Dj 6, 8-15

 

U one dane: Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu: Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.

 

Onda podmetnuše neke ljude koji rekoše: »Čuli smo ga govoriti pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga.« Podjare i narod, starješine i pismoznance pa priđu, zgrabe ga i odvuku u Vijeće. Ondje namjestiše lažne svjedoke koji rekoše: »Onaj čovjek neprestance govori protiv svetog Mjesta i Zakona. Čuli smo ga doista govoriti: 'Isus Nazarećanin razvalit će ovo Mjesto i izmijeniti običaje koje nam predade Mojsije.'« A svi koji su sjedili u vijeću upriješe pogled u Stjepana te opaziše — lice mu kao u anđela.

 

 

Sveti je Stjepan prvi mučenik Crkve. Njegova smrt uvelike podsjeća na smrt Isusa Krista. Oboje su osuđeni pravedni, bez da su učinili bilo kakav krimen. Oboje su bili optuženi za krivovjerje uz pomoć lažnih svjedoka. Malo prije svoje smrti Stjepan gleda u Nebo koje se mu otvaralo dok je smrt prihvaćao.

 

 

Bilo je primjereno da prvi mučenik Crkve bude on, jer je bio model za sve mučenike što će doći, i to ne samo jer je prihvatio da se Kristova pasija na njemu očituje, već se i očitovao preko velikodušne strpljivosti sa progoniteljima” (Sveti Ciprijan, De bono patientiae, 16).

 

 

U mučeništvu se može na više načina sudjelovati: prolijevanjem krvi, ali i na nekrvan način. “Imitirali su mučenike mnogi preko prolijevanja svoje krvi, pa do sličnosti sa Isusovom mukom. Imitirali su mučenike, ali ne samo njih. Most se nije srušio nakon što su ga prešli, izvor nije presušio nakon što su pili iz njega. Imajući pred očima Gospdoina u Getsemanskom vrtu, shvaćamo kako u tom vrtu nema samo ruža među mučenicima, već i ljiljana djevica, ali i tratinčica onih koji su u braku, kao i ljubičica od udovica. Nijedan čovjek, bez obzira kako živi, ne treba bježati od onog u čem treba tražiti svoj poziv: od patnje u kojoj je Krist bio izmučen” (Sveti Augustin, Govor 304, 2-3).

 

 

Nije dakle, ključna riječ za mučeništvo prolijevanje krvi, već SVJEDOČANSTVO ŽIVOTA KOJE JE SPREMNO TRPJETI na ovaj ili onaj način u svom životu. Osim toga, i riječ koja se uzima za MUČENIKA dolazi od grčke riječi MARTYR, što zapravo znači SVJEDOK.

 

 

Svjedočanstvo koje se traži od kršćana jest SVJEDOČANSTVO USTRAJNA ŽIVOTA U KRISTU u svojoj životnoj situaciji. Traži se jedno ODUŠEVLJENO ŽIVLJENJE SVOJE VJERE, koje je spremno prijeći preko uvrijeda, pogrdnih riječi, ponižavanja koje će te sustići. Ovakav život nazivamo PROZELITIZMOM. To je život čovjeka koji ustrajava u svojoj vjeri spreman da pretrpi što god traba radi vjere.

 

 

Često se ova riječ PROZELITIZAM koristi u negativnom kontekstu krivo tumačeći. To se obično događa kada se ima pred očima židove koje su u Isusovo vrijeme nazivali ZELOTIMA. Bili su to ljudi koji su se trudili oko svoje vjere, ali su pri tom ISKLJUČIVALI SVE ONE KOJI SE NISU UKLAPALI U NJIHOVE OBRASCE PONAŠANJA ILI NJIHOVA SHVAĆANJA BOGA. Takav pristup životu u vjeri rezultira obišno SEKTAŠTVOM koji je “obmanjujući, plaćenički, koji se koristi tuđim nezanjem, materijalnom bijedom, usamljenošću” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-110).

 

 

Od nas se traži nešto drugo: ODUŠEVLJENJE ZA KRISTA, koje će nam dati snage da premostimo neugodne situacije. U korijenu svakog oduševljenje stoji LJUBAV i to je snaga koja će nam pomoći u svemu. Gonjeni ljubavlju prema Bogu, prema Isusu Kristu, vodite ćemo jedan VEDAR ŽIVOT, prihvaćajući sve ono što s njim ide. Oduševeljenje raste po nadahnuću, po jednom nutarnjem pokretu koji uvijek ide od drugoga. Kada ste oduševljeni za Krista, onda nadahnuće, taj nutarnji pokret kojeg nalazimo u sebi, svoje počelo ima U KRISTU: On je taj koji NADAHNJUJE, točnije njegov Duh Sveti koji nas potiče, krijepi, jača da živo svjedočimo. A Onaj koji nadahnjuje za neko djelo, taj će dati i sredstva da se po nadahnuću ostvari ono što je ispravno i ono za što je nekoga nadahnuo.

 

 

U svojem javnom djelovanju, kršćani se moraju nadahnuti evanđeoskim mjerilima i ciljevima koje Crkva živi i tumači. Legitimna različitost mišljenja o svjetovnim vremenitim stvarima ne treba spriječiti potrebnu složnost kršćana da brane i promiču životne vrijednosti i planove koji su prosvijetljeni evanđeoskim moralom” (Španjolska biskupska konferencija, Svjedoci Boga živoga, 28-06-1985).

 

 

U svakoj sredini mi smo pozvani činiti dobro jedni drugima, ali i prenositi radost življenja kršćanstva. Jedino tako možemo SVJEDOČITI U SVAKOJ SITUACIJI. Ovakav stav neće nas poštedjeti neugodnosti. Ali, naiđemo li na “zaprjeke, nerazumijevanja ili nepravedne kritike, ZAMOLIT ĆEMO GOSPODINA njegovu milost da ostanemo vedri, strpljivi i da ne prestanemo vršiti apostolat. Gospodin nije uvijek susretao dobrodušne ljude kada je naviještao Radosnu vijest i zbog toga nije prestao ukazivati na čudesa Božjeg kraljevstva. U počecima Crkve apostoli su se, kao i prvi kršćani susretali s prilikama i sredinama koje su, barem u početku, odbacivale njihov plan spasiteljskog nauka, a ipak su obratili antički svijet” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-110).

 

 

Naše svjedočenje nije možda utemeljeno na prolijevanju naše krvi, ali jest na SPREMNOSTI DA PODNOSIMO NEUGODNOSTI, TE DA OSTANEMO POSTOJANI U ČINJENJU DOBRA BEZ DA GUBIMO RADOST. U tom smislu, dvije su opasnosti stalno prisutne: PREVELIKA OBZIRNOST I RAVNODUŠNOST.

 

 

Napast koja je stalno prisutna kod ovakvog nastojanja oko života u Kristu, jesu LJUDSKI OBZIRI. “Znate li koja je prva napast što je zloduh predstavlja osobi koja počela više služiti Bogu? To je ljudski obzir!” (Sveti župnik Arški, Homilja o napastima). Nekada smo previše OBZIRNI i toleriramo NEPRIMJEREN STVARI u drugih ili se pak USTRUČAVAMO IZ LAŽNIH RAZLOGA USTRAJATI NA SVOJIM KRŠĆANSKIM STAVOVIMA. “Osobama koje se daju voditi ljudskim obzirima svojstveno je POVRŠNO OBRAZOVANJE, NEDOSTATAK JASNIH MJERILA I SLAB KARAKTER” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-111).

 

 

Ovo je stanje u kojem nam je VAŽNIJE ŠTO ĆE DRUGI KAZATI O NAMA, KAKO ĆE DRUGI POSTUPITI PREMA NAMA, nego što je ispravno. U takvim okolnostima često se priklanjamo nekršćanskom postupanju. STRAH je taj koji nas pokreće na djelovanje koje je u pravilu odbojno i obilježeno brigom za udobnostima, a ne stvarnom željom da se živi jedno temeljito kršćanstvo.

 

 

Pokretač naših djela NE BI SMIO BITI STRAH, VEĆ LJUBAV PREMA BOGU I BLIŽNJIMA,jer samo je ljubav u stanu pobijediti sve strahove i zapreke koje ti strahovi donose sa sobom.

 

 

Kada se čovjek koleba i upadne u napast, kada se strah od drugih snažno uprisutni u njemu, potrebna je ISPRAVNA NAKANA kao vodilja u postupanju, kako bi se obziri pobijedili. Po toj ČISTOĆI NAKANE više ćemo voditi računa o tome što BI BOG ŽELIO OD NAS, NEGO ŠTO ĆE KAZATI LJUDI. Lako ćemo onda prijeći preko kritika, a svoj ćemo stav oblikovati ljubavlju, pa ćemo moći razgovarati sa svima mirno, osobito s onima koji se u stavovima razlikuju od nas.

 

 

Druga napast tiče se RAVNODUŠNOSTI kada želimo biti “pristojni” i odnosimo se RAVNODUŠNO o važnim stvarima kao da se ne tiču našeg života, dopuštajući tako drugima da nekršćanskim stavovima izraze ono što nije ispravno. Ravnodušnost HLADI ODUŠEVLJENJE ZA BOGA. Ono je suprotno onoj RADOSTI KOJA BI SE TREBALA UNOSITI KRŠĆANSKIM STAVOVIMA. To je posljedica mlakosti ili mrtve i uspavane vjere, koja se često skriva iza jedne lažne “objektivnosti”. Pri tom se nastoji usuglasiti sa stavovima koji nisu kršćanski na pomirljiv način, kao da nas se ništa ne tiče.

 

 

Utječimo se Blaženoj Djevici Mariji da nam pomogne u našim nastojanjima da ustrajemo na kršćanskom postupanju te da ne podlegnemo ljudskim obzirima ili postanemo ravnodušni na stavove protivne Kristovim.

 

 

 

Otpjevni psalam:

 

Ps 119, 23-24.26-27.29-30

 

Pripjev:

 

Blaženi oni kojih je put neokaljan!

 

Nek se sastaju knezovi i proti meni govore, tvoj sluga razmišlja o pravilima tvojim. Jer tvoja su svjedočanstva uživanje moje, tvoja su pravila moji savjetnici. Kazivao sam ti svoje putove, i ti si me čuo: pravilima me svojim nauči. Pokaži mi put odredaba svojih, i o čudesima ću tvojim razmišljat. Daleko me drži od puta zablude i Zakonom me svojim obdari! Put istine ja sam odabrao, pred oči sam stavio odluke tvoje.

 

Evanđelje:

 

Iv 6, 22-29

 

Pošto je Isus nahranio pet tisuća ljudi, vidjeli su ga učenici kako ide po moru.

 

Sutradan mnoštvo naroda, koje osta s onu stranu mora, zapazi da ondje bijaše samo jedna lađica i da Isus nije bio ušao zajedno sa svojim učenicima u lađicu, nego da oni odoše sami. Iz Tiberijade pak stigoše druge lađice blizu onog mjesta gdje jedoše kruh pošto je Gospodin izrekao zahvalnicu. Kada dakle mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđe u lađice i ode u Kafarnaum tražeći Isusa.

 

Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni:

 

nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac — Bog — opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«

 

 

 

Današnje riječi Gospodinove mogu zbuniti slušatelja. Isus kaže mnoštvu naroda koje ga je tražilo: Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Gospodin nije umnažao kruhove svaki dan kako bi tažio glad ljudi. O kakvoj je hrani riječ? Zasigurno Gospodin ne misli na one umnožene kruhove. Za shvatiti o kakvoj je hrani riječ, valja nam najprije vidjeti ČEGA SU BILI GLADNI LJUDI. Oni su bili GLADNI ISUSOVIH RIJEČI. Stoga su Ga slijedili, ne zbog čuda koja su vidjeli, jer čuda jedan dan ima, a drugi nema; već zbog Njegovih riječi koje su im sitile duše. Isusova riječ hranila je njihove živote.

 

 

Gospodin ih je poučavao iz jednog jedinog pravog razloga: DA ISTINSKI VJERUJU U NJEGA. Da vjeruju u Boga I da vjeruju da Isus Krist jest Bog. Kada s vjerom prihvate Njegovu riječ, moći će ljudima tu riječ I prenositi. Riječ prenešena s vjerom je UVJERLJIVA, I to ne samo zbog onoga koji je prenosi, već je uvjerljiva zbog Krista. Sjetite se kako je Isus kazao: TAMO GDJE DVOJE GOVORE O MENI- TU ĆU BITI I JA.

 

 

Zašto se u misama ponavljaju Isusove rječi? Kako biste U SEBI PRONAŠLI ONU ISTU GLAD KOJU SU IMALI APOSTOLI- GLAD ZA RIJEČJU BOŽJOM, I kako bi Vam Isusove riječi tu glad utažile.

 

 

Kada je židovima govorio o GLADI ZA KRUHOM kojim ih je čudesno nahranio, promišljao je nešto O ČEMU OVISI ŽIVOT: HRANA. U pustinjskom kraju gdje su židovi većma obitavali, IMATI KRUHA ZNAČILO JE IMATI ŽIVOT. Stoga kasnije Isus govori o sebi kako je ON KRUH ŽIVOTA, On je zapravo onaj koji OSIGURAVA ŽIVOT SVIMA ONIMA KOJI GA ŽELE IMATI UZASE. Temeljna hrana u Palestini bio je KRUH. To je bilo nešto čime su se Izraelci hranili SVAKI DAN. Za žrtvovanja i za poseben prigode su koristili MESO (jaganjac) ili što drugo, ali KRUH JE BIO SVAGDAŠNJI OBROK. Piće koje se pilo svakodnevno bila je VODA. Vino koje se tamo proizvodilo koristilo se samo u SVEČANIM PRIGODAMA i gotovo se nikada nije miješalo s vodom.

 

 

HRANA I PIĆE bila su dva temeljna elementa BOŽJEG BLAGOSLOVA: on se sastojao u proviđanju hrane i pića u svakodnevnom životu; u pronalaženju svega potrebnog za život u svom okruženju. Tako se HRANA SHVAĆA KAO DAR OD BOGA koji je nužan za ŽIVOT. To je osobito vidljivo u doba Pratrijarha kada Bog obećava zemlju potomstvu Abrahamovu; zemlju koja će ga hraniti i obogatiti, i umnožiti mu potomstvo (Post 12,7. 13,2. 13,5-6. 26,12-14). Tako zemlja puna Božjeg blagoslova koja hrani čovjeka, postaje kao PREDOKUS OBEĆANOG ŽIVOTA S BOGOM- VJEČNOG ŽIVOTA.

 

 

U Knjizi Izlaska, slična se obećanja ponavljaju: uvijek se tiču IZOBILJA U HRANI u zemlji koja čeka narod. Nakon što ustavove savez s Bogom, Bog narodu obećava trajno KRUH I VODU (Izl 23,25) kao znak da ih nikada neće napustiti, te će i u najgorim uvjetima imati sve potrebno za ŽIVOT. Tako će HRANA postati ne samo simbol života, već simbol ŽIVOTA S BOGOM. Vidjet ćemo kako Bog u pustinji proviđa narodu hranu (manu s neba kao kruh, ptice za meso) te vodu iz stijene.

 

 

Prema Izlaska (17,1) u kojoj nalazimo kako je Bog dao Zakon (torah- Tora) svom narodu, polako se shvaća kako je i taj Zakon sazdan od Riječi Božje. Tamo gdje je Bog dao Zakon narodu, dao mu je i KRUH I VODU- DAR S NEBA koji je narodu osigurao da preživi u pustinji. U Knjizi Ponovljenog Zakona, pisac, koji duboko razmišlja o preživljavanju naroda u pustinji, pita se OD ČEGA ŽIVI ČOVJEK, kako je taj narod preživio. I odgovara: “2Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. 3Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom – za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci – da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih. 4Tvoja se odjeća na tebi nije izderala niti su ti noge oticale ovih četrdeset godina. 5Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja, kao što čovjek odgaja sina svoga. 6I drži zapovijedi Jahve, Boga svoga, hodeći putovima njegovim i bojeći se njega!” (Pnz 8,2-6). RIJEČ BOŽJA je kruh i voda za čovjeka, i bez te Riječi čovjekov se život pretvara u PUSTINJU u okjoj caruje SMRT.

 

 

I govor o posljednjim vremenima protkan je pričom o hrani, pa oni koji dospiju pred Boga u vječnost, dolaze kao na jedan banket, slavlje obilježeno obiljem hrane i pića. Ta je hrana zapravo RIJEČ BOŽJA, a BANKET je ŽIVOT U BOŽJOJ PRISUTNOSTI U KOJEM NAS BOG TRAJNO HRANI SOBOM, SVOJOM RIJEČJU KAO HRANOM ZA VJEČNI ŽIVOT. U tom smislu, POVRATAK U OBEĆANU ZEMLJU, u Izrael, nosi za izraelce sliku POVRATKA BOGU U VJEČNI ŽIVOT.

 

 

U Novom Zavjetu, možda najdublji i najpotresniji govor o hrani nalazimo na Posljednjoj Večeri. Riječima izgovorenim na toj večeri, Isus se predstavlja kao POSREDNIK NOVOG SAVEZA S BOGOM. I kako je u Starom Savezu Zakon donosio Riječ Božju koja je trebala biti HRANA ZA ŽIVOT NARODA, tako sada Gospodin DARUJE SEBE KAO HRANU ZA ŽVIOT VJEČNI.

 

 

Na Posljednjoj Večeri Isus LOMI KRUH KAO SVOJE TIJELO ĆE UMRIJETI I DARUJE GA UČENICIMA. Poslije im DIJELI VINO KAO SVOJU KRV KOJA ĆE SE PROLITI ZA NJIH kako bi po toj krvi ustanovio Novi Savez s Bogom, kako bi oni koji blaguju taj kruh, ostvarili jedan novi i drugačiji odnos s Bogom. Tako JESTI NJEGOVO TIJELO I PITI NJEGOVU KRV, zapravo nas uvodi u duboku intimu Boga.

 

 

Pashalni kontekst Posljednje Večere tako zaziva u sjećanje Stari Savez s Bogom koji se ostvarivao preko KRVI JAGANJCA KOJI JE BLAGOVAO U NOĆI PASHE. Preko HRANE je narod ostvario jedan odnos s Bogom. Sada Isus ZAUZIMA MJESTO TOG JAGANJCA, On postaje HRANA ZA ŽIVOT VJEČNI.

 

 

U tom smislu shvaćamo Isusov govor o HRANI KOJA DOLAZI S NEBA, kao GOVOR O NJEMU SAMOME. On je nova mana kojom se hrani narod Božji- Crkva, koja u ovom svijetu živi kao PROGNANI NAROD U PUSTINJI, iščekujući željno trenutak POVRATKA U NEBO, U DOM, gdje će se hraniti Božjom blizinom. Tako, ŽIVOT NA ZEMLJI postaje jedno progonstvo u kojem vjernika Bog hrani sobom preko sakramenata i Riječi Božje.

 

 

U tom kontekstu možemo gledati na svoj život. RIJEČ BOŽJA ŽIVA JE HRANA ČOVJEKU. Ona je ono što čovjeka treba nadahnjivati za život. NADAHNUĆE je pokretač nečijeg života, pa čovjek bez nadahnuća, kao da ne živi. Kao da NEMA DUHA U NJEMU, a bez duha nema ni života. Riječ NADAHNUĆE, mogli bismo zamijeniti izrazima poput ODUŠEVLJENJE, kojim pokazujemo kako ne posustajemo u životu, kako uvijek pronalazimo dublji razlog i smisao za živjeti unatoč tegobama.

 

 

To nadahnuće, oduševljanje za život, uvijek dolazi OD NEKOGA. Nalazimo ga u sebi, jer nas POKREĆE IZNUTRA, ALI ONO JE PLOD NEČIJEG POTICAJA. Tako se DUŠA HRANI TIM NADAHNUĆEM, ONO JE POPUT HRANE ZA DUŠU. Nadahnuće u pravilu dolazi po NEČIJEM ŽIVOT: nečijem PRIMJERU ili nečijim RIJEČIMA.

 

 

Nadahnuće, hrana za život kršćana trebala bi dolaziti od BOGA: OD RIJEČI BOŽJE. Bez te hrane, život se kršćana pretvara u PUSTINJU, u kojoj lako čovjek može upasti u napast da nadahnuća- hranu za svoj život traži tamo gdje Boga nema. Baš kao što su to u trenucima krize gladi i žeđi tražili Izraelci kada su požalili što su slijedili Boga sjetivši se svoga života u ropstvu.

 

 

Kada u Očenašu molimo za KRUH NAŠ SVAGDAŠNJI, za što molimo? Za prehrambene namirnice? Dijelom i to, jer čovjek mora nahraniti svoje tijelo. Molimo se da nam Gospodin PROVIDI SVE POTREBNO ZA ŽIVOT, ali NE SAMO ZA OVAJ ŽIVOT NA ZEMLJI, VEĆ I ZA ONAJ UZ NJEGA U NEBU. A za to je potrebna RIJEČ BOŽJA koja će nas U SVAKOM TRENUTKU, U SVAKIDAŠNJICI NADAHNJIVATI I POTICATI NA DJELOVANJE. Moleći za kruh, molimo se zapravo kao oni koji se OSLANJAJU NA BOGA, koji od Boga mole da ih PRATI SVOJIM DUHOM i okrijepi ih u potrebama duše kako ne bi klonuli u ovom svijetu i pristali na grijeh: “48Ja sam kruh života. 49Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. 50Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. 51Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.” (Iv 6,48-51).