Iv 6, 30-35

 

U ono vrijeme reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: »Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.«

 

 

U prvom čitanju vidimo kako se sveti Stjepan nesebično predaje u smrt ne odustajući od svjedočenja za Krista. I mi danas pokušavamo svjedočiti za Krista, ali se ćesto uhvatimo u problemu jer smo nerijetko NEDOSLJEDNI U TOM SVJEDOČANSTVU. Događa nam se da ponekad NE SLIČIMO KRŠĆANIMA, VEĆ POGANIMA, I postavlja se pitanje KAKO ŽIVJETI DOSLJEDNO?

 

 

Događa nam se, da u želji da ne odskačemo od sredine u kojoj živomo, ODSTUPAMO OD NAČELA KRŠĆANSKOG ŽIVLJENJA. Lako upadamo u zamku da u svojih pothvatima TRAŽIMO TUĐE ODOBRAVANJE I POHVALE, a to lako iskrivi našu savjest. Dolazimo do toga da nam je bitnije “tko će što kazati o nama” pri čemu zaboravljamo ono bitnije “što Bog želi od nas”. Za tren se priklonimo onima kod kojih nam je LAKŠE DOBITI POHVALU što nas načešće uspava I vodi, u najboljem slučaju prema osrednjosti. U najgorem slučaju, vodi nas u otpad od Boga.

 

 

Sveti Stjepan do kraja se držao onog što je krštenjem primio- svoje vjere. Za razliku od njega, farizeji koji su ga optuživali, svoju su plaću primili, kako je to jednom kazao sam Gospodin. Primili su je u pohvalama ljudi. Za njih sveti Ivan Zlatousti kaže: “Taština ih je odvojila od Boga, tražili su drugo poprište za borbu I zato su izgubili. Svaki od njih nastojao je biti prihvaćen od onih koje je izabrao sam I kojima je prilagodio svoj način bitke.” (Homilije na Matejevo evanđelje, 72).

 

 

Drugim riječima, FARIZEJI SU PRILAGOĐAVALI VJERU SEBI, UMJESTO DA SU SEBE PRILAGOĐAVALI VJERI. Ugađali su ljudima, a ne Bogu, na što sveti Pavao, koji je nekada I sam bio farizej upozorava Galaćane: “Kada bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga.” (Gal 1,10).

 

 

Kako ne odustati od svojih kršćanskih načela u svom djelovanju? Prije svega treba IMATI PRED OČIMA CILJ, ONO PREMA ČEMU USMJERAVAMO SVOJ ŽIVOT. Za nas kršćane CILJ NAŠEG ŽIVOTA JEST SJEDINJENJE S KRISTOM, S BOGOM. Stoga, treba imati KRISTA STALNO PRISUTNA PRED OČIMA. Tako ćemo, stalno upravljati svoje postupke CILJU- KRISTU.

 

 

Kaže otac Salvador Canals u svojem djelu ASCETICA MEDITADA: “ISPRAVNOST NAKANE nije drugo nego BOŽJA PRISUTNOST. Naš Gospodin Bog prisutan je u svim našim nakanama. Kako li će biti slobodno naše srce od svake zemaljske zapreke, kako li će biti čist naš pogled I nadnaravna svaki naš način djelovanja kad Isus Krist doista krljuje u našem unutarnjem svijetu I vodi svaku našu nakanu.Kada je CILJ svega što radimo SJEDINJENJE S KRISTOM, onda svaki naš postuipak ČINIMO S ISPRAVNOM NAKANOM. NAKANA NAS USMJERAVA CILJU I NAKANA POKAZJE KAKAV NAM JE CILJ kada je ponašanje u pitanju. Pa kada radimo tako da nas naši postupci, riječi, misli NE ODVAJAJU OD KRISTA, VEĆ PRIBLIŽAVAJU NJEMU, onda radimo sve s ispravnom nakanom.

 

 

 

Radimo li sve dobro, ali samo zato da bi nas pohvalili- nakana je kriva. Učinimo li neko dobro I ne tražimo zasluge I ne govorimo o tome na sva glas, već shvaćamo kako nam je DUŽNOST ČINITI DOBRO- nakana je ispravna I usmejrava nas Kristu. Ovo je samo jedan od primjera kako svaki naš postupak može biti učinjen s ispravnom ili krivom nakanom. Jedna te ista stvar učinjena s različitom nakanom može nas USMJERITI BOGU ILI ODVESTI DO BOGA.

 

 

 

Kako imati svoj CILJ- KRISTA, stalno pred očima? Prije svega, o Kristu I o kršćanstvu valja biti POUČEN ISPRAVNO. Zato postoje vjeronauci I dolasci na mise, propovijedi,... Niz je sredstava u Ckrvi koja nam pomažu UPOZNATI KRISTA.

 

 

Postoje ipak sredstva koja NADILAZE LJUDSKE MOGUĆNOSTI POUKE, koja izravno diraju srce I to na jedan NEPRIMJETAN NAČIN. Polako I tiho stalno UTISKUJU GOSPODINA U ČOVJEKA, KAKO BI TAJ ČOVJEK STALNO MOGAO IMATI CILJ- KRISTA PRED SVOJIM OČIMA. Ovo “utiskivanje” slično je UTISKIVANU PEČATA. Kada pečat ostavi svoj trag na papiru, onda PAPIR NOSI NEŠTO OD PEČATA NA SEBI; NOSI OBLIK PEČATA NA SEBI.

 

 

 

Kada mi primamo SAKRAMENTE, onda se u nama događa kao I sa pečatom: PO MILOSTI PRIMAMO NEŠTO OD ONOGA KOJI NAM MILOST “UTISKUJE U DUŠU”. Pa ako u sakramentima primamo MILOST PO ISUS KRISTU, onda u svoju dušu PO ISUSU KRISTU PRIMAMO BOGA U ONOJ MJERI U KOJOJ JE NAŠA LJUDSKOST TO SPREMNA PRIMITI.

 

 

Sveti Toma ovako opisuje ovo pečatiranje ljudskosti po Kristu: “Ono što nam Sin Božji daje, jest ono što On posjeduje u mejri u kojoj nadilazi sve ljude po svojoj posebnoj I uzvišenoj mislosti (…) Kada se jedan pečat udari u vosak, onda vosak prima oblik pečata. Tako je I Sin Božji primio sve od Oca Nebeskog, I to na dva načina: jedan je vječni (…), drugi je onaj koji se dobiva Utjelovljenjem, po kojem je Bog utisnuo u Riječ Božju u ljudsku narav, a Riječ nosi sav odsjaj I otisak Boga” (Super Evangelium Ioannis).

 

 

 

Ovo “utiskivanje” Boga u našu dušu, ide polako I traje stalno, jer kad god počinimo neki grijeh onda “oštetimo” malo otisak Božjeg pečata u sebi. Stoga je potrebno imati strpljenja najprije sa samim sobom I ustrajavati na ISPRAVNOSTI ŽIVOTA kako bi po sakramentima UVIJEK PONOVO MOGLI UGLEDATI ISUSA KRISTA KAO CILJ- kako bi naše ponašanje bilo vođeno ispravnim nakanama.

 

 

Od svih sakramenata, sveta PRIČEST je onaj koji nas dovodi “najbliže” cilju. Zapravo, DOVODI NAS CILJU na način na koji ga možemo doseći na zemlji.

 

 

U današnjem evanđelju, Isus poučava učenike kako će SEBE DAVATI KAO KRUH SVIMA KAKO BI VEĆ PRIJE SMRTI KUŠALI ONO ŠTO IH ČEKA NA CILJU. Isusova pouka ostat će I dalje nedohvatljiva učenicima, jer NISU SHVATILI GOSPODINOVE RIJEČI. Oni su sada poput ljudi koji sakramentu pričesti pristupaju bez prave pobožnosti. Taj KRUH o kojem Isus govori, za apostole, baš kao I za mnoge kršćane SAMO JE KOMADIĆ KRUHA kojeg primaju bez previše pobožnosti koja podrazumijeva SHVAĆANJE KAKO PRIMAJU, NE KRUH, VEĆ TIJELO KRISTOVO. NE SAMO TIJELO KRISTOVO, VEĆ I DUHA KRISTOVA- DUHA SVETOGA, koji želi DUBLJE UTISNUTI OTISAK ISUSA KRISTA U NAŠE DUŠE, kako bi nam taj LIK, TO SVETO LICE UVIJEK BILO PRED OČIMA u svemu što radimo, mislimo, govorimo.

 

 

 

Na kraju im otvoreno govori kako je ON KRUH S NEBA, kako NJEGA TREBA BLAGOVATI ne da bi se nasitili poput Izraelaca u pustinji u vrijeme kada im je Bog slao MANU S NEBA koja im je SPASILA ŽIVOT, već da bi se SJEDINILI S ISUSOM KRISTOM- DA BI SE SJEDINILI S ONIM KOJI JE CILJ NAŠEG ŽIVOTA, KOJEM SVE USMJERAVAMO. Sveta Pričest nas ČVRSTO VEŽE UZ ISUSA KRISTA, SJEDINJUJE S NJIM kako bi ovaj zemaljski život poprimio “boje neba”, kako bismo sve radili s nadnaravnim ciljem, kako bi po našim životima BOG STALNO BORAVIO MEĐU LJUDIMA, kako bi STALNO BIO S NAMA I polako nas dovodio sebi.

 

 

 

U svetoj pričesti KRIST SEBE DIJELI LJUDIMA. “U Svetoj Oltarskoj Žrtvi svećenik uzima Tijelo našega Boga I Kalež s njegovom Krvlju I podiže iznad svih stvari zemlje, govoreći: PER IPSUM,ET CUM IPSO, ET IN IPSO- PO KRISTU I S KRSTOM I U KRISTU- po mojoj Ljubavi, s mojom Ljubavi, u mojoj Ljubavi. Sjedini se s ovim činom. Još više: utjelovi ovu stvarnost u svoj život.” (Sveti Josemaria Escriva, Kovačnica, 541).

 

 

Gospodine, koji nas činiš sudionicima euharistijskog čuda: molimo te da se ne skrivaš, da s nama živiš, da te možemo vidjeti, dotaknuti, čuti, da poželimo ostati zauvijek s tobom, da budeš Kralj naših života I našega truda” (Sveti Josemaria Escriva, Kovačnica, 542).