasipao. Slijedili su ga jedno vrijeme, divili se- vidjevši neko ozdravljenje- izgledali su oduševljeni,..., međutim, U DUBINI DUŠE OSTALI SU DALEKO OD KRISTA” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Kristom, VI-153). Ti česti susreti s Kristom, nisu u konačnici utjecali na njihov život onako kako je to Krist htio. Ostali su hladni spram Boga.

 

 

 

Isus je htio da PROMIJENE ŽIVOT, DA NAPRAVE ZAOKRET PREMA BOGU, a toga nema bez KAJANJA. Jedno iskreno kajanje podarazumijeva kako u sebi OSJEĆAMO NA ODREĐEN NAČIN KAKO SE NEŠTO RANJAVA U NAMA. Ranjava se čistoća duše- ona čistoća koju je duši darovao Bog. U nama NEŠTO PUCA zbog neke počinjene greške ili grijeha. Događa se jedno CIJEPANJE NEKOG STAVA U NAMA KOJI NAS JE UVODIO U GRIJEH, i to cijepanje možemo opisati preko BOLI ZBOG GRIJEHA.

 

 

 

Bez te BOLI koja se osjeća kao bol krivnje, ili bol jer sam uvrijedio nekoga, zapravo i nema pravog kajanja. No to nije nužno neka sjetilna bol, neka bol koju osjećamo kao bol neke tjelesne rane. Više je riječ o jednom osjećaju gađenja i prijezira, a ne o nekoj emotivnoj reakciji. Bez te boli- nema pravog kajanja. “Više od samog grijeha, Boga ljuti i vrijeđaju grešnici koji ne osjećaju nikakvu bol zbog sovjih grijeha” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom mateju, 14). “Kako me žalosti kada vidim da ne osjećaš nikakvu bol zbog svojih malih grijeha! Jer, to zapravo znači kako do sada nisi započeo s nikakvim pravim nutarnjim životom” (Sveti J. ESCRIVÁ DE BALAGUER, Put, br. 330).

 

 

 

“Ta bol zbog grijeha, to kajanje sastoji se u osnovi od žalosti i od iskrenog gađenja nad uvrijedom koja je nanesena Bogu, od tuge i od prijezira prema počinjenom grijehu, s odlukomda više ne griješimo” (Usp. TRIDENTSKI SABOR, 14. sjednica, kan. 4., Denzinger 987). “To je okretanje dobru, obraćenje koje dovodi do rađanja novog života u nama” (M. Schmaus, Dogmatska teologija, sv. VI. Str.562).

 

 

 

Iskrena bol zbog grijeha, PRAVO KAJANJE NISU u osnovi OSJEĆAJI, VEĆ SPREMNOST DA SE IZBJEGNE PRIGODA ZA GRIJEH. Kajanje, kao i ljubav nisu stvar emocija već VOLJE. MOŽE SE NEKOGA VOLJETI BEZ NEKOG SILNOG IZLJEVA EMOCIJA, pa se ljubav tako izražava više djelima. MOŽE SE KAJATI BEZ EMOCIJA, te djelima pokazati kako ŽELIMO IZBJEĆI GREŠNU PRIGODU.

 

 

 

Kao što je moguće Boga, pa i čovjeka voljeti bez da se imaneke duboke izljeve emocija, moguće je i kajati se na isti način. Naime, ova BOG KOJA SE “OSJEĆA” ZBOG GRIJEHA, je zapravo BOL JER GRIJEH RANJAVA LJUBAV. Ranjava ljubav čovjeka i ranjava ljubav Boga prema čovjeku. Nama, kada nekoga povrijedimo biva žao. Puca nma srce. Jednako bismo trebali osjećati spram Boga. Tada bi ova bol bila BOL RASKAJANOG SRCA, koje samo želi VRATITI SVOJU LJUBAV NA PRAVO MJESTO.

 

 

 

TA RANJENA LJUBAV, ČIJU BOL OSJEĆAMO U SEBI, GONI ČOVJEKA DA TRAŽI OPROŠTENJE. Jednako je u odnosu dvoje ljudi, baš kao i u odnosu Bog i čovjek. RANJENA LJUBAV ČIJA SE BOL OSJEĆA POTIČE NA TO DA SE MOLI ZA OPROŠTENJE. O ovoj ranjenoj ljubavi piše RAIMOND LLULL u svojem djelu Knjiga o Prijatelju i Ljubavi: “Prisjetio se Ljubavnik svojih grijeha i u strahu od pakla htjede zaplakati, ali ne mogaše. Molio jeLjubljenoga za suze, a mudrost mu odgovori da ČEŠĆE I JAČE PLAĆE IZ LJUBAVI PREMA SVOM LJUBLJENOM, nego zbog straha od paklenih muka- jer njemu je draži plač iz ljubavi, negoli suze koje se prolijevaju iz straha” (Raimond Llull, Llibre d`Amic e Amat, 341).

 

 

 

Bog NE ŽELI DA STRAHUJEMO OD NJEGA, VEĆ ŽELI DA GA LJUBIMO, i ta ljubav, kada biva ranjena, preko boli signalizira čovjeku da je sagriješio, i ta bol ga treba poticati na kajanje, a kajanje na ispovijed. Tako, LJUBAV JEST PRAVI RAZLOG ISPOVIJEDI, A NE GRIJEH. Bog ne želi da se ispovijedamo iz straha, već iz ljubavi! “Koliko god su trajniji u nama bol i kajanje zbog naših grijeha, toliko se brže događa naše ozdravljenje” (Kasijan, Colaciones,19). “Ne zaboravi da je BOL kamen u kojeg udara Ljubav” (Sveti J. ESCRIVA DE BALAGUER, Put, br. 439). “Petar je izišao vani i gorko zaplakao. Ispovijedio je tako svoj grijeh. Plakao je gorko jer je znao ljubiti, i jako brzo je slatkoća ljubavi zamijenila gorčine boli” (Sveti Augustin, Govor, 295).

 

 

 

Ovakvo gledanje na kajanje trebalo bi otvoriti novo poglavlje u našem ODNOSU PREMA SVOJIM GRIJESIMA. Prema njima se ne smijemo odnositi kao prema nečem neizbježivom ili nečim što je nepromjenjivo. Čak i onda kada nam se čini kako grijeh ne izlazi iz našeg života, ili nam se čini kako smo potpuno nemoćni pred njim. Ono što je važno jest DA SE SA NIJEDNIM GRIJEHOM NE SMIJEMO POMIRITI: moramo biti u ratu s grijesima. Ne se opustiti i kazati: predajem se, ne mogu više. Osim toga, prema nijednom grijehu ne smijemo se odnositi kao prema nečem bezazlenom, jer nijedan, pa ni najmanji grijeh nije bezazlen. Svaki nas odvlači od Boga.

 

 

 

U tom smislu, česta ispovijed je najbolji lijek za ovo. “Onaj koji se često ispovijeda neće biti zadovoljan sa jednom običnom ispovijedi, već će nastojati učiniti jednu DOBRU ISPOVIJED, koja će učinkovito pomagati duši u njenim nastojanjima da slijedi Boga. Kako bi se česta ispovijed ispravno shvatila, i kako bi zaista postigla navedeni cilj, potrebno je ozbiljno prihvatiti ovaj princip: BEZ KAJANJA NEMA OPROSTA GRIJEHA! Iz ovoga izrasta načelo česte ispovijedi po kojoj se: NE ISPOVIJEDA NIJEDAN LAKI GRIJEH AKO NEMA OZBILJNOG I ISKRENOG KAJANJA! Uvijek naime postoji jedno općenito kajanje koje se tiče boli i žala zbog grijeha svoje prošlosti. Ali za čestu ispovijed, ovo opće kajanje može biti samo iznimka i nema veliku vrijednost” (B. BAUR, Česta ispovijed, str. 37-38).

 

 

 

ČESTA ISPOVIJED ili UČESTALA ISPOVIJED ozbiljna je stvar, premda se čini kako neki tome pristupaju olako. Kao uzrok takvom načinu ispovijedanja, nalazimo LJUBAV PREMA BOGU KOJU GRIJEH RANJAVA, pa bol ljubavi potiče čovjeka na ovakvu ispovijed.

 

 

 

Druga stvar koju trab uzeti ozbiljno jest ono što je Baur napisao: bez iskrenog i ozbiljnog kajanja nema oprosta! Potrebno je dublje promišljati o svojim grijesima, priznati vlastite propuste, a ne kriviti druge za njih. Potrebno je priznati grijehe “bez lažnih isprika i bez čuđenja nad sobom kada se pojave slabosti ili grijesi koje držasmo već nadvladanima, (…) a u svakodnevnom ispitu savjesti, trebali bismo sovje greške više gledati kao uvrijede Bogu, a manje kao svoju bijedu. Ne povežemo li svoje propuste i padove s ljubavi prema Bogu, bit ćemo skloni tražiti isprike za njih; tako ćemo ostati bez motivacije da zadržimo ovu trajnu sklonost prema skrušenosti, kajanju i zadovoljštini za grijehe. Nikada ne možemo izravnati dug prema Bogu” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Kristom, VI-153). Naprotiv, mi smo onaj dužnik koji nije imao čime platiti kojeg nalazimo u Isusovu govoru u Mt 18,25.

 

 

 

Stoga, ČESTA ISPOVIJED trebala bi nas više približavati Božjem Milosrđu nego nama samima. Sebe bismo pomoću te milosti trebali jasnije vidjeti, a bol i kajanje podsjećali bi nas stalno na ranjenu ljubav prema Bogu. Tako, milosrđem liječeni, primamo milost na milost; ljubav na ljubav.

 

 

 

U ispovijedi pristupamo, ne samo izliječenju, već BOŽJEM OPRAVDANJU: “Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. 16I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem.” (Rm 5,15-16). U tom smislu, nakon tolika opravdanja od strane Boga, nije li jasno koliko nas voli?! Nije li jasno koliko izljeva milosti ide preko tih opravdanja?! Stoga, “grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! (…) gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: 21kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (Rm 5,18-21).

 

 

 

 

 

 

 

Pnz 30, 10-14

 

Mojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.

 

Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.«

 

 

 

Mojsije poziva narod da se OBRATI “Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.Jasno govori kako obraćenje ne ovisi o Zakonu, već o SRCU ČOVJEKA. U tom smislu Zakon Božji BLIZU JE ČOVJEKA- U NJEMU, i sam čovjek ga mora pronaći u sebi kako bi ga vršio, kako bi se Bogu obratio.

 

 

 

Ova BLIZINA Boga čovjeka zapravo je određena LJUBAVLJU koju čovjek nosi u sebi. I kada bismo ljubav mogli mjeriti metrima, onda to ne bismo mogli učiniti u sebi, već bismo tu svoju ljubav morali “iznijeti iz svog srca”, vani. A kada to učinimo, ljubav nije moguće više zadržati za sebe, već se daruje drugome. U tom smislu, ova BLIZINA određena je BLIZINOM NEČIJEG SRCA MOJEM SRCU.

 

 

 

Stoga, Riječ Božja postaje bliska kada se oživi ljubavlju kojom ljubim BLIŽNJE: ONE KOJI SU MI BLIZU. Riječ Božja, Zakon Božji mrtav je dok ga netko ne oživi svojim srcem, stoga Mojsije i upozorava: “Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.

 

 

 

Pitanje koje sebi možemo postaviti jest isto pitanje koje farizej postavlja Isusu u evanđelju o dobrom samaritancu: “A tko je moj bližnji?

 

 

 

Gledajući samo Stari Zavjet, stvar s BLIŽNJIM se komplicira, jer ovaj izraz udaljava jednog izraelitu od stranca i poganina. TORA kao BLIŽNJEG označava brata u vjeri- IZRAELCA, HEBREJA. To se osobito vidi u zgodi u kojoj mladi Mojsije ubija Egipćanina koji postupa loše sa jednim Hebrejcem (Izl 2,13-16).

 

 

 

Ipak, u poglavlju Levitskog zakonika (Lev 19), u kojem se govori o SVETOSTI, ovaj izaz BLIŽNJI proširuje se i na stranca, premda postoji izvjesna zadrška pri tome. Naime, svi zakoni koje je Bog dao Mojsiju, prije svega su usmjereni Hebrejima. Tek kada se ispunjaju unutar zajednice, imaju smisla ispunjavati se prema vani. Tako je u većini ovih zakonskih propisa, BLIŽNJI ZAPRAVO IZRAELAC, a tek nakon toga I STRANAC KOJI DOĐE, čiji se život mora poštivati i podržati.

 

 

 

U evanđeljima se ovaj pojam BLIŽNJEGA PROŠIRUJE. Čitirajući naredbe Mojsijeva Zakona, bližnji je uvijek izraelita, ali u prispodobi o milosrdnom samarijancu, BLIŽNJI SE SHVAĆA KAKO IZRAELAC, TAKO I SAMARIJANAC- NEPRIJATELJ. Na taj se način ispunja u ovoj ljubavi sve ono što Isus traži kada činimo nekome dobro: “Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. 44A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone 45da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. 46Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? 47I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?« 48»Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«” (Mt 5,43-48).

 

 

 

Sam Mojsijev zakon ne ignorira strance, već naprotiv, zahtijeva od hebreja da se prema strancima odnose lijepo i da se prisjete kako su i sami bili došljaci u Egiptu. Unatoč tome, ostaje rezerviran kada je u pitanu ljubav prema neprijatelju, premda se daje naslutiti kako zahtijeva od hebreja da nikada ne čine zlo tim ljudima. Na taj ih se način pokušava približiti Božjem idealu ljubavi koji daje kišu i sunce kako pravednima, tako i nepravednima.

 

 

 

Ps 69, 14.17.30-31.33-34.36ab.37

 

Tražite, ubogi, Gospodina i oživjet će vam srce.

 

Tebi se molim, Gospodine, u vrijeme milosti, Bože; po velikoj dobroti svojoj ti me usliši, po svojoj vjernoj pomoći! Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja, po velikom milosrđu obazri se na me! A ja sam jadnik i bolnik – nek me štiti tvoja pomoć, o Bože! Božje ću ime hvaliti popijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Gledajte, ubogi, i radujte se, nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite. Jer siromahe Gospodin čuje, on ne prezire sužanja svojih. Jer Bog će spasiti Sion – on će sagradit gradove Judine. Baštinit će ga potomci slugu njegovih; prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.

 

 

 

Kol 1, 15-20

 

Krist Isus slika je Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. On je glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.

 

 

 

Lk 10, 25-37

 

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:

 

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

 

 

 

UVOD

 

Pitanje koje današnje evanđelje postavlja jest isto ono koje farizej postavlja Isusu hoteći se opravdati: “A tko je moj bližnji?” Pogledamo li pažljivo u evanđelje, uočit ćemo kako u njemu stoji na početku parabole o Samrijancu: “Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon”. Kaže se ČOVJEK NEKI; prilično neodređeno, zar ne? Zapravo riječ je o SVAKOM ČOVJEKU: svaki čovjek je onaj koji može upasti u nevolje tijekom svoga života. SVAKI ČOVJEK, tako se pretvara u nekoga tko je potreban POMOĆI DRUGOG ČOVJEKA.

 

 

 

Drugim riječima, BILO KOJI ČOVJEK U NAŠOJ BLIZINI, može biti osoba kojoj treba pomoć, a shvatm li to dobro, bez obzira na moje osobne stavove prema toj osobi- ja sam taj koje se može pretvoriti u svećenika ili levita koji PROPUŠTA POMOĆI ČOVJEKU, ili pak u MILOSRDNOG SAMARIJANCA koji je pokazao TKO JE STVARNO BLIŽNJI ČOVJEKU.

 

 

 

SVEĆENIK I LEVITA: grijeh propusta

 

Gospodin nam po ovoj prispodobi ne govori samo o milosrđu i o tome tko nam je bližnji, već govori i o GRIJEHU PROPUSTA, kojeg vidimo po svećeniku i levitu koji su onuda prolazili. Obojica su ga ZAOBIŠLI i svaki je pošao za svojim poslom. Vjerujem kako su obojica u sebi postavljali PITANJE U SVOJOJ SAVJESTI: ŠTO UČINITI? Kako postupiti ispravno? Jednako tako, obojica su U SEBI PRONAŠLI KRIVI ODGOVOR.

 

 

 

Obojica su imali KRIVO ODGOJENU SAVJEST, te su njihove prosudbe imale KRIVE PRIORITETE. Umjesto da POMOGNU ČOVJEKU U NEVOLJI, obojica su na prvo mjesto stavljali obaveze prema svom POSLU. Bolje je kazati prema svom BOGU, jer posao je obojice bio vezan uz BOGA.

 

 

 

U ovoj poveznici POSAO-BOG možemo i danas gledati mnoge kršćane krivo odgojene savjesti koji POSAO, ZAKON, OBAVEZE STAVLJAJU ISPRED ČOVJEKA. Bog im postaje ono za čim žude, a čovjek u tim žudnjama nestaje. Mnogi tako gube prijatelje i obitelj, jer im BLIŽNJI PADAJU NA LJESTVICI PRIORITETA. Oni zapravo PROPUŠTAJU UČINITI NEŠTO SPRAM BLIŽNJIH.

 

 

 

Vjerujem kako među ovom dvojicom možemo pronaći sve one koji se muče i trude oko svojih poslova, ali pri tom zanemare ljude. Zaborave tako da im je ČOVJEK ISPRED SVEGA, A BOG ISPRED ČOVJEKA. Nekada u ovoj skupini ljudi nađemo one koji koriste BOGA I CRKVU kao izgovor da ne obavljaju svoje ljudske dužnosti. Tako, zbog “molitve, mise, hodočašća,...” često puta nalazimo domove kršćana posve neuredne, djecu zapuštenu, supružnike tužne, roditelje zabrinute,... Takvi ne shvaćaju da ih Bog poziva sebi na jedan drugačiji način: da stvaraju novi život i brinu o njemu iz ljubavi prema Bogu, a ne koristiti Boga da bi zanemarili upravo te.

 

 

 

NE IMATI SUOSJEĆANJA, NAĆI LAŽNE RAZLOGE

 

PROPUSTITI NEŠTO UČINITI SPRAM BLIŽNJEGA uvijek nas dovodi do tri glavna uzroka ovog grijeha propusta. Prvi smo već naveli: LOŠE ODGOJENA SAVJEST. Drugi i treći razlog se uvijek deriviraju iz prvog uzroka. Drugi je uzrok propusta NE IMATI SUOSJEĆANJA, a treći PRONAĆI LAŽNI RAZLOG ZA NE UČINITI NEŠTO.

 

 

 

Pogledamo li u Samaraijanca iz evanđelja, shvatit ćemo kako je SUOSJEĆAO SA ČOVJEKOM: “Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom”. On se SAŽALIO NAD NJIM, ali to sažaljenje ne bi bilo djelotvorno da nije SUOSJEĆAO. Drugim riječima, STAVIO SE U POLOŽAJ TOG ČOVJEKA ili je u njegov položaj stavio NEKOG KOGA ON SAM VOLI. Ovo sažaljenje je učinilo da Samarijanac ispravno postupi: DA SE NE PITA TKO JE ČOVJEK, VEĆ DA MU POMOGNE. Ipak, sažaljenje ništa ne bi značilo da Samarijanac nije PRISTUPIO ČOVJEKU.

 

 

 

Samarijanac je PRISTUPIO ČOVJEKU- ON JE SAMNJIO UDALJENOST, DOŠAO MU JE BLIZU u želji da mu pomogne, postavši mu BLIŽNJI. Ljubav koju mu je milosrđem iskazao je poništila udaljenost dvoje ljudi i povezala ih preko nevolje jednoga od njih. Upravo to PRISTUPANJE ČOVJEKU, jest ono što se od nas očekuje napraviti kada je netko u nevolji. Uzalud upozoravamo na probleme ovog ili onog čovjeka, uzalud ga sažaljevamo, uzalud suosjećamo s njim, AKO MU NE PRISTUPIMO. Nitko ne garantira kako ćemo problem riješiti čak i ako mu pristupimo, ali time pokazjemo kako smo SEBE SPREMNI STAVITI U SLUŽBU ČOVJEKU. A to je zapravo ono što Bog od nas traži.

 

 

 

Onaj koji NE PRISTUPI ČOVJEKU, unatoč tome što ga sažalijeva, posve je beskoristan i pokazuje kako NEMA DOVOLJNO SNAGE U NJEGOVOJ LJUBAVI: NJEGOVA LJUBAV NIJE DJELOTOVORNA. Sveti Augustin takve opisuje jednom malom anegdotom: “Jedan upadne u bunar gdje voda dostaje za plutati, bez opasnosti da će se ovaj ugušiti. Drugi, prišavši bunari i vidjevši onog koji je upao, kaže njemu s čuđenjem: kako su dospio dolje? A ovaj mu odgovara: Molim te, vidi kako me možeš izvući odavde, i ne umaraj se pitanjima o tome kako sam pao dolje!” (Sveti Augustin, Poslanica, 167).

 

 

 

Grijeh propusta zapravo se tiče LJUBAVI KOJA NIJE DJELOTVORNA, KOJA NEMA SNAGE ILI NE ŽELI UČINITI NEŠTO ZA ČIM VAPIJE ČOVJEK. TO JE LJUBAV KOJA NAS OD ČOVJEKA UDALJAVA I NE ČINI NAS BLIŽNJIM, VEĆ ISPRED ČOVJEKA NASTOJI PRONAĆI TISUĆU RAZLOGA ZBOG KOJIH BI SE TREBALI BAVITI SOBOM, A NE POMOĆI ČOVJEKU. U današnjem evanđelju Gospodin svoj razgovor završava riječima upućenim farizeju: »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«” Ove su riječi POZIV NA DJELOVANJE, a ne na gledanje ili komentiranje nečijeg stanja ili nečije potrebe.

 

 

 

NE KORISTITI TALENTE i ŠUTJETI PRED ZLOM

 

Svi ljudi, pa tako i oni koji propuštaju pomoći nekome, primaju određene talente od Boga. Svaki je čovjek posebno biće i svaki ima posebne darove koje TREBA KORISTITI TAKO DA OD NJIH IMAJU KORISTI DRUGI LJUDI.

 

 

 

Na žalost, često se talenti ne koriste. Ostaju zakopani u duši koja bi puno puta mogla pomoći nekome. Za tu pasivnost najčešće se pronalaze neki LAŽNI RAZLOZI koji UDLAJAVAJU OD ONOG ČOVJEKA KOJI JE U STVARNIM POTREBAMA. Uvijek su to neki LAŽNI OBZIRI ILI LAŽNE SKROMNOSTI koji potiču NE ISTICATI ONO ČIME SE MOŽEŠ PODIČITI. Razlog je lažan u onoj mjeri u kojoj tvoj talent može pomoći drugima da bolje žive.

 

 

 

Ovi lažni razlozi nerijetko čovjeka potiču NA ŠUTNJU KADA BI TREBAO GOVORITI. Toga nisu lišeni ni kršćani. Naime,često puta ZATVARAMO USTA, bilo iz straha za sigurnost, bilo iz straha za komoditet koji bismo mogli izgubiti I NE GOVORIMO O ONOM ZLU KOJE POGAĐA DRUGE LJUDE. Nas možda ne pogađa, ali pogađa bližnje. Kada NE GOVORIMO, jednako propuštamo djelovati, jer ŠUTNJOM SE UDALJAVAMO OD ČOVJEKOVIH PROBLEMA. Nismo mu bliski, niti smo mu bližnji.

 

 

 

Trebali bismo uvijek imati jednu dozu EMPATIJE koja bi nas STAVILA U KOŽU DRUGOGA: koja bi postavila pravo pitanje u tom trenutku koja se tiče mene samoga ili nekoga koga volim. Što bih poželio da se sam nađem u ružnoj situaciji u kojoj vapijem za pomoć? Zar bi mi dostajalo nečije sažaljevanje? Pa to je nekada uistinu uvredljivo za čovjeka! Ili se možemo upitati kako bih postupio kada bi se u neugodnosti nalazio netko iz moje bliže obitelji, a ne neki stranac? Zar bih sve to mirno gledao ili bi pohitao pomoći unesrećenome?