Iskrice uz nedjeljno evanđelje

 

12. kroz godinu - 25. lipnja 2023.

Prošle nedjelje smo razmišljali o Isusovu pozivu kojim nas želi uvesti u „ono više“ u našem životu, u poslanje kojim nastavljamo njegovo djelo. On izabire dvanaestoricu prvih, i trajno poziva želeći da odgovore na potrebe mnoštva, njihovu izgubljenost, jer duboko suosjeća s njima. Isusov pogled je cjelovit. Usmjeren je prema svakom čovjeku. Okreće sada taj pogled na svoje učenike, jer je svjestan što njega čeka i što će doživjeti učenici.  Jer,  ne odaziva se svatko, ne prepoznaje se u Isusovim riječima život i punina života. Isusa mnogi neće prihvatiti, on će sam biti posve odbačen. Na tu stvarnost Isus želi upozoriti i svoje učenike. Želi im otvoriti oči i pripremiti ih na nerazumijevanje, odbačenost i progone. „Evo šaljem vas kao ovce među vukove“ ( Mt 10, 16) tom slikom Isus ukazuje na stvarnost poslanja svojih učenika u svijet. Nije učenik nad Učiteljem, ako su njega progonili tako će progoniti i njegove učenike. Možemo kazati da će to biti jedna od značajki Kristovih učenika, njihova istinskog nasljedovanja Isusa. Isus stoga upućuje svoju ohrabrujuću riječ: ne bojte se! U današnjem evanđelju tri puta odzvanjaju te riječi. Kao da s ponavljanjem Isus želi donijeti sigurnost i mir u srca učenika.

          Također je divno što Isus na ovaj način želi učenike osloboditi od pritiska uspješnosti. Mi smo putnici, hodočasnici koji su na putu traženja i svjedočenja Boga. Ne radi se o našim sposobnostima, nego o našoj otvorenosti Božjem Duhu. Neće svi primiti riječ i mir koji donose Isusovi učenici. No, ne treba tražiti grešku i krivnju u učenicima. Učenik nastavlja put dalje jer se na „njega vratio mir“ koji je htio donijeti. Ljudi ostaju u slobodi primiti navještaj.

Strah nas je kad nam stvari izmiču od naše kontrole. Strah nas je kad nemamo cilja koji će nam pomoći snage da izdržimo pred preprekama. Ali, ponajviše strah nas je kad smo sami, kad se nađemo iznenada u teškoj situaciji. Kristov učenik nije nikada sam, tko vjeruje nije sam. I ono snažno što razbija svaki strah jest Isusova riječ: ništa se ne događa bez Oca vašega... vredniji ste od mnogo vrabaca... ne bojte se ljudi...  Premda i danas ima mnogo situacija gdje se pitamo o prisutnosti Oca našega, po kojem se sve događa, i kad se pitamo zašto se to događa, potrebno je imati uvijek na pameti da je i naš nebeski Otac tu. I ako je neko stanje teško, gdje se mi osjećamo slabi, gdje proživljavamo neku dramu, gdje živimo neku tragediju, to je i Očeva drama i tragedija. I u takvim situacijama nije nam potrebna hrabrost, jakost i snaga naših sposobnosti, nego nam je potrebna živa i pouzdana vjera. Vjera da se u našemu životu ništa ne događa „bez Oca našega“, kojemu smo toliko vrijedni da nam daje svog Sina kao cijenu našeg spasenja. Jer nismo otkupljeni nečim raspadljivim... nego skupocjenom krvi Krista“ ( usp. 1 Pt 1, 18-19).

Završetak današnjeg evanđelja jako naglašava jednakost priznanja Krista ovdje na zemlji i našeg priznanja od Krista pred Ocem nebeskim. Tko se priznaje Kristovim, tko svjedoči za njega i raduje se njegovom priznanju pred ljudima, taj će od Krista biti priznat njegovim pred Ocem nebeskim. Tko u Krista vjeruje i u njega polaže svoju nadu ovdje na zemlji, bit će od Krista priznat i preporučen kao njegov pred Ocem. K Ocu se dolazi po Kristu, koji je naš Put i Istina i Život.

Ne plaši se ovog svijeta i njegovih veličina jer su poput praha.  Neka sumnja ne obuzima tvoje misli i srce u Oca dobroga zbog nevolja ovog svijeta. Snaga Kristova Duha želi osnažiti i tvoje tijelo i duh za velika djela. Ne plaši se ni smrti, jer smrt nema zadnju riječ. Otac ima zadnju riječ!  Otac darivatelj života daje i puninu života poslije smrti. „ Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.”( Rim 5, 15), završna rečenica današnje poslanice.

          Radosna nedjelja!

.

  

 

11. kroz godinu - 18. lipnja 2023.

Evanđelist Matej u Govoru na gori donosi Isusov navještaj o Kraljevstvu nebeskom, o novom Božjem svijetu. Silazeći s gore evanđelist nam donosi kako Isus promatra ljude u njihovom stanju različitih bolesti  i kako im pomaže  ozdraviti. Donosi ozdravljenje gubavca, uzetog, opsjednutih i ozdravljenja raznih bolesnika. Isus želi svom poslanju pridružiti i druge. On traži suradnike. On poziva Mateja, o čemu smo prošle nedjelje razmišljali, i poziva dvanaestoricu učenika, apostola koje šalje da nastave ono što je on započeo: propovijedati blizinu Kraljevstva nebeskog i ozdravljati bolesni svijet.

          No, prije svega potrebno je naglasiti Isusov nutarnji stav koji se očituje u susretu i njegovu pogledu na ljude. On je pun suosjećanja, pun dubokog suosjećanja, sažali mu se vidjevši ljude koji su izmučeni, izmoreni, bez orijentacije,  što izražava pojam kao ovce bez pastira.  

Za takvo stanje ljudi Isus poziva na molitvu: žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju. Radnika je malo! Kakvih radnika treba za žetvu? Kakva molitva treba za takvu žetvu? Pitat ćemo se: zar ni onda, a tako i danas nema ljudi koji mole?! Potrebni su radnici koji mole i suosjećaju poput Isusa. Potrebni su radnici koji će napustiti svoj mir i ulaziti u stvarnost života. Molitelji koji neće samo nabrajati svoje molitve i čekati što će Bog učiniti. Isus poziva i traži one koji će se truditi prihvatiti njegovo evanđelje i očitovati djelotvornu ljubav prema ljudima, za koje želi istinsko ozdravljenje i spasenje. Traži one koji će se spremno staviti njemu na raspolaganje, biti njegovi suradnici koji će ostvarivati ono što je on započeo. Traže se radnici kojima je stalo do spasenja drugih

          Isus poziva dvanaestoricu i daje im vlast nad nečistim dusima. Što su to nečisti duhovi? Sve ono što čovjeka u njegovu životu prati i čemu je izložen: zavisti, srdžba, lijenost, oholost, škrtost, mržnja itd. Koje su to bolesti? Težnja za moći, vladanje nad drugima, pohlepa, korupcija, nemoral, iskorištavanje drugih, siromaštvo. Sve to je tako prisutno u našem svijetu, sve nas to pogađa, sve to utječe na naše živote. Sve nas to čini umornima, nemoćnima, bez orijentacije u životu. Način i put ozdravljenja je put evanđelja, život po načelima Kraljevstva nebeskog kojeg nam je Isus darovao.  

          I ne radi se ovdje o pozivu samo o svećenicima, biskupima i ostalim Bogu posvećenim osobama. Svaki učenik ima Isusov poziv. Isus poziva i šalje učenike.   Zato u navođenju imena dvanaestorice apostola dolaze u paru, kao znak zajedništva. Gdje su dvojica ili trojica sabrana u Isusovo ime i Isus je prisutan. To je crkva, zajednica koja je znak i sredstvo sjedinjenja ljudi s Bogom. Zato, jedan od često navođenih tekstova iz GS, o Crkvi u suvremenom svijetu, upravo želi posvijestiti ulogu Crkve u svijetu: Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika...

 

A koliko je to prisutno u našim životima, u našim odnosima? Koliko smo spremni izaći iz svojih „duhovnih oaza“ i „zaštićenih zona“ u stvarnost i izazove života? Koliko smo spremni poći na periferije, kako nas to poziva često papa Franjo? Hoćemo li i danas ove riječi evanđelja i Isusov poziv bezbrižno prepustiti drugima? Upravo poslanje i misija kojom Isus šalje u život svoje učenike, postaje orijentacija i put nade koji vraća u život izmučene, izmorene i beznadne. Tek kad poziv postaje radosno poslanje a ne posao, stvara se ozračje i okvir ozdravljenja i spasenjskog djelovanja. Besplatno primiste, besplatno dajte, opominje Isus svoje učenike. 

 

10. kroz godinu - 11. lipnja 2023.

 

Nakon velikih svetkovina koje smo ove dane proslavili i koje su nam pomogle da doživimo veličinu i uzvišenost Kristova puta i svega što nam pruža,  evo nas u vremenu kroz godinu. Vrijeme koje označava naš svakodnevni život, naš uobičajeni dnevni ritam, naše odnose, naš rad i naše nade. Vrijeme u kojem smo pozvani ostavrivati iz dana u dan našu vjernost Bogu i živjeti nadu novosti života koju nam je donio Isus Krist.

          Danas smo u susretu  s Matejom i njegovim pozivom. Djeluje nam pomalo kao u priči, jedan pogled, jedan poziv i diže se na noge i slijedi Isusa. Poziva ga s njegova radnog mjesta. Poziva ga iz njegove egzistencije, njegova života s kojim se nosio. Jer, nije se lako nositi svaki dan s pogledom prezira, odbačenosti, jer je grešnik, jer je suradnik okupatora, jer je sluga moći rimskog carstva. Možemo, to lako predočiti kakav je to pogled ljudi pratio Mateja, jer nije to ništa strano i nama danas, u našim sredinama, kad smo spremni radi svojih interesa pojedince isključiti i staviti ih na stup srama. I zanimljivo je razmišljati, kako takav pogled ljudi, kako i sav prezir očitovan ponajviše u šutnji Matejevih sugrađana, koji su mu davali i prejake signale da je na pogrešnom putu nije donio nikakva pomaka u njegovu životu. Sve to upiranje prstom u njega grešnika nije urodilo nikakvim plodom.

          Ali, zato drugi pogled, pogled Isusa iz Nazareta donosi novost u njegov život. Isus prolazeći ugleda čovjeka zvanog Matej i kaže mu: Pođi za mnom! To je taj glasoviti pristup koji nam evanđelisti jednostavno ponavljaju, kad žele opisati Isusov pristup ljudima: prolazi, vidi i poziva! O, kojeg li poziva i pogleda! Pogled koji podiže. Pogled koji otvara novi život. Pogled koji omogućuje da se napusti staro. Pogled koji omogućuje krenuti u nepoznato!  I doista, kako pogled može promijeniti život, dovesti do obraćenja! 

Kako je to divno izrazio umjetnik Caravaggio na svojoj slici poziva Mateja. Upravo pogledi govore, ruke govore, boje svjetla i tame govore. Isusova pružena ruka prema Mateju donosi svjetlo na njegovo lice, a Matejeva ruka usmjerena prema njemu izražava čudo poziva i odgovora.

Matejev poziva odražava snagu Božjeg milosrđa koje preobražava čovjeka. Milost Božja koja dolazi u život čovjeka, u njegovu tamnu stranu, koju obasjava svjetlom novog života. Na slici Caravaggia prisutan je i sv. Petar, koji svojom rukom prati Kristovu ruku, što upravo želi izraziti poziv koji Krist danas upućuje preko svoje Crkve.

          Kršćanin je pozvan, budući da je preporođen Božjom ljubavlju i milosrđem, svjedočiti Božje milosrđe u ovom svijetu, u svom svakodnevnom životu. Milosrđe živjeti i iskazivati, to je Bogu milo. I svatko tko je bar jednom iskusio Božje milosrđe i oproštenje u svom životu neće nikada osuđivati braću, nego će biti milosrdan i s razumijevanjem prema njima.

          Milosrđe mi je milo a ne žrtva! Neka nas ovaj susret Isusa i Mateja osnaži u ovom vremenu kako bi mogli spremno iskazivati milosrđe. I ne čini li nam se da je naše milosrđe trenutačno, kratko? Prigodno ? Prorok Hošea upozorava nekoć, a nas danas: “Ljubav je vaša kao rosa...“ ne ostavlja traga... brzo nestaje...

          I divno je spoznati kako nas Isus promatra i kako nas poziva na novost života:  Isus ne traži obraćenje da bi nam iskazao milosrđe, obraćenje je plod darovanog milosrđa! Neka takvo milosrđe oblikuje naše misli, naša srca i naš pogled prema našim bližnjima! Neka donosi plodove Kraljevstva Božjega!

 

          Radosna nedjelja!

 

PRESVETO TROJSTVO - 04. lipnja 2023.

 

Na završetku slavlja vazmenog otajstva, u kojem se očituje Očeva ljubav koja nam daje svog uskrslog Sina  i daruje Duha Svetoga, Crkva razmišlja o Božjoj ljubavi u otajstvu Presvetog Trojstva. Ne radi se o poniranju naših misli i našeg razuma kako bi mogli razumjeti Božji život u sebi, nego o zahvalnom klanjanju, klicanju i zahvaljivanju.

Otajstvo Trojstva prije svega je otajstvo ljubavi, a ne zagonetka ili čarobna formula. To je misterij ljubavi koja traži da bude navještena; to je jedini način na koji možemo u nju ući. Naviještanje ljubavi Oca koji poziva svemir i čovječanstvo na život i postojanje. Ljubav koja budi stvorenja na život kao autentični suradnici, obdareni savješću, slobodom i voljom.

Naviještanje ljubavi Sina koji je došao na našu zemlju, postao čovjekom, radi nas ljudi i našega spasenja. Ušao je posve u stvarnost našega života, naše nade i radosti, naše žalosti i tjeskobe. Naviještati njegovu darovanu ljubav do kraja, do smrti na križu. Naviještati da se poistovjetio sa svakim čovjekom, osobito malenima.

Naviještanje ljubavi koja nam  dolazi u snazi Duha Svetoga, koji nam je darovan. Naviještati snagu ljubavi Duha Svetoga koji se očituje u malenima, koji preobražava svojom snagom lice ove zemlje. Naviještati njegovu mudrost i njegovu snagu zajedništva, koji nas sjedinjuje i nadahnjuje.

Ali, nije dovoljno samo naviještati nego je potrebno i prihvatiti u svoj život ljubav Presvetog Trojstva. Ljubav traži biti ljubljena. Ukloniti sve prepreke i dopustiti da nas ta ljubav dotakne u dubini našeg srca i da zahvati sve naše djelovanje. Biti otvoreni i dopustiti da naše najuzvišenije misli i želje budu u službi te ljubavi.

          U svom životu i srcu duboko vjerovati i imati pouzdanje u ovaj plan njegove ljubavi. Vjerovati  ne samo da Bog Trojstva postoji, nego prije svega imati duboko povjerenje i pouzdanje u njegovu ljubav i njegov plan s nama. Svoj život staviti posve u njegove Očinske ruke.

 

          Tako nam slavlje Trojstva , misterij  Boga ljubavi i zajedništva, pruža smisao svega našeg postojanja, naše sadašnjosti i naše budućnosti. Ovo nas otajstvo nadahnjuje da spremno prihvaćamo svaki napor i svaku žrtvu i da ih ugrađujemo u veliki plan Božje ljubavi. Ovo nas otajstvo ispunja velikom radošću jer smo pozvani i prihvaćeni u Božji veliki plan ljubavi.  Otajstvo Presvetog Trojstva otvara nam put nade i svjetla, put stvaranja boljeg i Božjeg svijeta u ljubavi. Otajstvo presvetog Trojstva nas okružuje, u njemu živimo, mičemo se i jesmo. Osluškujmo ga, naviještamo ga i ljubimo svim svojim bićem! I klanjajmo se vječnom i neizmjernom Trojstvu, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu u sve dane života svoga!

Radosna nedjelja!

 

 

 

DUHOVI - 28. svibnja 2023.

Dar Duha Svetoga je dar riječi i naviještanja, poslanja učenika. Ispunjeni Duhom Svetim počinju odmah naviještati „silna djela Božja“. Slijedi opis čuda jezika i naroda koji su prisutni u Jeruzalemu. Iz izvora krštenja Duhom Svetim rađa se novi narod koji naviješta, prorokuje Riječ. To je proroštvo koje po svom sadržaju naviješta Božje djelovanje i poziva na obraćenje. To je proroštvo po svom obliku, jer naviješta riječ koju razumiju svi na svom materinskom jeziku. Na taj način označuje poslanje Crkve, koja će naviještati Isusa do kraja zemlje. 

          Duh Sveti nam donosi novi govor Crkve, novi jezik koji mogu svi razumjeti. Isus je rekao da će svi prepoznati njegove učenike ako budu jedno u njegovu imenu i ako budu ljubili jedni druge. To čudo jedinstva u ljubavi dogodilo se upravo na dan Duhova. Današnje evanđelje nam govori o daru Duha kojim Isus šalje svoje učenike. Šalje ih u ljubavi da mogu  opraštati i donositi mir u srca ljudi. Pokreće ih snagom svog Duha.

          Sv. Augustin reče: Ako mnoštvo nema snagu jedinstva, početak je razdjeljenja i svađa“! Nije li to stvarnost koju gledamo u svim sferama našega života? Jesam li spreman primiti tu snagu jedinstva koju nam daje Duh Sveti? Hoću li danas odlučiti i napraviti prvi korak?

          Isus je rekao da nije došao ukinuti zakon nego dopuniti. Upravo tu puninu daje dar Duha Svetoga, duh ljubavi. Po Duhu svetom je u naša srca razlivena ljubav Božja. U toj ljubavi kojom nas Bog ljubi možemo ljubiti druge. I sve onda postaje novo živo, zanosno. Uvijek je tada moguć novi početak. Tu je na djelu prisutno djelovanje Duha Svetoga:

Carigradski patrijarh Atenagora reče: »Bez Duha Svetoga Bog bi bio daleko, Krist ostaje u prošlosti, evanđelje mrtvo slovo, Crkva jedna jednostavna organizacija, autoritet moć, misije jedna propaganda, kult arhaizam, moralno djelovanje – djelovanje robova. Ali u Duhu Svetom svemir je oplemenjen rađanjem kraljevstva, uskrsnuli Krist se uprisutnjuje, evanđelje biva moć i život, Crkva ostvaruje zajedništvo s Presvetim Trojstvom, autoritet se pretvara u služenje, liturgija u spomen i anticipaciju, djelovanje ljudsko biva pobožanstvenjeno.«

 

O pomozi nam ukloniti prepreke i ispuni naša srca Duhom Svetim...

 

7. vazmena  - 21. svibnja 2023

 

U vremenu smo između Uzašašća i svetkovine Duhova. Evanđelje sedme vazmene nedjelje je iz Ivanova, Isusov oproštajni govor.  Ovaj dio počinje Isusovim obraćanjem Ocu u molitvenom obliku. Stoga se uobičajeno naziva Isusova Velikosvećenička molitva. Ističe Isusovo jedinstvo s Ocem i vrhunac onog zbog čega je Isus došao na ovaj svijet. Došao je čas proslave Sina kojim će se proslaviti i Otac. To je čas njegova prijelaza k Ocu. To je čas u kojem će Isus izvršiti predanje svoga života na drvu križa. Po tom času i žrtvi Isus je pokazao najveću ljubav prema Ocu i prema ljudima.

Isus je došao na zemlju da svaki čovjek ima vječni život. Tako snažno i duboko nam se predstavlja srž vječnoga života: upoznati Oca kao pravoga Boga i Sina njegova koji je došao na ovaj svijet. Vječni život je poznavanje Boga. Ovo poznavanje je prije svega životno. Ono u sebi sadrži temeljne odrednice života: vidjeti, iskusiti i ljubiti. Zapravo, imati dioništvo u Božjem životu, koje nam je omogućio Isus Krist. Poznavati Boga znači i priznati ga, prihvatiti njegovu volju i vršiti njegovu riječ.

          Taj vječni život počinje već sada. Tako nam to jasno govori današnje evanđelje. Sve je to tako divno izrazio i sv. Augustin u raspravi o Ivanovu evanđelju: “Crkva zna da joj je Bog navijestio i predao dva života: jedan u vjeri, a drugi u blaženom gledanju, jedan za vrijeme ovozemaljskog putovanja, a drugi u vječnom prebivalištu; jedan u trudu, a drugi u odmoru; jedan na putu, a drugi u domovini; jedan u radu i poslovima, a drugi u plaći promatranja“.

          Sve nam je to omogućio Sin Božji, koji nam je došao objaviti Oca, koji je predao riječi Očeve svojim učenicima te im tako omogućio sudjelovanje u životu s Bogom. Isus hvali svoje učenike što su prihvatili njegove riječi, što su povjerovali njegovim riječima. Zato, sada kad odlazi i vraća se Ocu, on moli za svoje učenike koji ostaju u ovom svijetu. Nakana koju traži od Oca za svoje koji ostaju u svijetu da ih sačuva u svom imenu da budu jedno kao Otac i Sin. Svijet u Ivanovu evanđelju na ovom mjestu označuje sve ono što se protivi Bogu, njegovoj riječi i njegovoj volji da se svi ljudi spase. Taj svijet je upravo u borbi protiv Isusa i njegovih učenika koji će biti izloženi opasnostima i progonu. Uslijed tog protivljenja, uslijed te borbe i kušnji učenici su zaštićeni u Božjem imenu, te će s pravom vjerom pobijediti svijet. Snaga koja pobjeđuje svijet je vjera učenika.

          Isusov zagovor i njegova molitva za učenike trajno se nastavlja. On je naš zagovornik kod Oca. I s nama je, kako je obećao u sve vrijeme do svršetka svijeta. U toj radosti živimo kao djeca Božja ljubljena, i trudimo se biti Isusova i Očeva slava u ovom svijetu.

 

Radosna nedjelja!

 

5. vazmena - 7. svibnja 2023.

 

Početak puta učenika s Isusom prema Ivanovu evanđelju započinje s pitanjem: Učitelju gdje stanuješ? To pitanje zapravo znači kako biti u trajnom odnosu s njim, u povezanosti s njim. Na poseban način to pitanje ponovno dolazi do izražaja na kraju Isusova života i njegovog puta na zemlji. Je li moguće imati odnos s njim i poslije njegove smrti. Upravo nam to želi posvjedočiti i pozvati na put takvog odnosa evanđelje ove nedjelje. Odnos s Isusom je moguć po vjeri. Isus hrabri svoje učenike, želi im pružiti sigurnost: neka se ne uznemiruje srce vaše! I želeći pružiti sigurnost nade govori nam Isus da je došao pripraviti mjesto za svakog od nas. Želi nam omogućiti stan u domu Očevu.  I upravo jer nam je došao pripraviti mjesto pruža nam se u snazi vjere odnos prema Isusu.

          Taj odnos nije nešto statično, i što nam pruža trajnu sigurnost. To je put otvoren zanosu ali i izložen umoru, razočaranju.  Vjera nije neki posjed. Vjera nije neki nauk ili spoznaja. Vjera je dinamičan odnos, put kroz život oslonjen na Isusa. On nam je sve darovao. I zaista divna li odnosa na kojeg smo pozvani: Put, Istina i Život. Isus je Put jer je Istina i Život, koji nam je došao objaviti Oca i njegovu ljubav prema nama. Isus je Put kojeg treba nasljedovati. Kao i svaki odnos potrebno je njegovati svakodnevno, graditi i rasti u svom odnosu prema Isusu. Isus nam je u svom zemaljskom životu, Riječ koja je tijelom postala, pokazao lice Oca nebeskog. Odgovor koji Isus daje Filipu upravo nam svjedoči tu istinu. Jednako tako i svi oni koji prihvaćaju Isusa i njegov put mogu sudjelovati na životu koji ima daje Otac. I svi putovi prema Ocu vode kroz Isusov put. I sve je veliki dar. I Put, i Istina i Život u potpunosti su ostvareni u Isusu, daru Očevu za nas, kako bi po njemu i mi postali po Kristu dar Ocu.

Sve po tom postaje novo. Isus nam je pokazao pravu istinu o Bogu i čovjeku. Bog je naš Otac, a mi smo međusobno braća. I premda nam se čini kao da ovaj svijet ide svojim putem, kao da ovaj svijet nema pravog cilja, on nije nikada napušten. Kroz boli, muke, patnje, bolesti i smrt porođajne muke novog svijeta, Otac  prati i vodi punini života. Života vječnoga.

 

          I koje li radosti i sreće da nismo izgubljeni niti slučaj, i koje li sreće da nam je darovana istina, i koje li nade jer nam je omogućen život vječni po našem Gospodinu Isusu Kristu, koji je Put i Istina i Život. 

 

 

4. vazmena - 30. travnja 2023.

Pred Tobom smo dobri naš Pastiru. Ti nam život daješ. Ti nas vodiš stazama života. Pružaš nam sigurnost i zaštitu. Čuvaš nas i paziš. Poznaješ nas posve i stalo ti je do svakog od nas. Ne želiš da se izgubimo u našim lutanjima, u našim pogrešnim izborima i odlukama. Hvala ti,  Isuse, naš dobri Pastiru. Hvala ti što nismo sami i prepušteni valovima života. Zahvaljujemo ti jer si naša vrata, koja nam pružaju prostor zaštite, slobode i sigurnosti. Otvaraš nam slobodan put da uvijek s tobom možemo razgovarati, pitati i tražiti što nam je potrebno u sadašnjem trenutku našega života. U vremenu kad smo svi pomalo izgubljeni i bez usmjerenja toliko nam znači Tvoja ruka koja nas želi voditi. Toliko nam  znači tvoja blizina i tvoj glas kojim nas pozivaš. Glas istinski, glas života i glas ljubavi. Jer želiš da idemo za tobom, tvojom stazom života i darovane ljubavi. Toliko nam znači tvoj glas koji nas ohrabruje i pruža snagu za nove korake na našem životnom putu. Toliko nam znači tvoja briga za nas, brižna ljubav bez interesa i uvjeta, stalo ti je toliko do našeg dobra, do naše radosti, da budemo sretni i ispunjeni.

 

Oprosti nam Isuse, što smo često u svojim mislima, u svojim pokušajima i brigama, i što nismo uvijek spremni čuti i poslušati Tvoj glas. Ti znaš Isuse, da to nije zbog toga što te ne volimo, što ne računamo na tebe u našem životu. Ali, smo slabi, nismo postojani u borbi protiv svoje sebičnosti, mlaki smo i površni. Oprosti nam Isuse, što ne stvaramo dobre uvjete kako bi čuli tvoj glas. Oprosti, jer nam je teško u tišini stajati pred tobom u osluškivanju onog što nam ti želiš reći. Oprosti što ne znamo strpljivo očekivati tvoje nadahnuće za svoj život. Oprosti što nas uvijek zanimaju brza i jeftina rješenja i odgovori na naše molbe.

 

A ti si nam ostavio primjer. Ti si za nas trpio i ostavio nam primjer da idemo tvojim stopama. Stopama tvoje ljubavi i predanja u volju Očevu. Pomozi nam da se ostavimo od svojih lutanja. Pomozi nam da se obratimo i oslonimo na Tebe našeg Pastira i čuvara naših duša. I nadasve podari nam postojanost, osnaži nas za ustrajnu borbu, udijeli nam ustrajnost na tvojim stazama, kako bismo u buci i vrevi naših dana i našeg svakodnevnog  života uvijek mogli prepoznati, čuti i poslušati  tvoj glas , glas našeg Dobrog Pastira. Amen!

 

 

 

3. vazmena - 23. travnja 2023.

 

Doista, jedna predivna stranica evanđelista Luke. On je Isusov zemaljski život opisao kao put prema Jeruzalemu. Jednako tako i uskrsli Isus je na putu s učenicima, u jednoj drugoj dimenziji, kao nevidljivo prisutni pratilac na putu. Tako skladan opis koji zahvaća život svakog čovjeka, koji budi u svakom čitatelju poticaje da sagleda svoj život, svoju prošlost, sadašnji trenutak i budućnost koja je pred njim. Upravo zbog toga ovaj tekst spada u najpoznatije dijelove Novoga zavjeta. I pruža jedan veoma konkretan odgovor na temeljno pitanje prvih kršćanskih zajednica, a dosljedno tomu i Crkve u svakom vremenu: kako prepoznati uskrslog Isusa, kako živjeti i doživjeti uskrslog Isusa u svakodnevnom životu? Kako i gdje susresti uskrslog Isusa? Kako i gdje prepoznati  uskrslog Isusa? To je temeljno pitanje Crkve svih vremena! Zato se u tekstu očituje ime samo jednog učenika, dok drugi ostaje bez imena, tj. u njemu se može naći svaki čovjek, svaki čitatelj koji se nalazi pred ovim tekstom.

          Blizak nam je ovaj tekst, jer pogađa u središte našeg življenja, naših nada i očekivanja. Očituje jedan slomljen san, velike nade koje su učenici polagali u Isusa, ali sve je srušeno jer je njegov završetak bio neočekivan. Onaj koji je pokazao svoju moć nad prirodom, utišao oluju i valove, onaj koji je pokazao svoju moć nad bolesti i koji je pokazao svoju moć nad smrću, završio je u krajnjoj nemoći, raspet na drvetu križa.

          Ali, upravo tu se krije sva poruka, sav život. Odatle dolazi i velika pobjeda, novost života, snaga ljubavi koja nadvladava tamu i smrt. Dvojica učenika navode sve događaje o Isusu. Sve je točno, iznose sve što se dogodilo. Jednako tako, i nepoznati sugovornik – Isus – iste stvari donosi, ali u novom svjetlu. Luka nam želi u ovom izvještaju pokazati da uskrsnuće nije predmet za gledanje. Uskrsnuće nam ne predlaže neki novi model života. Uskrsnuće nas poziva na otvaranje očiju srca i uma na novi način sagledavanja naše stvarnosti. Promatrati sebe, ponovno čitati povijest Pisma te u svjetlu Uskrsloga koji se posve predaje i daruje živjeti svoj svakodnevni život.

          Isus u razgovoru s učenicima ne prigovara što ga nisu prepoznali, ali im upućuje veoma oštar prigovor zbog njihove nevjere što je o njemu pisano: o bezumni i spora srca da vjerujete što god su proroci navijestili... ( r. 25). Sve je već rečeno, sve se u Isusu ispunilo, samo ostaje izazov vjere koja prihvaća i živi. Vjere koja treba prihvatiti Božji način i Božji put, a ne naše ljudske zamisli: nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? ( r. 26)

          I drugi osobiti znak koji nam se daruje za put prepoznavanja Isusa jest znak lomljenja kruha. Da, to je znak i naziv za euharistiju. Ali, ovdje se radi još više nego o jednom obredu. Lomljenje kruha u sebi nosi Isusov darovani život, Isusov predani život. U tom znaku sadržan je čitav Isusov život i njegova poruka. Isus ne zadržava svoj život u svojim rukama, nego ga daruje za nas. Jednako tako i učenike poziva ne samo na slavljenje obreda, nego na prihvaćanje života kao dara. Kršćanski pogled na život nije shvaćanje života kao posjed, nego život kao dar, dijeliti život i životni put.

          Iz ovog Lukinog navještaja mogli bismo izraziti neke smjernice za naš kršćanski život. Kršćanin je uvijek na putu, u životu, ne traži zaštitu i zatvorenost. On je u zajednici i razgovoru s drugima, oslonjen na istinu Svetoga Pisma. Kršćanin se ne zatvara u kategorije mišljenja i nezdrave tradicije, nego je otvoren novosti koju donosi uskrsli život. Ne može se svesti naš kršćanski život na 45 minuta obreda u nedjelju. On zahvaća svu našu stvarnost, naše svakodnevlje u kojem na osobit način, kršćanin živi radosno i bez straha svoj život kao lomljenje kruha, život kao dar a ne posjed.  

 

Radosna nedjelja!

 

 

 

 

2. vazmena - 16. travnja 2023.

 

Evanđelje 2. Vazmene nedjelje nam donosi susret uskrslog Gospodina učenicima prvog dana uvečer. Među njima nije bio Toma. Na radost apostola i njihovo svjedočenje da su vidjeli Gospodina, Toma je kategorički tvrdio da će vjerovati samo ako vidi znakove rana na njegovim rukama i nogama. Isus se ponovno ukazuje učenicima osmog dana. I tada je Toma bio prisutan, te nam ovaj susret s Tomom ostavlja poseban pečat i dubok trag.  Zastanimo pred ovim tekstom, promotrimo malo dublje Tomu. Možda bi bilo dobro poći od samih sebe, od naše vjere i naših strahova i sumnji,  kako bi nam ovo evanđelje otvorilo put prema uskrslom Kristu i njegovoj prisutnosti u zajednici.

Apostol Toma – čovjek koji voli Isusa, za njega je bio spreman umrijeti. U evanđeoskom izvještaju o  uskrisenju Lazara, Toma govori ostalim učenicima idemo i mi s njim umrijeti. Pokazuje svoju spremnost da bude uz Isusa do kraja.  Toma je čovjek koji razmišlja, koji pita, koji traži pojašnjenje onog što ne razumije. Na Posljednoj večeri Toma se uključuje u razgovor s Isusom te postavlja primjedbu Isusu kako mogu znati put kad ne znaju kamo on ide. A u današnjem odlomku evanđelja Toma traži vidjeti znakove. Vrijedno bi bilo ući u nutrinu Tome  i malo pokušati proživljavati njegovu borbu, a ne ga olako proglasiti nevjernim.  Da, Toma je duboko dirnut Isusovim razapinjanjem. Kad spominje rane, sigurno su ga one mučile, duboko ih je proživljavao. Također, i ranu koju su skoro svi učenici učinili  Isusu kad su ga u najtežim trenucima napustili. U toj nutarnjoj borbi, u mislima, u razočaranosti, u strahu nije se Toma mogao odjednom prebaciti u drugu vrstu misli i radosti koju su mu govorili  drugi apostoli. Njegova reakcija je bila spontana, izraz njegova stanja, pa i u kojem je bilo nevjere, nesnalaženja i zbunjenosti novonastale situacije. Možda je upravo taj strah i zbunjenost učenika iza zatvorenih vrata bila razlog zašto je Toma otišao. Želio je biti sam, bez pogleda drugih. I sami kad nam je nešto teško, kad smo nesigurni, ne želimo da nas drugi vide takve.

Toma ipak ostavlja otvoren put u svom srcu, ali traži i jednu potvrdu, jednu sigurnost.  Dolazak Isusa ponovno u sredinu apostolima, koji donosi i naviješta mir, donosi novost u Tomino srce. Isus mu se direktno obraća pokazujući svoje rane. Isus ga ne prekorava. Prihvaća njegove sumnje i strahove, te ih na taj način izliječiti.  I poziva ga da ne bude nevjeran nego vjeran. Toma ne prilazi Isusu, ne želi dotaknuti njegove ruke i noge,  nego ispovijeda vjeru riječima: Gospodin moj i Bog moj! Najsvečaniji izričaj vjere!   Kako reče sv. Augustin Toma vidi rane čovjeka a ispovijeda Boga kojeg ne vidi ni dodiruje. Tako snažna ispovijest vjere u Krista uskrslog, Sina Božjega! To nam očituje Tomin put do vjere i susret Uskrslog. I očituje nam tako duboko istinu da Krist Raspeti jest Krist Uskrsli. Rane Raspetog očituju se i u uskrslom, proslavljenom tijelu.  I taj susret nam donosi Isusove divne riječi koje ostaju za vjekove, za sve nas koji danas želimo biti Isusovi učenici: blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!

I vidje i povjerova ... To je novi pogled koji daruje Gospodin. Novi pogled koji donosi mir! Puninu života koju može samo Bog dati. Možemo samo zamišljati kako se Toma nosio sa sobom i s drugim apostolima, što je proživljavao u svom srcu, što je slutio... očekivao... da će se dogoditi!  Hoće li se Isus i njemu očitovati?  Toma je bio zajedno s učenicima, nije više odlazio... i nakon osam dana dolazi onaj koji donosi mir! Dolazi u sredinu ponovno uskrsli Isus i sve postaje novo za Tomu...

Zastani na Tominu putu i sagledaj svoj put... svoju vjeru... i svoje sumnje prihvati i bori se tražeći odgovor...

 

Radosna nedjelja!

 

CVJETNICA - 2. TRAVNJA 2023.

 

Evanđelje  - Muka po Mateju 26,14 -27,66

U svim evanđeljima priča o Muci predstavlja završetak i vrhunac Isusova zemaljskog života, trenutak u kojem on dovodi do vrhunskog ispunjenja proročko poslanje primljeno od Boga Oca. Iako su ga slijedili, slušali njegove navještaje o muci i uskrsnuću, sve je to bilo neočekivano za njih.   

Ispunjenje Svetog pisma osobiti je naglasak evanđelista Mateja u izvještaju Isusove Muke . Matej s posebnom pozornošću naglašava spominjanje Starog zavjeta s kojim je vezana priča o Isusu. Obraćajući se judeo-kršćanskoj zajednici, evanđelist pokazuje da je Isusov događaj ispunjenje Svetoga pisma.

 Stoga je on jedini koji je naveo iznos novca plaćen Judi u trideset novčića, isti iznos kao simbolična radnja Zah 11.12 (26.14); pripovijeda o Judinoj smrti i daje tumačenje polazeći od proroka (27,9-10); upućuje na nekoliko biblijskih tekstova u pripovijedanju o suđenju Pilatu (27,15-26). Navodi citat iz Ps 22,9 u kontekstu raspeća (27,43); on definira Josipa iz Arimateje kao "bogatog" (27,57) kako bi ukazao na ispunjenje Iz 53,9. Namjera da se ispune Pisma izričita je u tekstu, samo Matej, od 26,52-54: kao reakcija na učenike koji su htjeli spriječiti njegovo uhićenje silom, Isus potvrđuje da se on namjerno odriče da se brani na nadnaravan način i motivira ga na ovaj način: «Ali kako bi se onda ispunilo Pismo prema kojem se to mora dogoditi?» (26,54). Isus nije pasivan pred smrću, niti se nevoljko podvrgava neizbježnoj sudbini. Sve što se događa  je dio Božjeg plana, kojeg se on u potpunosti i s uvjerenjem pridržava. U vrhunskom trenutku svog postojanja Isus se posve predaje Ocu, u činu potpunog prepuštanja njemu. Isus u predanju do kraja, prema Ocu i prema ljudima, ostvaruje svoj Prijelaz – Pashu.

Zastani ove dane nad ovim tekstom. Ne reci sebi  to mi je sve poznato! Ne reci sebi to je bilo davno! Uđi u Veliki tjedan sa širom otvorenim srcem!  Razmatraj Isusov put. Neka tvoje srce bude zahvalno. Zahvali baš ti osobno Isusu što je učinio za nas, za tebe! Neka tvoje srce bude raskajano, jer nismo uzvratili dovoljno i koliko smo mogli na njegovu ljubav.  Neka tvoje srce bude odlučno i spremno prihvatiti ovog Uskrsa još više Isusa u svoje srce, svoje čežnje i svoje nade. 

 

I primimo Isusa u svoj život kako je njemu milo doći :  

 

Kao ISTINU, koju trebamo govoriti;

Kao ŽIVOT, koji trebamo živjeti;

Kao SVJETLO, koje trebamo upaliti;

Kao LJUBAV, kojom trebamo ljubiti;

Kao PUT, kojega nam valja prijeći;

Kao RADOST, koju trebamo pružiti;

Kao MIR, koji trebamo širiti;

Kao ŽRTVU, koju trebamo prinijeti u svojim obiteljima i za svoje bližnje.

 

                                                    ( Iz Križnog puta Majke Terezije ).

 

 

5. korizmena nedjelja - 26. ožujka 2023

 

„Gospodine , evo onaj koga ljubiš, bolestan je... Gle kako ga je ljubio“

 ( Iv 11, 3.36)

Evo nas pred vrhuncem korizmenog hoda. Pashalno otajstvo u sebi nosi puninu života, jer nam se daruje punina ljubavi, kako to voli reći Ivan „ljubav do kraja“. Upravo Isusova ljubav pobjeđuje smrt, njegova ljubav prema Lazaru i njegovim sestrama vraća Lazara u život.

Predivan i pun napetosti tekst govori o uskrišenju Lazara. Isusovo odgađanje dolaska u Betaniju, a zatim njegovi razgovori s Martom i Marijom, te molitva Ocu prije samog poziva Lazara u život na poseban način izražavaju napetost pripovijedanja, gdje Isusa evanđelist opisuje kao onog koji sve drži u svojim rukama. A s druge strane, očituje snažno Isusovu ljubav i njegove osjećaje pred tim događajem.  Vjerojatno, Isusov plač nije usmjeren prema Lazaru, nego Isusov plač nad nevjerom svojih sunarodnjaka, koji će se kasnije razići podvojeni. Jedni su povjerovali, drugi otišli prijaviti farizejima što se dogodilo. Toga dana je pala odluka da Isusa treba ukloniti. On koji daruje život u tom istom činu osuđuje se na smrt, kako to slijedi  u recima evanđelja koji se ne čitaju u liturgijskom tekstu.

Evanđelje nam o Lazaru očituje da je Isus gospodar života, gdje se on nalazi smrt nema moći. Isus je upravo došao da nas izvede iz smrti u život. Upravo Isus u razgovoru s Martom želi istaknuti gdje se nalazi uskrsli život. Uskrsnuće nije nešto općenito, nešto bezlično, kao što ljudi često puta kažu „ima nešto gore“! Uskrsnuće je vezano i stoji u Isusu Kristu: Ja sam uskrsnuće i život! Predivno! Isus je darivatelj i dar! Darivatelj i dar su jedno : Ja sam uskrsnuće i život...

Ovo je sedmi znak, kako Ivan naziva Isusova čudesa. Ovo je sedmi koji ukazuje na slijedeći i puninu njegova uskrsnuća. I ovo znamenje se događa u snazi riječi koju Isus izgovara. Kao što je sve stvoreno snagom Božje riječi, tako i uskrsli život događa se u snazi Kristove riječi. Isus se najprije moli Ocu, zahvaljuje za uslišanje, a zatim povika iza glasa: Lazare, izlazi! Lazar izlazi u povojima, te ga treba odriješiti da može slobodno ići.

Ja sam uskrsnuće i život... već sada. Uskrsli život s Kristom se očituje već sada, a čeka svoju puninu u vječnosti. To izražava ona poznata izreka „već sada i još ne“! Vrhunac objave koja se očituje u ovoj rečenici: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada.  A onda slijedi veliko pitanje, pitanje prvo za Martu, a u Marti vidimo svakog čitatelja i slušatelja evanđelja: vjeruješ li ovo? Marta je svoje rekla u onom trenutku... a ja i ti? Ovo vjeruješ li znači, prihvaćaš li? Stvarno? Živiš li život u Kristu?

Naš korak prema Isusu je naša vjera. Vjera koja nam pomaže ukloniti kamen s groba, kamen s našega srca. Tada Isus može doći i reći svoju riječ i poziv! Izlazi ... izađi iz svoje  tame na svjetlo... izađi iz smrti u život...! Izađi iz svojih povoja koji te vežu, koji te ograničavaju u tvom hodu, u tvojoj slobodi. Izađi iz sna iluzija. Uskrsnuti sada znači svjesno živjeti, s otvorenim očima i skinutim maskama. I s dubokom vjerom i nadom da na kraju našeg ovozemaljskog života ne odlazimo u tamu, da ne prestaju naši životni odnosi, nego da prelazimo u Božju ljubav, koja će nas zauvijek uskrsnuti na vječni život s Bogom i u Bogu.

I stoga se radujemo slaveći Uskrs – blagdan života – svetkovinu svjetlosti- sretni jer već sada možemo biti s Bogom i u Bogu... u otajstvima naše vjere kojom Kristovu smrt naviještamo, njegovo uskrsnuće slavimo i njegov slavni dolazak iščekujemo! 

 

 

 

 

4. korizmena nedjelja - 19. ožujka 2023

 

Koliko sljepoće! Ubili su Svjetlo: ali Svijetlo, na križu prosvjetljuje slijepe“ ( Sv. Augustin ).

Put korizmene obnove želi u nama osnažiti Kristovo svjetlo, koje smo primili u sakramentu krštenja. Po krštenju , čovjek grešnik se preporađa i iz tame prelazi u svjetlo Kristovo. Ali, potrebno je i dalje uvijek učiti i promatrati sve stvari u svjetlu vjere. Mogli bismo kazati da je kršćanski život jedan dugi katekumenat: trajni rast u ovom svijetu dok ne osvane punina Kristova dana.

Evanđelje o ozdravljenju slijepca od rođenja očituje put prema svjetlu vjere, prepreke na putu vjere i spremnost uvijek tražiti Krista i njegovo svjetlo, te mu se spremno pokloniti.

Isus  je uvijek prilazio životu ljudi, zapažao stvarnost i pozivao. On je uvijek bio jasan u svojim riječima. Nije pokušavao pružati laka rješenja i primamljiva obećanja. On je na poseban način otvarao novi put odnosa s Bogom. On je došao na zemlju ostvariti poslanje: dok sam na svijetu svjetlo sam svijeta! ( Iv 9, 5 ) Upravo ovo današnje evanđelje u sebi nosi dramu prihvaćanja svjetla koje donosi Isus. Samo dva retka od 41 koji opisuje ovo ozdravljenje odnose se na način i ozdravljenje slijepca 6-7,  a sve prije i poslije nosi u sebi raspravu kako i u kojem svijetlu vidjeti ovo ozdravljenje. I polagano očituje rast u vjeri ozdravljenog, a sljepoću i tvrdokornost kod farizeja.

Kako vidjeti naš život? Kako gledati na zbivanja u svijetu? Kako zapažati sebe i druge? Kako zapažati nešto više od ovog površnog! Kako otkrivati svoj poziv i ono što Bog od mene želi? Pitanja koja traže naš odgovor, našu odlučnost i spremnost da ih ne odgađamo za neka druga vremena. Po krštenju smo primili dar kojim smo prosvijetljeni, dar Duha Svetoga. Duh Sveti nas vodi i ozdravlja od svih naših sljepoća. Pruža nam svoje svjetlo da možemo promatrati i gledati naš život, želi nas od vanjskog i površnog uvoditi u dubine. Potrebna nam je hrabrost gledati život u pravom svjetlu. Nekada kao da to i ne želimo. Možda nas je strah od tereta koji je pred nama. Možda zatvaramo oči pred onim što se događa oko nas. Zatvaramo oči pred nepravdama, pred iskorištavanju bližnjih. Ne želimo zastati i dublje zaviriti u svoj život jer nas brzina života stalno drži na površini, površnosti i sadašnjem trenutku.  I kako reče, sv. Majka Terezija naše je oči ugasilo ravnodušje. Ovi dani neka nas potaknu na put ozdravljenja, put koji nam Isus pruža, koji jedini liječi sljepoću srca. I molimo žarko da nam Isus prosvijetli oči srca!

Radosna nedjelja!

 

 

 

3. korizmena - 12. ožujka 2023

Tako je bogato i prekrasno  evanđelje koje nam pripovijeda o Isusu i ženi Samarijanki na Jakovljevu zdencu. Podne je. Podne života. Na sredini puta života. Na sredini puta života žedan! Kako i čime ispuniti svoju žeđ „da se više ne dolazi zahvaćati“ nego imati živu vodu koja će strujiti do kraja života i prijeći u vječnost? Kako se ne prisjetiti u ovom razmišljanju riječi Psalma 42: kao što košuti žudi za izvor – vodom...

Bez vode nema života.  Trebamo piti određenu količinu tekućine svaki dan. Ali, mi ne osjećamo žeđ. Svejedno trebamo piti, kako bi naš organizam što bolje funkcionirao.  Upravo ova slika govori i onoj drugoj vrsti žeđe, kojoj je voda simbol i znak. Idemo kroz život a da se ne pitamo kako i čime utažiti žeđ, kako dati svom životu puninu smisla i životne radosti. Idemo kroz život a da ne tragamo, ne žeđamo za onim višim i puninom života.  Korizmeno vrijeme nas potiče više tražiti, bolje tražiti kako bi našu žeđ utažili.  Vrstu žeđi do koje se polako dolazi kako se to otkriva u dijalogu Isusa i Samrijanke. Žeđ koju na osobit način otkriva i izražava, potiče i usmjerava Ps 63. David se nalazi u Judejskoj pustinji. Izvan uobičajenog života i svakodnevnih poslova. U strahu i bojazni za svoj život. Treba mu i svaki dan vode. Ali, on u svojoj situaciji ide dalje. Javlja mu se čežnja, žeđ... žeđ za Bogom: „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim, tebe žeđa duša moja , tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna bezvodna...“ ( Ps 63,2). Tražiti i žeđati – upućuju jedno na drugo.

Isus nas čeka i traži. Onaj koji ide prema zdencu, koji traži vodu dolazi, a Isus  već čeka na zdencu. Ali, on i traži: daj mi piti! On je ostavio sve oznake svoje moći, postao siromah i prosjak koji traži: daj mi piti! Jednako tako, na kraju svog života, u podne dok je visio na križu ponovio je te riječi u vapaju: ŽEDAN SAM! On traži i čeka, i upravo jer on čeka i traži nas, možemo i mi njega naći i primiti njegov dar, koji će nas ispuniti i utažiti naše žeđi. Samarijanka je išla po vodu, a našla je  Krista, Mesiju - Spasitelja svijeta. Njeno srce je bilo ispunjeno, te nije mogla šutjeti u svom mjestu što je doživjela. Onaj tko susretne i primi Isusa nosi ga drugima, traži druge da im donese Isusa! Na drugom mjestu govori se u evanđelju kako Samrijanci nisu htjeli primiti Isusa. U ovom odlomku se kaže da se Židovi ne druže sa Samarijancima, ali nakraju oni traže i mole Isusa da ostane kod njih.  Isus  tu molbu prihvaća i ostaje dva dana kod njih, te su mnogi povjerovali u njega.  

U sredini dana, u sredini korizme, našeg sadašnjeg životnog trenutka Isus nas traži i želi ispuniti našu žeđ. Želi i nama reći naše pravo stanje, ukazati na naše traženje i uzaludno „tumaranje od mora do mora, potucati se od sjevera do istoka ( usp. Am 8, 12).  Bez upoznavanja i prihvaćanja pravog svog stanja ništa se nova ne može dogoditi. Ne želi nas poniziti i paralizirati, kao što nije ponizio ženu Samarijanku kad joj je ukazao na njezin površan život. Štoviše, otvorio višu razinu dijaloga i dotakao njezino iskreno traganje za srećom i ljubavlju, te pokazao pravo značenje riječi „daj mi piti“. Otvorio njezino srce za navještaj Mesije, koji prihvaća i ljubi ljude. U njegovim riječima nije bilo osude ni prezira, štoviše osjetila se po prvi put da je prihvaćena, da s njom netko želi razgovarati, doživjela je na posve nov način da je ljubljena.

I nama se kroz ovo korizmeno vrijeme pruža prilika probuditi i još više usmjeriti svoju žeđ za Isusom. Darovana nam je živa voda po sakramentu krštenja, po kojem smo suobličeni Kristu. Pruža nam se mogućnost obnoviti naš život i pročistiti sliku Božju u nama.  Pruža nam se svaki dan nova prilika doživjeti da smo od Boga prihvaćeni i ljubljeni. Isusovo pitanje:“ kad bi znala dar Božji“... i  Isusova molba „daj mi piti“ i vapaj s križa „žedan sam“ pozivaju na naš odaziv. Čuješ li kako te zove...?

 

Radosna nedjelja!

 

2. korizmena - 5. ožujka 2023.

Na čistu srijedu, na početku korizme, pozvani smo vrijeme prije Uskrsa provoditi u „skrovitosti“ pred licem Oca koji nas vidi. Evanđelje druge korizmene nedjelje, kao i ostala čitanja, upravo nas pozivaju na takav put. Popeti se na visoko, dalje od svakodnevnice i buke, i biti u osami.  To ne znači biti osamljeni, nego biti u osami s Isusom. Biti u osami s Isusom i doživjeti trenutke svjetla, koji će nas osnažiti i biti pred našim očima u trenucima kad se spustimo u naš život, gdje će nas pratiti i dalje trenuci s manje svjetla, gdje ćemo doživjeti nove trenutke tame.

          Događaj na gori visokoj nazivamo Isusovo preobraženje. Njegov lik se učenicima očitovao u punoj slavi. Riječi kojima evanđelisti opisuju taj događaj su nedostatne, ali dovoljne da nam otvore pogled i razmišljanje i očituju nam tko je Isus. U ljudskom tijelu Isusa krije se božanski lik. Očituje nam se obećani Mesija, Pisma se ostvaruju i sve ono što je po prorocima obećano sada se ispunja i očituje u Isusovim riječima i dijelima, u njegovu cjelokupnom životu.

          Ovaj događaj na visokoj gori, poziva i nas u ovo vrijeme da dopustimo da nas Isus povede sa sobom. Jer, i naš je život s Kristom skriven u Bogu ( Kol 3,3 ). Poziva nas da u ovom trenutku našega života, koji je obilježen tjeskobom, nesigurnošću i strahom, imamo povjerenje u Isusa. Petar i druga dva učenika, padaju licem na zemlju. Silno su prestrašeni događajem koji ih nadilazi. Ne snalaze se, sve izmiče iz njihovog pogleda i shvaćanja. Obaraju lica k zemlji, da ništa ne vide i ne čuju! Ali, kraj njih je onaj koji donosi svjetlo. Pored njih i za njih je onaj koji tjera strah i donosi mir. Uz njih je onaj koji tamu, križ i smrt preobražava u svjetlo i život uskrsnuća.

          Ovaj događaj nas poziva da nastavimo put u nizini, u našem svakodnevnom životu, ali s iskustvom ovog svijetla i svjetla riječi koju trebamo slušati. Nastaviti naš put u osluškivanju riječi koje nam govori, u trajnom njegovanju našeg odnosa s Isusom.  On je Svjetlo svijeta, njegova riječ je svjetlo na našoj stazi. On je naše sunce i zaštita naša.

          Njegova bijela odjeća je Crkva, kako reče sv. Augustin u tumačenju Isusova preobraženja. Dopustimo Isusu da bude svjetlo našega srca, kako bi živo sudjelovali u otajstvu Crkve, koja je svjetlo naroda. U sinodalnom hodu, živo i djelatno sudjelujmo, pronalazeći svoje mjesto u Crkvi. Ne budimo promatrači, nego pokretači zbivanja u svom životu i u svojoj zajednici.

          Marija Majka Crkve, majka svih nas, prati nas svojim majčinskim zagovorom, svojim brižnim pogledom kojim želi pomoći u našim potrebama.  I danas nam, kao nekoć u Kani,  i ona opet govori: „sve što vam rekne učinite“ ( Iv 2, 5 ). To je put našeg preobraženja, vode svakodnevlja koja postaje vino radosti i svjetla novoga života!

   Radosna nedjelja!  

 

 1. korizmena - 26. veljače 2023.

 

Na prvu korizmenu nedjelju čitamo svake godine o Isusovoj kušnji u pustinji. Ove godine je iz Matejeva evanđelja. Nakon krštenja na Jordanu, gdje je proglašen svečano Sinom, dolazi do kušnje upravo na tom području.  Sotona napastuje Isusa: Ako si Sin Božji... Sotona zavodi ljudskim mislima. On sve želi izokrenuti.  U pobožnim riječima donosi razarajuće i egoistične motive. On miješa dobro i zlo, koristi riječi Svetoga pisma, u svoje zavodljive namisli. 

Prva kušnja: sve za sebe koristiti. Nakon četrdeset dana posta Isus je ogladnio. Sotona nudi da pretvori kamenje u kruh. Kušnja se sastoji u tom da život promatramo pod vidom da sve treba nama koristiti. Sve služi nama da zadovolji naše potrebe, u svakom momentu. Tako se događa i u odnosu prema Bogu, treba ga koristiti i s njim se koristiti za naše potrebe i svrhe. Isus odbija kušnju riječima Svetoga Pisma i pokazujući da Riječ Božja pruža odgovor na našu glad, i da je pravi život kad čovjek živi svoj sinovski odnos prema Bogu slušajući njegovu riječ.

Druga kušnja: koristiti Boga za svoje svrhe. Ako si Sin Božji... uvijek sumnjivo pitanje koje traži potvrdu bez potrebe. Tražiti Boga za pomoć za naša priznanja, za naš ugled, za našu pobjedu, služiti se Bogom u vlastite svrhe... Nije slučajno ova kušnja stavljena u Jeruzalem i hram. U pitanju je naša slika o Bogu, naš odnos prema njemu. Isus će baš u Jeruzalemu kad uziđe na drvo križa pokazati pravu sliku Oca, koji daje svog Sina za spasenje svijeta.  

Treća kušnja: imati vlast i moć. Đavao nudi Isusu vlast nad svim kraljevstvima samo ako se pokloni njemu. Isus je došao služiti i ostvariti Očev plan. On se suprotstavlja i odbija svaku moć i vlast, i upravo do kraja pokazuje svoju sinovsku poslušnost. Samo Bogu se služi i klanja! Nikomu drugomu! Isus nam je pokazao da je Bog otac koji nas ljubi, koji zna što nam je potrebno. Ne treba tražiti čudom ono što Bog daruje onom koji ima pouzdanje u Boga.  I biti sin za svakog od nas nije privilegij koji  oslobađa od rizika i napasti, nego izbor i trajna zadaća rasti u svom sinovskom odnosu prema Bogu.

          Na početku korizme kao zajednica vjernika želimo se suobličiti Kristu. Pozvani smo nasljedovati Isusa u sinovskom odnosu prema Bogu našem Ocu. Staviti Boga u središte našeg života, naših planova i naših čežnji i nada. Znati reći „ne“ svemu što nas odvodi od skladnog odnosa s Bogom, našim bližnjima i s prirodom. Na poseban način, kako nas poziva papa Franjo, ne pružati otpor putu križa koji trebamo prihvatiti kao Kristovi učenici.  I kako nam pokazuje evanđelje kušnje ne tražiti laka i brza rješenja Božjim čudesnim intervencijama.

          Pred očima nam je Isus Krist koji je poslušan Očevu poslanju. Njegove zadnje riječi „dovršeno je“,  „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj“ izražavaju vrhunac njegove ljubavi prema Ocu i prema nama. Riječ „poslušnost“ u nama nekako stvara otpor. Ali, to ne smijemo promatrati kao čisto prihvaćanje ili neprihvaćanje onog što trebamo vršiti. U dubini ovog pojma krije se odnos, krije se ljubav. Poslušnost je način života, oblik života koji nas stavlja u istinski odnos s Bogom i drugima. Tada se život shvaća kao dar, a ne posjed, nešto samo moje. Dar me stavlja u odnos, moj izvor je darovan i na takav način ga živim. Neposlušnost prvih ljudi, kako nam svjedoči Knjiga Postanka, od rajskog vrta dovodi do pustinje, teškog i mukotrpnog života čovjeka. Poremećen je odnos s Bogom, bližnjim i prirodom. Prekinut je odnos s Izvorom-darom.  A Isus, kako nam svjedoče evanđelja, svojom poslušnošću i pobjedom nad sotonom,  ponovo od pustinje stvara vrt, gdje anđeli dolaze i služe. Isus nas ponovono povezuje s Izvorom – darom.

          U pozivu Crkve na sinodalni put osobito nam se pruža prilika ojačati naše odnose s Bogom i njegovom riječi. Pruža nam se prilika izaći iz svojih zatvorenih prostora i osnaživati zajednički prostor, ugrađivati se u duhovni dom Crkve, koja nas okuplja i pomaže da naš hod bude siguran. Pozvani smo biti Crkva koja služi, koja gradi puteve do svakog srca, jer želi da Krist i njegovo spasenje bude u srcima ljudi.  Upravo, na taj način oduprijet ćemo se kušnji sotone koji nas zavodi na lukav način pod krinkom dobrih nakana.

 

Duh je Isusa odveo u pustinju. I s nama je u životnom prostoru gdje smo izloženi kušnjama. Molimo ga za dar razlikovanja, u ovo korizmeno vrijeme, da slijedimo Krista „koji je nadvladao đavolske napasti, i nama pokazao kako izbjeći zamkama Zloga“! ( iz predslovlja 1. Korizmene ). 

 

 

PORUKA PAPE FRANJE ZA KORIZMU 2023.

 

Draga braćo i sestre!

U evanđeljima po Mateju, Marku i Luki postoji podudarnost u izvješćima o događaju Isusova preobraženja. U tom događaju vidimo Gospodinov odgovor na neuspjeh njegovih učenika da ga razumiju. Neposrednog prije toga došlo je do pravog sukoba između Učitelja i Šimuna Petra, koji – nakon što je priznao Isusa Kristom, Sinom Božjim – odbacio je njegov navještaj muke i križa. Isus ga je oštro prekorio: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16, 23). I gle, »nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu« (Mt 17, 1).

Evanđelje o preobraženju naviješta se svake godine na drugu korizmenu nedjelju. Naime, Gospodin nas u tom liturgijskom vremenu uzima sa sobom i vodi nas u osamu. Dok redovite obveze traže od nas da ostanemo u svojim uobičajenim mjestima, živeći jednoličnu i katkad dosadnu svakodnevicu, u korizmi smo pozvani uspeti se zajedno s Isusom “na goru visoku”, da sa svetim Božjim narodom doživimo posebno iskustvo askeze.

Korizmena askeza je zalaganje, uvijek prodahnuto milošću, da nadvladamo svoj manjak vjere i otpore nasljedovanju Isusa na križnom putu. Upravo ono što su Petar i ostali učenici trebali učiniti. Da bismo produbili svoje poznavanje Učitelja, da bismo u punini razumjeli i prihvatili otajstvo Božjeg spasenja, koje se ostvaruje u potpunom darivanju samoga sebe iz ljubavi, moramo pustiti njemu da nas povede u osamu i u visine, odvajajući se od osrednjostî i ispraznostî. Trebamo krenuti na put koji vodi uzbrdo, koji zahtijeva napor, žrtvu i usredotočenost, baš poput izleta u planine. Ti su preduvjeti važni i za sinodski put kojim smo kao Crkva predano krenuli. Dobro će nam doći da razmišljamo o tom odnosu između korizmene askeze i sinodskog iskustva.

Na “duhovnu obnovu” na gori Tabor Isus vodi sa sobom trojicu učenika, odabranih da budu svjedoci jedinstvenog događaja. On želi da to milosno iskustvo ne bude samotno, nego nešto što se dijeli s drugima, kao što je to, uostalom, i sav naš život u vjeri. Isusa se nasljeduje zajedno i zajedno, kao Crkva hodočasnica u vremenu, živimo liturgijsku godinu i u njoj korizmu, putujući s onima koje nam je Gospodin dao za suputnike na našem životnom putu. Slično usponu Isusa i učenikâ na goru Tabor, možemo reći da je naš korizmeni hod “sinodski”, zato što je nešto što činimo zajedno i svi idemo istim putem, kao učenici jedinoga Učitelja. Znamo, štoviše, da je On sâm Put, i zato Crkva, i u liturgijskom i u sinodskom itinerariju, ne čini ništa drugo nego sve dublje i potpunije ulazi u otajstvo Krista Otkupitelja.

I dolazimo tako do vrhunca. U Evanđelju se kaže da Isus »preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« (Mt 17, 2). To je “vrh”, cilj puta. Na kraju uspona, dok stoje s Isusom na vrhu gore, trojici učenika dana je milost da ga vide u njegovoj slavi, obasjanog nadnaravnom svjetlošću koja nije dolazila izvana, nego je zračila iz njega samog. Božanska ljepota tog viđenja bila je neusporedivo veća od svih napora koje su učenici morali uložiti dok su se uspinjali na goru Tabor. Kao i kod svakog napornog izleta u planinu, dok se penješ moraš dobro paziti na stazu, ali panorama koja se na kraju pruža pred očima iznenađuje i uzvraća svojom divotom. I sinodski se proces često čini napornim i ponekad bismo mogli klonuti duhom. No, ono što nas čeka na kraju nesumnjivo je nešto čudesno i iznenađujuće, što će nam pomoći da bolje razumijemo Božju volju i naše poslanje u službi njegova kraljevstva.

Iskustvo učenikâ na gori Tabor dodatno se obogaćuje kad se uz preobraženog Isusa pojavljuju Mojsije i Ilija, koji uosobljuju Zakon odnosno Proroke (usp. Mt 17, 3). Kristova je novost ispunjenje Staroga saveza i obećanjâ; neodvojiva je od povijesti Boga s njegovim narodom i otkriva njezino duboko značenje. Sinodski je hod, slično tome, također ukorijenjen u tradiciji Crkve i istodobno otvoren novostima. Tradicija je izvor nadahnuća za traženje novih putova, kloneći se pritom napasti nepokretnosti, s jedne strane, i napasti improviziranog eksperimentiranja, s druge.

Korizmeni asketski hod i, na sličan način, sinodski hod, imaju za cilj duboku promjenu i na osobnoj i na crkvenoj razini. Ta duboka promjena, i u jednom i u drugom slučaju, ima svoj uzor u Isusovu preobraženju i postiže se milošću njegova vazmenoga otajstva. Da bi se takva duboka promjena dogodila ove godine u nama, želim predložiti dva “puta” kojim nam je ići da bismo zajedno s Isusom svladavali uspon i s njim došli do cilja.

Prvi se odnosi na poziv koji je Bog Otac uputio učenicima na gori Tabor dok su gledali preobraženog Isusa. Glas iz oblaka govori: »Slušajte ga!« (Mt 17, 5). Prva je uputa, dakle, vrlo jasna: slušati Isusa. Korizma je vrijeme milosti u onoj mjeri u kojoj slušamo njega koji nam govori. A kako nam govori? Ponajprije u Riječi Božjoj koju nam Crkva daje u liturgiji: neka naše uši ne budu začepljene za nju; ako ne možemo stalno ići na misu, čitajmo biblijska čitanja iz dana u dan, pa i uz pomoć interneta. Osim u Svetom pismu, Gospodin nam govori u našoj braći i sestrama, posebno u licima i pričama onih koji su u potrebi. No, želim dodati još jedan vid, koji je vrlo važan u sinodskom procesu: slušanje Krista povezano je također sa slušanjem naše braće i sestara u Crkvi. Riječ je o onom uzajamnom slušanju koje je u nekim fazama glavni cilj, ali je, međutim, uvijek neizostavno u metodi i stilu sinodske crkve.

Čuvši Očev glas, »učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama« (Mt 17, 6-8). Evo drugog savjeta za ovu korizmu: nemojmo iz straha od suočavanja sa stvarnošću s njezinim svakodnevnim naporima, potrebama i proturječjima bježati u religioznost sazdanu od izvanrednih događaja, sugestivnih iskustava. Svjetlo koje Isus pokazuje učenicima predokus je uskrsne slave, a pristupa mu se nasljedovanjem “njega jedinoga”. Korizma je usmjerena na Uskrs: to “povlačenje u osamu” nije samom sebi svrha, već nas priprema da s vjerom, nadom i ljubavlju živimo muku i križ kako bismo došli do uskrsnuća. I na sinodskom putu se ne smijemo zavaravati da smo stigli do cilja kad nam Bog daje milost nekih snažnih iskustava zajedništva, jer i tad nam Gospodin ponavlja: »Ustanite, ne bojte se!«. Siđimo u nizinu i neka nam milost koju smo doživjeli pomogne umješno raditi na sinodalnosti u svakodnevnom životu naših zajednica.

Draga braćo i sestre, neka nas u ovoj korizmi Duh Sveti snaži i potiče u našem usponu s Isusom, kako bismo mogli iskusiti njegov božanski sjaj i tako, ojačani u vjeri, nastavili svoj put zajedno s njim, koji je svjetlost na prosvjetljenje narodâ i slava puka svoga.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 25. siječnja, blagdan Obraćenja svetoga Pavla

 

 

 

7. kroz godinu - 19. veljače 2023.

 

Isus nastavlja svoju pouku, u kojoj zapravo naviješta svoj put. On prvi zaustavlja zlo, on zakon osvete stavlja izvan zakona, te otvara put nenasilja, opiranja zlu.

Čuli ste da je rečeno starima: oko za oko... zub za zub... a ja vam kažem... želi najaviti novu pravednost, nove odnose među ljudima. On je prihvatio nepravdu, krivu osudu, udaranje po licu, izrugivanje, skidanje haljina. I kako reče sv. Pavao: dok još bijasmo neprijatelji Krist nam je pokazao svoju ljubav. Kristov poziv u odnosu na ono što je rečeno starima nije u vidu suprotnosti, nego u vidu ispunjenja  i novosti. Dokida zakon uzajamnosti: dam da daš; kako ti meni tako ja tebi; ako ti meni i ja ću tebi! Ne, on ide posve drugačije i prvi čini korake darivanja, predanja do kraja bez obzira na drugu stranu. Zakon je po Mojsiju, a milost ( besplatnost, nezasluženost) po Isusu Kristu! Bog je tako ljubio svijet da je dao svog Sina Jedinorođenca!

Stoga nas Isusove riječi vode prema vrhuncu: ljubite svoje neprijatelje! Isus kaže, da je rečeno starima da mrze neprijatelje. U pisanom obliku to se ne nalazi, ali u tumačenju Zakona i njegovoj primjeni u životu, osobito na strance i neprijatelje naroda tako se držalo. U skupini esena u Isusovo vrijeme, zajednici koja je živjela u blizini Mrtvog mora izričito je napisano: ljubi sinove svjetla a mrzi sinove tame!

Što osobito činite? Ne preskoči ovo pitanje! Ne prelazi olako preko ovih rečenica. Treba vremena i treba molitve, treba traženje i usklađivanje misli i srca da se dadne potvrdan odgovor. Ne odbaci ove riječi kao neki san i nemoguće za čovjeka. Istraži i pronađi onu duboku nit koja sve ovo veže i omogućuje Isusovu učeniku da slijedi svog Učitelja!

Sv. Augustin lijepo reče: „Božja riječ je neprijatelj tvoje volje, dok ne postane počelo spasenja. Dok god budeš svoj vlastiti neprijatelj, i riječ Božja je tvoj neprijatelj. Budi prijatelj prema sebi, onda će i božja riječ biti u suglasju s tobom.“ Ako me Božja riječ ljuti i ako se na nju bunim onda je kriva moja slika o meni samom.

Ljubite – ne radi se o sentimentalnom osjećaju, o nekom sviđanju i lakoći djelovanja. Radi se u povezanosti i s drugom radnjom na koju Isus poziva: molite! U središtu govora na gori je molitva Očenaša! Nije to naša ljubav, nisu to naše mogućnosti i sile za ostvariti ovu ljubav. Molite da budete sinovi Oca! U svom srcu i pred svojim očima gledati na Oca, koji je u svakom čovjeku, jer smo stvoreni na njegovu sliku. On je u nama. Tijelo vaše je hram Duha Svetoga, današnje drugo čitanje. Njegova mudrost, njegova snaga i ljubav pomaže da molimo i postajemo sinovi Oca, koji ljube i dobro čine svima poput njega. Ne samo da se čuvamo od zla, ne samo da ne činimo loše našim bližnjima, nego da poput Oca koji svaki dan daruje i daje, i mi budemo otvoreni za djelovanje u skladu s Bogom!

Što osobito činite? Kako se ljudi trude činiti nešto posebno, da ih drugi hvale, da se o njima govori, da se o njima piše ! A što to znači i kakve odnose donosi? Isus nas poziva na tu osobitost, posebnost, jer nije pravilo ovog svijeta: ostvarivati poput njega i Oca dobrotu prema svakom čovjeku, ne samo onom iz mojeg kruga, moje grupe, mojih istomišljenika. U sebi biti prijatelj – otvoren prema svima.

 Što osobito činite? Da li svoje vrijeme i dane ispunjaš mislima i pokušajima kako da druge isključiti, poniziti, izrugati? Da li se se sve više povlačiš iz života ljudi i postaješ ravnodušan prema svima te postaješ baš osobit po svojoj zatvorenosti u kuli svoje samodostatnosti.

Nije lako doći u suglasje s ovom riječi, ali one nas vode da možemo živjeti u miru sa sobom i s drugima, u radosti djece Božje! Zahtjevne riječi, ali pune ljepote! Daju čvrstoću i zaštitu kući koju ne može ništa srušiti!

 

Radosna nedjelja!

 

 

6. kroz godinu - 12. veljače 2023.

 

Novo svjetlo s Isusom ulazi u sve naše odnose, u našu životnu stvarnost. Evanđelje je evanđelje života. Daje puninu životu. Na poseban način otkriva na taj način veličinu našeg poziva. Ne želi nas pasivne, ravnodušne, prosječne. Diže ljestvicu jako visoko. No, i pruža snagu za ostvarenje. Ne radi se o tumačenju i prenošenju , o nauku o zapovijedima već o trajnom odnosu i usmjerenosti prema nebeskom Ocu, pogledu prema njemu u kojem i preko kojeg živimo svoj svakodnevni život.

          Isus nije došao dokinuti Zakon i proroke. Nije došao dokinuti ono što je Otac govorio svom narodu u Starom zavjetu. On je došao dati puninu, ispuniti i ostvariti. On je živa Tora, Božji put i usmjerenje u životu. I njegov poziv je poziv na puninu, ostvarenje. Ako vaša pravednost ne bude veća... S Isusom i njegovim pozivom ide se prema „većem“. Ne želi Isus da njegovi učenici budu utopljeni u vode ovog svijeta. Oni su pozvani biti sol zemlje grad koji leži na gori i koji privlači svojim svjetlom. Imati  „veći“ cilj u svom životu. Promatrati ono više od pojavnog i lako dohvatljivog.

          S druge strane Isus vodi u „dubinu“. Vodi u središte. Vodi u srce. Ne ide Isus samo prema volji Božjoj i njegovim zapovijedima, nego u središte čovjekova srca. Ne gleda se samo izvana pravda ili nepravda koja se događa, nego nakana i želje čovjekova srca. Ubojstvo se ne događa samo kad drugog eliminiram s lica zemlje, ono već počinje kad ga izbacim iz prostora moga srca. Ne može se dar prinositi ako nisi u miru s bratom. Uredi svoj odnos s protivnikom, govori Isus kao ne bi ostao trajno pritvoren mržnjom i srdžbom na svog bližnjega. Mi vrlo dobro i olako znamo stavljati ograde i štititi prostor svog srca pred ljudima. Ali, što to vrijedi, kad nas to trajno pritišće.

          Isus nas poziva na dosljedan život, život u istini, autentičan život: „vaš govor neka bude da, da – ne, ne!  Ako nismo spremni reći istinu, onda nešto nije u redu s našim odnosom prema drugima. I vrlo često se dovodimo u situaciju da „moramo lagati“, da „moramo zaobići istinu“.  I kad se pozivamo na istinu sa zakletvom, nešto nije u redu s našim odnosom, nismo jasni ni iskreni. Zato su drugi sumnjičavi prema nama.

 

          Isus nas poziva na život u punini. Došao nam je dati život u izobilju. Pokazuje nam kako rasti u našem životu i bdjeti nad svojim srcem. Lako je izvana izvršiti neke zapovijedi, propise. Ali, ako zapovijedi i propisi nisu postali moji, ako nisu u mom srcu, u mojoj  iskrenoj nakani i želji, onda nemaju težine i značenja.  Znati zaustaviti ono negativno što dolazi na vrata mog srca i znati reći „ne“ u različitim situacijama života pruža mogućnost istinske slobode i rasta. To je ono „veće“ što zahvaća „dubinu“ našeg srca i po čemu jesmo sol zemlje i svijetlo svijeta. To je ono „veće“ što trajno naš pogled diže prema nebeskom Ocu, koji daje život svima i život u punini. 

 

5. KROZ GODINU - 5. veljače 2023.

 

Slijedimo Isusov govor na gori iz Matejeva evanđelja. Može nam se ovaj odlomak činiti kao zaseban, ali zapravo ga ispravno možemo shvatiti u pogledu onog što je rečeno prije i što otvara put za konkretne Isusove upute svojim učenicima. Riječi su upravo upućene učenicima: vi ste ... vežu se na ono što je Isus rekao u zadnjem blaženstvu „blago vama“!

          Dvije snažne slike kojima Isus označuje život svojih učenika. Tako lijepo i privlačno: sol i svijetlo – ukus i ljepota svjetlosti! Ni jedno ni drugo nije za sebe. Sol za sebe ništa ne znači. Samu sol jesti opet bez učinka. Samo svjetlo ukazuje na sve oko nas. Radost i ljepota evanđelja. Ljepota novog svijeta koji se prepoznaje kao dar neba i koji gradi nebo ovdje na zemlji, u nesavršenosti zemaljskog života. Sol zemlje – svijetlo svijeta! Zvuči privlačno, zanosno!

          U kaljuži ovog svijeta, nemira, u „pobješnjeloj nemani, volji za moći“, u ratovima, iskorištavanju siromašnih i malenih iščekuje se mir i svijetla budućnost! A kako? Dobra djela ljubavi! Dobrota u kojoj se čovjek gubi, da bi drugi imao i živio uistinu djeluje kao snažno svjetlo koje veseli i otvara put nade. Služenje koje omogućuje da život ima okus lijepoga i tako ga čuva od beskorisnosti i  propadanja! Jer, tko izgubi život taj ga nalazi, a tko ga čuva taj ga gubi! Mudar je onaj koji živi riječi Božje i ne propada, ne ruši se, jer ima dobar temelj, kaže Isus na kraju svog govora.

          Ove me riječi ispunjaju nadom! Privlače moje srce! Ove riječi me tako zanose, uvijek i ponovno dok ih slušam i sanjam o njima! I sol i svjetlo me upućuju na skrivenog Krista, ali prisutnog u stvarnosti ovog svijeta. Njegove riječi kao sol daju okus, čiste, i čuvaju ovaj svijet da ne propadne. Njegove riječi kao svjetlo pokazuju put i razgone strah i tamu i pružaju sigurnost hoda. I sretan sam što sam stavljen na put da mogu biti maleni, sićušni komadić, zrno soli i mala zraka svjetlosti u srcu Crkve, koja je svjetlo naroda! I ugrađujmo se u ovaj „vi ste... „ koji stvara grad na gori, grad svijetla i koji svijetli svima!

 

          I zato se raduj...

 

 

 

 

 

4. Kroz godinu - 29. siječnja 2023          

      

 

Isus je uvijek s ljudima, u njihovim životnim situacijama. Njegova riječ pokazuje put za svakodnevni život. Put za svakog čovjeka. I to ne bilo kakav put nego put o kojem svaki čovjek sanja i pokušava ga ostvariti: put sreće! Nitko nije ravnodušan prema sreći. Svi ljudi žele biti sretni, ali kad se radi o predloženom putu ostvarenja i čemu vodi sreća,  ljudi se veoma razilaze.

Isusove prve riječi pozivaju na promjenu pogleda i stavova, na obraćenje.  Stoga, ne čudi da je njegov poziv na život u sreći izazovan, novost i suprotnost prema onom što uobičajeno ljudi misle. Isus ih izgovara na gori, kao znak objave. Izgovara ih na visini ali želi da iz toga pogleda zahvate životnu stvarnost. Riječi su to koje trebaju vrijeme i odvažnost, i koje ne ostavljaju pojedinca sama. On, Učitelj zajedno je na putu s graditeljima novoga svijeta.

          Blaženi su oni koji prihvaćaju Isusov put! To je dar koji se prima i dar koji se dalje predaje. Nije sreća u osvajanju, u skupljanju i u čuvanju. Sreća je u tebi, u tvom daru. Sreća je u srcu koje je otvoreno i rukama koje su spremne pristupiti, podići, pomoći i zajedno nastaviti put.

          Blaženstva su put, nasljedovanje. Većina će danas zastati u svojim mislima, u nemogućnosti ostvarenja u naše vrijeme. Reći će mnogi da je to lijepo rečeno, ali nije za nas moguće. Da, jer u našem srcu i našim mislima trajno u pozadini stoji: biti netko u očima drugih, imati svoj status, imati moć, imati snagu, imati bogatstvo, ne biti potreban drugih i sebi dostatan. Imati svoj svijet u koji drugi ne trebaju zavirivati. Događa se često da i u našem kršćanskom životu stavljamo upravo pravila ovog svijeta, a jer mislimo da se to odnosi na duhovnu stranu onda to olako opravdavamo. Imati i pokazivati moć nad slabima, biti zatvoren u svojem duhovnom miru, uživati u svojoj poziciji, postavljati se kao vođa drugima opasnost je koja je prisutna u životu mnogih. Stoga, je osobito prvo blaženstvo,  koje je ključ razumijevanja ostalih, važno prihvatiti i usvojiti kao program svog života: biti otvoren Kristu i njegovu evanđelju, svjestan svojeg siromaštva kojeg može samo Bog a ne čovjek i stvari ispuniti! I idi svijetom otvorena pogleda i srca za ljude pored sebe. Ne budi ravnodušna pogleda! Budi spreman tješiti, biti skroman i služitelj. Pomagati da Božja pravda vlada u odnosima.  Osobito njegovati milosrđe, praštanje. Imati čisto srce i pogled, te se radovati svakom čovjeku i čitavoj prirodi, prepunoj Božje ljepote i tragova. I biti graditelj mira, mirotvorac – mir stvarati svojom otvorenošću, velikodušnošću. Na poseban način biti sinovi nebeskog Oca po ljubavi i praštanju.

          Završetak blaženstava govori o progonu Isusovih učenika zbog nasljedovanja. To je sastavni dio puta i nerazumijevanje ovog svijeta. Pred svoj odlazak sa ovog svijeta Isus moli Oca za svoje učenike koji ostaju u svijetu. To je trajna kušnja i izazov Isusovih učenika: biti u svijetu, ali ne od svijeta. Srca učenika ispunjaju Isusova pravila a ne pravila ovog svijeta. Isusovi učenici su pozvani da preobražavaju ovaj svijet na sliku Kristovu! Upravo putem blaženstava, pravila novog Božjeg svijeta! Isusovim pogledom i preobraženim srcem biti graditelji kraljevstva Božjeg!

 

Radosni na putu...

 

 

 

3. kroz godinu - 22. siječnja 2023.

 

 

Treća nedjelja kroz godinu posvećena je slavlju Božje riječi. Papa Franjo je pozvao 2019.  da jedna »nedjelja… bude u cijelosti posvećena Božjoj riječi, kako bi se shvatilo neiscrpno bogatstvo sadržano u tom stalnom dijalogu između Gospodina i njegova naroda« (Apost. pismo Misericordia et misera, 7). Posvetiti jednu nedjelju liturgijske godine Božjoj riječi može omogućiti Crkvi da iznova doživi kako uskrsli Gospodin otvara i za nas riznicu svoje riječi da uzmognemo biti u svijetu navjestitelji toga nepresušnog bogatstva“.

Nedjelja koja nije izabrana tek tako. Na početku godine želi istaći da nije riječ o jednoj nedjelji nego o čitavoj godini. Nalazi se u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, želi posvijestiti svima poziv da svoj život usmjerimo na Božju riječ, koja postaje nadahnuće za naše djelovanje u ljubavi i jedinstvu.

Upravo čitanja današnje nedjelje odražavaju program čitavog kršćanskog življenja: Božja riječ je poput svjetla koje obasjava tamu. Donosi nam radosni navještaj Kraljevstva Božjeg. Sam Krist vječna Očeva Riječ, postaje svjetlo svijeta, te naviješta i poziva u svoje kraljevstvo sve one koji su spremni osloniti se na njegovu riječ i dalje je naviještati. Pozivajući braću želi ukazati na zajedništvo i bratstvo onih koji će ga nasljedovati. Krist daje novi temelj zajedništva i jedinstva svih ljudi.

Koliko samo svjetla u današnjim liturgijskim čitanjima Božje riječi. Svjetlo koje  obasjava tamu, svjetlo koje rasvjetljuje put narodu na njegovu putu, svjetlo koje donosi spasenje. Svjetlo koje je za sve ljude i sve krajeve svijeta. Ovo svjetlo je Isus Krist, radosna vijest za svakog čovjeka.

Svjetlo o kojem govori evanđelje je obećanje jednog načina života. Života koje se gradi na povjerenju u onog koji nas poziva. Apostoli, Petar i Andrija, Ivan i Jakov, na Isusovu riječ ostavljaju sve i polaze za Isusom. Kamo? Kako? S čime?  Tek s naznakom da će loviti od sada ljude! Tražiti i ići za tom riječju donosi put obasjan svjetlom, donosi život spasenja.

Upravo se tu za nas nalazi jedan izazov. Mi bismo željeli vidjeti to svjetlo, da nas privlači, da nam je na neki način očito i prisutno. A ono se postiže hrabrim istupom hoda u mraku u pouzdanju u riječ koja želi ostvarivati naše buduće korake, naš put. Na putu, u dosljednosti i življenju riječi naš život postaje obasjan, postaje svjetlo, postaje znak i poziv za druge. To su svakodnevni veći i manji izbori u našem životu  koji mogu donositi svjetlo i tamu. Preko naših riječi koje izgovaramo, preko naših postupaka i djelovanja u našoj obitelji, na radnom mjestu, u školi, zajednici kojoj pripadamo. Naš oslonac na Božju riječ i naša vjera u Krista, koji je Svjetlo svijeta, omogućuje nam da naši koraci i naš put postaje sve više obasjan i pruža nam radost i sigurnost našeg hoda. To je ono obraćenje i usmjerenost na Kraljevstvo Božje o kojem nam Isus govori u današnjem evanđelju.

Zato je i ovaj prigodni i snažni poticaj nedjelje Božje riječi poziv da zastanemo i da sebi postavimo pitanja: kako slušam i prihvaćam Božju riječ? Jesam li duboko svjestan da mi Krist progovara u Evanđelju? Je li to za mene neka informacija i predmet znanja koji će obogatiti moju maštu ili živa riječ koja oblikuje moj svakodnevni život?  U mojim životnim okolnostima kad trebam odabrati put kojim ću ići je li Božja riječ prva koja određuje moj izbor? Je li u mom srcu radost i zahvalnost za darovanu riječ... svjetlo... put... postoji li s vremena na vrijeme ushit i zanesenost Božjom riječi koja stvara novi plamen i žar u mojem srcu? Jesam li spreman i danas ispovjediti zajedno s Petrom svoju pripadnost Isusu i njegovu putu: Gospodine, kome da idemo... ti imaš riječi života vječnoga!

 

 

 

 

4. Došašća - 18. prosinca 2022.

 

 

 

Čuvati i očekivati. Današnje evanđelje je vrhunac niza pokoljenja Isusova rodoslovlja. Trebalo je proći mnogo vremena i u tom vremenu trajno čuvati u srcu tu nadu i ostvarenje. Mogli bismo upravo sažeti u ova dva glagola čuvati i očekivati tu povijest naroda i svakog pojedinca, a osobito njihovo ispunjenje u životu Marije i Josipa.

          O koliko osoba, koliko nade, koliko naizgled običnih ljudi i događaja, ali koji su svi vodili prema središtu i srcu Božjeg nauma: Bog vječni, koji prebiva u nedostupnom svjetlu, silazi u ljudsku stvarnost i preuzima obličje čovjeka. Očituje se svojom blizinom i prisutnošću. Emanuel – Bog s nama! Tako ga je najavio Izaija a prva Crkva prepoznala u tom rođenju ono što Bog želi: biti trajno s ljudima koji su njegovi miljenici!

          Bog uvijek iznenađuje. U malenosti, u tišini i dubokoj šutnji prilazi i očituje se malenima, poniznima koji su spremni čuvati i ostvariti njegov plan.

Evanđelist Matej nam donosi „navještenje“ Josipu. Josip je zbunjen, duboko dirnut i zatečen s onim što se događa s njegovom zaručnicom. On je čovjek pravedan, tj. otvoren Bogu i njegovoj riječi, ali ne razumije. Da, kako razumjeti najveće otajstvo? Kako prihvatiti da Bog tako ulazi u njegov život? Stoga, je potrbno Božje tumačenje, pojašnjenje za koje Josip svojim silama traži izlaz. U dubokom snu, šutnji, Josip prima upute. Božji plan u kojem i on treba dati svoj pristanak. I posluša. I prihvati Mariju i sve ono što je Bog pripremio za ulazak svog Sina u naš svijet.

          Često prigovaramo da Bog šuti, ne daje znakova prisutnosti. Da, ali znakova koje mi očekujemo! Načina Božjeg dolaska na naš način! Htjeli bismo danas sve rastumačiti, sve da nam bude tako očito, našim razumom prihvatljivo! Ali, tu je zamka u koju upadamo. Kakvo je to otajstvo koje mogu protumačiti i prihvatljivim učiniti? Rekao je Pavao u vjeri hodimo, ne u gledanju! A mi bismo gledali, svojim očima vidjeli! Čuvati u srcu – budi slutnju i nutarnje gledanje koje nam pomaže prihvatiti i prepoznati Božje djelovanje u našem svijetu. I nas je u crkvi zahvatio duh vremena, želimo upravo tako i naš život prilagoditi vremenu u kojem živimo. Tražimo što nam se sviđa, ubacujemo uvijek malo zabave da nam bude prihvatljivo, izbjegavamo otajstvo križa. Idemo za duhom vremena, a ne za znakovima vremena u kojem je sadržan Božji govor, kojeg treba isčitavati. Kršćani su u ovom svijetu, ali nisu od ovog svijeta. U našoj povijesti prisutno je nešto više od ovog što se vidi. Potrebno je prihvatiti život kao otajstvo. Na početku evanđelja po Mateju Isus nam se predstavlja kao Emanuel – Bog s nama, a zadnja rečenica njegova evanđelja glasi: “ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“ ( Mt 28, 20 ). Tražimo Božje svjetlo i pomoć njegove riječi kako bismo u znakovima vremena iskusili njegovu prisutnost s nama, te poslužili svojim životom da ta prisutnost bude očitija i našim bližnjima. Poput Marije i Josipa prihvatimo otajstvo i čuvajmo ga u svom srcu!

 

Radosna nedjelja!

 

 

                          

 

3. Došašća - 11. prosinca 2022.

 Ovu treću nedjelju došašća tradicija definira kao nedjelju radosti. Na radost nas poziva ulazna antifona: "Radujte se uvijek u Gospodinu: ponavljam, radujte se, Gospodin je blizu". Gospodin je blizu jer je Božić blizu. Čitanja pokazuju zadovoljstvo i načine radosti. Radost jer nas Bog dolazi spasiti i pobrinut će se za cijelog čovjeka i sve njegove rane, otvarajući novi put spasenja . Radost jer je dolazak Gospodinov siguran i ne smije biti nestrpljivosti. Radost jer unatoč sumnjama Gospodin potvrđuje one koji, poput Krstitelja, rade za njega sa žarom i vjernošću. Ali najveća je utjeha što Gospodin dolazi na svoj način, a ne po našim uskim viđenjima i očekivanjima.

Ivan Krstitelj završio je u tamnici. Njegovo djelovanje je prekinuto jer je izričito prigovorio Herodu zbog njegovih nemoralnih postupaka. Ivan osluškuje preko svojih učenika o djelovanju Isusa. Isusov način propovijedanja i djelovanja u Ivanu budi sumnju. Zato šalje svoje učenike da pitaju Isusa: jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Isus ih šalje natrag k Ivanu da mu reknu što su „vidjeli i čuli“: slijepi vide, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje“!

Isus na ovaj svoj način Ivana upućuje na proročke navještaje o djelovanju Mesije. O tom smo čitali u današnjem prvom čitanju iz proroka Izaije, kao i u današnjem Psalmu.   Isus je onaj koji ima doći, ali koji dolazi na svoj način. Mesija koji zahvaća prije svega duhovnu i osobnu stranu oslobođenja svakog čovjeka, a manje društveno i političko djelovanje što je bilo prisutno kod Ivana i mnogih Židova. On je Mesija koji donosi radost i slobodu od grijeha i zla, koje zarobljuje čovjeka i stvara loše odnose.

U ovom vremenu došašća smo upravo pozvani ispitivati sebe u svom odnosu prema Kristu i njegovoj riječi. I mi smo ga „zatvorili“ u kamene ograde naših običaja, naših vanjskih parada bez dubine i života. I naša očekivanja su često usmjerena na pokazivanje snage, njegove moći i otpora svemu što ima veze s otajstvom križa i istinskom putu spasenja. Naš pogled je okrenut prošlosti te nam je sadašnjost puna tuge, nema radosti.

Gospodin Isus koji dolazi želi nam otvoriti pogled, raskriliti horizonte budućnosti i usmjeriti pogled gore. Želi pozvati na vjeru i prepoznavanje njegovih znakova u ovom svijetu, znakova njegove blizine i prisutnosti baš u ovom trenutku naše povijesti. I preko novih Ivana današnjih dana „odjekuje u pustinji ovog svijeta“ poziv obraćenja. Razliježe se i danas glas koji dopire do preplašenih srca: “Budite jaki, ne bojte se!“

Blizina Božića nas poziva da se oslobodimo kršćanstva običaja i dužnosti, usmjeruje nam pogled vjere koja nas oslobađa i naša srca puni radošću. Vjera koja pokreće našu ljubav i pokazuje nam kako u prolazu ovim zemaljskim životom  naše srce i pogled postaje i sve više ostaje usmjeren prema vječnom životu i nebeskim dobrima.

 

"Radujte se uvijek u Gospodinu: ponavljam, radujte se, Gospodin je blizu"

 

 2. Došašća - 4. 12. 2022.

 Druga nedjelja Došašća nam donosi lik Ivana Krstitelj. Ivan je onaj koji pripravlja put Mesiji, koji dolazi. To čini svojim propovijedanjem i načinom svog života. Sav je u tom svom poslanju, za jačeg koji dolazi, koji će krstiti u snazi Duha Svetoga. On najvljuje tu novost, mladica iz panja Jesejeva ima svoje ostvarenje u Isusu iz Nazareta. Preko njega se događa novo stvaranje o kojem slikovito govori prorok Izaija u današnjem prvom čitanju gdje će nestati sve suprotnosti, gdje će se živjeti u skladu i miru. Tako nam Izaija, prorok velikih i snažnih  vidika pokazuje da pravi raj nije onaj koji je izgubljen nego onaj koji je obećan. Ispunjenje obećanja i njegov početak najavljuje Ivan u pustinji.

          Božji izvorni govor je šutnja. Bog govori u tišini. Nakon dugo stoljeća Božje šutnje dolazi do glasa, koji je najavljen i koji viče u pustinji. Ivan se nalazi blizu rijekeJordana, sušnom mjestu i punom samoće. Tu odjekuje njegova riječ poziva na novost života i prihvaćanjem kraljevstva Božjeg. To se ne događa automatski i samo po sebi što si pripadnik Božjeg naroda, nego obraćenjem: ono je osobno i srcem prihvaćen dar Božjeg spasenja. To mjesto ukazuje na put kojim je izraelski narod ušao u obećanu zemlju da je zaposjedne i u njoj živi. A sada to je mjesto obraćenja, približavanja Bogu i primanje Duha Svetoga.

Ta pustinja je naš svijet u kojem živimo. Ta pustinja je i naš život koji živimo. Život tvrd i opran, život površan i nestalan. Tu i nama dolazi riječ obraćenja da naš svijet dobije novu mladicu, da naš život procvjeta plodovima duha. Stari i suhi panj, našega života, koji ne donosi plodove obraćenja, u ovom vremenu došašća može oživjeti novom mladicom Duha Svetoga. U buci, u tisućama riječi, mnoštvu glasova pozvani smo u ovo sveto vrijeme pronalaziti trenutke tišine i sabranosti, te osluškivati što Bog progovara našem srcu. Ne ide to olako i bez poteškoća, premda je put jednostavan.

          Prije svega uvidimo da nam je potrebno oživjeti svoj klonuli duh, koji grli prah ovog svijeta. Budi uz Gospodina i njegovu riječ. Na početku svoga dana zastani i u miru predaj sebe i svoj dan Bogu i vodstvu njegova Duha. Sjeti se i oživi Božju prisutnost tijekom svog dana i rada. Uči se da ti je riječ Božja pred očima i svjetlo na tvojoj stazi. 

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA - 27. 11. 2022.

 

 Neka vaše srce bude budno.

– Biti budan znači:
Paziti na sebe kao što paziš na  svoje  dragocjene stvari!
– Biti budan znači:

Paziti na svoje srce i svoje želje koje želiš ostvariti!

Biti budan znači:
U srcu imati misao da će jednom Bog stvoriti novi svijet!
– Biti budan znači:
U srcu uvijek misliti, da Bog želi doći u tvoje srce!

Biti budan znači:

Zapažati kako Bog stvara sve dobro zajedno s ljudima!
I ako u srcu budete budni, tada ćete se radovati:
jer Bog počinje stvarati novi svijet!

 

Dođite, uziđimo na goru Gospodnju! 

                                      

 

Svaki dan je sve užurbaniji. Internet postiže sve veće brzine. Toliko obveza i za mlađe a i za starije koji su u toj mogućnosti. Posao, škola, uredi, očisti, prati Tv i sport, svjetsko prvenstvo, redovito treniranje i igra s prijateljima! Svaki dan prepun termina! Jurimo svaki dan, a je li nam poznato zašto? Je li nam pred očima kamo jurimo?

Došašće. Premda lijepo vrijeme, koje je prigodno za usporiti, zastati, usmjeriti pogled na bitno. Ispuniti srce pravim sadržajem. Opet nas neki „novi adventi“ zapljuskuju svojom površnošću, vanjskim blještavilom i bizarnošću. Punimo oči a time i srce onim što ne donosi radost, što ne bogati naš duh, i ne daje polet našim koracima za novost koju nam Bog daruje. Još uvijek mislimo i još uvijek računamo na vrijeme u njegovoj prolaznosti, u brzini koja nas pogađa, u našem kukanju kako nemamo dovoljno vremena. A svaki je dan kairos – milosno vrijeme – puno mogućnosti za ispunjenje koja ostavlja radost i jača čežnju za uvijek novim. Ne sluti naše srce tu novost zbog našeg načina života. Zapali u rutini svakodnevnice, kao uspavani od svakodnevnog ponavljanja, bez želje i volje za težim rješenjima. Vodi nas prečesto misao „sviđanja“. I misao na uspjeh u životu, brz i lagodan. I biti „viđen“ zbog onog što mi je darovano, i za što ne trebam ništa naporno činiti.  Ljudi sve imaju, toliko toga oko sebe u svojim domovima, a samo sebe nemaju! Rastrgani morem želja i površnošću.

Zastani! Uspori! Došašće je! Probudi se! Sluti novost svog života otvori prostor srca! U tvoje srce može toliko toga stati, ali ne zaboravi postoji samo jedan mir koji može ispuniti tvoje srce! Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Bogu, rekao je sv. Augustin! Došašće je – otvori se Bogu koji dolazi! Ne zavaravaj sebe blizinom Božića, vanjskom pripremom! Ne zavaravaj sebe i zornicama, ako tvoje srce ostaje isto! Ako nema nove zore u tvom srcu, u tvom odnosu prema Bogu i bližnjima!

Došašće poziva na djelovanje u tišini i dubini srca: probudi se, odloži grijeh iz svog života, obuci se u svjetlo, budi budan za Božju riječ, obrati se! O kojeg li divnog puta! O koje li zahtjevne staze! Ali, ona vodi do radosti i novih odnosa!

Ne budimo kao ptica u kavezu, koja sanja o letu! Ne budimo  poput lađe na obali koja mašta o dalekim morima! Ne budimo suhi u srcu kao kamen u dubini oceana!

O koje li slutnje, koje čežnje koja se budi u ove svete dane Došašća. Dolazi kairos – milosni dani – neka ti otvori srce! I daj se poučiti! Ne od čovjeka, nego od Boga i njegove riječi: on će nas naučiti svojim putovima, gdje ćemo živjeti u miru i ljubavi. On će nas poučiti da mačeve prekujemo u plugove, a koplja u srpove! Divna slika koja upućuje na sklad među ljudima i svemu stvorenom!

Bdijte poziva ovo vrijeme! Budite pripravni! Promatrajte očima vjere ove dane i događaje! I ovo vrijeme je poziv za duhovno, nutarnje hodočašće! Hajdemo radosno! Hajdemo odvažno u Gospodnjoj svjetlosti!

 

 

 

 

KRIST KRALJ

 

                                                 

 

Dolazi čas proslave! O kakvog li prizora! Proslava na drvetu križa, najgorom smrću onog koji je odbačen od svih! Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenca... o čudesne li Božje namjere! Slava križa Kristova!

Pred našim očima stoji Raspeti, Ljubav do kraja! Prizor dostojan svakodnevnog promatranja: križu se tvome Gospodine klanjamo, tvoje se slavne muke spominjemo! Smiluj se nama ti koji si za nas trpio!

 Prizor dostojan svakodnevnog razmatranja: on me je ljubio i sebe darovao za mene! Za moj život, vječni život i spasenje!

Prizor koji nas trajno poziva na kajanje: jer ljubav nije uzvraćena, nije ljubljena! Prizor koji nas poziva na nasljedovanje: uzmite križ i slijedite me! Ako pšenično zrno ne umre ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod! Donosi nove oči i pogled na život: ne pogled uspjeha, ugleda,  materijalnog blagostanja,  lagodnog života!

Za život: ljubavi, darivanja, prihvaćanja, uvažavanja, pomirenja i opraštanja! To nam šapuću tiho slike Golgotske ljubavi u riječima čežnje „Žedan sam“! Traže srca koja će odgovoriti i dalje pridonositi plodove ove žrtve u naš svijet.

 

I tada njegovo kraljevstvo raste, širi se i zahvaća srca! Zastani  pred ovim slavnim Prijestoljem Krista Kralja! Duboko se pokloni! Srce svoje rastvori za takvu ljubav! I ne pitaj zašto tako? Neka tvoje srce zareže otajstvo križa i sve će ti biti jasno! Jer onaj koji ljubi sve sluti, sve prihvaća, svemu se nada. Jer onaj koji ljubi živi,  jer sebi umire! 

 

 

32. kroz godinu - 6. studenoga 2022

 

Ta u vjeri hodimo ne u gledanju! ( Sv. Pavao )

Evo nas u slavlju 32. Nedjelje kroz godinu. Putovali smo s Isusom prema Jeruzalemu. Današnje evanđelje nam donosi jedan razgovor Isusa s ljudima u predvorju Hrama. Isus je govorio ljudima o Bogu Ocu, koji voli sve ljude. Bog želi sjediniti sve ljude na nebu u svojoj ljubavi, jer ljudi žive dalje s Bogom, i kad su umrli na zemlji. No, mnogim ljudima je to teško vjerovati. Zato su saduceji, koji su bili svećeničko pleme, a nisu vjerovali u život s Bogom poslije smrti – u uskrsnuće – postavili jedno pitanje o uskrsnuću. Htjeli su Isusa izrugati u njegovu naučavanju o životu s Bogom poslije smrti, i opravdati svoje stavove. U Židova je bio običaj da se može brat oženiti ženom svog pokojnog brata ako nema djece. I saduceji izmišljaju priču da je tako sedam braće imalo jednu ženu, te pitaju Isusa kome će ona pripasti o uskrsnuću?

Isus im odgovara kako oni žele postaviti ovozemaljske uvjete za život na nebu. Isus kaže da je život s Bogom sasvim drukčiji. Tamo se ljudi ne žene  niti umiru. Svaki muškarac i žena pripada Bogu. Oni su kćeri i sinovi Božji. Sam Bog je život i zato svi ljudi kod njega žive. On je Bog živih. Isus pozna njihovu igru I na što se žele pozivati. Žele naglasiti ono što je Bog rekao po Mojsiju. Zato su i s pozivom na Mojsija uputili upit. A Isus im odgovara upravo preko Mojsija koji govori da je Gospodin “Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev”. A Bog nije Bog mrtvih nego živih, jer za nj svi žive. I tada su se povukli i nisu više htjeli pitati Isusa.

Vjera u vječni život poslije smrti u Izraelu se polako i s vremenom učvršćivala. Zato je i pitanje saduceja, koji prihvaćaju svu nauku što je zapisana u Tori proizišlo iz takvog shvaćanja. Isus potvrđuje istinitost tog razvoja i sa svojim uskrsnućem očituje prvinu uskrsnuća i uskrsnuće sve djece Božje. Ovi dani koje smo proslavili, svetkovinu Svih svetih i spomen svih naših dragih pokojnika, kao i Božja riječ koju danas slušamo neka u nama probudi žeđ za životom s Bogom. Ovdje na zemlji i u vječnosti.

Stvarnost je to koja nas nadilazi. Naše ljudska spoznaja je tako malena. Ne možemo govoriti o tome u svojim zamislima, idejama. Ili još gore, ako ne shvaćamo, ako nam to izmiče iz naših spoznaja,  to posve odbaciti, zanijekati kao da ne postoji. Ali, nam govori ljubav i život našeg Spasitelja. Ponizno prihvatimo njegovu riječ. Radosno prihvatimo njegov dar otkupljenja i posinjenja. U zahvalnosti živimo svaki trenutak i dan svjesni da nismo sami, da nas Bog voli i želi nam dati sreću i puninu svog života. Neka ta nada ispunja naša srca i oslobađa od straha jer idemo ususret Bogu izvoru našega života. I neka nas vjera u uskrsnuće preobražava na našem putu živeći i svjedočeći naš odnos s Bogom i trajno jača našu čežnju za vječnim životom u Bogu. Te na poseban način neka nam život bude usmjeren na ljubav prema Bogu i bližnjima. Jer, ljubav pobjeđuje smrt – Isusova ljubav je pobijedila smrt!

 

 Radosna nedjelja! 

 

   31. kroz godinu 30. listopada 2022.

Nemojte govoriti o Isusu Kristu, a čeznuti za svijetom. ( sv. Ignacije Antiohijski )

 

  Prije ulaska u Jerihon Isus je ozdravio slijepca od rođenja. Donio mu svjetlo. Prolazi kroz Jerihon i susreće Zakeja. Donosi mu spasenje.

Zakej želi vidjeti Isusa, ali još više Isus traži Zakeja. Želi pohoditi njegov dom. Želi doći u njegovo srce. Žurno siđi, poziva Isus Zakeja: danas mi je proboraviti u tvojoj kući.

Da, Isus je došao na našu zemlju. Prošao je njom želeći susresti ljude i biti u  njihovim srcima. Potrebno je poput Zakeja, koji je nešto čuo o Isusu, kao i Jerihonski slijepac. Želi ga vidjeti, upoznati, nešto ga iz dubine potiče. Kako je bio malenog rasta, a veliko mnoštvo oko njega, snalazi se, uklanja tu prepreku i poteškoću, penje se na smokvu. Njegova želja ga nosi te svim silama želi vidjeti Isusa. A tada se događa nešto daleko više. Isus ga zapaža, zove ga po imenu te želi doći u njegovu kuću. To tako snažnao djeluje na Zakeja. Na njegovo srce. Na njegove stavove.  On u tom trenutku oslobađa svoje srce, izbacuje iz njega ono što mu je do tada bilo važno. On vidi svoje grijehe, svoje pogrešne stavove. On želi sve to popraviti. Sada vidi druge ljude pored sebe. Želi ih uvažiti, želi ih prihvatiti i vratiti što je otimao. Došlo je spasenje, olakšanje, radost u njegovu srcu. Novost život preplavila je njegovo srce srećom. Taj Isus je zaista čudesan. Ozdravlja. Daje svjetlost i vraća vid. Donosi spasenje i radost u ljudsko srce.

I ja i ti smo čuli i čujemo o Isusu. Jesmo li spremni u ovo naše vrijeme uklanjati prepreke da bismo vidjeli, susreli i primili Isusa u svoj dom, svoje srce. Ne zaboravimo, nije to samo naše djelo i pokušaj. On je tu. Ide nam ususret. Zove me po  imenu i govori: želim biti u tvom srcu. Želim ti donijeti radost spasenja, novost života. Želim ti donijeti mir u srcu i mir s tvojim bližnjima.

A jesam li spreman? Otvoren izazovu i novosti? Jesam li spreman osloboditi svoje srce? Jesam li spreman izdići se iznad straha koji me grčevito drži na starom i sigurnom? Ili se skrivam u mnoštvu koje se nalazi oko Isusa bez osobnog mišljenja i pogleda?

Danas želim boraviti u tvom srcu… danas… sada… i zauvijek… govori ti Gospodin!

 

                          Radosna nedjelja!

 

 

 Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu ( Ps 50,23 ) 

 28. kroz godinu - 9. listopada 2022.

Ulazeći u jedno selo na putu prema Jeruzalemu Isus susreće deset gubavaca. Stajali su dalje  od ljudi, jer su bili takvi propisi. Živjeli su izolirani. Čuju da Isus prolazi te su zavapili da im se smiluje. Isus ih pogleda, bilježi evanđelist, to je pogled milosrđa i ljubavi, koji samo može doći iz srca koje ljubi čovjeka i želi njegovo spasenje: idite pokažite se svećenicima. Takav je propis bio da su svećenici nekog proglasili da je nečist i da mora napustiti zajednicu, i proglašavali bi nekog da je čist i da se može ponovno vratiti u život zajednice. I dok su išli, na putu, dok ih je nosila nada u ozdravljenje, dok im je korak ubrzavala želja da će se nešto veliko dogoditi, zapazili su da su ozdravili. Ali, gle samo se jedan vratio i u daru prepoznao darovatelja, vratio se jer ga je vukla želja zahvalnosti, zapravo nosila ga je vjera kojom je želio doći sada u zajedništvo s Isusom. Kao gubavac, morao je stajati daleko, morao je izdaleka vapiti, a sada očišćen može se približiti i stupiti u zajedništvo s onim kojeg je molio i koji mu je udijelio velik dar ozdravljenja.  Jer, nije to obična riječ hvale. Evanđelist Luka je to sažeto i jako snažno opisao: vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama, zahvaljujući mu. A bijaše to neki Samarijanac, dakle koji nije pripadao židovskom narodu. Zato i Isus u prijekoru i upitu gdje su ona devetorica. Na kraju hvali vjeru ovog Samrijanca: vjera te tvoja spasila!

A prava vjera vodi do zajedništva s Kristom i do zahvale. Zato je i nedjeljna euharistija upravo izraz naše hvale Bogu, pravo mjesto zajedništva s Kristom, pravo mjesto slušanja njegove riječi koje će nas poticati da slavimo Boga u sav glas, da znamo pasti ničice na koljena zahvaljujući Kristu za dar njegova svjetla i blizine u našem životu.

I danas Krist želi čuti naš vapaj, naš zaziv da nas oslobodi i očisti, naš vapaj da nam raskine okove naših udaljenosti, zatvorenosti, našeg strančarenja, i što sve više postajemo stranci ... i naša vjera postaje zatvorena i svezana u naše zatvorena srca... nije vjera na putu, nije vjera glasna i jasna, nije vjera slavljenička, nego često jadikovka naša svakidašnja... Stoga, prepoznajmo milosti koje nam Bog pruža svaki dan! Prepoznajmo milost i zahvaljujmo! Tada će i naša srca preplaviti radost milosti i našeg zahvaljivanja!

Razmislimo:  Zar samo jedan od deset zahvaljuje?

                       Kako doživljavam nedjelju i što znači sv. Misa u mom životu!

                                        Radosna nedjelja – Dan Gspodnji!

 

 

 

  

 

27. kroz godinu – 2. Listopada 2022.

 

Čini ti se malena stvar vjera vjernika , jer nemaš mjerila da je izvagaš. Ali, osluškuj kamo vodi i znat ćeš izmjeriti njezinu vrijednost“ ( Sv. Augustin )

 

Nakon prispodobe o bogatašu i Lazaru Isus poziva na pažnju prema drugima, osobito malenima. U životu će doći sablazni, koje će biti velika prepreka na putu ali treba ih se čuvati. Potrebno je imati srce koje će biti spremno uvijek oprostiti. Pa ako netko i sedam puta pogriješi prema nekome, ako traži oproštenje treba uvijek oprostiti. Slušajući te riječi njegpovi učenici osjećaju zahtjevnost toga puta. Vide svoju slabost. U srcu im je teško opraštati, u njima uvijek bukti želja za osvetom, žele se skloniti s puta od onih koji ih uznemiruju.

          I stoga, se obraćaju Isusu s jednom molbom: uvećaj nam vjeru! Kao da žele reći: Isuse, mi vjerujemo u Boga. Ali, to nam je teško. Naša je vjera malena. Željeli bismo bolje i više vjerovati. Ti nam pomozi, uvećaj našu vjeru! Isus im odgovara da se vjera ne promatra u kvaniteti, količini i veličini, nego u kvaliteti. Vjera se očituje u mjeri istinskog pouzdanja u Boga, oslonca na njega, koji može činiti velike i neobične stvari.

          Isus im stavlja pred oči sliku sluge i gospodara. Sluga sve čini i vrši za svog gospodara. I zato ne očekuje zahvalnost i nagradu. Njegova je nagrada već to što on radi za svog gospodara.  Isus zato i svojim učenicima govori: kad sve izvršite  osjećajte se kao beskorisne sluge koje su izvršili svoju dužnost. Ali, ono što su učinili nije beskorisno jer su uradili za svog gospodara, jer su radili sa svojim gospodarom.

          U prvom djelu današnjeg evanđelja Isus uspoređuje vjeru s malim sjemenom zrna gorušice, a u drugom djelu s nečim što ne donosi neku korist. Ukazuje na vjeru koja je skrivena u srcu i koja stvara odnos. Odnos sluge i gospodara. U ovoj slici potrebno je poći od Isusa, koji je sluga Gospodnji, Sin čovječji koji nije došao da mu se služi, nego da služi i svoj život daruje za spas svijeta. Isus je sluga koji se prigiba pred svojim učenicim i pere im noge, te na taj način pokazuje vrhunac služenja. Beskorisni sluga živi u domu gospodara, ima udjela u njegovu životu, živi kako živi njegov gospodar, on ga zastupa i radi u njegovo ime. Tako i onaj koji želi slijediti Isusa Krista živi od njega i djeluje u njegovo ime. I to je beskorisno, besplatno, to je milost jer se ne radi i djeluje za neko dobro. Upravo beskorisnost omogućuje stvaranje i rast uzajamnog odnosa i sluge i gospodara. Sluga ne traži zasluge za svoj rad a gospodar ne uvjetuje slugu radom da bi ga nagradio. Nagrada stavlja rad u središte a ne odnose.  Gospodar ima povjerenje u svog slugu.To nam Isus donosi: Bog ima u nas povjerenje, on nas voli kakvi jesmo, a ne zato što smo ovo ili ono dobro napravili. Voli nas i kad učinimo nešto loše. Uvijek nas voli. I onaj tko je svjestan svojih slabosti i malenosti traži odnos i oproštenje od Gospodina. 

 Iz tog odnosa mogu nastati veličanstvena djela. Vjera sjedinjena s ljubavlju može nadvladati mržnju i neprijateljstvo. Vjera sjedinjena s ljubavlju može opraštati i donositi nove odnose. Vjera sjedinjena s nadom može nadvladati sve kušnje i poteškoće. Vjera oslonjena na Gospodina Isusa čini i danas velika i silna djela.

Možemo i ja i ti!?

 

Radosna nedjelja!

 

26. kroz godinu – 25. Rujna 2022

 

Još jedna predivna prispodoba iz Lukina evanđelja. Stavlja nam pred oči jednog bezimenog bogataša i siromaha Lazara. Ime Lazar ima značenje Bog pomaže. Ovo nas evanđelje poziva da živimo svjesno ovaj sadašnji trenutak. Poziva nas da prihvatimo poziv na obraćenje i da Božjim očima, očima vjere i djelotvorne ljubavi živimo naš svakodnevni život.

Pred očima nam je jedan bogataš. Više puta smo istakli da bogatstvo po sebi nije zlo, nego način na kojim se njime služimo. Isus upravlja ove riječi svima, a u onom trenutku upravlja „farizejima i pismoznancima, srebroljupcima“ koji su mu se rugali. Zastanimo i promislimo u čemu je bila pogreška bogataša.

Slijep za Lazara. Bogataš koji se tako lijepo odjevao, svaki dan gostio, pred vratima njegova doma dolazio je jedan siromah imenom Lazar. Osim toga bio je jako bolestan. Lazar nije trebao puno, samo malo da preživi svoj dan. Ali, nitko ga nije primjećivao. Nitko ga nije zapažao i pružio riječ, pažnju, mrvicu kruha. Lazar bi svaki dan bio još više ranjen ljudskom ravnodušnošću. Jedina utjeha i nada bilo mu je pouzdanje u Boga, kako i samo njegovo ime kazuje. I suosjećanje životinja, psi koji su dolazili i ublaživali njegove rane! Ali, bogataš ostade slijep.

Slijep za Boga. Premda je pripadnik Božjeg izabranog naroda, premda je poznavao Božje zapovijedi, bogataš ostaje slijep za Boga. Njegov pogled nije se dizao prema nebu, nego je ostao zatvoren u svoj svijet, za svoje želje i svoje svakodnevne gozbe. Bog za njega nije imao nikakvo značenje, on i njegov svijet – to je bilo njemu sve. Nije gledao korak dalje kad će svemu doći kraj.

Slijep za Božju riječ. Bogataš poznaje Božju riječ. Zna da je njegov otac Abraham, da je on pripadnik izabranog Božjeg naroda. Kad je zakucala smrt na njegova vrata, njegovo stanje otkriva mu njegov promašen život. Ostaje sam,  u mukama. Obraća se Abrahamu da pošalje na zemlju Lazara da spasi svoju braću. Abraham odgovara imaju Pismo. U njemu je sve sadržano za put spasenja i dolaska u radost vječnog života. Ako se ne vjeruje u Pisma, neće se vjerovati ni nekom tko bi od mrtvih ustao i govorio o pravom putu života. 

Današnja Božja riječ nas poziva da ozbiljno prihvatimo Božju riječ, koja nam uklanja svaku sljepoću i otvara oči za pogled vjere. Poslanica Timoteju svakog od nas poziva:

 „Bij dobar boj vjere, osvoji život vječni  na koji si pozvan“!

Razmisli i sebi odgovori:

Koja kušnja i prepreka čini da sam i ja slijep za druge, Boga i njegovu riječ?

Krist je ustao od mrtvih i sve nam otkrio, kako živim svoj svakodnevni život u svjetlu te istine?

 

Radosna nedjelja!   

 

 

 

25. kroz godinu - 18. rujna 2022.

 

Nakon tri prispodobe,  o kojima smo razmišljali prošle nedjelje, koje je Isus uputio farizejima i pismoznancima, Isus se obraća jednom novom prispodobom svojim učenicima. Izazovna prispodoba i koja je uvijek ostavljala veliki upitnik slušateljima i onima koji su je tumačili. To je prispodoba o nepoštenom upravitelju. U prispodobi o dva sina vidjeli smo kako su porušeni odnosi upravo zbog dobara i baštine. Otac želi da se oba sina raduju zbog svega onog što imaju. Isus zato učenicima donosi novu prispodobu da dobro razlikuju materijalna  dobra i odnose,  i da svoj život žive u služenju samo Bogu.

 Isus navodi sliku uzetu iz života. Gospodari su bili daleko od svojih imanja a upravitelji su vodili svu brigu oko imanja i gospodaru donosili prihode. No, jedan je upravitelj rasipao dobra svog gospodara. Gospodar ga želi otpustiti. U toj situaciji upravitelj se nalazi u veoma teškoj situaciji. Razmišlja što učiniti. Vidi da mu se sprema loša budućnost. Svjestan je i svojih ograničenosti, svojih mogućnosti, svoga ugleda pred ljudima. I stoga, snalažljivo postupa te otpusta dug dužnicima svoga gospodara, da stekne njihovo prijateljstvo i da ga prime kod sebe kad bude otpušten.

Gospodar pohvali snalažljivost nepoštenog upravitelja! Zašto? Jer je djelovao brzo, odlučno, snalažljivo. S druge strane, nije ga zanimalo samo materijalno koje bi iskoristio za sebe, nego je odlučio preko tog materijalnog ostvariti odnos, odnos prijateljstva. I čini se da upravo to Isus pohvaljuje kao mudro, snalažljivo što preporuča svojim učenicima: i ja vama kažem napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva! Ovaj upravitelj kad se našao u teškoj i bezizlaznoj situaciji shvatio je da materijalno ne može biti temelj života nego prijateljstvo i odnosi. Shvatio je da dobra treba dijeliti i da ona postaju sredstva preko kojih možemo graditi što bolje odnose. Potrebno je opraštati i darivati kako bi se gradili dobri odnosi.

Stoga, na kraju današnjeg evanđeoskog odlomka stoji veoma jasna poruka i poziv učenicima: nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara... ne možete služiti Bogu i bogatstvu! Nepošteno bogatstvo je kad dobra koja imamo smatramo samo svojima, jer sve nam je darovano, sve je dar Božji. I upravo nas Isus poziva da ne „služimo bogatstvu“ čuvajući i gomilajući za sebe, nego da smo spremni dijeliti s bližnjima. On nas poziva da ne budemo brižni čuvari nego snalažljivi upravitelji koji će bogatiti svoje odnose u darovanosti za druge.

Isus nas uvijek iznenađuje i stavlja pred nove izazove. Baš nas, njegove učenike danas. Zato ne gledajmo i ne tražimo u ovim riječima neke današnje upravitelje oko nas. Upravitelj je u meni i tebi. Bog nam je darovao život i sve što nas okružuje! Kakav sam upravitelj svog života, svojih darova i svoga vremena? Kako sam snalažljiv za Božje stvari?

 

Radosna nedjelja!

 

24. kroz godinu – 11. Rujna 2022.

 

Evo nas kod predivne trilogije u Lukinu evanđelju, osobito remek djelo o mlađem sinu i ocu.  Svaka od prispodoba nosi u sebi tri stvarnosti: izgubiti, naći i radovati se.

Važno je poći od uvoda u ove prispodobe jer je u njima ključ razumijevanja . Isusu prigovaraju da „prima grešnike i blaguje s njima“.

Svatko se u životu može izgubiti, svatko može zaći s pravog puta. Sigurno da to većina ljudi ne želi činiti svjesno, zapravo oni hoće biti slobodni i sretni. I onda se događa životni put koji vodi iz visina, ali prije ili kasnije dolazi do pada. To nam pokazuje prispodoba o mlađem sinu i njegovu usponu i padu.

Otišao je iz doma, prekinuo odnos, zapao u svoju sebičnost koja ga je ispunila brzo bijedom. Sjećanje na očev dom, sjećanje na kruh iz očeva doma u njegovoj bijedi učinilo je da dođe k sebi. Zašto nas tek pad na dno uspravlja i diže iz naše bijede? Zašto čovjek treba plaćati visoku cijenu da bi došao do tako jednostavnih rješenja života? Sv. Augustin u svom komentaru kaže da je ovaj mlađi sin, koji je upao u bijedu uskrsnuo žudeći za očevim kruhom! Kruhom koji sluge njegova oca imaju napretek a on umire od gladi!

Doći k sebi i sebe naći u svojim dubinama i napraviti novi korak u životu kuca svaki trenutak u srcu ljudi koji idu po rubu bijede i grešnosti. Svaki čovjek u sebi također doživljava i u sebi nosi želju za boljim, novim životom, ispunjenim i zadovoljnim.  Nije problem toliko grijeha, jer smo slabi ljudi, nego koliko smo spremni dići se i moliti za put obraćenja. Upravo ta duboka svijest svoje promašenosti, svog lošeg stanja koje ga muči, dovodi do novog koraka. Uviđa kako je život sluga njegovog oca bolji i slobodniji nego njegov. Svjestan svoje promašenosti kao sina želi postati sluga u domu svog oca. Vapi za odnosom koji mu nedostaje. Tamo je u nekog gospodara u „društvu svinja“!

Trebalo se radovati... premda je u domu svog oca, stariji sin ne iskazuje pravi odnos prema ocu. On sve vrši, ali iskazuje svoj bunt i ljutnju. Možda bi i on htio otići, ali nema snage. Zato je njegov boravak u domu pun frustracija, nema radosti, nije ispunjen i zadovoljan. Nitko mu ne smeta veseliti se i radovati s prijateljima, ali on to ne zna zbog svoje ljutnje.

Ova prispodoba nema završetka. Ne znamo je li stariji sin ušao u dom na poziv oca. Ostavljeno je tako otvoreno za svakog koji čita i svakog od nas da napravimo taj korak: da iz svoje izgubljenosti, grešnosti i promašenosti imamo uvijek snage sve to priznati i graditi novi i istinski odnos s Bogom i našim bližnjima. Znati se radovati i pomoći drugima da iziđu iz svoje promašenosti. Znati se radovati i kao crkva zajedno rasti u našem zajedništvu, sudjelovanju i poslanju koje imamo. Pokušati u ove dane kad razmišljamo o sinodalnom hodu Crkve mijenjati svoje stavove, poglede i poprimati pogled kojim nas Bog zove da u ovom trenutku crkve ostvarimo. U sebi duboko posvijestiti svoju pripadnost Crkvi i prema svojim mogućnostima zajedno s drugima ostvarivati sudjelovanje u poslanju crkve.  Ova je prispodoba uvijek izazov za kršćane koji sebe smatraju da su ispravni, da su na pravom putu, a olako druge osuđuju i ne primaju u prostor crkve, jer su se „kasno uključili“. Takvi se ne znaju radovati, ako netko pokušava napraviti novi korak u život. Prispodobe nam otkrivaju kako se i pastir, kao se žena i otac smatraju odgovornima za izgubljenost i zato svi idu tražiti, da bi se ponovno radovali sa svima.

 

A trebalo se radovati.... jer Bog voli svakog čovjeka i želi spasiti sve, on traži i zove na put obraćenja: „ Otišao sam u daleko mjesto, a postoji li možda mjesto gdje se ne nalazi onaj kojeg sam napustio“ – Sv. Augustin. Njegove raširene ruke žele u svoj zagrljaj primiti sve ljude! Radujte se... opet ponavljam radujte se Bogu Ocu koji nas traži i neizmjerno voli! 

 

23. kroz godinu - 4. rujna 2022.

 

Veliko mnoštvo prati Isusa. On privlači, o njemu se govori. Njega se želi vidjeti i čuti izbliza. Ali, Isus ne želi privlačiti tek tako mnoštvo, ne želi promatrače i one koji se brzo oduševe pa onda zastanu. Zato Isus otvoreno govori, lica usmjerena prema svakom pojedincu:

„Dođe li tko meni a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik“

„I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik“

„tako nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje,

ne može biti moj učenik“

          Izbor Isusa je radikalan, traži čitavo predanje. Ne može se prihvatiti s iznimkama.  Na prvi trenutak ove nas riječi zbunjuju, kao da su preteške. Ali, kao što kaže „kad se ljubi sve je lako“ ili što stara poslovica kaže "kad se voli ništa nije teško".

Isusa ljubiti najviše, prije svega i iznad svega! Je li njegov zahtjev nemoguć? Je li njegov put nestvaran? Ne, jer ga je on ostvario! Isusa nasljedovati ne znači ići prema Isusu, nego ići iza Isusa. On je na čelu,  on predvodi ! Ljubav prema njemu donosi sklad i ljepotu. Kad je on, kad je Bog na prvom mjestu u našem životu sve drugačije postaje. Kad naši odnosi ostanu samo na našem ljudskom, vidimo što se događa! Koliko rana, koliko trpljenja, koliko razilaženja od onih koji su najbliži?

          Kad Isusa živim u svom životu i kad ga više ljubim, onda ljubav prema ocu i majci, prema ženi i djeci, prema braći i sestrama, i prema samom sebi dobiva pravu dimenziju. Otvara se put prema punini života. Tada naš život postaje darovani život. Nositi križ: biti trajno spreman živjeti kao dar za druge, poput Isusa. I onda trajno gradim svoj život i borim se, što nas pozivaju Isusove prispodobe iz današnjeg evanđelja. A koliko je porušenih „kula“ oko nas i koliko je onih što se više ne bore, nemaju cilja i smisla.

          I osobito jako važno. U tom mnoštvu koje danas želi biti s Isusom njegov pogled se zaustavlja na svakom. Poziva nas da dobro promislimo. Što ćemo reći i kako postupiti osobno:

-         Ako sam Kristov učenik što svaki dan prihvaćam i učim od njega?

-         Je li moje opredjeljenje za Isusa prepoznatljivo?

-         Kako gradim svoj svakodnevni život s Isusom i s kojim se preprekama borim?

 

      Radosna nedjelja!

 

22. kroz godinu - 28. kolovoza 2022.

 Prošle nedjelje izazovan poziv „boriti se za ulazak na uska vrata“, danas dobiva još jednu drugu borbu na koju nas Isus poziva: živjeti ponizno i darivati bez očekivanja da nam se uzvrati!

          Isus prihvaća poziv na objed kod jednog farizeja. Farizeji su se držali svih propisa zakona, obdržavali svaku sitnicu zakona, i sebe su smatrali kako ispravno žive prema Božjim zapovijedima. Isus prihvaćajući poziv želi u toj kući i svim sustolnicima govoriti o kraljevstvu Božjem i njegovim pravilima. On promatra uzvanike kako dolaze i zauzimaju prva mjesta. Svaki je od njih imao svoj status, svoju poziciju, svoj ugled. No, Isus donosi novi pogled na mjesta i pozicije u životu: Svaki koji se uzvisi bit će ponižen, i svaki koji se ponizi, bit će uzvišen.

          Isus je učitelj života. Učitelj srca. Njegov nauk jest radosna vijest. On želi svojim učenicima pokazati put radosti i sreće. Onaj koji želi biti prvi i iznad drugih ima uvijek borbu u srcu. Ostaje sam i neprihvaćen. Misli da su drugi krivi zbog toga, a ne on koji druge odbacuje i stavlja se iznad drugih. Trajno je u jednom krugu nemira, očekivanja i priznanja. I na taj način on ostaje izvan istine. Poniznost je istina, rekla je sv. Tereza iz Lisieuxa. Ne zahvaća se život u cjelini, ne gleda se život u pravoj mjeri prema Bogu nego prema sebi. Na kraju u tom vrtlogu oko statusa i pozicije u životu ostaje pitanje: od koga tražim slavu? Od Boga ili od čovjeka?

Charles de Foucauld je rekao da je „Bog zauzeo posljednje mjesto“ a mi možemo prihvaćati pretposljednje mjesto, ako želimo njega nasljedovati. U Isusu Kristu on je zauzeo posljednje  mjesto. U Isusu Kristu on nas sve poziva na svoju gozbu gdje nema prvih, drugih i treći. On svakome daje njegovo mjesto da se kao „živo kamenje ugrađujemo“ u Tijelo Crkve, da poniznim služenjem častimo Krista u svojoj braći. To je put koji donosi istinu, put koji donosi radost života. Zato, na kraju današnjeg evanđelja Isus poziva da zovemo i pozivamo na svoje gozbe prije svega one koji ne mogu nas pozvati, da nam uzvrate svojim pozivom. Besplatnost koja ne očekuje uzvrat odlika je Kristovih učenika. Možemo zamisliti koja je reakcija bila od uglednog farizeja i ostalih kad je Isus rekao da treba pozvati na gozbu siromahe, sakate, hrome, slijepe... Ljubav bez računice, bez interesa, odnosi koji se ne grade na principu zovem da me zoveš!

U svima nama leži u većoj ili manjoj mjeri želja za statusom i posebnim mjestom. Imamo svoju istinu i način kako ćemo to opravdati. Uvijek se želimo uspoređivati s drugima, gledati svoje prednosti a nedostatke drugih. Tu se krije jedan od razloga ogovaranja drugih. Stoga nam je potrebno i puno priče kako bismo to dokazivali. I tako opterećujemo sebe i svoje srce.

Za lagani korak, miran san i danas nam Isus pokazuje put! Kraljevstvo Božje ima sasvim drugačija mjerila od ovog svijeta. Jesmo li spremni povjerovati te moliti iskreno: Isuse blaga i ponizna srca! Učini srce moje po srcu tvome!

Radosna nedjelja!

 

21. kroz godinu - 21. kolovoza 2022.

 

 Na Isusovu putu prema Jeruzalemu već je bilo postavljeno slično pitanje o spasenju, životu vječnom: Što je potrebno da bi stigli u vječni život? Opet se netko obraća Isusu s pitanjem: Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju? Jedno od tekućih pitanja ondašnjeg vremena i svakodnevnih rasprava unutar židovstva. Ovaj želi znati što će Isus na to odgovoriti.

No, Isus i ovaj put ostaje vjeran svojim postupcima, te njegov odgovor ni ovaj put ne ide prema očekivanom, nego ide na jednu drugu dimenziju razmišljanja. Isus ispravlja perspektivu, način i daje posve drugačije usmjerenje za traženje odgovora na postavljeno pitanje. Ponajprije, pitanje je postavljeno apstraktno, općenito, kao da se želi znati samo broj onih koji se spašavaju, kao što je postavljeno je li malo ili puno onih koji se spašavaju. A Isus odgovara  konkretno i direktno svakom slušatelju i čitatelju: borite se... poziv svakome upućen! Ali, potrebno je ispuniti jedan uvijet: ući na uska vrata! Premda su vrata uska ona su otvorena za sve! Spasenje nije nagrada koju netko zaslužuje, nego je znak milosrđa. Ono se prihvaća i tako prihvaćena milost preoblikuje život i priprema srce čovjeka da Božja ljubav djeluje u životu vjernika.

Borite se... izraz u sebi nosi sportske vještine, natječite se da uđete na uska vrata. A to znači da se usmjerimo prema vratima.  A vrata simboliziraju Krista, kako je to sv. Ivan u evanđelju naglasio: Ja sam vrata... i vidimo u nastavku današnjeg evanđelja da je upravo prolaz kroz vrata omogućen svima koji su prihvatili Krista i živjeli prema njegovim riječima. Prolaz je omogućen svima koji su bili njemu blizu ne samo prostorno, gdje su s njim jeli i pili i slušali njegove govore, nego koji su prihvatili njegov put u svom životu. Oni koji nisu samo jeli s njim kruh, nego oni koji su postali kruh za druge. Oni koji nisu samo slušali njegove riječi, nego oni koji su riječ zadržali u svom srcu i odvažno živjeli u svakodnevnom životu.

Spasenje je,  kao što nam današnja čitanja svjedoče, otvoreno za sve. Poziv za sve ljude na zemlji. To je Božja nakana i naum, jer želi da se svi ljudi spase. Ali, prihvaćanje tog dara spasenja odgovornost je svakog čovjeka. Prispodoba o domaćinu koji će zatvoriti vrata, poziv je na žurno prihvaćanje spasenja darovanog u Isusu Kristu. I to u duhu uskih vrata, kako nas on danas poziva. Neće nam ništa značiti sve ono naše s čime se predstavljamo i pokazujemo pred drugima kako smo dobri kršćani jer mi smo... ! „ Ne poznam vas„ riječi su i meni i tebi da promislimo kako, koliko i na koji način poznamo našeg Gospodina! Borimo se ući na uska vrata -  Radosno!

 

20. kroz godinu - 14. kolovoza 2022.

Nakon poziva na budnost i uvijek spremno služenje, jedan kratki ali izazovni evanđeoski tekst stavlja nam se na razmišljanje: oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo... krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši. U pozadini možemo vidjeti propovijed Ivana Krstitelja kojom najavljuje „jačeg“ koji dolazi i koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem.

          U simbolu ognja s jedne strane možemo promatrati proces čišćenja i s  druge strane vatru i snagu Duha Svetoga, kojeg će Isus darovati svojim učenicima. To će biti oganj koji će polako zahvaćati srca Isusovih učenika.

          U simbolu krštenja Isus naglašava svoj put muke i smrti. Riječ krštenje u sebi ima značenje uranjanja, ulaska u vodu. Sv. Pavao će se izraziti ovako kad govori o krštenju: koji smo god kršteni u Krista Isusa , u smrt smo njegovu kršteni ( Rim 6, 3). Isus govori o teškom putu, o osjećajima koji su prožeti radošću što će to ostvariti ali i borbi koja se u njemu odvija.

          Ovaj Isusov put donosi veliku novost, donosi veliko dijeljenje svijeta. Na početku svog Evanđelja u sceni prikazanja djeteta Isusa u Hramu, starac Šimun najavljuje Isusa kao Svjetlo i Spasitelja svijeta, ali i kao znak osporavan: „Ovaj je postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan“ ( Lk 2,34) Stoga Isus prosljeđuje upitnu rečenicu u današnjem evanđelju: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji“? Na njemu se dijeli svijet. Potrebno se odlučiti kakav život živjeti! U nama je uvijek borba: hoćemo li odabrati naš put sreće ili ćemo slijediti put koji nam pruža Isus. Ne može se biti neutralan, ravnodušan. Opredjeljenje za Isusa kako on to traži donosi razdjeljenje u meni, u mom srcu. Ako je u srcu izbor dosljedan onda za posljedicu donosi razdjeljenje od drugih, koji ga ne prihvaćaju.

 

          Isus nas ne treba mlake, polovične, s vremena na vrijeme, kratkoročne, sračunate. Treba nas kao odgovorne i dosljedne svjedoke. Želi da se u meni i tebi rađa velika želja i mučna borba u nasljedovanju, da velika želja nadvladava otpor predanju.  O kad bi moje i tvoje srce grijao plamen ognja koji je Isus bacio na zemlju! O kad bi taj plamen postojao sve veći iz dana u dan... da gorim... da izgaram... za Gospodina i u Gospodinu. U Gospodinu -  jer često puta može se  izgarati za sebe, za svoje ciljeve, osobito kad je sve djelovanje samo vidljivo, dobro reklamirano i od „svojih“ potvrđeno.  

 

19. kroz godinu - 7. kolovoza 2022.

 

„Ne boj se stado malo“ tako hrabri Isus svoje učenike tijekom povijesti. I nas danas. Danas kad osjećamo u ovim ljetnim danima kako mnogi vjernici ostaju duže na „praznicima“ od nedjeljnih susreta. Danas, kad općenito doživljavamo praznije crkve. Bog nas u ovo vrijeme kušnje ne napušta, želi nas ohrabriti, biti uz nas. Želi još više našu tamu obasjati svjetlom, želi našu vjeru učvrstiti i ljubav usavršiti.

          Poziv na budnost! Poziv na čekanje! Kako netko lijepo reče najvažnije i najdragocjenije u našem životu se ne traži nego čeka. Budite slični onima što čekaju...

Blago onima koji čekaju... ponavlja Isus u prispodobama ako su zatečeni u stavu budnosti i čekanja!  Blago ako je u njihovim srcima živo prisutno darovano Kraljevstvo! Ne boj se stado malo jer je Otac odlučio da vam dadne Kraljevstvo! Kraljevstvo – Otac i njegova ljubav darovana po Sinu u Duhu Svetomu! To je blago! To je bogatstvo! Nikada propasti neće, nitko ga ne može otuđiti! Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce!

          Naše blago je sve ono što smo darovali, sve što smo učinili bližnjima, sva radost koju smo poklonili najbližima! Više puta smo u napasti da očekujemo nešto posebno u životu, nešto veliko što ćemo učiniti i zadiviti naše bližnje. Isus nam govori: blago sluzi koji radi odgovorno povjereni posao, ulogu koju mu je povjerio gospodar. Blago slugama koji čekaju gospodara spremni u svakom trenutku mu otvoriti vrata!

Budnost je kršćanska odlika. A to znači biti u stanju odgovoriti na svaki izazov! Ne dopuštati da nas struja nosi, te se tada tek boriti kako se izvući iz. Budnost na koju nas Gospodin poziva jest zauzeto služenje kojim gradimo njegovo kraljevstvo. Mnogi se danas hvale da su dobri jer ništa loše ne čine! Ali, spavaju jer ne čine dobro, ne ispunjaju odgovorno svoje vrijeme i povjerenu im ulogu. Takvi pale svijeće da pokažu svjetlo, a onima koji čine dobro i radosno služe svijetli njihovo srce! Blago kraljevstva Božjega je blago srca svih onih koji su spremni služiti! Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti! Ne boj se stado malo...

 

 

18. kroz godinu - 31. srpnja 2022.

 Netko iz mnoštva, koji osjeća nepravdu, jer njegov brat ne želi s njime podijeliti nasljedstvo, obraća se Isusu. Ima u njega povjerenje i osjeća da bi on mogao rješiti njegov problem. „Učitelju, reci mome bratu da sa mnom podijeli baštinu!“ Isus mu odgovara: „tko me je postavio za suca ili djelioca?“

Sigurno se nije nadao takvom odgovoru. Želio je Isusovu suosjećajnost sa svojim poteškoćama. Želio je da Isus bude na njegovoj strani. Je li na kraju shavtio ljepotu odgovora? Je li u svom srcu zadobio mir? Je li pokušao ponovno biti brat? I da stvar ide do kraja, ove riječi dolaze meni i tebi! Kako ih prihvaćam?

Nisam sudac divno kaže Isus. On je ljubav i milosrđe. On nije onaj koji razdvaja, dijeli, nego povezuje ljude. On želi i poziva ljude da budu braća, da zajedno dijele život i prostor i darove, a ne da stavljaju granice i podižu zidove. Naučio nas je divnu molitvu Oče naš, koja nas stavlja u bliski odnos s Bogom, ali i s druge strane u bratski odnos s našim bližnjima. I tu nas poziva da gradimo svoje bogatstvo, da se bogatimo u našem odnosu prema Bogu i braći.

Isus ne želi dakle biti sudac i biti na nečijoj strani.  Kojoj god strani dao prednost i „pravo“ druga će se osjećati isključeno. Isus ide na nešto dublje što može dovesti do zadovoljstva i jednu i drugu stranu. Biti braća. Živjeti zajedno, zajedno koristiti ne prisvajajući sebi vlasništvo. Baština je dar. I prenosi se dalje kao dar. I upravo taj drugi pogled na materijalna dobra pomaže nam i omogućuje da znamo dijeliti s drugima. Isus upozorava: čuvajte se pohlepe! Gomilanja! Jer vodi do krivog pogleda na život. U prispodobi o bogatašu Isus ističe upravo tu krivu sliku života označenu s četiri pojma: počivaj, jedi, pij i uživaj! Razgovara sam sa sobom, ostaje zatvoren u sebe, s posve krivim shvaćanjem života, te ga prispodoba naziva „ludim“!

Današnja Božja riječ nas poziva na mudro razlikovanje našeg života ovdje na zemlji. Ukazuje na prolaznost, ispraznost kako kaže prvo čitanje. Upotrebljava izraz koji u sebi  znači magla ili vjetar, koje ne možeš zaustaviti, sve prolazi... i kako onda na prolaznom graditi život?  Zato je važno na čemu temeljiti svoj život! Zato je važno kako, s kojim stavom ostvarivati svoj život i koje mu značenje davati.

Lijepo reče sv. Augustin: onaj je tražio pola nasljedstva na zemlji, a Isus mu daje čitavo na nebesima! Isus daje uvijek više nego što tražimo...

17. kroz godinu - 24. srpnja 2022

Tako nam je potreban razgovor, dijalog. Razgovor nas potvrđuje u našoj osobnosti, ali i otvara mogućnost susreta i bogatstva s drugim i različitim. Razgovor mi je potreban da svoju nutrinu otvorim, pročistim, osnažim. Ne mogu sve otkrivati svima, ono najdublje, neke moje slutnje, snove, čežnje, dugo držim u sebi, čuvam od drugih. To mogu reći i dijeliti s mojim izvorom, Ocem koji me je stvorio i uveo u ovaj svijet. Zato, je divna molitva kojom ulazim u dijalog s Ocem, koji me prati i vodi, koji se brine za mene.

Uče nas u životu kako komunicirati s drugima, kako se izražavati u pojedinim područjima života. Potrebno je učiti trajno i sebe što bolje izgrađivati.

A kako pak ne učiti razgovarati s Bogom? Usavršavati svoje želje, čežnje? Kako na poseban način ne učiti u tišini diviti se i klicati Svemogućem a tako nam bliskim? Kako ne učiti prepustiti se njegovu vodstvu?

Gospodine nauči nas moliti! Divan zahtjev jednog od Isusovih učenika! I nastade najljepša molitva, molitva Gospodinova kojom nas poziva kako se obraćati Bogu.

Oče naš… naš… ne moj… Otac! Sigurno da iskustvo sa zemaljskim očevima utječe na naše razumijevanje, a s druge strane taj pojam ne ističe onu Božju dubinu nježnosti i susosjećanja majke! I stoga, treba učiti moliti upravo moleći, i moleći rasti u svom odnosu prema Bogu!

I kad bi naučili, zapravo postali duboko svjesni ovog Oče naš i pokušali u tom pravcu živjeti, kako bi naš život na zemlji bio drugačiji, kako bi zemlja polako postajala nebo… molitva spaja zemlju i nebo!

Gospodine, uči nas moliti! Neki sveci bi zastali u dubokom osjećajnom i zanosnom stanju samo na riječi Oče… i dugo ostali…

 

Pokušajmo i mi zastati nad ovom riječi Oče naš, da u ovoj molitvi Oče naš to je jedna riječ… i molimo Gospodina da nas uči kako je istinski živjeti! Jer, u ovoj molitvi ne tražimo stvari nego tražimo kako biti preobraženi, u novom odnosu prema Bogu i našim bližnjima… 

 

16. kroz godinu – 17. Srpnja 2022.

 

Iskazivati milosrđe i biti bližnji naglasak je ljubavi prema ljudima prošle nedjelje u Božjoj riječi, a u današnjim čitanjima riječ je o ljubavi prema Bogu kroz slušanje njegove riječi. Slušati i prihvatiti riječ stav je pravog učenika!

          Sve se događa na putu prema Jeruzalemu. Isus dolazi u jedno selo. Ne navodi Luka naziv, ali imena Marte i Marije ukazuju na Betaniju. Isus dolazi u kuću Marte i njezine sestre Marije. Evanđeoski put i način  ovdje je jako izražen: Isus, koji donosi evanđelje, ulazi u dom, u kuću. Naviješta riječ koju Marija sjedeći do njegovih nogu pozorno sluša. Slika jako impresivna. Žena učenica do nogu Učitelja. U kući!

          Sve odiše mirom i skladom do jednog trenutka kada Marta pristupa sa svojim zahtjevom. Ona je sva u posluživanju – diakonia-. Želi Isusa lijepo ugostiti, puno toga treba napraviti. Sama. I zato pristupa Isusu govoreći: zar ne mariš što me sestra ostavila samu posluživati?  I moli Isusa da pokrene Mariju njoj u pomoć!

          Dvaput izgovarajući Martino ime Isus želi naglasiti da prihvati njegovo upozorenje jer se brine za mnogo. Ona u tom trenutku želi služiti Isusu, želi ga slušati, ali i želi mu reći što  treba u tom trenutku poduzeti. Ona traži  da joj njezina sestra pomogne u posluživanju. Isus kaže da Marti da se brine za mnogo. Još jači izraz upotrebljava kad joj kaže da se uznemiruje za mnogo, da je puna tjeskobe.  Marta se uznemiruje sa svojim željama, očekivanjima i sa svojim pokušajem da njezina sestra radi što i ona.

          Od starine se u Marti i Mariji  promatralo dva vida kršćanskog života, akcija i kontemplacija. Život koji je s jedne strane usmjeren služenju i konkretnim djelima i aktivnostima kršćana, i s druge strane kontemplativni život u meditiranju Božje riječi. No, promatrajući polazište i ovu zgodu, koju donosi jedino Luka, nakon prispodobe o milosrđu jednog Samrijanca, ovaj nam tekst donosi put ljubavi prema Bogu u slušanju Božje riječi, koja je polazište i dobar dio, koji ne smije izostati, i koji onda ravna i  našim služenjem prema bližnjima. I poziv svim učenicima, koji žele nasljedovati Isusa, da u slušanju njegove riječi grade „kuću na stijeni“ koju neće srušiti nikakve oluje, i koju neće „briga vremenita i zavodljivost bogatstva“ ostaviti bez ploda.

          S druge strane, predanje i nasljedovanje Isusa je temeljno za svakog kršćanina. A konkretni odgovor svatko čini prema svom osobnom pozivu i mogućnostima. Opasnosti dolaze ako netko pokušava svoj način nasljedovanja staviti kao mjeru za druge, kad se želi na jedan način druge „prisiljavati“ na svoj način. To je opasnost koja je u Crkvi prisutna od samog početka, pa nije izuzetak ni danas u ovo naše vrijeme. Prisjetimo se iz Djela apostolskih o problemu posluživanja i propovijedanja u prvoj zajednici, kad se apostoli posvećuju naviještanju i propovijedanju riječi, a izabiru se poslužitelji.

          Marta i Marija i njihov dom u kojem primaju Isusa slika je i poziv za mene i tebe: ugosti Isusa u svojem domu, u svojem srcu! Divna je slika svake nedjelje kad nas Gospodin okuplja u našim župnim zajednicama! Do njegovih smo nogu, slušamo njegovu riječ! On nam daruje sebe u Euharistiji! Sve nas, različite, sjedinjuje i okuplja! Daruje nam najbolji dio! Najbolji dio kako bi mogli živjeti bez uznemiravanja i bez tjeskobe te usmjeravati svoj život na jedino potrebno! I s druge strane uvijek se učiti primati Boga u svoj život kako nam on dolazi, a ne kako bi mi to često puta htjeli. I ne uporno pokušavati činiti nešto za Boga, nego dopustiti Bogu da djeluje u nama!

 

 

 

15. kroz godinu – 10. 7. 2022

Nakon usklika u Duhu Svetom zbog navještaja evanđelja malenima Isus se okreće učenicima koji ga prate i nasamo reče: Blago očima koje gledaju što vi gledate, jer su mnogi proroci i kraljevi to htjeli vidjeti i čuti, ali nisu. Oni imaju tu čast slušati i gledati. I nastavlja dalje evanđelist da se ustao jedan zakonoznanac da iskuša Isusa. Želi mu uputiti pitanje kako bi mogao Isusa uhvatiti u njegovim riječima. Postavlja mu najvažnije pitanje: što mi je činiti da život vječni baštinim, postignem? Isus ne odgovara na način koji je zakonoznanac tražio, već Isus njega pita i stavlja pred njega upit: u Zakonu što piše? Kako čitaš? Isus na taj način stavlja pred njega da on izrazi  mjesta Pisma koja o tom govore. Zakonoznanac navodi zapovijedi ljubavi kako ih donosi Ponovljeni zakon. Isus mu povlađuje zbog njegova odgovora, ali i dodaje poziv: to čini i živjet ćeš!

No, ovdje se zakonoznanac ne zaustavlja. Postavlja ponovno pitanje: tko je moj bližnji? Možda mu je u nakani bilo to iskušati Isusa u pogledu određenja tko je bližnji. U židovstvu se vodila rasprava o tom. Da li je to samo sunarodnjak? Da li onaj koji slijedi istu nauku pojedine skupine unutar židovstva?  Što sa strancima koji žive u Izraelu jesu li oni bližnji ?

Isus pak ne želi ići na tu razinu i ne želi dati definiciju bližnjega, ograničiti bližnjega po nekom redu. Isus donosi nešto novo i jako konkretno u prispodobi o čovjeku kojeg su napali razbojnici. Prolazilo je više osoba, vidjeli su ga u potrebi, ali nisu prišli i pomogli. Jedan, koji je prišao i pomogao, bio je stranac, neki Samarijanac. I na kraju priče, opet se Isus obraća zakonoznancu s upitom: tko je od ove trojice bio bližnji? Zakonoznanac odgovara što je jedino moguće: onaj koji mu iskaza milosrđe! Isus na to doda njemu i svima nama: idi pa i ti čini tako!

Isus na ovaj divni način, gdje prihvaća pitanja i način sugovornika, uključuje sugovornika u razgovor. S druge strane Isus ne želi u tim razgovorima ostati na razini priče, nadmudrivanja i analiza.  On želi da te riječi prijeđu u život, u konkretnu našu stvarnost. Na taj način dolazi  do velike promjene u pogledu upita: ne pita se „tko je moj bližnji“, nego se pita „komu sam ja bližnji“! A biti bližnji znači , iskazati milosrđe, imati suosjećanje. Ali, ne u nekom osjećaju, ideji i lijepoj riječi nego u konkretnom činu pažnje, dobrote i ljubavi kako je to učinio Samarijanac iz Isusove prispodobe.

  Nije li ovo vrijeme u znaku udaljavanja jednih od drugih? Nisu li se mnogi zatvorili u svoj mirni svijet, okrenuvši pogled od nevolja i teškog života bližnjih?

Mnogi govore kako vole i pomogli bi svakome na svijetu, a ovdje blizu... kao da nema potrebe?

Neka nas Gospodin pouči i stvori u nama želju da želimo biti bližnji!

Biti bližnji: vidjeti!

Biti bližnji: približiti se!

Biti bližnji: iskazati milosrđe!

Biti bližnji: voditi i dalje brigu

 

Idi pa i ti čini tako!  

 

14. kroz godinu - 3. 7. 2022

 

  Jedino evanđelist Luka donosi još jedno poslanje učenika. Na početku 9. Poglavlja donosi  poslanje Dvanaestorice, Isusove upute apostolima.U 10 poglavlju, današnji evanđeoski odlomak,  donosi poslanje velike skupine učenika, 72.  Luki je važna ova tema jer na poseban način želi istaknuti prijelaz na apostolsko propovijedanje prvih kršćana, jer je tomu pothvatu  posvećeno njegovo drugo djelo -  Djela apostolska -  koje je napisao o životu apostola i prvih kršćanskih zajednica .

Isus šalje u parovima 72 učenika. Prema knjizi Postanka toliko je bilo naroda na zemlji, te ovaj broj simbolično uključuje poslanje učenika svima narodima.  Na putu nisu sami. Lakše je prebroditi sve poteškoće, izazove puta. I pružaju na taj način sigurno svjedočanstvo dvojice svjedoka.  No, s druge strane važno je istaknuti  da naš kršćanski put uključuje put zajednice, nikada sami na putu. Naš put je vezan za druge i ostvaruje se s drugima. I ako se zatvaramo samo u svoj svijet i isključujemo druge iz našeg života nismo vjerni  temeljnoj činjenici našeg života: upućenosti na druge!

Isus nas poziva da svoju sigurnost stavimo u Božje ruke. Poziva nas da ostavimo naše ljudske i materijalne sigurnosti koje gomilamo. Toliko vremena utrošimo na takve stvari, koje nam otežavaju naš put i život. Stvaraju nam tolike brige. Zaboravljamo osobe s kojima živimo i Boga, za kojega nikada nemamo vremena. Isus je učitelj života, učitelj srca koji nam pomaže radosno i istinski živjeti.

Isus nas priprema i na neočekivane stvarnosti života. Učenici neće uvijek dobro doći i neće biti prihvaćeni. Štoviše, bit će odbijeni i progonjeni. Oni ulaze u ovaj svijet poput janjaca među vukove. Strašna slika, koja može već na početku unijeti nemir i strah u srce učenika. Ali, Gospodin je tu. On šalje. On je zaštita. On je pobjedio svijet. On je Jaganjac koji oduzima grijeh svijeta.

Isus u poslanju učenika ispunja njihova srca radošću. Bez muke, napora i radosti u našem životu  ništa se nova ne događa. Nama je teško prihvaćati tu povezanost muke i radosti. No, taj put nam je Isus pokazao i trajno nas poziva da navještamo radosnu vijest o kraljevstvu Božjem. Već sama činjenica da sam pozvan biti glasnik te radosti ispunja me radošću, snagom i povjerenjem.

O naš divni Predvodniče na putevima uskim, putevima dugim, putevima zahtjevnim, putu vječnom,  vodi nas i danas u ovo naše vrijeme, i otvaraj nove putove za sijanje i žetvu tvoje Riječi! 

                                                                             13. kroz godinu -26. 6. 2022

Prošle nedjelje razmišljali smo na pitanju otajstva Isusova života, kako ga ljudi doživaljavaju i što misle o njemu. Otkrivajući učenicima otajstvo poniznog Mesije, sluge Gospodnjeg,  poziva sve na uzimanje križa i hod za njim. Njegov put vodi prema Jeruzalemu, točnije rečeno na Kalvariju gdje će biti vrhunac njegova puta.

Upravo današnje evanđelje otvara taj Isusov put iz Galileje prema Jeruzalemu. Važna je nutarnja spremnost kako je izražava evnđelist Luka: „kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“.

Taj put je darovan Isusu. To je Očev plan. On je radi tog plana i došao na ovaj svijet. Vrijeme je da se ostvari punina radi koje je došao. Isus ostvaruje taj nutarnji put, koji mu je u srcu i pred očima, a on postaje i vidljiv kroz različite susrete i situacije koje susreće na putu prema Jeruzalemu, što ćemo pratiti iz nedjelje u nedjelju.  Ova odlučnost na početku neće biti ništa manja s vremenom koje prolazi ili preprekama koje dolaze na putu. On ostaje vjeran i dosljedan. Sjedinjenost nutarnjeg i vanjskog puta očitovana je do kraja samo u njegovu životu.

Tek što su krenuli pojavljuje se prva prepreka i odbijanje. Treba kroz Samariju, ali ga ne primaju u jedno selo kamo je poslao učenike. Jakov i Ivan traže brzu i snažnu intervenciju: zapaliti ognjem s neba negostoljubive Samarijance. Isus se okreće i prekorava ih. To nije njegov način i put. I nastavlja put prema drugom selu.

Na putu se događa poziv, želja ići za Isusom. Spremnost da se živi novi način života.

Netko pristupa i izražava jaku spremnost da nasljeduje Isusa:“ za tobom ću kamo god ti pošao“. Što li se dogodilo, ne znamo! Kako je odgovorio ostaje otvoreno!? Postaje mogućnost mog i tvog koraka!  Ali, Isusov odgovor na tu želju donosi zahtjevnost za učenike: nema nikakve sigurnosti, idući za njim ostavlja se sve, jer Isus postaje jedina i prava sigurnost.

Još nas više potiče na razmišljanje kad Isus poziva nekog od prisutnih da ide za njim, a on traži da prije pokopa oca. Isus mu odgovara „neka mrtvi pokapaju svoje mrtve“. Isus želi naglasiti da prioritet navještaja Kraljevstva Božjega ima prvenstvo te čovjeka uvodi u odnos s Bogom koji je izvor života. I tko se na taj način odvaja od tog navještaja u duhovnom smislu postaje mrtvac. Jer, navještati kraljevstvo Božje znači ući u životni prostor Oca i Sina. I treći poziv za nasljedovanjem donosi Isusov zahtjev da se ne vraća natrag, da nema ništa važnije od prikladnosti za kraljevstvo Božje. Učeniku pogled ne smije biti okrenut unatrag, nego naprijed, prema budućnosti. Učenikov pogled je okrenut očekivanju. Nasljedovanje Isusa nije bilo kakav put. On je darovan. On se prihvaća u slobodi. Prihvaća u srcu i nutrini, a ostvaruje u svjedočanstvu konkretnog životnog puta i stvarnosti koja nas okružuje.

Pozvani smo u mnoštvu izbora tražiti za nas ono najvažnije. Živimo u jako složenom vremenu, u mnoštvu ponuda. Ono što nam može biti svojevrsna zamka jest uvijek ostati u uvjerenju da je ovo sve što možemo. Odabirati uvijek bolji dio! Mnogi ne vide u tom poteškoće. Ali, upravo promatrajući život i svakodnevlje, ako nismo spremni razlikovati što je ono prvotno u našem životu onda nam život izmiče. Zapravo, idemo lakšim putem, uvjereni u svoje dobro, uvjereni kako ništa zlo ni loše ne činimo.

Naš izbor i naše odluke, naš svakodnevni put zahtjeva i našu preobrazbu, novi život, nove odnose. Svaki naš stav, naše riječi, naša šutnja i djela govore o nama. U svemu tome događa se izbor.  Zato nam je potrebna ova Isusova odlučnost, njegovi zahtjevi za nasljedovanjem, i prihvaćanje puta nasljedovanja kako nas on poziva, a ne kako mi mislimo da ga treba nasljedovati. Kad prihvatimo Gospodina kako dolazi u naš život, nama ostaje prema našim mogućnostima u konkretnom životu u slobodi to ostvariti. Prihvaćanje u nutrini, u svom srcu, postaje svjetlo i snaga za življenje puta, novih susreta i nadvladavanja prepreka koje nas uvijek u životu prate.  Tako i naš duhovni put u životnom hodu s Gospodinom, postaje sve vidljiviji u našem svakodnevnom življenju.

 

          Sv. mučenici Ivan i Pavao, kojih se danas u našoj župi spominjemo, divan su primjer prihvaćanja nasljednovanja Isusa do kraja. Neka i nas zagovaraju u našem životu i neka nam budu poticaj za naše smirene, svjesne i odlučne izbore! I ne dopustimo da nas uznemiruje i privlači ono što smo izborom ostavili!

                                                                                                   25. 6. 2022.

 

Tko je Isus? Postavljeno je više puta pitanje u evanđeljima. Osobito poslije čudesnih znamenja, pita se mnoštvo. Na početku 9. Poglavlja Lukina evanđelja Herod se također pita tko je ovaj o kojem toliko čujem? A malo dalje, današnje evanđelje, i sam Isus postavlja isto pitanje učenicima.

Učenici koji su pošli za Isusom, Dvanaestorica koje je izabrao, sigurno su u svojim srcima imali mnoštvo upita, zbunjenosti i izazova o Učitelju. Osjeća to Isus na njima, jer su oni bili jednim uhom u svijetu i slušali komenatare ljudi o Isusu. I zato sam Isus želi pokrenuti to pitanje. Što svijet govori tko sam ja? Više odgovora dolazi. Kao jedan veliki Božji čovjek. Poput mnogih koji su bili u povijesti Izraela. Prorok!

A vi što vi kažete tko sam ja? Jedan odgovor, Petrov. I vrlo vjerojatno velika šutnja nakon ovog upita. Krist Pomazanik Božji. Kod Luke kratki dijalog Isusa i Petra. Ali za taj odgovor, koji Isus prihvaća, dolazi jedan dodatak: A on im zaprijeti... Neka o tom šute. Za taj naziv Isus želi jedan proces čišćenja, kako bi dobio svoje puno i pravo zančenje. On je ponizni sluga Božji, Mesija, koji će biti ponižen, odbačen ali koji će na kraju biti proslavljen. Zato ovaj odgovor tko je Isus, ostaje trajno otvoren. Potrebno je uvijek rasti u tom odnosu, pročišćavati svoje okvire i slike koje nas žele zatvoriti u jedan djelomični pogled. To pitanje ostaje trajno. Uvijek izazov za svakog osobno. I dok se traži odgovor na to pitanje, bistri se i traži odgovor i na pitanje tko sam ja? Kristov učenik?

Zato na pitanje tko je Isus slijedi i upit tko je Isusov učenik?  Isus poziva sve. Hoće li tko za mnom! Prvo, sloboda u pozivu i koraku na putu prema Isusu. Ne ostavlja Isus prostora nesporazumu, nejasnoći. Hoće li tko... Srce koje će u slobodi njega slijediti. Isus je jasan, zahtjevan. Svoju slobodu živjeti za njega, svoju slobodu živjeti u njemu!

Odreći se sebe. Odreći se svojeg puta i svojih rješenja.  Prihvatiti Isusov put. Ne s vremena na vrijeme, ponekad, u nekim situacijama. Luka kaže „danomice“! Ići za Isusom, njega slijediti.  Prihvatiti Isusov način života: dati, predati, izgubiti, spasiti.

Uzimati  križ. Prihvatiti stvarnost života. Ne toliko tražiti i promatrati križ u nedaćama i nevoljama koje nam donosi život. Zlo i trpljenje koje nas pogađa i unosi nemir i nesigurnost u život. Nego prihvaćati križ pokušavajući  u svom životu biti vjerni Isusu. U svom življenju da nas vodi logika evanđelja, a ne naše sklonosti i rješenja. Nije li upravo to križ, raspeće koje se događa svakodnevno: pred kušnjama života, pred lakšim rješenjima, pred sebičnošću koja nas vodi i želi čuvati sebe,  pred očima svijeta.  Ostati vjeran Isusu, biti učenik koji će izabrati Isusov put a ne put svijeta. Znati biti spreman na neshvaćenost, odbačenost i nerazumijevanje svojih bližnjih. Nije li to raspeće koje osjećam u sebi? I koje me zapravo drži da sve više  postajem i ostajem križonoša?

 

 I što moje srce ispunja velikom radošću. Radošću što nisam sam. Jer Isusa slijedim, on je ispred i daje snagu i ritam mojem koraku. Križ ima smisla samo u Isusu i njegovoj ljubavi do kraja.   I tada postaje životno iskustvo: kad dajem -dobivam, kad gubim - nalazim, kad umirem sebi -  živim. Logika malog sjemena.  Logika križa.  Logika evanđelja! Život našeg  Raspetog i Uskrslog Gospodina! 

 

 

 

 Uz nedjeljna čitanja - DUHOVI

 

Djela apostolska 2, 1-11

Djela apostolska nam donose prikaz prvih učenika u očekivanju  Isusova obećanja dolaska drugog Branitelja i njihova krštenja Duhom Svetim.

Taj događaj Luka stavlja na dan židovske Pedesetnice, blagdan sedmica,  dan zahvale za prvine plodova i dar Zakona, koja je zajednica primila na brdu Sinaju. Sažeti opis događaja pun je teološkog, simboličkog značenja.

Isto mjesto i jedinstvo. Mjesto gdje se nalaze učenici jest gornja soba, mjesto gdje su blagovali Pashu s Isusom prije njegove smrti. Navode se imena jedanaestorice apostola, i dodaje Marija i druge žene i braća njegova. Pri izboru novog apostola, navodi se broj prisutnih120 učenika. Tko je sve bio prigodom silaska Duha izričito se ne navodi. Svi su bili na istom mjestu, ali još više povezani u jedno vjerom u Isusa i njegovu riječ, njegovo obećanje kojim su očekivali snagu Duha Svetoga da mogu izvršiti svoju zadaću koju im je Isus povjerio.

Ispunjeni Duhom. Događaj Duha Svetoga koji ispunja srca učenika dolazi iznenada, znak Božjeg djelovanja. Vanjski simboli kojim se očituje djelovanje Duha su: šum s neba, kao silan vjetar, ognjeni jezici, te govor kako im je Duh davao zboriti. Uočava se pozadina objave Boga na Sinaju prigodom sklapanja saveza. Ognjeni jezici jesu znak Božjeg dara, novog govora kojeg nadahnjuje Duh Božji. Duh zahvaća sve prisutne, sve u jednoj sobi on povezuje svojom snagom. Nema razdijeljenosti kao u hramu, gdje su odvojeni muškarci i žene, gdje je odvojen posebni prostor Božje prisutnosti.

Drugi jezici. Dar Duha Svetoga je dar riječi i naviještanja. Ispunjeni Duhom Svetim počinju odmah naviještati „silna djela Božja“. Slijedi opis čuda jezika i naroda koji su prisutni u Jeruzalemu. Iz izvora krštenja Duhom Svetim rađa se novi narod koji navješta, prorokuje Riječ. To je proroštvo koje po svom sadržaju naviješta Božje djelovanje i poziva na obraćenje. To je proroštvo po svom obliku, jer naviješta riječ koju razumiju svi na svom materinskom jeziku. Na taj način označuje poslanje Crkve, koja će naviještati Isusa do kraja zemlje. 

1.     Rim 8,8-17

U odlomku iz poslanice Rimljanima Pavao stavlja pred kršćane izbor životnog puta: život po tijelu i život po Duhu! To je trajna borba kojoj smo izloženi. Čovjek snagom krštenja ulazi u Božji plan spasenja, ulazi u novi odnos s Bogom. Po krštenju smo u Duhu rođeni i postali smo djeca Božja, te postajemo baštinici proslavljenog života.

Život po Duhu očituje kršćaninovo opredjeljenje za Isusa, snagom njegova Duha Krist je „u nama“ , njemu pripadamo. Postajemo slobodni, nismo više robovi grijeha i starog čovjeka, te pozvani na novost života koju nam omogućuje Duh Božji da nadvladamo tjelesna djela koja nas vode u smrt. Pripadati Kristu znači prihvatiti njegov put križa i ljubavi kojim je proslavio Oca. Snagom Duha Svetoga kršćanin se ne boji trpjeti zajedno s Kristom te živjeti u vjeri i nadi da će se proslaviti zajedno s njim.

 

Evanđelje –

Ako me ljubite.... u Ivanovu evanđelju upravo ljubav izražava najvažniju odliku učenika. Ako me ljubite čuvat ćete moju riječ... Po ljubavi se prihvaća Riječ i s njom stvara intimni odnos. Mjesto prebivanja Boga nije više Hram nego postaje čovjekovo srce. Ako me tko ljubi... k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti...Ljubav pruža stan... srce čovjeka koji ljubi postaje stan za Boga, za brata... Duh Sveti je Božja ljubav... Božja ljubav razlivena u našim srcima...I Duh Božji, Duh Kristov koji će štititi i voditi njegove učenike stvara zajedništvo i jedinstvo. On će trajno podsjećati i poučavati o Kristovu djelu, od kada je Krist ušao u slavu Očevu. On je Duh, naš Branitelj koji ostaje s nama zauvijek.

„Mnoštvo, ako nema snagu jedinstva izvor je podjela i svađa; naprotiv mnoštvo koje je nepodijeljeno tvori jednu dušu“ ( Sv. Augustin ).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 3. Korizmena -meditacija

Odzvanja tako snažno u našim ušima tvoja riječ: „ako se ne obratite, svi ćete slično propasti“. Pred sredinu korizmenog puta, još jednom snažno Božja nas riječ poziva na obraćenje. Na život koji je usmjeren Bogu. Na život koji će mijenjati naša srca, naše odnose prema drugima i donositi plodove koje Bog od nas traži. Bog nas trajno poziva, preko svoje riječi, preko događaja i ljudi. Želi da naš pogled na događaje i stvari bude drugačiji. Ne želi da budemo neki promatrači onog što se događa, ne želi da budemo kao suci koji će drugima presuđivati zbog njihovih pogrešaka. Možda ih sažaljevati zbog nesreće koja ih je zadesila. Bog želi da naš pogled bude obraćen, nov. Naš pogled koji će biti usmjeren prema nama samima. Iz svega što nas okružuje, iz svega što se događa vidjeti što to meni govori,  na što me to sve potiče. Upravo to jest i najteže, izlaziti iz svog mentaliteta, našeg uskog ljudskog pogleda i prihvaćati mentalitet evanđelja. Jer, mi se držimo čvrsto našeg pogleda i stava: pa ja sam dobar, ja idem u crkvu, molim se i pomažem drugima kad mogu i koliko mogu. Ja ne trebam obraćenja, to trebaju drugi. To treba moj susjed, to treba uvijek neki drugi, samo ne ja! A riječ Gospodinova odjekuje ponovno: ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Njegove riječi su upravo bile upućene onima koji su mislili da su dobri, a da su oni stradali bili grešnici!

 

Hvala ti, Gospodine, što si strpljiv s nama. Što nam uvijek pružaš novu priliku. Što ne želiš naglo odsjeći i posjeći radi toga što ne donosimo plodove koje bismo trebali donositi. Ti si pun milosrđa. Ti si opet prigibaš nad svakog od nas, želi nas potaknuti i svima želiš pomoći da se pokrenemo. Ti si uvijek pun nade da ćemo donijeti plod, te ga strpljivo čekaš. Nikoga ne želiš odbaciti i zaboraviti, niti prepustiti kao da nije tvoj! Jer, ti si došao potražiti što je izgubljeno, probuditi ono što je zaspalo, pokrenuti ono što je paralizirano, ispuniti ono što je prazno, oživjeti ono što je mrtvo. U ovo korizmeno vrijme tako si nam blizak. Očituješ svoju neizrecivost i pokazuješ svoje zanimanje za nas. Želiš nas ispuniti svojim svjetlom, svojim životom, želiš nam dati svoj mir. Ljepota tvojeg poziva stvara u nama nemir koji nas želi pokrenuti, i prve korake  s tobom na put obraćenja. Povratka , Gospodine, tebi od kojeg smo se udaljili, i koje tolike površne brige uspavljuju i umaraju svaki dan. Vraćanje , Gospodine, tebe u središte našeg života, jer smo te stavili na rubove i granice našeg svakodnevnog života. Vraćanje , Gospodine, tebe u naše srce, u naše prve čežnje, naše trajne snove radosti i sreće našeg života. Amen!

 

 

 

Mt 19, 16-22

 

I gle, pristupi Isusu netko I reče mu: “Učitelju koje mi je dobro činiti da imam život vječni?” A on mu reče: “Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.” Upita ga: “Koje?” A Isus reče: “Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” Kaže mu mladić: “Sve to sam čuvao! Što mi još nedostaje?” Reče mu: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj sve što imaš I podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi I idi za mnom.” Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.

 

 

 

ŠTO JE „DOBRO” ZA BOGATOG MLADIĆA?

 

 

 

U današnjem evanđelju, Gospodinu pristupa jedan mladić pun entuzijazma za slijediti Krista. Razmišljajući o njemu, shvaćamo kako imamo nekoga tko je uložio puno truda u svoj život u vjeri kako bi vjerodostojno živio ono u što vjeruje. Kada pristupa Isusu pita ga za DOBRO KOJE TREBA ČINITI U ŽIVOTU KAKO BI ZASLUŽIO ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Isus mu odgovara na način kojim pokazuje kako POSTOJI NEŠTO ŠTO NADILAZI DOBRO KOJE MI ČINIMO U ŽIVOTU. Stoga ga najprije propitkuje o ZAPOVIJEDIMA BOŽJIM. Mladić radosno odgovrara kako ih je sve čuvao u svom životu, ali ne shvaća zašto ga Gospodin pita o zapovijedima. Naime, DOBRO U SVOM ŽIVOTU ČINE SVI. Ipak, ne čine svi na jednak način I ne usmjeravaju dobro svi na jednak način u svom životu.

 

 

 

Dobro koje činimo, možemo činiti RADI SEBE, ali I RADI DRUGIH. Oba su puta legitimna. Ipak postoji suptilna razlika u NAKANI. Naime, prirođeno je čovjeku da sve što čini- čini jer misli da ČINI DOBRO. No, kada je CILJ TAKVOG DJELOVANJA U SEBI, onda to dobro ne zadobiva iste boje kao kada je CILJ DJELOVANJA U BLIŽNJEMU.

 

 

 

Primjerice, ovaj je mladić sve zapovijedi obdržavao RADI SEBE, RADI SVOJE TAŠTINE, SVOGA DOBRA GLASA. Zasigurno su mu godile hvale koje je primao zbog svoga načina života: tako bogat, a tako privržen vjeri! Uistinu za svaku pohvalu. Čini se kako su te pohvale bile ono što je njega zadovoljavalo. Kada bi ovaj mladić ispravno shvaćao svoju vjeru, onda bi NA PRVOM MJESTU SVE DOBRO ČINIO RADI BOGA I RADI BLIŽNJIH. A onda bi se na njegovu dobrotu dodalo s Božje strane sigurno u izobilju.

 

 

 

DAREŽLJIVOST U DOBROTI

 

 

 

Kažu filozofi kako se DOBROTA ŠIRI SAMA OD SEBE. Stoga Vam postavljam pitanje kakva je to dobrota koja za CILJ IMA ONOGA KOJI ČINI DOBRO? Nije li to čudno? Ne radi li se tu o sebičnosti? DOBROTA PRETPOSTAVLJA DAREŽLJIVOST- U NARAVI DOBROTE JE DA SE DAJE, DA SE PREDAJE DRUGOME! Takva se dobrota preimenuje u LJUBAV, a takav je Bog koji sve dobro ne čini zbog sebe već zbog nas. Bog je Ljubav!

 

 

 

Ovo “činjenje dobrih djela” koje je bilo usmjereno njemu samome, njegovu dobru glasu, zapravo je razlog zbog kojeg se silno RASTUŽIO kada je čuo Isusov odgovor na svoje pitanje: “Što mi još nedostaje?” Isus mu odgovara: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj sve što imaš I podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi I idi za mnom.” Isus od čovjeka traži da mu se PREDA CIJELI- DA MU SE DARUJE POSVE. I kao pokazatelj da to I može, govori mladiću da DARUJE SVE ŠTO IMA (a bio je imućan) kako BI SRCE OSLOBODIO ZA ISUSA. Isusa se ne može slijediti u škrtosti I sebičnosti, već u darežljivosti koja ne traži ništa za sebe- koja cilj ima u dobru bližnjega.

 

 

 

Što je dakle puno više od činjenja dobra? “Potpuno se predati osobi Isusa Krista, podijeliti s njim svoj život I svoju sudbu staviti u njegove ruke, sudjelovati slobodno I s ljubavlju u poslušnosti volji oca nebeskoga.” (Sveti Ivan Pavao II, Veritatis splendor, br. 19). Ne možemo se Bogu predati ako nam nedostaje darežljivosti u životu. Jer Bog traži da mu DARUJEMO SAV SVOJ ŽIVOT, NE DJELIĆE, NE MRVICE OD SEBE- VEĆ SEBE CIJELOGA. Pa, ako nismo u stanju darovati nešto materijalnoga svojim bližnjima, teško ćemo slijediti Boga.

 

 

 

Darivanje dakako nije samo materijalno. Više od toga je potrebno nekada darovati osmjeh, utjehu, svoju strpljivost, saslušati nekoga s ti se baš I ne razgovara, odvojiti vrijeme za nenadnog gosta, napraviti uslugu čovjeku kojega I ne poznaješ,.... Više od toga je darivanje Bogu preko svoga poziva kada obavljamo svoje DUŽNOSTI, bilo u kući, bilo na poslu. Radeći sve primjereno I uzorno pretvaramo se u svjetiljke koje drugima sivjetle pu prema Bogu. Dajemo im primjer pokazujući kako se preko svakodnevnih stvari koje nam nisu uvijek po volji, dolazi do Gospodina.

 

 

 

Kada smo umorni ili nes nešto boli, možemo biti darežljivi u strpljenju- nije nam potrebno druge zamarati svojim mukama. Ne mora cijeli svijet znati kako smo umorni I kako nas boli. Niz je primjera koji očituju na djelu jesmo li, ili nismo darežljivi. Ono što je najvažnije jest da neko SVOJE DOBRO U KONKRETNOJ ŽIVOTNOJ SITUACIJI, DARUJEMO DRUGOME; da drugoga ne opterećujemo svojim slabostima, manama, lošim karakterom, nervozom.... To je jedna posve konkretna darežljivost.

 

 

 

Treba se znati darivati, izgarati pred Bogom poput svjetiljke koja se meće na svijećnjak da bi svijetlila ljudima uronjena I tamu; kao žižak svjetla koji izgara blizu oltara I koji se svijetleći, do kraja troši.” (Sveti Josemaria Escriva, Kovačnica, 44).

 

 

 

DARIVANJE UNOSI RADOST U DUŠU

 

 

 

Zašto govorimo o darežljivosti u svjetlu današnjeg evanđelja? DAREŽLJIVOST NAS POUČAVA KAKO SEBE IZBACITI IZ CENTRA SVIJETA; KAKO “SEBE NE VEZATI NA SEBE”, VEĆ DRUGIMA DAVATI BEZ POTRAŽIVANJA ŠTO IM TREBA; POUČAVA NAS KAKO DRUGE LJUBITI KRŠĆANSKOM LJUBAVLJU. Upravo u ljubavi je ključ za razumijevanje ponašanja ovog bogatog mladića. Kazali smo kako je činio dobra I kako je čuvao zapovijedi, ali cilj svega bio je on sam: sve je činio zbog sebe. Siguran sam kako je taj mladić puno puta darovao štošta ljudima. Ipak, pitanje je kolikoje bio RADOSTAN ZBOG TOGA.

 

 

 

Možda ga je darivanje ispunjalo ponosom jer je ON DAROVAO, A NE NETKO DRUGI. No tako danas rade mnogi- DARUJU DA BI SE ČULO ZA NJIH- DA BI ONI BILI GLAVNI, DA BI NJIMA PORASLA SLAVA MEĐU LJUDIMA. Takvi ljudi ne mogu biti radosni zbog darivanja, jer se TJESKOBNO BRINU ZA SEBE I ZA POSJED SVOGA SRCA. A posjed srca ovakvih ljudi nam je pokazao ovaj mladić- to je MATERIJALNO, TO JE PROPADLJIVO, TO JE PRAH I PEPEO. Posjed naših srdaca treba biti LJUBAV KOJA ISPUNJA SRCE DARIVATELJA.

 

 

 

LJUBAV JE ONO ŠTO NAS ČINI RADOSNIM: kada darujemo iz ljubavi onda smo sretni I radosni zato je VOLIMO ONOGA KOJEM SMO DAROVALI. Sretni smo zbog NJEGOVE SREĆE, A NE ZBOG SVOJE. Kada darujemo radi sebe, ova radost izostaje- I više ne može govoriti o darivanju (barem ne kršćanskom darivanju), već o poslovanju u kojem darovatelj očekuje NEŠTO ZAUZVRAT ZA DAR KOJEG JE DAO. To više nije dar, već ulaganje, posao- tu nema radosti.

 

 

 

To smo vidjeli I kod ovog mladića. Na Isusov zahtjev da sve proda I razdijeli potrebnima, “ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.” Vezao je svoje srce uz bogatstvo, nije bio sprman DAROVATI TO DRUGIMA I POKAZAO JE KAKO NIJE SPREMAN DAROVATI SEBE BOGU. Njegovo ponašanje komentira Bazilije Veliki: “Trgovac nije tužan kad na sajmu potroši sve što ima da bi nabavio robu, a ti si se rastužio (misli na ovog mladića) jer si trebao dati prah u zamjenu za život vječni.” (Sveti Bazilije Veliki, Catena aurea).

 

 

 

ŽALOST I TUGA UKAZUJU NA PREPREKE U DUHOVNOM ŽIVOTU

 

 

 

ŽALOST ovog mladića ŽALOST JE SVAKE OSOBE KOJA SE UDALJAVA OD KRISTA. Mladić je na Isusov prijedlog OKRENUO LEĐA KRISTU I OTIŠAO ŽALOSTAN. A mogao je biti jedna od apostola! Žalost se javlja uvijek kada nam nedostaje velikodušnosti I kada smo zatrovani jednom NEUREDNOM LJUBAVLJU PREMA SEBI- kada smo zatrovani sebičnom ljubavlju (pitanje je kolikoje to uopće ljubav). „Svi su vidjeli kako je odbio Gospodinovu ponudu punu ljubavi i otišao s tužnim izrazom na licu. Možda je mladić kasnije uspio naći lažna opravdanja za manjak velikodušnosti, opravdanja koja bi mu barem vratila izgubljenu staloženost (ali ne i mir, koji je plod predanja). (...) Koji propust! Koja neiskorištena prilika! Isusa, ili se slijedi- ili mu se gubi svaki trag!” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-83).

 

 

 

Možemo biti umorni, možemo biti žalosni, možemo trpjeti, ali ŽALOST SRCA nešto je sasvim drugačije. Kao njezin izvor uvijek nalazimo oholost I sebičnost. Ako njen uzrok nije očit, iza žalsoti se može kriti taština ili nezadovoljene ambicije. Može se skrivati buntovništvo, da jednostavno ne želimo prihvatiti Božju volju. Bol možemo osjetiti, iznova vidjevši vlastite grijehe, ne toliko jer smo uvrijedili Gospodina, nego jer smo mi sami poniženi.” (Isto, VII-84).

 

 

 

Ako Gospodinu okrenemo leđa, nemojte misliti kako će trčati za Vama i vraćati Vas na pravi put. TO BOG PREPUŠTA SVAKOM OD NAS JER POŠTUJE NAŠU SLOBODU. Kada ljudi pogriješe glede svoga stila života, kada se odbiju od vjere i upadnu u razne grijehe, obično kasnije traže niz opravdanja za svoje greške i manjak velikodušnosti spram Boga. Bog od nas traži da mu DARUJEMO SVOJ ŽIVOT: DA ŽIVIMO KAO KRŠĆANI, POPUT SINA BOŽJEG, POPUT DJECE BOŽJE. To darivanje, baš kao i svako drugo pretpostavlja da mi SLOBODNO DARUJEMO SVOJ ŽIVOT. AKO NEMA SLOBODE U DARIVANJU- KAKO ONDA MOŽEMO GOVORITI O DARIVANJU?

 

 

 

Tako i kada odsutanemo od vjere- MI SMO ODUSTALI U SVOJOJ SLOBODI I NITKO NAM NIJE KRIV ZA TO. Nije potrebno tražiti razloge u drugim ljudima za naše okretanje leđa Isusu, već se traba stalno preispitivati I propitkivati riječima bogatog mladića: “Što mi još nedostaje?

 

 

 

DAREŽLJIVOST RAĐA RADOST. Kazali smo kako darežljivošću rastemo u ljubavi, ali rastemo I u RADOSTI ŽIVOTA. To je radost koja razbija tuge I žalosti bogata mladića u nama. Žalosna je duša ostavljena na milost I nemilost napastima. Tako je niz grijeha nastalo u ljudima radi tuge koju nisu znali ili mogli odagnati od sebe. “Ako nas ponekad obuzme tuga, u molitvi se iskreno preispitajmo tražći njezin uzrok. Naći ćemo puno puta da je njen uzrok manjak velikodušnosti u odnosu prema Bogu ili prema drugima.” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-86).

 

 

 

Osjetimo li tugu valja nam se preispitati u čemu to nismo bili dovoljno velikodušni? Jesam li pretjerano zabrinut za sebe, za svoje imanje, za svoj dobar glas, za budućnost, za glupe sitnice,...? “Kršćanska radost u potpunosti isključuje nezdravu I izmišljenu tugu: zavist, nezadovoljstvo, samosažaljevanje. Jedna od vrlina radosti jest da isključuje sve te muke pune otrova, iz kojih izvire smrt.” (M. Perrin, El evangelio da la alegria, Rialp, Madrid 1962, str. 59-60).

 

 

 

O ŽALOSTI UZROKOVANE GRIJEHOM I MANAMA KRŠĆANA

 

 

 

Sveti Toma Akvinski eli kako je „žalost jedan nedostatak nastao zbog neuredne ljubavi prema sebi samome, i taj nije jedan poseban nedostatak, nego je korijen mnogima koji iz njega niču” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 28, a. 4). Sveti Augustin kaže kako je „bol duše koju nazivamo žalost, zapravo jedna nelagoda zbog suprostavljenih stvari koje su nam se zbile” (Sveti Augustin, O Trojstvu, 1).

 

 

 

Žalost, slijedeći duhovne pisce uglavnom upućuje na postojanje problema u duhovnom životu. Kada to postane jedno trajno stanje, treba razmisliti postoji li neka prepreka između Boga i mene. Ipak, valja razlikovati između žalosti koja je uzrokovana vlastitim grijesima ili karakternim nedostacima, i žalosti koju bismo mogli svrstati u SUOSJEĆANJE, koja nema veze s prvim tipom žalosti.

 

 

 

O prvoj žalosti koja je vezana uz grijeh, „izvor nalazimo u LJUTNJI i BIJESU, i ona je posljedica štete koju netko jednom trpi, ili neke neuredne želje kojoj se ne opire” (Kasijan, Colaciones, 5). Tu možemo svrstati i kada se žalostimo radi neke iracionalne tjeskobe ili duhovnog pada. Jednako tako nalazimo korijene žalsoti u grijehu protiv Božjih zapovijedi, „jer takav stalno upada u grešnost požude i nikada ga ne obuzima radost” koja izvire iz zadovoljstva životom (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea, vol. IV, str. 100).

 

 

 

Nije rijetkost da „zavist postane teretom duši, da se žalosti zbog sreće i dobra bližjnega. Iz ovog obilja zavisti, niču redovito žalost, nevoljkost. Je plodna njiva susjeda? Njegova kuća obiluje životnim dobrima? (...). Sve je to hrana jednoj duhovnoj boleštini i uvećanju boli zbog zavisti” (Sveti Bazilije, Homilija o zavisti). Jednako tako bilo koji grijeh ili karakterna mana može lako postati teretom duši i izvorom tuge i žalosti za onoga koji u sebi ima neurednu ljubav, dezprijentiranu ljubav u mjeri u kojoj nije u stanju shvatiti što jest bitno za njegov život, što je dobro za druge i za njega samoga.

 

 

 

Što ovakva žalost može izazvati? Vidimo to po ovom mladiću: „ode mladić žalostan”!!! Ode mladić od Boga: lako se u žalosti udaljiti od Gospodina! Tako je svaki put kada se dogodi nešto neugodno čovjeku: zbog PRENAGLAŠENE TUGE moguće se osjetiti napušten, izgubljen, sam. I u takvu je stanu lako odlutati daleko od Boga! Kaže Origen kako, nakon što je počinio svoje zlo, đavao je „do te mjere PREUVELIČAO ŽALOST DA SE IZGUBIO U TOME. Nešto je slično bilo sa Judom, jer nakon što se pokajao za svoej grijehe, dopustio je da ga ŽALOST VODI U DJELOVANJU- žalsot koju je đavao naglašavao, i zbog koje se je Juda izgubio” (Origen, u Catena Aurea, vol. III, str. 346). Doista, čovjek u tuzi laka je meta za svakoga, a posebno za đavla, jer tuga čovjeka „je suhoparna, nestrpljiva, tvrda, ispunja dušu gorčinom i gađenjem, karakterizira je jedna vrst beznađa koje djeluje poput kazne. Kada se proširi po duši, takva je tuga odvaja od bilo kakva posla (...)” i stvarnosti u kojoj se živi (Kasijan, Instituciones,9).

 

 

 

Tako često stječemo dojam kako je žalostan čovjek odvojen od života, kao da živi neku svoju stvarnost. Tužan čovjek nerijetko se s drugima ophodi na loš način. Ne čudi to jer je u vlasti žalosti, i kao da gubi vlast nad sobom i svojim postupcima. „Ophodeći se zlo žalosti Duha Svetoga, koji je darivatelj radosti čovjeku. Potom, lako napravi nešto neprimjereno, jer se ne vodi poticajima Boga, niti ga više časti životom. Naprotiv, nikada se prošnje žalosna čovjeka ne penju na oltar pred Boga” (Pastir Herma, Zapovijedi, X. 3. 2,1. c. , Pp. 994-995). Prestaje se zapravo oslanjati na Boga i kao da zaboravlja kako je Bogu sve moguće i kao da ne mari za Božje milosrđe kojim Bog svima prašta sve vraćajući čovjeka na pravi put.

 

 

 

O ŽALOSTI ZBOG RANJENE LJUBAVI

 

 

 

Postoji dakako i tuga koja SUOSJEĆA S BOLIMA DRUGOG, tuga koja žali zbog ranjene ljubavi, tuga koja tuguje zbog nečije smrti,... i sve te tuge nalaze uzrok u LJUBAVI. Primjerice, žalost kada nekoga koga volimo i cijenimo povrijedimo: žalosti nas, ne više naš nedostatak, već činjenica da smo povrijedili onog kojeg volimo.

 

 

 

Takva je i žalost iskrenog kajanja, koje je „dobro i zdravo za jednu poslušnu, mirnu, poniznu, slatku, tihu i strpljivu dušu, i to u mjeri u kojoj ta žalost nalazi svoj izvor u Bogu. Tu se trpi jedna teška bol, kako tjelesna tako i duhovna, zbog koje raste duša u želji da se usavršava radi Boga. Također, raste se i u radosti koja očvrsne nadom u dobro, (...) i u konačnici se zadobiju plodovi Duha Svetoga” (Kasijan, Instituciones,9). Duša koja se žalosti jer je Boga povrijedila, i želi se Bogu vratiti (ne poput ovog mladića koji je beznadno odlutao od Boga), je duša koja NE PRETJERUJE U NAGLAŠAVANJU SVOJIH BOLI I TUGA, već zna kako je Bog taj koji ĆE VRATITI RADOST u život. „Onima koji unatoč svojim grijesima prošlih vremena, zbog kojih žale i tuguju, bace svoju dušu u ruke Boga, On sam ih ispunja radošću jedne duhovne spoznaje, koja je poput vina koje uzraduje ljudsko srce (Ps 103,15) (...). Ta pobožna tuga zasigurno je oblik suosjećanja koje se osjeća kao teret zbog mana i grijeha, ali SE ČOVJEK NA ZADRŽAVA NA NJIMA, NE ULAZI U NJIH, pa ga bol ne preuzima i ne uništava mu život” (Sveti Augustin, Govor, 2).

 

 

 

Na ovakve se mogu primjeniti riječi: „Blagoslovljeni oni koji tuguju, jer će biti utješeni. Plač ovakvih osoba nema nikakve veze sa tugom ovoga svijeta radi jedne vječne utjehe koja se obećava ovakvima. (...) Ova pobožna tuga zapravo je plač radi valstith grijeha (...)” (Sveti Lav Veliki, Govor o blaženstvima). Tuga ovakvih ljudi slična je onog dječjoj kada naprave glupost i bude im žao jer će se roditelj ljutiti ili žalostiti. Nije to tuga zbog sebe, nije to plakanje nad sobom i svojom situacijom, već žalost radi Boga i bližnjega.

 

 

 

 

 

 

VELIKA GOSPA

Uznesenja Blažene Djevice Marije

 

Lk 1, 39-56

 

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

 

 

 

U TRADICIJI CRKVE

 

 

 

Danas slavimo jedan od najvažnijih blagdana Crkve: Marijino uznesenja na nebo. U tradiciji Crkve o ovom se blagdanu govorilo dosta i nije malo otaca pisalo u nastojanju da ovaj misterij približi vjernom puku. Jednako velik misterij jest ono što je puk u svom srcu osjećao, a što perom nisu mogli izraziti teolozi Crkve.

 

 

 

Tako sveti German Konstantinopolski († 733) pridodaje Isusu ove riječi kada je u pitanju uznesenje na nebo njegove presvete Majke: „Nužno je da tamo gdje sam ja, budeš i ti također, majko koja se ne odvajaš od svoga sina” (Sveti German Konstantinopolski, Homilija 3 in Dormitionem). Pseudo Meliton (V. st.) u jednom svom apokrifu zamišlja kako Krist pita Petra i apostole o tome što bi bilo prikladno kada je u pitanju Marijina sudbina, a na to dobiva odgovor: „Gospodine, odabrao si svoju službenicu kako bi postala tvoje prečisto obitavalište (...). Stoga, nakon što pobijediš smrt i zavladaš u slavi, tvojim se slugama čini prikladnim uskrsnuti svoju Majku i povesti je sa sobom, u nebesko blaženstvo” (Pseudo Meliton, De transitu V. Mariae, 16). U jednom svom drugom tekstu, sveti German poetičnim stilom pokazuje kako odnos Isusa i Marije zahtijeva da se ona sjedini sa Sinom u nebu: „Budući da jedno dijete traži i čezne za majčinom prisutnošću, i kako jedna majka želi živjeti blizu svoga sina, prikladno je da se ti, čija je majčinska ljubav spram tvoga Sina neizmjerna, vratiš svome sinu. Nije li onda prikladno da taj Bog koji te ljubio sinovskom ljubavlju, tebe uznese na nebo i postavi do sebe? (...) Stoga je nužno, i nije bilo druge nego da Majka onoga koji je Život, prebiva u stanovima Života” (Sveti German, Homilija in Dormitionem).

 

 

 

LJUBAV MAJKE I SINA KAO RAZLOG UZNESENJA

 

 

 

Gledamo li čisto teološke povode za uznesenje Blažene, razumjet ćemo kako ona koji je bila potpuno čista od grijeha, „potpuno očuvana od svake ljage istočnoga grijeha” (II. Vatikanski Koncil, Lumen Getium 59), nije mogla do kraja vremena ostati među ljudima na način na koji oni žive nakon smrti. Stoga, „Marija nije mogla ostati kao drugi ljudi u istom stanju smrti do kraja svijeta. Odsutnost istočnoga grijeha i njezina svetost, savršena od početka svoje egzistencije, zahtijevaju da Majka Božja bude proslavljena i u duši u i u tijelu” (Sveti Ivan Pavao II., Opća audijencija, 09-07-1997).

 

 

 

Razlog kojeg ćemo kao ljudi sigurno razumjeti, koji će nas odmaknuti od teoloških umovanja, jest onaj koji pretpostavlja LJUBAV SINA PREMA MAJCI KAO TEMELJ UZNESENJA NA NEBO! Tradicija u svojim spisima jasno pokazuje kako je materinstvo Blažene Djevice Marije temeljni razlog uznesenju na nebo. Ako je to tako, onda je razlog uznesenja čista ljubav sina prema majci.

 

 

 

Kakva je to ljubav djeteta i njegove majke? To je ljubav neizmjerne čežnje koja ne dopušta kilometrima udaljenosti da razdvoje dijete i majku. Takva ljubav zahtijeva BLIZINU i bez te blizine bol majke je neizmjerna, a ljubav djeteta nepotpuna. Doista, kada ne bismo govorili o Sinu Božjem i o Majci Božjoj, mogli bismo zamisliti jednu majku koja ostaje bez svoga djeteta koje ili ide na dalek put, ili se seli u drugu zemlju, ili umire,... Možete li zamisliti koliku će bol toj majci uzrokovati udaljenost i razdvojenost od svoga djeteta? Majka svom djetetu daje tijelo. Pustimo genetiku malo sa strane: pustimo očeve koji sigurno na svoju djecu genima prenesu dio sebe. Samo majka daje svo svoje tijelo svom djetetu. I kada joj dijete nije u blizini, kada joj NIJE DOHVATLJIVO NA TJELESAN NAČIN, čini se kako da DIO MAJKE NE POSTOJI, KAO DA JE DIO NJEZINA ŽIVOTA OTKINUT I BAČEN DALEKO.

 

 

 

Gledamo li ovako na uznesenje, razumjet ćemo lakše razloge zbog kojih je Sin uznio svoju Majku na nebo. Bilo je previše patnje i boli koju je gledao u svojoj Majci sa Križa. Pod Križem, Marija je podnosila iste boli koje su razdirale Isusa. Pa Majka i Sin su isto tijelo- zar neće ono što Sin proživljava na svom tijelu, Majka osjetiti u svojoj duši? Iste su to bile boli pod Križem. Ostati bez Sina, sada produžava tu patnju. Marija je izvršila sve što je Bog od nje zahtijevao. Začela je i rodila Sina Božjeg, odgojila ga, uputila u njegovu misiju, budno pazila na Njega cijelo vrijeme. Nakon Isusove smrti, bila je uz apostole dok se nisu utvrdili u vjeri, dok nisu primili Duha, a onda se povukla. Na koncu misije, Marija je ostala na zemlji samo čekajući ponovni susret sa svojim Sinom. Ova udaljenost Sina i Majke, zbog velike, neizmjerne ljubavi, vraćala je Mariji bol Križa u srce. A koji bi sin dopustio da se njegova majka pati? Ljubav sina i majke razlog je uznesenja u nebo.

 

 

 

ŽENA KAO PUT U NEBO

 

 

 

Marija je tako prva osoba nakon Krista koja je na nebo uznesena. Po njoj se jasnije vidi i plan Boga sa čovjekom: vječni život po uskrsnuću tijela. Marija nam rasvjetljava tajnu spasenja: ČOVJEK SE NE SPAŠAVA SAM PO SEBI, VEĆ PO DRUGOME. Kao što je Bog u početku stvorio muško i žensko kako bi njihova ljubav bila čvrsta osnovica zajedništva s Bogom, tako i sada Bog otvara novi put prema sebi: daruje nam Isusa- novog Adama, prvorođenca svih uskrslih, ali nam daruje i novu Evu- Mariju kao Majku svih koji će se pridružiti njezinu Sinu. Ovo pred nas donosi ljubav gledanu na dva različita načina. U slučaju Adama i Eve prepoznajemo ljubav muškarca i žene; a u slučaju Marije i Isusa, ljubav Majke i Sina. Današnje je društvo okaljalo onu ljubav kojojm se trebaju ljubiti žena i muškarac. Ta je ljubav trebala biti osnovicom puta u nebo za svakog čovjeka. U nastojanju da takvu ljubav oslobodi sila grijeha koji je spopadaju, Crkva je bračnu ljubav uzdigla na razinu sakramenta kako bi pokazala kako je ideal takve ljubavi ČISTA LJUBAV, ljubav koja ne ovisi o seksualnosti, već ljubav koja ČVRSTO POVEZUJE DVOJE U JEDNO.

 

 

 

Takvu čistu ljubav, ljubav koja neodoljivo poziva jedno biće drugome, ljubav koja čezne za drugim na jedan poseban- neopisiv način, izvan bračne ljubavi naći ćete samo u MAJKE! Tako nam Sveto Pismo na više mjesta otkriva ŽENU-MAJKU KAO PUT U NEBO. Izaija veli: „14 Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!(Iz 7,14). A Knjiga otkrivenja govori o Ženi koja rađa Dijete i čije se potomstvo opire Zmaju- đavlu: „1I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. 2 Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja” (Otk 12,1-2); „5 I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu” (Otk 12,5); „17 I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo” (Otk 12,17).

 

 

 

MAJKA ČISTE LJUBAVI

 

 

 

Doista, ona koja je u sebi utjelovila ČISTU LJUBAV, koja je vođena čistom ljubavi pošla za svojim Sinom, nama postaje MAJKOM čija ljubav treba postati modelom postupanja u svijetu. Naspram postupanju koje modernu ženu dovodi na razinu „predmeta muške požude”, Bog stavlja Mariju kao model čiste ljubavi KOJA ZA SEBE NE TRAŽI NIŠTA. U situaciji u kojoj se ljubav svodi na razinu tjelesnosti, u kojoj se nečiji odnos uvjetuje otkrivanjem intime kojom se razara čistoća osobe i ljubavi u njoj, dolazi do jednog čudnog zaokreta onda kada se žena”otkrije”: umjesto da se cijeni njezina ljepota, osoba se pretvara u predmet, u nekoga koga treba samo iskoristiti za vlastito zadovoljstvo. Tako otkrivanjem same sebe, žena više šteti vlastitom dostojanstvu. Čini mi se ponižavajućim gledati na ženu isključivo kroz prizmu seksualnosti, priznu zadovoljenja požude.

 

 

 

Naspram ovog pogleda na ženu, čista ljubav obavijena je STIDLJIVOŠĆU kojom se brižno pazi da se ničim ne okalja ni duša ni tijelo. Na žalost, vidimo kako je stidljivost kategorija s kojom se danas svi rugaju. Stidljivost čovjeka uvijek vodi ka mjeri PRISTOJNOSTI, pa upravo stidljivost POUČAVA čovjeka o tome da ne pretjera ni u čemu (ni u otkrivanju, ni u prekrivanju), da sve radi s mjerom kada je u pitanju njegova osobnost. Stidljivost štiti čistoću ljubavi u čovjeku.

 

 

 

Upravo takva ljubav- ČISTA, vodi u nebo. Čista ljubav je ona koja je očišćena od požuda, od sebičnosti, od sebe samoga. To je doista ljubav koja za sebe ne traži ništa, ne traži nikakve ugode, već SAMO BLIZINU ONOGA KOJEG SE VOLI. Marijina djeca u sebi bi trebala imati tu ČSITU LJUBAV U SEBI. Ljubav kojom se ljubi drugoga, a ne sebe. Ljubav kojom se drugoga pazi više nego na sebe. Ljubav koja NE MOŽE BEZ DRUGOGA! To je ljubav koja vas u očima ljudi današnjeg svijeta ponižava, ali vas u očima Boga uzdiže prema nebu, iznad ovoga svijeta.

 

 

 

Nosimo li u svom srcu ljubav naše nebeske Majke, možemo očekivati kako će nas njezin Sin, Gospodin naš Isus Krist, privući k sebi. Jer on kao Sin Marijin, uvijek traži Marijinu ljubav, majčinsku ljubav- LJUBAV PREMA MAJCI. Pa kada je nađe u nama, neće čekati- postavit će nas uz sebe.

 

 

 

 

 

 

Mt 18, 21-35

 

U ono vrijeme: Pristupi Petar Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa svojim slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se pomiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći 'Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.« »A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjali: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti'. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.« »Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga rasrđen preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

 

 

 

RAZUMIJEVANJE ZA DRUGE: ne prosuđivati nikoga

 

 

 

Dokle god zlonamjerno nastavljaš tumačiti nakane svojih bližnjih, nemaš pravo zahtijevati od drugih da imaju razumijevanja za tebe” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, 635).

 

 

 

Ova rečenica svetog Josemarie mogla bi biti sažetak današenjeg evanđelja. Ipak, volio bih da nama posluži kao misao koja će nas voditi kroz ovo razmišljanje. Puno puta sebe hvatamo kako TUMAČIMO LOŠE NEČIJE POSTUPKE ILI NAKANE i u sebi stvaramo jednu PREDRASUDU s kojom pristupamo čovjeku. Pokazujemo time kako baš i nismo otovreni opraštanju i stvaramo takav stav u kojem stavljamo jedan zid pred drugim.

 

 

 

Naravno kako takvo ponašanje tumačimo na svoj način. “Govorimo istinu, zar ne?” Najčešće se pravdamo istinom, istovremeno RANJAVAJUĆI LJUBAV U SEBI. Kada prosuđujemo drugog na način da kao loše tumačimo nečije nakane, obično se NE ZADRŽAVAMO NA KONSTATIRANJU ISTINE, već nastavljamo U SEBI TRAŽITI OPRAVDANJE ZA SVOJ STAV. Počinjemo OSUĐIVATI U SEBI DRUGOGA. Nama se čini kako to NE POGAĐA OSOBU KOJU SUDIMO, i moguće je da jedan takav naš nutarnji stav nikada ne dođe do te osobe. Ipak, LJUBAV U NAMA BIVA POVRIJEĐENA i moguće je da upravo ta RANA LJUBAVI PROKRVARI ONDA KADA TO NE OČEKUJEMO i tada dolazi do svađa, razmirica, rasprava koje ne vode nikud osim prekidu prijateljstva.

 

 

 

OPTUŽIVANJE KAO SAMORANJAVANJE: stvaranje krivog raspolženja u sebi- neraspoloživost za opraštanje

 

 

 

Za OPRAŠTANJE je najprije potrebno U SEBI STVARATI TAKVO RASPOLOŽENJE koje će i naše sudove odbacivati. Drugim riječima, MORAMO U SEBI, NE SAMO OPRAŠTATI, NEGO RADITI SUPROTNO OD ONOG KADA OPTUŽUJEMO: kada dakle optužujemo u sebi nekoga, stvaramo u sebi nezadovoljstvo i neprijateljstvo; suprotno od optuživanja je OBRANA drugoga čime stvaramo PRIJATELJSKO RASPOLOŽENJE U SEBI SPRAM NEKOGA.

 

 

 

Možda vam se čini nevažnim, ali ova napetost OPTUŽIVANJE- OPRAVDAVANJE (OBRANA) stalna je u svakom od nas. Svi mi stvaramo SKLONOST DA NEKOGA OPTUŽUJEMO, A NEKOGA BRANIMO. Za bolje razumijevanje potrebe da BRANIMO I OPRAVDAVAMO SVAČIJE POSTUPKE, poslužit ću se nečim što Crkva već dugo prenosi na svoje vjernike tradicijom. U tradiciji Crkve đavao, Sotona, naziva se često TUŽITELJ- onaj koji optužuje, koji prokazuje, kojičesto nalazi lažne razloge da bi nekoga ocrnio. S druge strane, DUH SVETI SE NAZIVA BRANITELJ, ADVOKAT, ZAGOVORNIK- onaj koji ljubavlju želi OPRAVDATI NEKOGA I TRAŽI RAZLOGE ZA TO.

 

 

 

Ovo ne znači da Vama upravlja sotona ako se stalno žalite, ili Duh Sveti ako nekoga opravdavate, jer kazali smo: imamo sklonost nekgoa opravdavati, a nekoga optuživati. Ovo samo znači da STVARAJUĆI RASPOLOŽENJE U SEBI ILI SKLONOST DA STALNO PRIGOVARAMO, OPTUŽUJEMO, NAPADAMO, sebe upravljamo u krivom smjeru, i vjerojanto upadamo u napast kojoj SE NE ZNAMO ILI NE MOŽEMO OPRIJETI. Protiv takve sklonosti valja se boriti stalno utječući se IZVORU LJUBAVI- BOGU I UPINJUĆI SE KAKO BI SVOJ EPONAŠANJE KORIGIRALI.

 

 

 

STVORITI U SEBI UVJETE ZA OPROST: zaborav kao uvjet; ne reagirati na svaku glupost

 

 

 

Za OPRAŠTANJE nekada nije potrebno govoriti “oprostio sam ti”, već je dovoljno U SEBI STVORITI TAKVO RASPOLOŽENJE kojim ćemo pokazati da smo već oprostili. Nekad je dovoljno nasmiješiti se, ljubazno započeti razgovor, nekom ljubaznom gestom pokazati kako smo potpuno oprostili i više ne razmišljamo o tome. I VIŠE NE RAZMIŠLJAMO O TOME! Jedan o ciljeva jest dovesti sebe u stanje “kršćanskog zaborava” koji će nam pomoći da NE RAZMIŠLJAMO o uvrijedma koje smo primili, da ne “vrtimo film” u glavi zbog čega se nešto dogodilo ili tko je kriv u svemu, već da MIRNO NASTAVIMO DALJE SA ŽIVOTOM KAO DA SE NIŠTA NIJE DOGODILO.

 

 

 

Čak i ako bližnji ne shvati svoju pogrešku, ako me nastavi vrijeđati i činiti ono što mi smeta, moram se ODREĆI SVAKOG ZLOPAMĆENJA. Moje srce mora ostati zdravo i LIŠENO SVAKOG NEPRIJATELJSTVA” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-131). Ovo vam se može učiniti kao da “zbijamo glavu u pijesak” poput nojeva, ali nije tako. Bez obzira na to što se čini da ne reagirate, jasno je kako REAGIRATE LJUBAVLJU svoga srca prema bližnjem. S druge strane, “kršćanski zaborav” ne znači kako ste toliko bedasti pa ne primjećujete da vas je netko povrijedio. Naravno kako se to primjećuje, ali to nije toliko ni bitno. Naime, često nam uvrede dolaze kao napasti kojima trebamo odoljeti: napast ide za tim da nas uvede u veće zlo i odijeli nas od Božje ljubavi. Kada “reagiramo”, zapravo najčešće upadamo u veže zlo.

 

 

 

REAGIRATI S LJUBAVLJU I NE BITI PREOSJETLJIV

 

 

 

Ovdje nije riječ da li ćemo reagirati na uvrijedu ili nećemo, već je riječ o tome da ISPRAVNO REAGIRAMO NA UVREDU- KAO KRŠĆANI. Kada vi LJUBAVLJU UZVRATITE NA UVREDU ILI NEPRAVDU, onda možda vašu reakciju NE VIDI ONAJ KOJI VAS JE POVRIJEDIO, pa Vam možda može izgledati kao da ispadate malo “glupi” spram takvih. Ipak, prije mi se čini kako su upravo takvi ljudi poput nepravedna sluge iz prispodobe: NE VIDE DOBRO KOJE STE IM UČINILI, NE VIDE OPROST KOJI STE IM UDIJELILI I NASTAVLJAJU SA SVOJIM NEPRAVEDNIM POSTUPANJEM.

 

 

 

Vi, čim ste REAGIRALI ISPRAVNO, S LJUBAVLJU- POKAZALI STE DA SHVAĆATE KAKO JE NAPRAVLJENO NEŠTO NEPRIMJERENO. Niste dakle zabili “glavu u pijesak” nego ste smjerno na zlo uzvratili dobrim, na opakost uzvratili ljubavlju.

 

 

 

Kako ne bismo upadali u zamke napasti da i sami drugima “NAPLAĆUJEMO DUGOVE” I NE OPRAŠTAMO IM, dobro je razmišljati malo o ISPODVIJEDI. Koliko smo samo puta ispovjedili grijehe koje mi sami drugima ne bismo oprostili? Koliko puta smo radosni izašli sa ispovijedi jer nam je oprošteno nešto što nam je stvaralo teret u duši? Koliko puta smo mislili kako ćemo pretpjeti velike pogrde od ispovjednika, a doživjeli smo radost utjehe? Zbrojite uostalom sve vaše grijehe koje vam je do sada Bog oprostio, i poslužite se matematikom: shvatit ćete kako se često nalazimo u ulozi nepravedna sluge. Puno je nama više oprostio Bog, nego što ćemo mi do kraja života oprostiti svim ljudima.

 

 

 

Ovo je dostatan razlog da NE BUDEMO PREOSJETLJIVI NA UVRIJEDE i na nepravde. Nastojmo NE GUBITI MIR I RADOST bilo zbog malih, bilo velikih nepravdi i uvrijeda. Moramo sebe preispitivati, a ne druge- kako se ponašamo prilikom neugodnosti koje doživljavamo. Opraštanjem najviše dobivamo mi: zadražavamo mir i radost, postajemo čvršći i otporniji na uvrijede, rastemo u RAZUMIJEVANJU drugih osoba. Kada naime stvorimo sklonost da druge “opravdavamo”, sve više i više shvaćamo dublje razloge nečijeg ponašanja. Ulazimo u dušu osobe, pa to isto polako primjenjujemo na sve situacije i osobe. Tako sami sebi pomažemo opraštanjem, više nego drugima.

 

 

 

DOBRIM SVLADATI ZLO U TIŠINI, BEZ POMPE

 

 

 

Za sve moramo imati razumijevanja, sa svima graditi suživot, sve opravdati, svima opraštati. Ne radi se o tome da nepravdu nazovemo pravdom, ili da ustvrdimo da vrijeđanje Boga nije vrijeđanje Boga, da je zlo dobro. Radi se o tome da suočeni sa zlom nećemo uzvratiti drugim zlom, nego jasnim naukom i dobrim djelom: ZLO SVLADAJ DOBRIM” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s kristom 182).

 

 

 

Kada opraštate nemojte to činiti sa pompom i teatralno: NEKA SE NE VIDI ČIN OPRAŠTANJA; NEKA ON ISTJEČE IZ VAŠEG POSTUPANJA, iz radosti, prihvaćanja osobe, razumijevanja, razgovora,... Ne smije nam se dogoditi da OPRAŠTANJEM PONIZIMO OSOBU kojoj opraštamo. U ovom se možemo vježbati NE ČEKAJUĆI VELIKE UVREDE ILI NEPRAVDE: “Mali svakodnevni događaji pružaju nam dovoljno prigoda: obiteljske prepirke zbog beznačajnih sitnica, oštre reakcije ili neprikladna gestikulacija (najčešće uzrokovana umorom) na poslu, za vrijeme prometnih gužva, u vozilima javnog prijevoza,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-131). Ovo će nam pomoći da se pri uvredi ponašamo tako da se i ne vidi kako smo povrijeđeni, a potom će samo naše postupanje biti lijek svemu. Ne bismo se smjeli ponašati kao umišljene veličine koje reagiraju na svaku sitnicu usmjerenu sebi i drže sebe nepogrešivim.

 

 

 

Ne postoji grijeh niti zločin drugog čovjeka kojeg ja ne bih bio kadar počiniti iz svoje slabosti; a ako ga još nisam počinio, to je zato jer me Bog u svooj milosti spriječio i sačuvao me u dobru” (Sveti Augustin, Ispovijesti, II-7).

 

 

 

Neka nam Gospodinova Majka i naša Majka bude primjerom kako se NE OBAZIRATI NA TUĐE NEDOSTATKE. U Kani se nije obazirala na pogreške svatova koji su ostali bez vina, već je ZA NJIH MOLILA SVOGA SINA- DA ON ISPRAVI NJIHOVU GREŠKU. Tim se primjerom poslužimo i mi: molimo se za one koji nas uvrijede; ne ljutite se, već molite za njih!

 

 

 

Mt 18,15-20

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik. Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima

 

 

 

UVOD

 

 

 

Ako te brat tvoj u nečemu povrijedi ili sagriješi, uzmi ga na samo I opomeni ga. Otprilike ovim riječima Gospodin upozorava na nužnost BRATSKE ISPRAVKE. Razmislimo li malo bolje o našoj svakodnevnoj komunikaciji, lako ćemo uočiti kako je prožeta situacijama koje obiluju POGREŠKAMA OSOBA. Istovremeno, današnji stil života koji tumači slobodu na jedan pojednostavljen način stvorio je u ljudi stav sukladno kojem se malo tko USUĐUJE KORIGIRATI BLIŽNJEGA.

 

 

 

Razlog tome je razmišljanje koje podrazumijeva NEPOVRIJEDIVOST LJUDSKE OSOBE. No, stječe se dojam kako se to čini na kriv način. Naime, ČOVJEK NE ŽIVI I NE RAZVIJA SE SAM, VEĆ IZ ODNOSA S DRUGIM OSOBAMA- počevši u obitelji, a onda dalje I u društvu. Budući da je čovjek OSOBA ODNOSA KOJI OD ODNOSA ŽIVI I KOJI PREKO ODNOSA SA DRUGIM OSOBAMA SAZRIJEVA, važno je shvatiti kako onda ODNOS PODRAZUMIJEVA MINIMALNO DVIJE STRANE KOJE KOMUNICIRAJU I TAKO UTJEČU JEDNA NA DRUGU.

 

 

 

U takvoj situaciji, u kojoj međusobno utječemo jedni na druge, potrebno je IMATI OSJEĆAJ ODGOVORNOSTI ZA DRUGU OSOBU I SVIJEST O TOME DA SVOJIM PONAŠANJEM UTJEČEMO JEDNI NA DRUGE. Ili još bolje, potrebno je imate u sebi istinsku LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU koja će nas poticati da PAZIMO NA LJUDE OKO SEBE.

 

 

 

ODGOVORNOST ZA BLIŽNJE

 

 

 

Što to znači, s kršćanskog gledišta BITI ODGOVORAN ZA BLIŽNJE? Crkva je jedan ORGANIZAM KOJI ČITAV PATI ZBOG BOLJKE SAMO JEDNOG ORGANA. Veliki razlog zbog kojeg bismo trebali paziti na bližnje jest CRKVA.

 

 

 

Ipak, pravi razlog zbog kojeg nam valja preuzeti ODGOVORNOST ZA BLIŽNJEGA JEST LJUBAV. Sjetite se: LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE. Kada se odgovorno ponašamo prema drugome, na isti se način ophodimo prema sebi. Teško će me bilo tko uvjeriti da NETKO TKO SE OPHODI DOBRO PREMA DRUGOME, ČINI SEBI LOŠE I OBRNUTO; NETKO TKO SE PREMA SVOME ŽIVOTU PONAŠA ODGOVORNO, SIGURNO ĆE BITI ODGOVORAN PREMA DRUGOME.

 

 

 

Ovdje je potrebno jedno pojašnjenje. Riječ je ISPRAVNOM OPHOĐENJU PREMA SEBI; normalnom ponašanju, a ne sebičnom zauzimanju za sebe u kojem se izgubi osjećaj za bližnjega. Ovo normalno ponašanje pretpostavlja jedan princip: NE MOŽEŠ DRUGOGA VOLJETI NA PRAVI NAČIN, AKO SEBE NE CIJENIŠ KAKO TREBA. Shodno tome, ako cijeniš sebe VIŠE NEGO DRUGE, KRIVO ČINIŠ I NE PROCJENJUJEŠ SEBE ISPRAVNO. Drugim riječima, POTREBNO JE USPOSTAVITI PRAVILAN ODNOS IZMEĐU LJUDI KAKO BI SE JEDNAKO CIJENILI I ODGOVORNO PONAŠALI JEDNI PREMA DRUGIMA.

 

 

 

RES-PONDERE

 

 

 

U tome leži tajna ODGOVORNOSTI ZA BLIŽNJE: STAVITI SVE U PRAVILAN ODNOS. Sama riječ ODGOVORNOST dolazi od prijevoda sa latinskog RESPONDERE. Ova riječ u svom korijenu ne znači samo odgovoriti riječima na nešto, već DJELOVATI ODMJERENO, ispravno ocijeniti stvari, staviti stvari na svoje mjesto. Drugim riječima, REAGIRATI NA NEŠTO ILI U ODNOSU NA NEKOGA S PRAVOM MJEROM- NA PRAVI NAČIN. U situacijama u kojima je jasno da BLIŽNJI GRIJEŠI, NE treba UVIJEK REAGIRATI ISTOM MJEROM. Podsjećam Vas kako je I Gospodin govorio kako nas ne obvezuje OKO ZA OKO I ZUB ZA ZUB. To nije kršćanski. Obvezuje nas LJUBAV. Stoga se valja prisjetiti riječi svete Male Terezije koja veli kako ne vjeruje u ljubav koja ne počiva na istini, kao ni u istinu koja se ne izgovara s ljubavlju.

 

 

 

Kada ti brat pogriješi, traži način da ga UPOZORIŠ NA GREŠKU. I čini to iz LJUBAVI, iz želje da POMOGNEŠ BRATU I VRATIŠ GA NA PRAVI PUT. Ovakve stvari ne valja činiti iz ZLURADOSTI. Kada regiramo iz loše namjere, tada I najbolji savjet nije dobar. Kako onda reagirati na pravi način? Kako pokazati ljubav svojom opomenom?

 

 

 

Danas smo svjedoci dvije krajnosti: jedni ODMAH REAGIRAJU za svaku izgovorenu riječ ili za bilo koju sitnicu, dok drugi ŠUTE I PRELAZE PREKO SVEGA. Nekada je potrebno I jedno I drugo, ipak odgovor leži u PRAVOJ MJERI- valja reagirati NA PRAVI NAČIN I U PRAVO VRIJEME! Drugim riječima, valja nam mudro postupati. BURNO REAGIRANJE NIJE UVIJEK UČINKOVITO. Naprotiv, češće izazove protivne reakcije. No, često ostajemo u zabludi misleći kako je ŠUTNJA ONO ŠTO NAM TREBA. Krivo shvaćajući šutnju, puno kršćana jednostavno ČINI PREVID POPUŠTAJUĆI ZLU. U takvim situacijama ŠUTNJA NIJE ZLATO. Čini mi se kako PREŠUĆIVANJEM možemo uzrokovati jednako puno zla kao I GALAMOM.

 

 

 

BRATSKA ISPRAVKA

 

 

 

Ono što mi nazivamo BRATSKOM ISPRAVKOM podrazumijeva djelovanje iz LJUBAVI PREMA BLIŽNJEM, a to jednostavno predstavlja jednu ODMJERENU REAKCIJU koja ne ide za tim da kritizira ili maltretira, već da se UPOZORI bližnjega kako NEŠTO NIJE NAPRAVIO DOBRO I DA BI MOŽDA TO TREBALO DRUGAČIJE.

 

 

 

Jednako bitno jest da se takva ispravka NE BI SMJELA VIDJETI. Poslušajmo što Isus kaže: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo”. Nije kazao uhvati ga ispred cijelog sela I ocrni ga. Ova prva pomoć treba biti učinjena u tišini ili samoći dvojice. Nitko naime ne mora znati tuđu grešku.

 

 

 

Problemi nastaju kada se s druge strane ovaj pokušaj pomoći shvati kao zla namjera što nije rijetkost. Na žalost, to je jedan od rizika kršćanskog života kojeg svi moramo prihvatiti. Ukoliko ostanemo nijemi na pogreške brata, postoji stvarna mogućnost da ta se ta osoba potpuno izgubi za Boga. Kažemo li, nije isključeno da će osoba reagirati neugodno po nas, ali kada kažemo to će ostati u nekom mračnom kutu njegove duše I jednog dana mogao bi se sjetiti korisnog savjeta.

 

 

 

PRIMITI SAVJET

 

 

 

Dobro je razmišljati I u suprotnom smjeru. Možda smo upravo mi osobe koje bismo trebali primiti savjet. Kako reagiramo na njih? Ljutimo li se? Odgovaramo li osorno? Nadmudrujemo se s drugima? Ako je tome tako, onda imamo problem, jer nismo u stanju primiti ljubav.

 

 

 

Danas ljudi RADO DIJELE SAVJETE, ALI IH TEŠKO PRIMAJU. Zapravo ih shvaćaju kao NAPAD NA SVOJU OSOBNOST. Čini mi se puno lakšim dati savjet nego ga primiti, jer čak I kada riskiramo prijateljstvo dajući savjet, ne postoji opasnost da se SLIKA KOJU IMAMO O SEBI PROMIJENI. Kada PRIMAMO savjet, moguće je da SHVATIMO VLASTITE ZABLUDE O SEBI, DA SE CIJELI SVIJET NAŠ SRUŠI. Moguće je da SE SPUSTIMO NA ZEMLJU. To prizemljivanje moga JA, može biti BOLNO I NEKI LJUDI TO NE MOGU PODNIJETI. Digli su sebe toliko VISOKO DA IM SE NEMOGUĆE ZAMISLITI MEĐU MALENIM KRŠĆANIMA.

 

 

 

Upravo tu u PRIMANJU SAVJETA OTKRIVAMO KOLIKO SMO RASPOLOŽIVI ZA LJUBAV. ČOVJEK KOJI JE SPREMAN PRIHVAITI SVOJ PROBLEM ILI KOJI JE SPREMAN PRIHVATITI TUĐE MIŠLJENJE, SPREMAN JE PRIHVATITI LJUBAV KOJA MU SE DAJE PREKO SAVJETA. Takvom čovjeku, primanje čak I KRIVOG SAVJETA NE PREDSTAVLJA PROBLEM, jer on može razmotriti sve I shvatiti što je za njega uistinu dobro. I takav se NEĆE LJUTITI ČAK I KADA JE SAVJET LOŠ. Budući da ima ljubavi u sebi, da čini sve iz ljubavi, ta ista ljubav NEĆE DOZVOLITI DA MISLI LOŠE O NEKOME.

 

 

 

DVOSMJERNA KOMUNIKACIJA

 

 

 

Kada dajemo savjete želeći nekoga dobronamjerno ispraviti, tada postoji opasnost da padnemo u oholost. Stoga je poželjno da to činimo tiho, u tajnosti, ne izlažući ni sebe ni drugoga. Dati dobar savjet DAR JE DUHA SVETOGA, ali se ne očituje u sviju. Ne očituje se kod ljudi koji savjete daju iz KRIVIH RAZLOGA. Očituje se kod onih koji to ČINE IZ LJUBAVI: DUH SVETI JE LJUBAV, pa se u slučaju ovih ljudi LJUBAV OČITUJE PREKO SAVJETA I ISPRAVKE. Jednako snažan dar je I MOĆI PRIMITI ISPRAVKU. Upravo ta sposobnost da se PRIMI BRATSKA ISPRAVKA, bolji je pokazatelj koliko je čovjek spreman na izgrađivanje u ljubavi. Netko tko nije sposoban za PRIMANJE LJUBAVI TEŠKO DA JE MOŽE I DATI.

 

 

 

Na početku smo govorili o tome kako je ČOVJEK JEDNO BIĆE KOJE IZRASTA IZ ODNOSA I KOJEMU JE POTREBAN DRUGI- BLIŽNJI. Pozivam Vas da na poseban način razmišljamo o jednom odnosu koji je za nas od životnog značenja. To je naš ODNOS S BOGOM.

 

 

 

Kada o tome razmišljamo obično to činimo kroz prizmu MOLITVE. To nam je nakako najbliže. Čak I u ovakvom odnosu moramo biti spremni na dvosmejrnu komunikaciju. U odnosu BOG-ČOVJEK, čovjek moli, ali BOG UVIJEK ODGOVARA NA MOLITVE. Problem nastaje kada mi ne možemo prepoznati njegov govor. Malo je ljudi koji u svom srcu to znaju. Puno je više onih koji se vode SAVJEŠĆU: tu SIGURNO GOVORI BOG. No savjet ovisi o odgoju, stoga nije uvijek pouzdana. Stoga je potrebno PREPOZNAVATI BOŽJI GOVOR U SVAKODNEVNIM SITUACIJAMA.

 

 

 

Kako? BOG JE SAVRŠEN I DOBAR. Upravo po toj DOBROTI KOJU ĆEMO TRAŽITI U LJUDIMA I U SVIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA, MOŽEMO PREPOZNATI BOŽJI GOVOR. BOG UVIJEK GOVORI PO NEKOM DOBRU ZA LJUDE. Pa kada dajete DOBAR SAVJET BLIŽNJEMU IZ LJUBAVI PREMA NJEMU- BOG PROGOVARA PO VAMA NA JEDNAPOSEBAN NAČIN. Isto tako, kada Vam bližnji daju jednu bratsku ispravku koja je DOBRA ZA VAS- BOG VAMA GOVORI PREKO NJIH.

 

 

 

Valja nam SLUŠATI SVIJET OKO SEBE, A DA BI SE SLUŠALO VALJA NAM ŠUTJETI DOK DRUGI GOVORI, A NE KADA DRUGI ČINI NEŠTO NAOPAKO.

 

 

Mt 25, 1-13

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«

 

»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'« »Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

 

 

 

ISUS IDE TAMO GDJE VIDI SVJETLO

 

 

 

O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!'” Ovim riječima Isus želi upozoriti kako Bog IZNENADA može banuti u naš život I kako možemo biti NESPREMNI ZA NJEGOV DOLAZAK, baš poput onih djevica koje sa sobom nisu ponijele ulje za svijeće. One su ostale TAPKATI U MRAKU, dok su mudre djevice uljem napunile svijeće I pošle u susret zaručniku. U tradiciji Izraela, vjenčanje se odvijalo tako da je u jednom trenutku ženik pošao po zaručnicu koja ga je čekala sa svojim družicama u svojoj kući. One su morale biti spremne za njegov dolazak I ne opuštati se kako se ne bi predomislio I vratio. SPREMNOST djevojaka, bila je dobar znak LJUBAVI KOJA ČEKA NA SVOG DRAGOG. Čekanje je bilo znak ljubavi I poštovanja, a ne puki tradicijski izričaj.

 

 

 

Lako je prepoznati likove iz ove prispodobe: ZARUČNIK JE ISUS KRIST, DJEVICE PREDSTAVLJAJU CRKVU KOJA ČEKA SVOGA ZARUČNIKA. U toj Crkvi žive I spremni I nespremni na taj dolazak u kojem će se Crkva sjediniti potpuno sa svojim Zaručnikom. Djevice su zapravo VJERNICI koji sačinjavaju Crkvu. Oni koji nisu budni, koji nemaju ulja, to su oni koji NE ŽIVE JEDAN ŽIVOT U VJERI: njihova je vjera ostala SUHA KAO SVJETILJKA BEZ ULJA. Stoga njihovo ponašanje ničim ne podsjeća na ponašanje jednog vjernika. Takvi ljudi ne mogu drugima dati svoga svjetla. Sjetite se obaveze koju je Gospodin ostavio nama: “Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. (15) Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. (16) Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,14-16).

 

 

 

Zadatak nam je da vlastitom vjerom drugim (jednako kao I sebi) osvjetljavamo put prema Kristu. Pa I sam Zaručnik ide tamo gdje VIDI SVJETLO- On ne ide u tamu, gdje nema ni vjere ni života. Drugim riječim, milost se neće izlijevati tamo gdje nema svjetla u nekom životu. Ondje gdje se čovjek bori za sebe, za svoj ispravan put prema Bogu, kao da dolijeva stalno ulje u svijeću, koja će tada trajno gorjeti. Upravo se to očekivalo od djevica: da imaju dovoljno ulja, da ga doliju, da one učinu nešto što će Zaručniku pokazati mjesto na koje mu je doći. Kaže sveti Augustin: “Bdij sa srcem, sa vjerom, sa nadom, sa ljubavlju, sa djelima, (…); spremaj svjetiljke, čuvaj da se ne utrnu, nahrani ih NUTARNJIM ULJEM. Stalno ih dopunjaj tim uljem nutrine koje se izlijeva iz jedne ČISTE SAVJESTI; ostaj u zajedništvu sa Zaručnikom preko Ljubavi, kako bi te uveo na gozbu na kojoj se tvoja svjetiljka nikada neće ugasiti” (Sermones, 93,17).

 

 

 

SVJETILJKE- NAŠ ŽIVOT

 

Danas se možemo pitati što su to SVJETILJKE KOJE NOSE DJEVICE? SVJETILJKE su naši ŽIVOTI kojima upravljamo. U ono vrijeme, svjetiljke su trebale biti ispunjene ULJEM KAKO BI SVIJETLILE. Postoji sličnost sa našim životima. Svaki naš život, trebao bi, prije svega SVIJETLITI DRUGIMA poput svjetiljke I SVOJIM SVJETLOM POKAZIVATI PUT PREMA BOGU. Kako bismo mogli uopće svijetliti ŽIVOT MORA BITI ISPUNJEN poput svjetiljke.

 

 

 

Dvije stvari su vezane uz svjetiljke: najprije one moraju svijetliti mjesto na koje ima doći zaručnik; a s druge strane, moraju i drugima osvjetljavati put prema njemu. I jedno i drugo jako je važno pogledamo li kraj ove prispodobe. Na kraju priče lude djevice ostaju IZVAN SVEČANOSTI. Kada se vrata svadbene dvorane JEDNOM ZATVORE VIŠE SE NE OTVARAJU. „»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«” Tako je i sa našim životom nakon smrti: kada jednom umremo, ako nismo imali svjetla u sebi, Gospodin će zatvoriti putove prema sebi. Nakon jednog lošeg i nečestita života, života o kojem se nije vodilo računa, života koji je bio zapušten NIJE MOGUĆE NAPRAVITI NADOKANDU NAKON SMRTI: takvima se vrata zatvaraju. Potrebno je dakle malo truda u ovom životu, kako bi NAŠ ŽIVOT BIO ISPUNJEN SVJELTOM DOBROTE I LJUBAVI, i kako bi to Isusu sutra, nakon smrti to svjetlo pokazalo gdje smo- kako bi nas privukao k sebi.

 

 

 

ULJE

 

 

 

Postavljamo sebi pitanja: kako svijetliti I što je to čime mora biti ispunjene naš život? Što je to ulje?Kako o ovoj potrebi da se bdije nad svojim životom, u kojem ćemo paziti na savjest, na život u vjeri, govori sveti Josemaria Escriva de Balaguer: “Kršćanstvo nije stvar koja sebi dopušta komodan život: NIJE DOVOLJNO BITI U CRKVI. Prvo obraćenje, prva promjena ponašanja- to je stvarno jedini trenutak kojeg se netko sjeća- netko tko u tom trenutku shvaća što Gospodin želi od njega. To je jako važno. Ipak, važnije od toga, ali I teže, jesu ona STALNA OBRAĆENJA (stalne promjene u ponašanju koje nas vode Kristi, op. Autora). I za održati sebe u tim stalnim obraćenjima, potrebno je imati jednu dušu mladu, zazviati Gospodina, otkrivati u svom životu istinske vrijednosti, tražiti oprost,... (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, br. 57).”

 

 

 

Drugim riječima, da bi se STALNO IMALO ULJA UZA SEBE, POTREBNO JE REZERVU DOPUNJATI: molitvom, isrpavnim životom, djelima ljubavi, velikodušćnošću,... Gospodin je jednom rekao: “Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti” (Mt 15,14). Pvo se odnosilo na farizeje koji nisu živjeli ispravno svoju vjeru. SLIJEPAC NE VIDI SVJETLO, a SVJETLO KOJE VIDIMO-VIDIMO GA U SEBI. Dakle, potrebno je imati U SEBI NEŠTO ŠTO ĆE NAS U OVOM ŽIVOTU UPRAVLJATI BOGU. Potrebno je imati SVJETLO KOJIM ĆEMO SVIJETLITI, A ONDA ČE I DRUGI POĆI ZA NAŠIM SVJETLO.

 

 

 

Imati ulja u svići” znači IMATI VJERE U SVOM ŽIVOTU, i to imati takvu vjeru koja će nas poticati da djelujemo u svijetu tako da SVIJETLE NAŠA DJELA DOBROTOM I LJUBAVLJU. Može Vam se učiniti da nekada uzalud “trošite ulje”, ali nije tako. Nikada ne znate kada će Vaše svjetlo druge potaknuti na razmišljanje O SEBI, O BOGU, O SVIJETU- O VJERI. ŽIVOT BEZ VJERE je poput SVJETILJKE BEZ ULJA; svjetiljku možete ulaštiti, očistiti izvana I iznutra I ona će biti sjajna. Uistinu bit će zgodna za oko baš poput ljudi čija ljudskost privlači pozornost svojom čistoćom I ispravnošću. No to je ono što se vidi po danu, onda kada ima svjetla. Drugim riječima, ovakva ljudskost je jasna I vidi se kod gotovo svih ljudi onda kada sve ide kako treba. Što je sa takvom svjetiljkom kada “padne mrak”, kada dođu tegobe?

 

 

 

U nevoljama ljudi nerijetko gledaju najprije sebe. Onaj koji IMA ULJA U SVIJEĆI, on se ne obazire previše na sebe, već gleda druge- dijeli svoje svjetlo sa drugima, svoju dobrotu usmjerava drugima. Tada nije dovoljno imati savršen život gledajući izvana- potrebno je biti ISPUNJEN NEČIM IZNUTRA- nečim što te potiče na nesebičnu dobrotu koja se vidi ali koja se čini bez pretenzija da se vidi. Ne zaboravite jednu stvar: ako je Vama trenutno dobro- ne znači da je svima dobro. Možda, dok Vi živite na “svjetlu”, netko prolazi kroz MRAČNU FAZU ŽIVOTA u kojoj ga pritišću obaveze, krediti, problemi u obitelji, nerazumijevanje okoline. TAKVI LJUDI TREBAJU VAŠE SVJETLO, trebaju Vašu dobrotu, toplinu Vašega srca. Nemojte im okretati leđa I skrivat svoje svjetlo kada ih vidite. Vama se ulje (vjera) dalo kako bi VAŠE SVJETLO SVIJETLILO DRUGIMA, A NE SAMO VAMA

 

 

 

Sada možemo isto pitanje postaviti drugačije: što je to čime mora biti ispunjen naš život, naše otvoreno srce kako bismo svijetlili drugima? Moramo razmišljati o tome koji je cilj tog davanja svjetla svojim životom. Cilj je drugima pokazati gdje je Bog. U tom smislu, moramo postaviti još jedno pitanje: kako ćemo drugima pokazivati na Boga, ako nemamo pojma o Bogu ili o vlastitoj vjeri?

 

 

 

Želim kazati kako SAMA LJUDSKOST NIJE DOVOLJNA KAKO BI OSVJETLJAVALI PUT PREMA BOGU. Naime, potrebno je da naši postupci koji izlaze iz tog našeg otvorenog srca, budu takvi da druge POTIČU NA RAZMIŠLJANJE O BOGU. Rekosmo kako postoje ljudi kojima okolnosti učine da svima mogu činiti usluge I čine ih. Čine li oni dobro drugim ljudima? Čine- ipak, postoji mogućnost da njihova ljudskost ne svijetli tako da pokazuje put prema Bogu, da potiče na razmišljanje na Boga.

 

 

 

Naše postupanje mora biti potaknuto VLASTITOM VJEROM. Drugim riječima, naša svjetiljka, naš život, naše otvoreno srce, mora biti ISPUNJENO VJEROM. VJERA U BOGA mora biti razlogom naših postupaka. Kada je vjera razlog svega, onda je sigurno kako ne činimo ništa za sebe, slobodni smo od samoga sebe I sve činimo za Boga. Naravno, u postupanju uopće ne bi trebali razmišaljati o tome, jer bi to onda nazivali kalkuliranjem. Takvo postupanje PLOD JE DUGOGODIŠNJEG ODGOJA U VJERI. Ovo je jedna od razloga zbog kojih Crkva zahtijeva od svojeg puka da dolazi na svete mise nedjeljom I blagdanima. Nije razlog milostinja, već pokušaj da se ODGOJI SRCE VJERNIKA ZA OTVORENOST PREMA DRUGIMA, TE ZA JEDNO POSTUPANJE KOJE ĆE POKAZIVATI SVIMA KAKO JE BOG JEDINI RAZLOG ZBOG KOJEG SE PONAŠAMO ONAKO KAKO BI SE TREBALI PONAŠATI.

 

 

 

Mudre djevice vode računa o svom ulju- o svojoj vjeri. Njihovo postupanje ravno je postupanju onog čovjeka koji je razloge svog ponašanja, razloge davanja dobra životna primjera našao u VJERI- U BOGU, a ne u sebi. Naša VJERA OPLEMENJUJE NAŠU LJUDSKOST I ČINI DA ONA SVIJETLI KROZ NAŠE POSTUPKE. Kada ostanemo bez vjere, svijetli ljudskost neko vrijeme, ali brzo se ostane bez svjetla. Svijetli u takvoj ljudskosti samo ono što je sukladno vjeri u Boga. Pa možemo kazati da čak I tada svijetli vjera koju čovjek ne poznaje. Stoga, nužno je Bogom oplemenjivati sebe u vjeri kako bi smo svijetlili drugima I pokazivali im svojim životom put prema Nebesima.

 

 

 

USPAVANE DJEVICE: ISPRAVNO KORIŠTENJE VREMENA

 

 

 

Običaj da djevice sa upaljenim svijećama dočekuju zaručnika na vjenčanju, Gospodin upotrijebio u evanđelju kako bi nas upozorio na potrebu SPREMNOSTI, BUDNOSTI na dolazak Krista. Zapravo, pouka govori o tome KAKO IŠČEKIVATI KRISTOV DOLAZAK. To iščekivanje nije nešto pasivno, već se tiče svakodnevice koju živimo. Sveti Grgur Veliki govori kako “On dolazi k nama, I trebamo ga čekati budna duha s ljubavlju koja bdije jer, SPAVATI JE UMRIJETI” (Homilije na evanđelja 12,2). Na što misli Grgur kada govori kako je spavati isto što I umrijeti? Misli pri tom na one časove života koje NE KORISTIMO NA PRAVI NAČIN, odnosno koje ne koristimo tako da bi svoj život približili Bogu. U tom smislu, SPAVATI znači IZGUBITI ŽIVOT, IZGUBITI VRIJEME KOJE KORISNO MOŽEMO UPOTRIJEBITI, PROPUSTITI PRIGODE U KOJIMA SMO SVOJ ŽIVOT MOGLI ISPUNITI DJELATNOM LJUBAVLJU PREMA BLIŽNJIMA, A PREKO NJIH I PREMA BOGU.

 

 

 

Stoga, za vrijeme ovog života moramo ispravno koristiti svoje vrijeme, jer ovaj život „nije ništa drugo nego jedan hod prema smrti” (Sveti AUGUSTÍN, La Ciudad de Dios, 13), odnosno prema susretu s Isusom Kristom nakon smrti. Vrijeme je ovog života dragocjeno i treba ga iskoristiti u potpunosti kako bismo „imali dovoljno ulja”, kako bi naš život i poslije smrti tako zasvijetlio da ga Gospodin jasno vidi.

 

 

 

Za one koji su poput ovih ludih djevica i žive uljuljkano i bezbrižno, ne hajući za vlastiti život, sveti Grgur Veliki veli kako će se i oni pokajati nakon smrti, ali će biti kasno, jer za tim nisu marili za života. Nakon smrti stanje koje sa sobom donosimo se ne može promijeniti: ili imamo ulja ili ga nemamo. Kano je za dopunjavanje svjetiljke: (koji su poput ludih djevica) „pokajat će se tada kada umru, ali njihova pokora neće imati vrijednosti niti će dati ploda, jer ne zadobivaju oprost za pokajanje oni koji sada gube vrijeme na gluposti, vrijeme u kojem treba zadobiti oprost” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 12 o evanđeljima). „Onaj koji je obećao oproštenje onima koji se pokaju, nije to obećao grešniku koji za pokajanje ne mari ili ga odgađa” (Isto).

 

 

 

Loše korištenje vremena, koje nas vezuje uz neizvršavanje obaveza, uz gubljenje vremena na gluposti, na grešne stvari, zapravo pokazuje nedostatak spremnosti da čovek promijeni svoj život. Kao i kod grešnika koji zna da se treba pokajati, ali stalno odgađa to. Djevice, i lude i mudre su sigurno znale kako će im trebati ulja, ali one lude nisu marile za to. Mislile su o drugim stvarima. Nisu vodile brigu o svom životu, o stvarima koje su im doista važne za tranutak vjenčanja. Valja nam ovaj život stoga cijeniti, jer „svaka je sitaucija u čovjekovu životu neponovljiva, plod je jednog istog poziva da se život živi intezivno, ostvarujući sve u njemu Kristovim duhom” (Sveti Josemaria EScRIvA DE BALAGUER, Susret s Kristom, 112).

 

 

 

NE RASIPATI ULJE NA GLUPOSTI I ZLO

 

 

 

Čitajući ovu prispodobu o mudrim I ludim djevicama shvaćamo kako nije dovoljno samo krenuti putme koji vodi Kristu. Potrebno je I više od toga: “potrebno je ustrajati na tom putu u stalnoj budnosti, jer svaki čovjek, svaka žena, ima sklonost ublažavati predanje koje sa sobom nosi kršćanski poziv. (…) Potrebno je stalno biti na oprezu jer pritiska okoline, kojoj je glavno pravilo života nezastina potraga za udobnošću, može biti snažan. U tom bismo slučaju nalikovali djevicama koje su na početku bile pune dobre volje, ali su se brzo umorile I nisu mogle dočekati Zaručnika, premda su se za to pripremale cijeloga dana. (…) Ne zaboravimo da SVJETLO LJUBAVI treba obasjavati naše obiteljske I društvene odnose, odnose s prijateljima, s klijentima, s onima s kojima se tek povremeno susrećemo...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII- 162).

 

 

 

Kako “obasjavati svijet” svojom ljubavlju? Kako imati to “ulje Božje ljubavi” u sebi? Možda bismo trebali početi sa svetim Pavlom I Poslanicom Efežanima. Najčešće gubimo ulje preko RIJEČI I GOVORA u kojma se rasipamo kudeći druge I nalazeći svima mane. Pavao to komentira ovako: “NIKAKVA NEVALJALA RIJEČ NEKA NE IZLAZI IZ VAŠIH USTA, NEGO SAMO DOBRA, da prema potrebi saziđuje I MILOST ISKAŽE SLUŠATELJIMA. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega kojim ste opečaćeni! Daleko od vas svaka gorčina,i gnjev, I srdžba, I vika I hula sa svom opakošću. Naprotiv! Budite jedni drugima DOBORSTIVI, MILOSRDNI, PRAŠTAJTE JEDNI DRUGIMA KAO ŠTO I BGO U KRISTU NAMA OPROSTI” (Ef 4, 29-32).

 

 

 

Ovo je naravno samo početak koji se nalazi U NAMA, jer riječi izlaze iz naše duše pokazujući što u njoj nosimo. One mogu nas I druge ljude zagaditi koliko I izgraditi. Stoga, prvo mjesto na kojem valja biti oprezan jesu naše MISLI I RIJEČI UPUĆENE DRUGIMA. Tu, U SEBI, valja nam se boriti da OTKLONIMO OD SEBE SVE ONO ŠTO NAS MOŽE SPRIJEČITI DA PREMA DRUGIMA BUDEMO DOBRI I ODNOSIMO SE S LJUBAVLJU. “U doboronamjernoj duši uvijek postoji živa, čvrsta I odlučna NAMJERA DA SE OPROSTI, ŽRTVUJE, POMOGNE, TE STAV KOJI UVIJEK POTIČE NA OSTVARENJE DJELA LJUBAVI. Da se u duši ukorijenila ova želja za ljubavlju I ovaj ideal da ljubimo bez interesa, najuvjerljiviji dokaz bit će redovitost, iskrenost I djelotvornost naših svetih ispovijed, sveith pričesti, razmatranja I čitavog molitvenog života” (B. Baur, En la intimidad con Dios, Herder, Barcelona, 1975. str. 247).

 

 

Iv 12, 24-26

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.«

 

 

 

SVI TREBAMO UMRIJETI

 

 

 

Čitamo kako “ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod”. Djeluje kao da je SMRT UVJET PLODNOSTI. Pogledamo li malo u život, u prirodu, shvatit ćemo kako to stoji u naravi života- MATERIJALNOG ŽIVOTA: jedno mora umrijeti kako bi drugo nastalo; jedno mora osigurati prostor smrću, za život drugoga. Slično je i sa KRŠĆANSKOM PLODNOSTI: NEŠTO MORA UMRIJETI U DUŠI KAKO BI SE NAPRAVIO PROSTOR ZA NOVU, BOLJU DUHOVNU STVARNOST. SMRT, gledano kršćanskim očima NIJE KRAJ, već predstavlja PROMJENU ŽIVOTNOG OBLIKA, PROMJENU NAČINA ŽIVOTA. Sa smrću je kao i sa svim stvarima u životu po kojima dolazi PROMJENA: javlja se STRAH OD NOVOGA, STRAH OD PROMJENA KOJEM SE PROTIVI TEŽNJA DA SE ZADRŽI- KONZERVIRA POSTOJEĆE STANJE.

 

 

 

Ipak, jedina stvar na ovom svijetu koja je sigurna kada je čovjek u pitanju jest smrt. Svi se ne moraju roditi, ali umrijeti moraju svi. Od smrti još nitko nije pobjegao. U tom smislu, smrt, koju nije Bog stvorio za čovjeka, koja je čovjekov život ušla s njegovim vlastitim zlom, ta smrt postaje dio našeg života. “Jednako umiru I pravedni I zli, dobri I loši, čisti I nečisti, onaj koji se žrtvuje I onaj koji to ne čini. Ista je smrt za one koji griješe I one dobre” (Sveti Jeronim, Pismo 39). Svaki dan netko umire, svaki dan su sahrane, svaki dan tuge.

 

 

 

Ljudi se možda najviše razlikuju između sebe po odnosu prema smrti. Tako jedni žive život koji djeluje kao da nikada neće umrijeti, dok drugi strahuju od smrti na razne načine.

 

 

 

U prvoj grupi ljudi nalaze se ponovo dvije grupe ljudi: jedni žive kao da nikada neće umrijeti jer žive hedonistički I žele ukrasti od života koliko je to god moguće; drugi žive kao da nikada neće umrijeti jer vjeruju u kršćansku preobrazbu života nakon smrti. Stoga, žive ovaj život punim plućima nastojeći ga iskoristiti za najbolje, za ljubav. U drugoj se grupi ljudi nalaze ljudi koji strahuju od smrti I to očituju silnim strahovima za svoj život što se vidi u pretjeranoj brizi za zdravlje, izgled,… Svaka ih sitnica u životu ugrožava, svega se boje,… Ovakav patološki strah od životnih stvari odraz je straha od umiranja. I ovdje nalazimo one koji se boje iz krivih razloga, jer ne vjeruju da iza smrti postoji nešto, nekakav drugačiji oblik života; ili se boje nečeg što ne poznaju. Mogli bismo kazati kako se ovaj strah prije ili kasnije pojavi kod ljudi, ali se neki ne znaju nositi s njim, dok drugi to mogu.

 

 

 

Jasno je da tolika neizvjesnost I nepoznanica kao smrt, plaši mnoge ljude. Plaši li se dijete pred porod? Ne znamo, ali znamo da plače nakon poroda. Očito je promjena žviotnog stanja I za to dijete veliki šok. Mijenja mu se cijeli život, I iz jedne sigurnost majčine utrobe, prelazi u jedan drugačiji život.

 

 

 

Slično možemo gledati na smrt: to je promjena životnog stanja koja je za nas nepoznanica. Ostaju nam samo svjedočanstva o Uskrslome koja nas umiruju I koja govore kako “s druge strane I nije tako strašno”.

 

 

 

ŽIVOT PROLAZI BRZO

 

 

 

Doista, jedino što možemo kada je smrt u pitanju jest gledati u Isusa Krista. Smrt nije za nas ništa drugo doli prestanak komuniciranja s nekim. No, pogledate li u Krista, prije svega ćete uočiti kako On nije u smrti ostao sam. Otac ga je uskrsnuo, što znači da postoji mogućnost da se komunikacija ne prekida. Bog ni u smrti ne napušta svoje. Jedino čovjek može napustiti Boga- jedino čovjek može napustiti Boga! I to je ono što treba naučiti od Krista- na Križu je djelovao napušten jer su ga napustili ljudi, a ne Bog. Nakon križa je bilo jasno da ga Otac nije napustio, ali ni Isus nije napustio one koje mu je Otac povjerio. Bog ne napušta nikoga, premda se to ljudima čini kada ih pogodi smrt bližnjih. I premda djeluje kako na neki način u smrti “Bog oduzima sve, nikada nas ne ostavlja bez Njega samoga, osim ako mi to sami ne želimo” (Sveti Franjo Saleški, Epistolario, fragmen 19., pogl. 1., str. 653).

 

 

 

Valja stoga život dobro iskoristiti jer ne znamo ni dana ni časa kada nas smrt može dočekati. Život brzo prolazi, jako brzo. U dječjoj dobi čini se kako vrijeme nikada ne prolazi. Ta percepcija vremena s odrastanjem se mijenja, pa u zreloj dobi uvijek nedostaje vremena. Dan prohuji poput vjetra. Treba život iskoristiti na dobro koliko je to god moguće, jer vrijeme za ostanak na ovom svijetu istječe svakome. Pored toga, treba smrt prihvatiti kao nemonovnost- ona će sigurno doći jedan dan.

 

 

 

Doći će jer stvari su se u životu nakon grijeha složile na način da čovjek mora poći s ovoga svijeta, pa “život kao da tjera I gura čovjekova leđa preko onih koji se rađaju I rastu govoreći: idemo, sada je naše vrijeme. Kao što mi vidimo kako vrijeme drugih prolazi, tako I drugi vide kako I naše ide, I svi koji dolaze tako vide stvari” (Bossuet, Govor o smrti, pogl.1-IV, str. 266.). Ovaj život kao da nam bježi iz ruku, a vrijeme nam to najbolje potvrđuje, jer kako starimo, vremena je čini se sve manje za nas.

 

 

 

PO SMRTI NAS ČEKA GOSPODIN

 

 

 

Ono što bi nas trebalo voditi u mislima kada je smrt u pitanu jest činjenica da nas “s druge strane netko čeka”. Kojeg li dostojanstva I sigurnosti, kada odlazeći s ovoga svijeta, odlazimo slavno usred ovih muka I nevolja, zatvaramo oči kojima gledamo ljude I ovaj svijet kako bismo ih otovrili u hipu I ugledali Boga!” (Sveti Ciprijan, Pismo Fortunatu, 13). Ovo je zapravo jedina sigurnost koju čovjek može imati u smrti. Sve što imamo na ovom svijetu, sve što smo stvorili na ovom svijetu- ništa je. I jedino što je valjano nakon smrti jest DA NAS ČEKA NETKO DRUGI “TAMO”. Ovo nas vodi razmišljati kako jedino vrijedno u našem životu jesu ODNOSI S BOGOM I DRUGIM LJUDIMA, jer taj “netko”, bio on Bog ili čovjek, jest OSOBA, koju volimo I koja nas voli. Stoga život treba iskoristiti za STVARANJE ODNOSA S LJUDIMA, A NE ZA RAZARANJE ISTIH- ŽIVOT TREBA ISKORISTI ZA LJUBAV!

 

 

 

Ovaj nam život djeco moja bježi iz ruku. Ne smijemo gubiti vrijeme, jer ono je kratko (…). Shvaćamo dobro onaj Pavlov uzvik korinćanima: tempus breve est,- o kako kratko traje ovaj naš prolazak zemljom. Ove riječi za jednog uvjerenog kršćanina, djeluju na onaj najintimniji dio njegova srca kao jedna pobuda pred nedostatkom velikodušnosti I kao jedan stalan poziv na vjernost. Uistinu, kratko je naše vrijeme za ljubiti, za darovati, za žrtvovati se,...” (Sveti Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Informativni list br. I, o procesu beatifikacije ovog Sluge Božjeg, str.. 4). Malo je vremena za ljubiti, za darivati sebe, za žrtvovati, za činiti dobro… Koliko toga se sjetimo pred kraj života, kada smo svjesni stvarnosti tog trenutka. Sjetimo se propuštenih prilika za učiniti nekome dobro, možda nas boli neka uvreda drugome,… Malo je vremena za ljubiti,...

 

 

 

Ne treba klonuti pod ovim mislima. Što s druge strane? Čeka nas Zaručnik! Sjetite se prispodobe o ludim I mudrim djevicama. Bitno je imati ulja- skupiti dovoljno dobrih djela, ljubavi,… Onda će nakon smrti naš život zasvijetliti u tom mraku I Gospodin- Zaručnik naći će put do nas, jer naša svjetiljka- naš život, bit će upaljen, svijetlit će. U prispodobi o djevicama, one koje su imale ulja u svijeći I osvijetlile put Zaručniku, zapravo su mu osvijetlile put do sebe. Kada ih je pronašao ušli su u svadbenu dovranu I zatvorili vrata. Tako I onaj koji sa upaljenom svijećom svoga života prijeđe prag života I smrti, susreće Gospodin koji ga vodi dalje sa sobom. Na gozbu! “Doći će dan, onaj posljednji dan koji nas često plaši: utvrđeni Božjom milosti, čekajmo taj trenutak, velikodušno, mirno, s ljubavlju, očekujući Gospodina sa UPALJENOM SVJETILJKOM. Jer čeka nas velika gozba u nebu!” (Isti, Prijatelji Božji, 40).

 

 

 

Svjetiljka našega života ispunja se uljem ljubavi, I cijeloga života moramo skupljati “rezervu”. Uvijek mora u nama biti višak ljubavi kako bi naš život mogao gorjeti I svijetliti I onda kada to ne očekujemo- po smrti. Ulje ljubavi je ono što daje svjetlo našem životu, I za nas je bitna ta ljubav jer ona je jedini odgovor koji naš život može dati Bogu nakon smrti. Na LJUBAV SE ODGOVARA LJUBAVLJU, pa onaj koji živi tako da LJUBI BLIŽNJE, skuplja “ulje za svoju svijeću”, skuplja ljubav za života, kako bi, kada ga Bog pronađe u tami smrti po svjetlu koje ima u sebi, mogao odgovoriti na ljubav Boga. “Ne zaboravite nikada: poslije smrti prihvatit će nas Ljubav, I u ljubavi Boga prepoznat ćete sve one čiste ljubavi koje ste sakupili na zemlji. Gospodin stoji tada na raspolaganju svakom koji prođe ovo kratko vrijeme na zemlji radeći čestito, I čineći dobro ljudima, poput njegova Jedinorođenca” (Isti, Prijatelji Božji, 221).

 

 

 

SMRT OTKRIVA KAKVI SMO ZA ŽIVOTA BILI

 

 

 

Život je poput jedne “kazališne predstave, koja kada se sve završi, I kada se glumci povuku, skidaju sa sebe odjeću I maske, pa oni koji su u predstavi glumili kraljeve ili vlasteline, sada se pojavljuju onakvi kakvi doista jesu, sa svim svojim bijedama. Tako je I kada dođe čas smrti I završi se predstava ovoga života, oslobođeni svojih msaki bogatstva I siromaštva, samo će se po djelima suditi svi, pa će se vidjeti koji su doista bili bogati, a koji bijedni; koji su dostojni, a koji su nedostojni slave” (Sveti Ivan Zlatousti, Catena Aurea, vol. VI, str. 249).

 

 

 

Smrt skida sve maske koje stavljamo na sebe za života, I nakon nje nitko ne može skriti svoju pravu narav. Sa nas otpada sve ono što nije ljubav: samo ljubav na nama ostaje nakon smrti. I to je jedino bogatstvo koje možemo skupljati na zemlji. Iznenadit će se I bogati I siromašni jer će ostati bez svega materijalnog, a ostaje samo ono što se ne nosi u rukama već u srcu. I tko je bogat ljubavlju, bogat je I dostojan slave; a tko nema ljubavi ili mu nedostaje, bijedan je neće u slavu Božju. Može čovjek za života glumiti koliko god mu je na volju, ali predstava jednom završava I svi se otkrivaju bez likova koje su glumili- svi se otkrivaju kakvi su.

 

 

 

Samo se krijeposti pridružuju pokojnima; jedino u smrt nosimo svoju ljubav (…)” (Sveti Ambrozije, Catena Aurea, vol. Vl, str. 86), jer premda “smrt odjeljuje tijelo od duše, ono ne mijenja njezine sklonosti” (Sveti Ivan Zlatousti, Catena Aurea, vol. VI, str. 454), a sklonosti ili nagnuća pokazuju ono čemu naginjemo, čemu smo skloni. Skloni smo onom što volimo, pa te sklonosti ili nagnuća pokazuju ljubav koju skupljamo za života u sebi. Ako smo skloni dobru, činjenju dobra, onda nas ljubav upravlja Bogu I ona je bogatstvo. Ukoliko smo skloni zlu, ta izopačena ljubav postaje teretom koji nas odvlači od Boga.

 

Tko će za nas poslije smrti mariti I moliti? Samo ona nekolicina ljudi koja nas poznaje. Ali I oni će umrijeti jednog dana, a naše će kosti ostati nepoznanica mnogima koji će pored naših grobova prolaziti. Stoga, SADA TREBA SKUPLJATI POLOG ZA SMRT. Sada TREBA RADITI NA SVETOSTI, tražiti Boga u svemu, jer ne znaš kada će te smrt dostići, a onda…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

19_NED_KG_B_2021

 

Iv 6,41-51

 

U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’« Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

 

 

 

JA SAM KRUH ŽIVOTA

 

 

 

Slušamo danas riječi Isusove koje nam ulijevaju sigrunost kako ovdje nismo došli napraviti jedan čin koji je u ovom svijetu prolazan, već jedan čin koji nas pripravlja za vječni život. Nakon što je kazao učenicima: “Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan”, I “tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao”, Isus je mogao reći “ovo su bile slike, znakovi, nemojte ovo shvatiti doslovno”. Ne, Isus je dodatno potvrdio svoje riječi govoreći: “Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.

 

 

 

Kako Isus može dijeliti svoje Tijelo I svoju Krv? Više puta smo podsjećali kako Isus u svakoj čestici euharistije prebiva u potpunosti. Ovaj kruh, njegova je egzistencija koja je preobražena tako da se može nama dijeliti. No, što je to što može napraviti toliku promjenu u nečijoj egzistenciji? “Učinivši sebe Kuhom I Vinom, Isus anticipira svoju smrt I preobražava je u jedan čin LJUBAVI. Izvana, ta smrt djeluje brutalna. Razapinjanje- strašna smrt. No, iznutra, taj čin se pretvara u jedan čin ljubavi u kojoj Isus potuno predaje sebe” (BenediktXVI., Homilija, Keln, 21-08-2005). Samo LJUBAV MOŽE PREOBRAZITI TOLIKO ZLO U NEŠTO DOBRO, PLEMENITO I KORISNO LJUDIMA.

 

 

 

LJUBAV KAO SILA KOJA MIJENJA SVE NA DOBRO

 

 

 

Svi ljudi na svijetu imaju istu čežnju u svom srcu: da ovaj život kojeg sada živimo bude dobar. Ovo je zapravo odraz naše čežnje za onim idealnim svijetom, za rajem, za jednim životom u kojem ćemo biti kao jedno s Bogom. Naravno, mnogi ovu čežnju pokušavaju ostvariti na razne načine. I puno puta griješe, jer puno puta rade nešto naoko dobro, ali ne uvažavajući slobodnu volju čovjeka. Tada, kada se ne uvažava slobodna volja čovjeka, a ona mu otvara prostor da nešto prihvati ili ne prihvati, upravo tada, ma koliko god bile pozitivne nečije namjere, one se mogu pretvoriti učin nasilja spram nekoga.

 

 

 

Zašto je to tako? To je stoga, jer stvari I ljude možemo IZVANA MIJENJATI KOLIKO GOD HOĆEMO, ali AKO IZOSTANE NUTARNJA PROMJENA, onda ništa ne možemo postići, I sve što se radi bit će krivo shvaćeno. Potrebno je napraviti najprije u osobi jednu NUTARNJU PROMJENU, a to može učiniti samo LJUBAV. Samo ljubav može sve naše nakane, doista ostvariti na pravi način. Samo ljubav može svo nasilje pretvoriti u u nešto dobro, jer samo Ljubav Boga I smrt može preobraziti u život. Snagu ljubavi vidimo najbolje na Isusu Kristu. Slobodnim pristankom, darivanjem svoje egzistencije, stavljanjem svoga života na raspolaganje Ocu, Isus je čin smrti preobrazio u život- u uskrsnuće. I ne samo to: preobrazio je ponovo svoju egzistenciju u jedan oblik koji je prihvatljiv nama- u pričest.

 

 

 

Ljubav tako djeluje poput nuklearne fisije u najdubljoj točki našega bića. Ona iznutra razara sve ono loše u nama. I čini to tako da NEMA GUBITKA ENERGIJE U TOM PROCESU, VEĆ SE ONO ŠTO JE VEĆ U NAMA PREOBRAŽAVA U ČISTU LJUBAV I DOBROTU. Tako preobraženi, ljubavlju I mi možemo mijenjati mržnju u ljubav, zlo u dobro, tugu u radost,… Nuklearna fizija samo je početak jednog niza reakcija u materiji. Upravo tako, ljubav pokreće niz reakcija u nutrini čovjeka, niz nutarnjih eksplozija koje čvojeka mijenjaju u duši. Tako izvana isti čovjek, ljubavlju biva potpuno preobražen iznutra.

 

 

 

LJUBAV MIJENJA SVE

 

 

 

Kakav je to proces koji se događa u čovjeku kada se pusti da ga ljubav mijenja? Doista, poput nukelarne fisije, najprije dolazi do svojevrsnog dijeljenja u čovjeka: sve ono što čovjeku vodi prema zlu se dijeli u njemu. Kao da čovjek to odbacuje u sebi. Ne želi to imati. Ipak, I to je dio našega bića, a sebe ne možemo ni duhovno amputirati. Stoga, ljubav najprije dezintegrira zlo u čovjeku, kao da preraporedi nešto u njemu tako da taj iti čovjek sada sa istim “česticama” svoga bića posve drugačije djeluje.

 

 

 

U fisiji se stvara niz lančanih reakcija. Upravo tako, ni ljubav se ne može zaustaviti samo na maloj promjeni. Ljubav traži POTPUNI PROMJENU, POTPUNU PREOBRAZBU BIĆA čovjeka. Nakon početnog udara, ljubav lančano mijenja čovjekovu dušu preobražavajući ono loše u njemu u dobro. To je kao kada idete zapaliti oganj: uzmete šibicu I zapalite drvo, nakon čega drvo gori od sebe I ne treba šibicu stalno držati na drvetu. Kazali bi kako ljubav stavlja u čovjeku svaku stvar na svoje mjesto. Kako je moguće to?

 

 

 

Čovjek je biće sazdano od Božje ljubavi I dobrote. U svakom najdubljem segmentu našega bića stoji neka “božja čestica” ljubavi. Kako čovjek ima slobodu upraviti svoju ljubav, onda je može usmjeriti krivo; prema zlu. Tada se ljubav preobražava u požudu koja čovjeka goni I dalje prema zlu. Ovaj inverzni proces preobrazbe ljubavi, svu čovjekovu ljubav pretvara u zlo, agresiju, ljutnju, srditost, jedno dovljačko postupanje koje gleda samo sebe,… Kažemo kako ovakva izopačena ljubav, upravlja čovjekom, a čovjek nad njom gubi kontrolu I nakon nekog vremena takav čovjek ne može vladati svojim postupcima, jer biva vođen zlom.

 

 

 

No, kada čovjek stalno pazi da u njemu ljubav biva ispravno usmjerena- prema dobru, kao svojem tako I bližnjih, tada se ta ljubav u čovjeku STALNO UVEĆAVA PO OVOJ LANČANOJ REAKCIJI PREOBRAŽAVANJA LJUBAVI. Doista, energija kojom ljubav preobražava mijenja sve u čovjeku I on s vremeno postupa sve mudrije I mudrije, zadobivajući mir I sklad u životu. Ovakva ljubav doista na vidjelo njegova života iznosi sve ono Božje u njemu- on postupa u skladu s Božjom voljom.

 

 

 

LJUBAV NAS VODI KROZ PROBLEME

 

 

 

Kažemo li kako u temeljima našega bića prebiva ljubav, I kako ta ljubav u nama mijenja sve, što je onda sa Euharistijom? Već smo naglasili kako je euharistija ČIN ISUSOVE LJUBAVI, pa kroz pričest primate upravo to- čistu Božju ljubav, jer Božja egzistencija je LJUBAV: BOG JE LJUBAV! Slijedom gornjeg razmišljanja o ljubavi koja mijenja biće, shvatit ćemo kako primanjem Isusove egzistencije u sebe, njegova Ljubav mijenja nas. Ona korigira našu ljubav u najintimnijim dijelovima našega bića. Netko će pitati: ako je to tako, zašto onda svi kršćani koji se pričešćuju nisu super-ljudi? Zašto onda kršćani griješe, čine zlo, rade sve naopako?

 

 

 

Zato jer je u najdubljoj intimi našega bića Bog usadio I slobodu- onu istu slobodu koja može pogriješiti. Pa kada griješimo, premda primamo tako veliku Ljubav u sebe, učinak može izostati, jer Božja ljubav poštuje u potpunosti našu slobodu. U takvim trenucima, kada nam Isus sebe daruje u pričesti, a mi mu svojim životom ne odgovaramo na darovanu ljubav, On ponovo ide na Križ u meni, ponovo umire u meni, moja egzistencija postaje Isusov grob u kojem se taloži njegovo Tijelo čekajući trenutak fisije- trenutak prihvaćanja ljubavi Boga u meni. Ljubav je strpljiva, sve podnosi, sve pokriva, ničemu se ne nada-veli Pavao u Poslanici Korinćanima.

 

 

 

Dakle, primanje Božje ljubavi u meni stvaraju se pretpostavke za jedan drugačiji hod kroz život koji se najviše očituje preko problema koji nas sapinju. Onaj u kojem djeluje ova preobražavajuća ljubav, drugačije se ponaša prema problemima koje ne može riješiti. Naime, često nismo u stanju kontrolirati svoje životne situacije. Ljudi koji bez ove Isusove ljubavi djeluju, SAMI POKUŠAVAJU RIJEŠITI SVE, ali život je mudriji od nas- ne dopušta da ga mi korntoliramo uvijek. Tada treba razmišljati o životu kao o MATEMATIČKOM PROBLEMU. Svaki PROBLEM U SEBI NOSI RJEŠENJE, I U MATEMATICI JE POTREBNO PRONAĆI PUT PREMA RJEŠENJU. Potrebno je pronaći ISPRAVAN POSTUPAK ZA RJEŠENJE PROBLEMA. Tako je I sa kršćanskim životom. Kada nas vodi Kristova ljubav, onda ona ona djeluje u nama tako DA NS MIJENJAJUĆI NAPE SKLONOSTI NAVODI NA ISPRAVAN PUT U DJELOVANJU- put koji će nas kroz život dovesti do rješenja problema. Rješenja problema ne vidimo- vidimo samo put do njih, I kada počenemo računati, I dalje ne vidimo rješenje, ali ispravan postupak polako nam otvara vrata za doći do rješenja. To se u kršćanstvu zove Providnost, koje nije moguće bez ISPRAVNA POSTUPANJA U ŽIVOTU, koje je nemoguće bez Kristove ljubavi.