3_VAZMENA NEDJELJA

 

Dj 5, 27b-32.40b-41

 

U one dane: Veliki svećenik zapita apostole: »Nismo li vam strogo zabranili učiti u to ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.« Petar i apostoli odvrate: »Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za začetnika i spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju.« Tada zapovjede apostolima da ne govore u ime Isusovo pa ih otpuste. Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime.

 

 

 

U Starom Zavjetu POSLUŠNOST je bila jedna od najvažnijih stvari kada je u pitanju vjera. Stoga, ne govore Petar i apostoli: “Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!” Više vrijedi POSLUŠNOST BOGU, nego sve ljudsko blago na svijetu.

 

 

 

Ovo pokoravanje ili poslušnost NIJE SLIJEPA POSLUŠNOST kakvu smo navikli gledati u ljudi bez savjesti. Takvi su ljudi koji SLUŠAJU DRUGOGA i ta poslušnost u kojoj isključuju vlastitu savjest služi im kao izlika za sve što naprave, bilo dobro, bilo zlo. Ovakva poslušnost je LAŽNA jer naoko lišava čovjeka odgovornosti za njegovo postupanje, a zapravo ga vodi prema jednom ZATUPLJENJU VLASTITE SAVJESTI.

 

 

 

Poslušnost u Starom Zavjetu nalazimo kod svih patrijarha. I sam narod izraelski morao je obećati poslušnost Božanskim zakonima i to je bio preduvjet da se uđe u savez s Bogom. Pogledamo li pak situaciju prilikom sklapanja Saveza s Bogom, shvatit ćemo kako NE POSTOJI NIKAKAV “MORAŠ” KOJI BI OBVEZIVAO narod. Bog ga je OSLOBODIO ZA SLOBODU, a to uključuje i mogućnost odbijanja istog Boga.

 

 

 

Svi koji rade jedan korak naprijed, čine to u MOLITVI KOJA JE SAZDANA OD RIJEČI PO KOJIMA RAZMIJEMO POSLUŠNOST TIH LJUDI ONOM ŠTO ČUJU U SEBI kao odjek Božjeg govora. Svi koji su u Bibliji pravili jedan zaokret u životu prema Bogu, radili su to bez da su od Boga tražili nešto zazuvrat. Jednostavno su SLUŠALI ono što im je SRCE- SAVJEST govorila.

 

 

 

Ps 30, 2.4-6.11.12a.13b

 

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio.

 

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani. Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja, na rubu groba ti si me oživio. Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi, zahvaljujte svetom imenu njegovu! Jer samo za tren traje srdžba njegova, a cio život dobrota njegova. Večer donese suze, a jutro klicanje. Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni, Gospodine, budi mi na pomoć! Okrenuo si plač moj u igranje, Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

 

 

 

Otk 5, 11-14

 

Ja, Ivan, vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. Klicahu iza glasa: »Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!« I začujem: sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u moru – sve na njima i u njima govori: »Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!« I četiri bića ponavljahu: »Amen!« A starješine padnu ničice i poklone se.

 

 

 

Iv 21, 1-19

 

U ono vrijeme: Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.

 

Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo.« A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata.

 

Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite ribâ što ih sada uloviste.« Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin.

 

Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.

 

Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!« »Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.« A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

 

 

 

UVOD

 

Evanđelje počinje jednim činom POSLUŠNOSTI Petra i družine, koj sada PREPOZNAJU GOSPODINA i ne pitaju se previše o tome tko je taj koji govori. Ivan apostol jednostavno govori Petru: “Gospodin je!”. Atmosfera među učenicima gotovo je idilična i ništa je ne narušava. Tako i ovaj čin, kada ponovo bace mrežu u vodu, premda nisu ništa ulovili, ostaje kao harmoničan dio svega.

 

Na početku poslanja, Isus radi nešto slično, zahtjeva od apsotola da se vrate na jezero i da ribare usred bijela dana, što se protivi logici ribarenja. No, POSLUŠAVŠI GA, apostoli ulove golemu količinu ribe. Pri tom je PETAR bio taj koji je Gospodinu kazao: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže” (Lk 5,5). No, kada je POSLUŠAO Gospodina, ulov ga je toliko zapanjio da je ostavio sve i pošao za njim.

 

Sada Petar isto čini bez ikakva komentara. Uredio se pred Gospodinom i izvukao ribe što ih bijahu ulovili, donijevši ih Isusu da ih stavi na žeravicu. Sve djeluje jako SPONTANO I MIRNO, za razliku od prijašnjih susreta i razgovora u kojem je Petar često kontrirao Gospodinu, ne iz loše namjere, već stoga jer je bio vođen u svemu VLASTITIM POGLEDIMA NA SVIJET. Što se to u Petru promijenilo?

 

 

 

POSLUŠNOST KAO IZRAZ LJUBAVI

 

Petar je zasigurno i prije volio Gospodina svim žarom svoga srca. Ipak, nije dopuštao u svemu da Gospodin bude taj koji je u pravu. Nije u svemu mirno prihvaćao Gospodinov govor. Sjetite se samo priče o smrti i uskrsnuću, kako je Petar odvraćao Isusa od toga; ili prilikom pranja nogu, kako je odbijao da ga Isus opere,...

 

Sada Petar posve drugačije postupa. Smireno RADI ONO ŠTO ISUS VELI. Zar je otupio? Zar ne misli svojom glavom, a prije je mislio? Nipošto!

 

Odgovor na Petrovo ponašanje pronalazimo u pitanjima koje mu Isus postavlja. Isus ga tri puta pita: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? (…) Šimune Ivanov, ljubiš li me? (…) Šimune Ivanov, voliš li me?” Tri puta ga pita VOLI LI GA! Petar s ena kraju čak i rastužio jer ga tako pita, a zna da ga voli. Svaki odogovor Petra Isus je popratio komentarom: “Pasi jaganjce moje! (…) Pasi ovce moje!” Na ovaj je način Isus povezao PETROV APOSTOLAT U CRKVI SA LJUBAVLJU PREMA ISUSU KRISTU. No, ta ljubav nije jedna dezorijentirana ljubav, to nije jedna ljubav koja radi što je nju volja, već POSLUŠNA LJUBAV: to je jedna ljubav koja SLUŠA NEŠTO U SEBI I VODI SE TIME U SVOJEM POSTUPANJU. Zato na kraju evanđelja Isus govori Petru: “Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.” Isus mu govori o POSLUŠNOSTI KOJA JE PLOD NJEGOVE LJUBAVI PREMA BOGU. I upravo ta POSLUŠNOST BOŽJIM POTICAJIMA U SEBI, bit će ono ŠTO ĆE PETRA VODITI TAMO GDJE ON I NE BI HTIO, tamo gdje postoji opasnost da izgubi život. Unatoč toj opasnosti, ZBOG NUTRANJEG POTICAJA kojeg će slušati, Petar će razumjeti kako je OD NJEGOVA ŽIVOTA VAŽNIJE POSLUŠATI TAJ GLAS U SEBI, jer taj glas i taj poticaj OD BOGA DOLAZI. Taj glas potiče Petra poći tamo GDJE POSTOJI POTREBA DA SE EVANĐELJE ŠIRI.

 

I Petar će SLUŠATI TAJ GLAS i ići će kamo i nije htio. Poći će i u Rim u kojem je poginuo. Učinit će to IZ LJUBAVI PREMA BOGU koji ga je pozvao u svoju službu. Zato ga Isus pita VOLI LI GA. Kao da ga podsjeća kako ONAJ KOJI DOISTA VOLI, SPREMNO SLUŠA ONOG KOJEG VOLI I RADO ĆE UČINITI SVE ZA NJEGA.

 

Vidimo kako je POSLUŠNOST IZRAZ LJUBAVI PREMA NEKOME, ako se ispravno shvati.

 

 

 

POSLUŠNOST KAO IZRAZ SLOBODE: odogj za slobodnu i poniznu dušu

 

Danas je uvriježeno razmišljanje kako POSLUŠNOST PREDSTAVLJA SVOJEVRSTAN GUBITAK SLOBODE, jer činimo nešto protiv svoje slobode, ograničavamo sebe u postupanju. No, o tome treba razmisliti, jer OGRANIČITI SEBE U POSTUPANJU na ovakav način, ne znači izgubiti slobodu. Upravo suprotno: PETRA NITKO NIJE PRISILIO NA NIŠTA- PETAR JE U SLOBODI POSLUŠAO ISUSA. Drugim riječima, PETROVA POSLUŠNOST JE IZRAZ NAJVEĆE SLOBODE čovjeka koji je SPREMAN NAPRAVITI NEŠTO I PROTIV SEBE IZ LJUBAVI PREMA DRUGOME.

 

Razlog Petrova ponašanja i POSLUŠNOSTI BILA JE LJUBAV PREMA ISUSU. I SAMO ČOVJEK KOJI PUNO VOLI MOŽE TAKO POSTUPATI. Ovo je ponašanje posve suprotno od onog u kojem netko TVRDOGLAVO DRŽI SVOJU STRANU, ne pokušava pormijeniti svoje stavove jer je u pravu. LJUBAV JE RAZLOG PRAVE POSLUŠNOSTI, A POSLUŠNOST KOJA JE IZRAZ LJUBAVI, ODRAZ JE ČOVJEKA KOJI ZNA ŠTO JE SLOBODA!

 

Ovo je razlog i poticaj da kažemo kako POSLUŠNOST leži u korijenu ODGOJA, jednog ispravnog odgoja u kojem će se SRCE DJETETA ODGAJATI TAKO DA PREPOZNAJE ŠTO JE DOBRO I ISPRAVNO.

 

Poslušno dijete se pripravlja za SLOBODU, ali onu pravu slobodu u kojoj je spremno ŽRTVOVATI SEBE IZ LJUBAVI ZA DRUGOGA- učiniti ono što malo tko može, i što je činio Gospodin. Bez ovakve poslušnosti, nema pravog odgoja. Ovakva djeca koja se nauče poslušnosti, ZNAJU SLUŠATI, S VREMENOM NAUČE RAZABIRATI I ODLUČITI SE ZA ISPRAVNO, što znači da će kada shvate kako NISU U PRAVU, PROMIJENITI SVOJE STAVOVE i POSLUŠATI ONO ŠTO IM SE SUGERIRA. A ovo ne može neki tvrdoglavac, već samo PONIZAN ČOVJEK. Tako preko poslušnosti dijete odgajate kao jednu SLOBODNU I PONIZNU DUŠU, a to je temelj jednog dobrog života.

 

Na žalost, danas sve češće djecu odgajamo PUŠTANJEM DA DOBIJU ŠTO ŽELE, UDOVOLJAVA IM SE PREKO SVAKE MJERE, LICITIRA SE S NJIMA I DOPUŠTA IM SE I ONO ŠTO NIJE PRIMJERENO NJIHOVOJ DOBI I ZRELOSTI. Naoko time stječu slobodu, a zapravo ih upropaštavmo jer stvaramo TVRDOGLAVA BIĆA KOJA ĆE CIJELI ŽIVOT TRAŽITI SAMO ONO ŠTO ONI ŽELE- I NIKOGA NEĆE SLUŠATI NI PRIMJEĆIVATI U SVOM ŽIVOTU.

 

 

 

ODGOVOR U LJUBAVI NA BOŽANSKI POZIV

 

Poslušnost u srcu STVARA PROSTOR ZA DRUGOGA! I u početku odgoja, taj prostor ISPUNJAJU RODITELJI, a kasnije u zreloj dobi, taj prostor ISPUNJA NETKO KOGA SE VOLI, u konačnici, kod mudrih ljudi, taj prostor ISPUNJA SAM BOG.

 

Sveci su odbacivali svoje živote i stavljali sve na kocku kako bi odgovorili na Božji poziv, jer, prepoznali su kako U NJIMA POSTOJI PROSTOR KOJI SAMO BOG MOŽE ISPUNITI, a takav prostor U ČOVJEKU MOŽE ISPUNITI SAMO DUH SVETI. ŽELJELI SU ONO ŠTO BOG ŽELI OD NJIH i tome su se posvetili U RADOSTI, STRASTVENO, onako kako je to radio Petar, s velikom ljubavlju. Kaže sveti. Augustin: “Dovedite mi čovjeka koji zna što je ljubav i razumjet će što govorim”.

 

DUH SVETI ISPUNJA U SRCU ČOVJEKA PROSTOR U KOJEM ČOVJEK ŽUDI ZA BOGOM. Sveti Atanazije (Govori protiv arijanaca, III. Govor, XXV,24) to komentira: “Bez Duha Svetoga mi smo Bogu tuđi i daleki, no dioništvo u Duhu dugujemo samo Bogu”, dok L.M. Martinez (El Espiritu Santo, 6. izd. Madrid, 1959., str. 40) piše: “Njegovo djelovanje u našim dušama je POKRET i posvećuje nas tako nježnom ljubavlju i svemoći, te pokreće sve funkcije našega bića. Samo nas On može tako pokretati, jer samo On može prodrijeti u tajno svetište duše (…) skriveno od pogleda svih stvorenja, samo nas On može pokretati, jer samo On ima božansku tajnu kojom može doprijeti do IZVORA LJUDSKOG DJELOVANJA, A DA ČOVJEKOVI ČINI IPAK NE PRESTANU BITI ŽIVOTNI I SLOBODNI

 

Zašto smo počeli govoriti o POSLUŠNOSTI, a sada velimo kako je za odnos s Bogom poglavito potrebna LJUBAV? Prije svega, govorili smo o POSLUŠNOSTI KOJA IZVIRE IZ LJUBAVI. I doista, kada nas LJUBAV DOVEDE DO BOGA, ČUT ĆEMO U SEBI POTICAJE koji nas često puta mogu potaknuti da RADIMO NEŠTO ŠTO INAČE NE BISMO, nešto što se protivi našim ljudskim shvaćanjima, DA ŽRTVUJEMO OD SEBE VIŠE NEGO INAČE, i upravona tom mjestu potrebna je POSLUŠNOST.

 

Poslušnost nam treba za REALIZIRATI ONO DOBRO do kojeg nas je dovela LJUBAV PREMA BLIŽNJIMA I PREMA BOGU. To DOBRO je uvijek teško i od nas zahtijeva MUKU, ODRICANJE, SAMOPRIJEGOR, ŽRTVU. To dobro do kojeg nas dovede ljubav, od znas zahtijeva da U SEBI NAPRAVIMO PROSTOR ZA NEŠTO BOLJE. Takav stav nekome može biti nerazumljiv: napustiti siguran posao, promijenit mjesto boravka, dopustiti nekome da bude u pravu premda je evidnetno da nije,...

 

U ovakvim situacijama POSLUŠNOST nam je potrebna kako bismo, poput Petra, bili ODVEDENI TAMO GDJE I NE ŽELIMO, da nas drugi opasuju. Riječ je o situacijma koje NISU UGODNE ZA NAS, u kojima moramo dopustiti da nam se “dogodi nešto” što se nekome može učiniti lošim. Iza svega stoji naše UVJERENJE KAKO ME KRIST UVODI U NEKU SITUACIJU U KOJOJ ĆE PREKO MENE I MOGA TRPLJENJA PREOBRAZITI NEČIJI ŽIVOT ILI NEKU SITUACIJU NA BOLJE. Bog nas pri tom ponekad LIŠAVA OBRAMBENIH SUSTAVA (Job) ili nas POZIVA DA IH SE ODREKNEMO SAMI (Abraham i napuštanje očinskog doma, sirota udovica i njezina dva zadnja novčića, Sin Božji i križ). Zahtjeva od nas DA IZGUBIMO SIGURNOST KOJU SMO STVORILI ZA SEBE, ne zbog toga što nas želi uništiti, već da preko DOBRIH ISHODA SHVATIMO KAKO JE I BEZ NAŠEG DJELOVANJA SVE IZIŠLO NA DOBRO SAMO STOGA JER JE BOG UČINIO SVE.

 

Od nas je samo tražio PRISTANAK I LIŠAVANJE OD SVOJE SIGURNOSTI, oslanjanje samo na Njega. OD NAS TRAŽI POSLUŠNOST. Tako želi da rastemo u SLOBODI BEZ STRAHA I PUNI POVJERENJA U BOŽJE DJELOVANJE; traži da SVAKA ODLUKA KOJU DONESEMO BUDE U SLOBODI.

 

 

 

POSLUŠNOST: dopustiti Kristu da me vodi u savjesti- POSLUŠNOST SAVJESTI

 

BOG NE ZAPOVIJEDA U DUBINI DUŠE, VEĆ OTVARA MOGUĆNOST, on nikoga ne prisiljava da učinimo nešto, već želi da svaka ODLUKA BUDE NAŠA kako bismo pokazali LJUBAV- ŽELJU za njim. Nikoga ne želi silom imati uzase, već samo nam želi POMOĆI DA SAMI NAĐEMO PUT DO NJEGA.

 

Taj put uvijek NALAZIMO U NAMA-U SVOJOJ SAVJESTI. Tu nam Bog SUGERIRA što je dobro, što je ispravno, što je opasno za nas,... Pri tom, BOG NAS NE VODI ZAPOVIJEDAJUĆI, već sve što Bog radi sa nama često nije u prvi mah shvatljivo nama, ali sve je ISPUNJENO SMISLOM. A smisao se dohvaća puno puta bez jasnog shvaćanja svega, jer jednostavno “razumijemo” kako je nešto ispravno. Bog NE STAVLJA SVOJE ZAHTJEVE IZNAD NAŠEG RAZUMA, već nas PO SAVJESTI ODGAJA da PRONALAZIMO DUBLJI SMISAO SVEGA ŠTO OD BOGA PRIHVATIMO.

 

POSLUŠNOST BOGU IZ LJUBAVI PREMA NJEMU JEST POSLUŠNOST GLASU SAVJESTI KOJA JE ISPRAVNO ODGOJENA ZA LJUBAV NA POSLUŠNOSTI. Tako preko SAVJESTI dopuštamo KRISTU DA VODI NAŠ ŽIVOT, A DA PRI TOM NE IZGUBIMO NIŠTA OD SLOBODE. On to čini, ali nikada bez mene, jer najprije se donosi odluka U SAVJESTI MOJOJ: dakle, odluka je moja. Krist nas vodi kroz neugodnosti, ali to ne znači da Krist želi uništiti naše živote, već želi da živimo “punim plućima” u dobru i u zlu koje nas zatekne, te da u takvom životu, više od svega želi DA NJEGA SRETNEMO preko svojih postupaka, preko savjesti.

 

Želi da IZGUBIMO STRAH OD ISHODA SVEGA ŠTO RADIMO, DA SE NE BOJIMO KAKO ĆE STVARI ISPASTI, VEĆ DA IMAMO MIRAN I SIGURAN ŽIVOT. On će se za ishode pobrinuti. Kada se shvati kako sve ispada dobro unatoč našim nemogućnostima djelovanja POLAKO SE POČINJE SHVAĆATI BLIZINA BOŽJA KOJA DJELUJE U NAŠEM ŽIVOTU. Taakav je čovjek SLOBODAN ZA UČINITI SVE, pa i odustati od sebe radi drugoga, rado Boga.