STRELOVITE MOLITVE

 

U tradiciji Crkve postoji nešto što nazivamo STRELOVITE MOLITVE. Ime im dolazi od latinske riječi IACULA što znači strijela, pa su takve molitvice nazivali IACULATORIA- ona molitva koja je Bogu odapeta poput strijele, bez puno promišljanja, ali sa puno srca. Kao uvod u ovo razmišljanje o strelovitim molitvama, poslužit ćemose izvadkom iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca CarvajalaRazgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)

 

Gospodin se često povlači na molitvu. Ponekad moli satima: »Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše«8; drugi put se obraća Bogu Ocu kratkom molitvom, punom ljubavi: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje«;9 »Oče, hvala ti što si me uslišao.«10 U drugim prigodama evanđelist nam pokazuje kako je Isus dirnut molitvama koje mu ljudi upućuju. Te molitve i nama mogu poslužiti kao strjelovite molitve: molitva gubavca koji moli: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti«;11 molitva jerihonskoga slijepca: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se«;12 molitva dobroga razbojnika: »Gospodine, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo«.13 Isus, ganut ovim molitvama, ne čeka.

 

Ponekad nam neka od ovih molitava može poslužiti prilikom traženja oprosta, kao što je poslužila cariniku, koji se vratio kući opravdan: »Gospodine, smiluj se meni grešniku«;14 ili ćemo, kao što je učinio sveti Petar nakon što je zatajio Isusa, reći: »Gospodine, ti sve znaš, tebi je poznato da te ljubim«;15 unatoč mojim pogrješkama. Druge evanđeoske molitve pomoći će nam kada trebamo više vjere: »Gospodine, vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri«,16 ojačaj moju vjeru; »Gospodin moj i Bog moj!«17 kao što je rekao Toma kad mu se Isus ukazao nakon uskrsnuća: to je izniman čin vjere i predanja, strjelovita molitva za koju su nam možda kazali da ju je dobro ponavljati kad klečimo pred svetohraništem. Postoje brojne strjelovite molitve koje svakodnevno možemo iz dubine srca i duše uputiti Bogu, već prema potrebama ili situacijama u kojima se u određenome trenutku nalazimo.

 

Gospodin se često povlači na molitvu. Ponekad moli satima: »Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše«8; drugi put se obraća Bogu Ocu kratkom molitvom, punom ljubavi: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje«;9 »Oče, hvala ti što si me uslišao.«10 U drugim prigodama evanđelist nam pokazuje kako je Isus dirnut molitvama koje mu ljudi upućuju. Te molitve i nama mogu poslužiti kao strjelovite molitve: molitva gubavca koji moli: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti«;11 molitva jerihonskoga slijepca: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se«;12 molitva dobroga razbojnika: »Gospodine, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo«.13 Isus, ganut ovim molitvama, ne čeka.

 

Ponekad nam neka od ovih molitava može poslužiti prilikom traženja oprosta, kao što je poslužila cariniku, koji se vratio kući opravdan: »Gospodine, smiluj se meni grešniku«;14 ili ćemo, kao što je učinio sveti Petar nakon što je zatajio Isusa, reći: »Gospodine, ti sve znaš, tebi je poznato da te ljubim«;15 unatoč mojim pogrješkama. Druge evanđeoske molitve pomoći će nam kada trebamo više vjere: »Gospodine, vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri«,16 ojačaj moju vjeru; »Gospodin moj i Bog moj!«17 kao što je rekao Toma kad mu se Isus ukazao nakon uskrsnuća: to je izniman čin vjere i predanja, strjelovita molitva za koju su nam možda kazali da ju je dobro ponavljati kad klečimo pred svetohraništem. Postoje brojne strjelovite molitve koje svakodnevno možemo iz dubine srca i duše uputiti Bogu, već prema potrebama ili situacijama u kojima se u određenome trenutku nalazimo.

 

Često ih čak ne moramo ni izreći. Ponekad je dovoljan pogled, samo riječ ili misao ispunjena ljubavlju ili kajanjem… molitva koja još nije uobličena, ali je Gospodin odmah razumije i prihvaća. Za dušu koja je čvrsto sjedinjena s Bogom molitva je nešto prirodno, gotovo spontano, poput nadnaravnoga disanja koje hrani to sjedinjenje s Bogom. Sve se to događa usred najnapornijih poslova, jer Bog očekuje da svi živimo taj život molitve i zajedništva s njim.

 

 

Strelovita molitva ide prije svega za tim da ČOVJEKA STAVI U PRISUTNOST BOŽJU, te da BOGU UPRAVI SVOJE PROŠNJE NA JEDAN SPONTAN NAČIN. Kada razgovaramo s nekim tko nam je drag, tko je stalno kraj nas, s kim provodimo najviše vremena, činimo to bez nekih osobitih uvoda, zareza, zagrada. Razgovaramo jednostavno, izravno, ne bojimo se kazati sve u lice.

 

 

U takvom je odnosu moguće ljubav iskazati nekome s dvije- tri riječi. Moguće je sve kazati samo jednim osmjehom ili suzom. U odnosu koji podrazumijeva jednu BLIZINU, može se komunicirati s osobom na jedan posve drugačiji način- prisno, bez uvijanja, bez podilaženja, jasno. Primarni cilj ovih strelovitih molitava nije dakle želja da budemo uslišani- I to je naravno jedna od bitnih stvari, već je ŽELJA DA SE ZBLIŽIMO S BOGOM ČAK I U ONIM TRENUCIMA U KOJIMA TO INAČE NE BISMO ČINILI. Na taj način pokazujemo koliko nam je stalo do BOŽJE BLIZINE.

 

 

Naravno, nije cilj ugraditi “brojilo” ovih molitava u nas, pa da nakon nekog vremena kažemo: evo sada, nakon tisuću strelovitih molitava, blizu sam Bogu. To bi bilo kao da na silu pokušavamo postići nešto. Ove molitve idu za tim da se BOGA SJETIMO I U TRENUCIMA U KOJIMA JE TO TEŠKO, U KOJIMA NAS OKUPIRAJU DRUGE BRIGE, U KOJIMA SE SVE OKRENULO PROTIV NAS NA POSLU, NA ULICI, U OBITELJI. Tada ove molitve, ma kako god bile izgovorene, postaju ne samo izrazom želje za Božjom blizinom, već I vapajem u pomoć. A, koga zovete kad Vam je najteže? Zasigurno se najprije obratite onima koji su Vam NAJBLIŽI, zar ne? I, tko Vam najprije priskače u pomoć? ONAJ KOJI VAM JE NAJBLIŽI!

 

 

Strelovite molitve uvode nas u blizinu Božju, zbližavaju nas s Bogom na jedna poseban način. Nerijetko se izgovaraju u onim trenucima kada je svaka druga molitva nemoguća, kada je čovjek u situaciji da ništa ne može posebno napraviti sa sobom. Tada se ove molitve pretvaraju u savršenu molitvu srca, u vapaj nemoćnika.

 

 

S druge strane, ove su molitve blagotvorne I onda kada je sve ide kako treba. Ne zaboravite kako veći dio života u obitelji provodimo mirno I jedni se s drugima zbližavamo u trenucima kada je sve dobro. I to su trenuci kada se treba sjetiti Boga na ovakav način. Zapravo, treba Ga se sjetiti OSOBITO ONDA KADA SVE IDE DOBRO, jer su to privilegirani trenuci zbližavanja s Bogom. U protivnom bi se strelovite molitve pretvorile u službu “112 od Boga” ili bi ih mogli nazvati “nazovi Boga samo kad je panika,” a to nije u redu.

 

 

S Bogom se treba zbližavati STALNO, u dobru I u zlu. Kako to zbližavanje ne bi bilo programirano samo za neke trenutke, imamo strelovite molitve, koje UVIJEK možemo uputiti Bogu ne hajući na okolnosti u kojima se nalazimo.