SJEĆANJE NA NEPOZNATA HEROJA
post mortem
ANTE POPOVIĆ
(posvećeno svim našim herojima)
Ovaj tekst nije uobičajen i ne piše se svaki dan. Riječ je o tekstu koji vjerojatno mnogi neće shvatiti ozbiljno, ali vjerujem kako će oni koji se još uvijek sjećaju Domovinskog rata i svega što je nakon toga slijedilo dobro razumjeti ovo što pišem. Činim to u svoje ime u pokušaju da se NE ZABORAVI kako smo slobodu dobili na ŽRTVAMA TISUĆA NESEBIČNIH LJUDI KOJI SU U RAT OTIŠLI NE TRAŽEĆI NIŠTA ZA SEBE, A DALI SU SVE IZLOŽIVŠI SVOJE ŽIVOTE ZA OVAJ NAROD I OVU ZEMLJU.
U vremenu kada se uglavnom naglašava crna strana naših nastojanja da stvorimo jednu zemlju, na svjetlo dana izašao je primjer života jednog našeg župljanina kojeg smo sahranili 15. 11. 2018. u Žeževici. Riječ je o GOSPODINU ANTI POPOVIĆU, tihom čovjeku koji je duže vremena živio u Zavodama, u Čelini. I ne bi ovo bila nikakava posebna priča da se na isti datum kada je Ante pokopan nije dogodila jedna “neobična” podudarnost.
Na dan 15. 11., prije dosta godina, morem ovoga prostora krstario je razarač SPLIT; brod smrti koji je razaranjem prijetio istoimenom gradu. Tog je dana, granata hrvatskog topništva sa Šolte pogodila taj razarač i razbila svu njegovu moć. I tu je granatu ispalio hrvatski topnik gospodin Ante Popović. Ispalio ju je 15. 11. 1991. kao član posade topničke grupe koja je branila ovaj prostor sa Šolte. Čini se slučajnost da je na isti datum ispalio grantau i bio pokopan, zar ne?
Bila slučajnost ili ne, potakla me je da napišem nešto o ovom gospodinu. Ante Popović se kao dragovoljac uključio u obranu Hrvatske i to tako što je čuo na radiju kako su nam potrebni ljudi koji znaju upravljati topovima. U “rebatinkama” je izjurio iz kuće i otišao prijaviti se. Prema riječima iz potvrde Ivana Parlova zapovjednika Šolte onoga vremena, Ante se uključio u rat kao dragovoljac 01. 10. 1991. Na Šoltu je došao probijajući pomorsku blokadu brodova JRM. Nakon onog dana kada je oslobođen ovaj prostor, Ante nastavlja sudjelovati “u svim akcijama topništva bez ikakvih zaštitnih sredstava i pod stalnim stresom, bez odore i oružja čuvajći topove praktički golim životom” (Ivan Parlov, Zapovjednik Šolte, Split, 04.11.1998. godine).
Ovaj posljednji natpis vjerojatno Vam zvuči kao da je iz neke molbe za vojnu mirovinu- ALI NIJE TAKO. Nakon rata, Ante se želio vratiti u “normalan” život- želio je raditi, I NIJE TRAŽIO NIKAKVIH POVLASTICA ZA SEBE. Nije tražio invalidske mirovine, nije tražio nikakve pohvale, nije tražio ništa! Nastavio je živjeti sa svojim problemima, sa svojom obitelji, u svom okruženju kao i svi drugi ljudi. Nije dao naslutiti kako je riječ o jednom ratniku, već je tiho živio poput ostalih.
Vjerujem kako bi mnogi na njegovu mjestu dobili mirovine i ordene, kako bi zaposlili svoju djecu preko “veze”, kako bi dobili stanove,... Ante nije tražio ništa, nije dobio ništa, A DAO JE SVE. Ante je izložio svoj život: bio je spreman žrtvovati ga i za uzvrat nije tražio ništa! I zato je Ante za mene HEROJ. Ne samo zbog njegovih postupaka na bojištu, već i NAKON RATA ANTE SE PONAŠA KAO HEROJ, RATNIK- BORI SE ZA SVOJ ŽIVOT I ŽIVOT SVOJE OBITELJI, časno i junački.
I ne samo to. Nakon nekog vremena razbolio se teško. Toliko se razbolio da je to utjecalo na njegove sposobnosti: njie mogao govoriti, nije mogao micati desnom rukom,... Prije tri godine, njegova želja da prima sakramente nas je povezala i upoznao sam Antu kao skromna čovjeka, ali NIJEDNOM NIJE DAO NASLUTITI KAKVU JE RATNU PROŠLOST IMAO. NI JEDNE JEDINE RIJEČI! Ni on, ni njegova obitelj! Nastupila je teška bolest. Ante je obolio od raka i umro. Bolest je podnosio JUNAČKI, onako kako to jedan kršćanin može i kako bi trebao. Pokopali smo ga 15. 11.- na onaj isti datum kada je pogodio razarač Split.
I dalje Vam se ovo čini slučajnost? Ne vjerujem. NA SAHRANI NITKO OD NAS SVEĆENIKA NIJE ZNAO O NJEGOVOJ RATNOJ PROŠLOSTI. Vidjeli smo HV kako mu odaje počast, ali nismo imali pojma čime je to zaslužio. Tek nakon sahrane upozorili su nas “NEKI DRUGI LJUDI” koga smo taj dan pokopali i što je on na taj datum učinio. Obitelj je poštivala želju Ante da se o tome ne govori.
Nije tu bilo slučajnosti nikakve. Pravi heroji ostaju heroji i nakon smrti: o Anti se više govorilo NAKON SMRTI NEGO DOK JE ŽIVIO MEĐU NAMA. Njega smrt nije ubila- ona je počela govoriti o njemu. Zato velim, ANTE JE HEROJ. Ne govoim BIO JE HEROJ, jer herojstvo ne spada u prošlost- ono je uvijek stvar SADAŠNJOSTI. To je stvar sadašanjosti jer kada kažemo ANTE JEST HEROJ, onda čvrsto potvrđujemo jednu istinitu tvrdnju. Govorimo li u prošlom vremenu, možemo pogriješiti pa ćemo morat ćemo tražiti dokaze o tom herojstvu. Govorimo li u budućem vremenu, onda će nam netko kazati da fantaziramo o nečem i morat ćemo dokazivati kako smo u pravu. Zato govorim u SADAŠNJEM VREMENU, jer ono IZRIČE ISTINU NA NAJSNAŽNIJI NAČIN: ANTE JEST HEROJ!
Njegovo herojstvo je izraz njegove vjere. Govorim to s punim uvjerenjem jer sam gledao čovjeka koji je UČINIO ŽRTVU NE TRAŽEĆI NIŠTA ZA SEBE. Ponovit ću jednu rečenicu iz propovijedi za hrvatske domoljube izrečene 2014. u Trnbusima: DOK HEROJI ŽRTVUJU SEBE ZA DOMOVINU, MNOGI DANAS ŽRTVUJU DOMOVINU ZA SEBE! Herojima ne treba ništa- oni žive od svoje žrtve, a kako vidite, uvijek postoji način da se o toj žrtvi govori. I kada se govori, ŽRTVA OŽIVLJAVA ONOG KOJI SE ŽRTVOVAO. Zato heroji žive, ne od naših priča, već od svojih žrtava.
I dalje Vam se čini slučajnim što se piše o čovjeku kojeg “nitko prije njegove smrti nije poznavao”? O čovjeku koji je sahranjen na isti datum dana u kojem je pogodio razarač Split? O čovjeku koji nikada o tome nije govorio niti je što za sebe tražio?
O ovom čovjeku valja govoriti ne samo zbog njega, već zbog brojih Hrvata koji su postupali poput Ante. Većina je ljudi u obranu Domovine pošla sa srcem- ne tražeći niša za sebe. I nije se marilo za svoj život. To nam pokazuju i drugi momci iz naših sela koji su poginuli: ništa, osim svoga herojstva i ljubavi nisu donijeli pred Boga. Ništa, nikakve stanove, nikakve mirovine- ništa! A dali su svoje živote za nas, i radi našega spasenja od zla!
POST SCRIPUTM: Zašto se sjećati heroja I ZAŠTO LIJEPO GOVORITI O NJIMA?
Ovakvih ljudi koji su u rat krenuli bez očekivanja za sebe, bilo je puno, a GOTOVO SVI SU U RAT POŠLI RADI OBRANE SVOJEGA DOMA, A NE RADI KORISTI! Pišem Vam ovo da NE SLUŠATE one koji govore obrnuto- NE GOVORE ISTINU. Zapravo, žele koristiti isitnu da bi u krivom svjetlu prikazali Domovinski rat. Govore stvari koje se jesu dogodile, ALI NISU BILE PRAVILO PONAŠANJA, već iznimke koje ne treba prešućivati, ali velim, koje nisu pravilo. U Domovinskom ratu je bilo loših stvari i velikih grešaka koje smo počinili. Bilo je i ljudi koji su išli u rat rado zasluga- ali velim kako oni nisu išli u prvim redovima. Čekali su, čekali i dobili su s vremenom što su htjeli. POSLUŽILI SU SE HEROJSTVOM I ŽRTVAMA LJUDI POPUT ANTE.
Istina je kako je bilo loših stvari i kako je bilo loših ljudi s naše strane u ovom ratu. Ipak, ta isitna nije potpuna: NAŠA JE NAKANA BILA ČISTA, MI SMO BILI ŽRTVE I IMALI SMO LEGITIMNO PRAVO BRANITI SE I UČINILI SMO TO USPJEŠNO. VEĆINA LJUDI SU ČISTA SRCA POŠLI U RAT. Stoga, nije ispravno koristiti činjenice o mirovinama i zaslugama kako bi se DOBILA KRIVA SLIKA O RATU. Čitajte pažljivo: nisam rekao kriva slika o “društvu”- već o ratu! Ne koristite stoga rat i žrtve rata za postizanje svojih, većma ideoloških ciljeva. Ili ako je već tako, molim Vas, barem nemojte o herojima pisati ružno.
Zašto govorim tako? Živimo u društvu u kojem stvari ne stoje kako treba. Istina je, dok su neki ratovali drugi su se bogatili. Treba li zbog toga zaboraviti ljude poput Ante ili treba li ružno govoriti o ratu kojeg su upravo takvi ljudi iznijeli na svojim leđima? NE TREBA.
Ružno govore o Domovinskom ratu “duhovni sinovi” onih “otaca” u čije se tekovine rata nije smjelo pipnuti. Ne daj Bože da je netko ispričao neki vic o Titu ili o partizanima. Ne daj Bože da je netko kazao kako su partizani radili zločine! Odmah bi bio osuđen! Danas ne smijem kazati vic o nekoj nacionalnoj manjini, ili o homoseksualcima. Odmah ide kazna! Drugo je vrijeme, ali su isti ljudi, i ista je pamet kao iz nekih prošlih vremena!
Ne želim govoriti protiv nečeg o čemu ne znam dovoljno. Ne želim ružno govoriti ni o žrtvama ljudi u Drugom svjetskom ratu, jer to nije u redu, ni ljudski, ni kršćanski. Nije u redu ružno govoriti o nikome. Stoga samo molim jedno onu gospodu koja ružno piše o ovom ratu: NEMOJTE DOMOVINSKI RAT KORISTITI ZA SVOJE PISANJE i KAO ARGUMENT SVOJE MRŽNJE SPRAM OVE LIJEPE ZEMLJE I NJEZINIH LJUDI, JER VRIJEĐATE ŽRTVE OVIH HEROJA POPUT ANTE- A NJIH JE BILA VEĆINA (usporedite brojeve sudionika rata i mirovina ako ne vjerujete). VRIJEĐATI ŽRTVE NA KOJMA POČIVA NAŠA SLOBODA, ZNAČI VRIJEĐATI I SVE NAS KOJI OVU ZEMLJU VOLIMO, premda ni jednu riječ protiv nas izravno ne kažete. Pričajte o kriminalcima, pričajte o onima koji Vas plaćaju da pišete ružno o nekome, pričajte o Crkvi ako Vas to čini sretnim,...
Postoji i jedna druga tema koja se tiče ovog rata. S vremenom sam upoznao mnoge životne priče ljudi koji su poginuli u ratu ili su iz njega izašli s problemima u psihi. Ne znam zbog čega, ali često čujem kako se o mnogim ljudima koji su u rat pošli govori kao o nekim kriminalcima ili ljudima sumnjiva ponašanja koji su u rat pošli “jer su morali, jer su tako sebe očistili, jer im je to bila prigoda da dobiju što žele,...” Molim Vas nemojte tako govoriti o tim ljudima. Prije smo govorili kako o HEROJIMA TREBA GOVORITI U SADAŠNJEM VREMENU, jer PROŠLOST ZNA ZAVARATI. Neka se oni koji govore tako o poginulima upitaju gdje su naši heroji SADA, a gdje su njihovi kritičari? Heroji koji su poginuli NE MOGU SE BRANITI. A da su pored nas i da mogu govoriti, možda bi se, pišem ovo poznavajući Antu, okrenuli i pošli svojim putom bez da se brane od ovakvih ljudi.
Oni koji su pošli u rat na način na koji je to činila većina ljudi, na način na koji su to činili svi naši heroji, STAVILA JE SVOJ ŽIVOT KAO ZALOG NAŠEG OSLOBOĐENJA. Može li se više dati? Čak i ako je njihova prošlost bila problematična, imamo pravo kazati kako su SEBE ISKUPILI POTPUNO i kako NITKO NEMA PRAVO RUŽNO GOVORITI O NJIMA. Sve su svoje ostavili iza sebe: sve svoje planove, svoje obitelji, svoju budućnost,...- sve su to napustili da bi danas netko ružno govorio o njima. Čini mi se kako su ti ljudi koji su sebe žrtvovali na bilo koji način, poginuvši u ratu ili strpljivo podnoseći tegobe života nakon herojstva (poput Ante), IMALI U SEBI VIŠE LJUBAVI OD ONIH KOJI IH KRITIZIRAJU. I upravo ta ljubav ih je iskupila. Sve su dali- život su dali. Onaj koji to ne razumije, neka najprije pogleda u svoj život. Neka pogleda ima li srce? Ima li nešto toplo u sebi? Ili je sve hladno, jer mrzlo je u duši onog koji mrzi.
