FRA ŠPIRO MARASOVIĆ: O KULTURI OBLAČENJA I KAKO TO UTJEČE NA ODNOS PREMA CRKVI
Iz knjige UZVODNO- ULOMCI KATOLIČKOG DOZIVANJA, Fra Špiro Marasović, Veritas, Zagreb, 1988.
Donosimo tekst napisan u 80-tim godinama prošloga stoljeća. Za neke je to davna prošlost, a nas budi sjećanja na godine u kojima se degradacija morala ubrzala. Tekst djeluje svjež i aktualan, pa je teško zaključiti kako se radi o davno napisanom tekstu.
(…) Radi se dakle o MORALU, našem kršćanskom moralu, koji u sebe- uz ostalo – uključuje i KULTURU OBLAČENJA. Oblačenje nije samo pitanje estetike, nego i pitanje etike, štoviše, u okviru teologije tijela i odijelo ima svoju teološku dimenziju, a to pak znači da odijevanje za kršćane ne podliježe isključivo normama funkcionalnosti i ukusa, nego i funkciji- poruke.
Naime, SVAKO OBLAČENJE JEST NEKA PORUKA, ALI SVAKA PORUKA NIJE UJEDNO I KRŠĆANSKA. Prema tome, mnogostrukost oblačenja- i u tom pogledu sloboda izražavanja raznih i raznorodnih ukusa- ima svoju granicu u jednistvu poruke.
Na jedinstvu i jedinstvenosti kršćanske poruke temelji se i jedninstvenost našeg morala, a s njime i jedinstvenost u prosudbi o tome što je u pojedinim okolnostima pristojno, a što nije, što je dolično, a što nije, što je kršćanska poruka, a što izazov i uvrijeda.
(…) Pred brutalnom eksplozijom te naga- bombe, naša se obala pretvorila u ćudoredni Naga- saki, jer nagi se mogu susresti gotovo po svim našim plažama, a polunagi po ulicama, trgovinama, PA ČAK I PO CRKVAMA.
(…) kada su u pitanju naši naši stanovi, samostani, izložbeni prostori, crkve, e, tu je sva odgovornost, pa prema tome i sva krivnja na nama kršćanima. Što (po pitanju ćudorednog oblačenja u sakralnim prostorima, op. a.) rade svećenici, crkveni odbornici, pastoralni vijećnici, pripadnici vjeronaučnih zajednica i ostali aktivni vjernici?
(…) Ovo je srž problema, jer izgleda da slobodno kretanje nedolično obučenih po našim crkvama NIJE TOLIKO POSLJEDICA NJIHOVE SNAGE KOLIKO NAŠE SLABOSTI, TJ. NAŠEG VLASTITOG NEDOSTATKA KRITERIJA. Da do takvoga čega dođe, nije ni čudno, kad se zna kakvom se sve sustavnošću i upornošću moralni kriteriji razbijaju preko filmova, televizije, časopisa i publicistike. Autori takvih djela nezaustavno buše glave svojim gledaocima i čitaocima, pretvarajući ih u pasivne promatrače, “uviđavne domaćine” (…).
