Dj 8, 1b-8

 

U onaj dan navali velik progon na Crkvu u Jeruzalemu. Svi se osim apostola raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim. Bogobojazni su ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim. Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu. Oni dakle što su se raspršili obilazili su navješćujući Riječ. Filip tako siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista. Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio. Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. Nasta tako velika radost u onome gradu.

 

 

 

Nakon Stjepanove mučeničke smrti došlo je do progona mlade Crkve u Jeruzalemu. Žestina kojom je proveden ovaj progon iznenađuje, ali nije dokrajčio Crkvu. Bog je uvijek proviđao načine i putove spasa.

 

 

Progonstvo je jedna od nevolja koja je uvijek pratila narod Božji. U povijesti Izraela, progonstvo je bilo providonosno i pročišćujuće za one koji su bili progonjeni. U prognostvu su se počavali OSLANJANJU NA BOGA, A NE NA SEBE. Tako je svako progonstvo donosilo i izvjestan rast u vjeri.

 

 

Slično je bilo i sa ranom Crkvom. Umjesto da bude zbrisana s lica zemlje, Crkva je rasla i širila se snagom Božjom, a ne ljudskom, jer je Bog uvijek davao svoga Duha onima koji su ga u progonstvu naviještali. Upravo to ŠIRENJE KRŠĆANSTVA razlog je progonstva. Nitko ne želi biti progonjen, pa to nisu htjeli ni prvi kršćani. Ipak, NEVOLJA IH JE POTAKLA NA BIJEG IZ SVOJIH DOMOVA i upravo taj bijeg POSIJAO JE PRVE KRŠĆANE po starom svijetu do tada poznatom.

 

 

Kao jedan od plodova prognostva kršćana, bilo je stvaranje mogućnosti da se u gotovo svakom kutku Carstva nađe netko s kim možete zajedno moliti u Kristu. Tako je mučeništvo ovih kršćana postalo sjeme novog kršćanstva.

 

 

Pogledajte postupanje prvih kršćana. Oni su naravno pobjegli kako su mogli, nebili spasili svoje živote i živote svojih bližnjih. Nitko od njih nije tražio mučeništvo, ali neki su to postali. Oni NISU TRAŽILI TO, jer da jesu, takvo bismo traženje mogli kvalificirati kao nešto “bolesno”, ali NISU BJEŽALI NI OD SMRTI, VEĆ SU JE PRIHVAĆALI MIRNO.

 

 

Oni koji su uspjeli izmaći ruci progonitelja, u novim krajevima nastavili su živjeti svoju vjeru. Trebalo je sve početi iznova. Novi život je bio pred njima, ali nisu svi bili mladi. Nekima je taj početak zapravo bila prava muka i patnja. Ono što ih je poticalo na stvaranje novog života sigurno su bile riječi Kristove koje su u njima odzvanjale: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas” (Iv 15,18). Ili one Pavlove: “Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! 34Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! 35Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? 36Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. 37U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. 38Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, 39ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8, 33-39).

 

 

Svi progonjeni su se OSLANJALI NA KRISTA koji se “baš zauzima za” njih. A oslonac je bio utemeljen na LJUBAVI BOŽJOJ KOJA JE JAČA OD SVEGA: “U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.” LJUBAV je bila pokretač i motiv za nastavak života koji je naprasno prekinut. Jer, oslonjeni na Krista koji se u svemu zauzima za njih, oni su se držali Pavlovih riječi: “Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. (...) Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? 32Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” (Rim 8,28-32). Bog koji nije ni svoga Sina poštedio radi našega spasenja, sada u progonstvu da se ne zauzima za one koje je pozvao; koji su ustajali u vjeri u nevoljama? To nije bilo moguće iz perspektive progonjena kršćanina. Stoga, PROGONSTVO je gotovo shvaćen kao POZIV ili POSLANJE od strane prognanika.

 

 

Oslonivši se na Boga, vjerovali su kako nisu prepušteni nevolji, već da ih Bog čuva. Vjerovali su da “sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u” njima (Rim 8,18). Stoga nisu posustajali, već su i dalje ustrajno živjeli svoju vjeru. Unatoč nevoljama nisu postajali malodušni.

 

 

I danas često, pod utjecajem materijalističkog svjetonazora i protukršćanskih nastojanja nekih ljudi, nailazimo na nevolje i nerazumijevanja. Bog nas baš u tim prilikama želi pročistiti onako kako se čisti metalna ruda kako bi postala plemeniti, čisti metal. Metal do plemenitosti dolazi čišćenjem u vatri, a kršćanin u nevoljama. To je i razlog zbog kojeg apostol Jakov govori: “Pravom radošću smatrajte braćo moja, kad upadnete u razne kušnje” (Jak 1,2).

 

 

Što je veći mrak, veća je i potreba za svjeltom” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-123). Ovim bismo riječima mogli opisati ono što je pokretalo prve kršćane da i dalje ustrajavaju u vjeri. Žudjeli su za Gospodinom, i usred nevolja su se osvjedočili kako ih nije napustio, već ih prati i čuva u svemu što rade.

 

 

Neprijateljsko okruženje može nam pomoći PROČISTITI NAKANE. To, između ostalog podrazumijeva i VIŠE TRAŽITI OD BOGA, VIŠE GA MOLITI ZA POTREBE. Kada se tako radi, onda čovjek polako stavlja svoju sigurnost postupanja u Gospodinove ruke, i manje s eoslanja na sebe. Radi kao da sve ovisi o njemu, ali vjeruje kako će sve Bog oplemeniti. Ovaj “poreat povejrenja u Božje djelovanje” u tim tegobama, rezultira MIROM u duši, jer čovjek koji je siguran kako Bog sve izvodi na dobro, može zadržati svoj mir.

 

 

U takvim je situacijama, najčešća napast u koju nas zloduh uvodi, strah i malodušje. Dušu koja ustrajava u vjeri u ovakvim okolnostima, pokušat će uvjeriti kako ništa nema smisla, te kako je sav trud uzaludan. Na taj će način pokušat rastresti čovjeka i njegovu vjeru.

 

 

Mi tada moramo ostati vedri i radosni, ne gubeći zdrav duh i optimizam. Jer ako ustrajemo u vjeri, s Božjom pomoći, to će se trpljene pretvoriti u radost. Za apsotole se ne “kaže da nisu trpjeli, već da im je trpljenje uzrokovalo radost. To možemo odmah vidjeti iz slobode koju su bez prestanka koristili: odmah poslije bičevanja dali su se na propovijedanje sa zadivljujućim žarom” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na Djela Apostolska, 14).

 

 

 

Ps 66, 1-3a.4-7a

 

Pripjev:

 

Kliči Bogu sva zemljo!

 

Kliči Bogu, sva zemljo, opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu. Recite Bogu: »Kako su potresna djela tvoja! Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva, neka pjeva tvom imenu!« Dođite i gledajte djela Božja, čuda učini među sinovima ljudskim. On pretvori more u zemlju suhu, te rijeku pregaziše. Stog se njemu radujmo! Dovijeka vlada jakošću svojom.

 

 

 

Iv 6, 35-40

 

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. No rekoh vam: vidjeli ste me, a opet ne vjerujete. Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«

 

 

 

Isus “nije kazao: ja sam kruh za hranu, već ja sam kruh za život. I kako sve stvari umiru i propadaju na neki način, Isus Krist nas daje po sebi neraspadljiv život. On je dakle, kruh, ali ne kruh iz svakodnevice, već one stvarnosti koja ne završava smrću. Stoga i veli: Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada” (Teofilakt, u Catena Aurea).

 

 

Gospodin na suptilan način povezuje RIJEČ BOŽJU SA HRANOM POTREBNOM ZA DUŠU KOJA TEĆI VJEČNOSTI. Postoji jedinstvo između Kruha- onog Euharistijskog kruha u kojem pronalazimo ŽIVOTA BOGA U TIJELU KRISTOVU, te Riječi Božje: “Ne živi čovjek samo o kruhu, već o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta” (Mt 4,4). Ovim riječima iz evanđelja po Mateju RIJEČ BOŽJA SE SHVAĆA KAO KRUH- KAO HRANA kojom se hrani čovjek za svoje spasenje.

 

 

Više je puta u evanđeljima KRUH bio u središtu pozornosti, osobito u trenucima UMNAŽANJA I LOMLJENJA KRUHA. Isus uvijek UMNAŽANJE, LOMLJENJE i DIJELJENJE KRUHA PRATI SVOJIM RIJEČIMA, blagoslovnom molitvom. Tako, IZGOVARAJUĆI RIJEČI I DIJELEĆI KRUH, povezuje u jedno RIJEČ I KRUH: kruh u sebi nosi sliku RIJEČI BOŽJE KOJA SE DAJE LJUDIMA.

 

 

Ta riječ je DAR S NEBA koja pomaže živjeti dostojanstveno i čestito. Slično se događalo sa Mojsijem u pustinji. Kada je Bog dao manu s neba, dao je istovremeno Izraelcima i TORU- ZAKON- RIJEČ BOŽJU. Tako je u mani s neba trebalo prepoznati RIJEČ BOŽJU koju su izraelci primili u Tori.

 

 

Preko MATERIJALNOG DARA, trebali su na opipljiv način DOBIVATI NEŠTO OD BOGA. Budući da je stvarnost HRANE- MANE S NEBA- KRUHA u sebi nosila sliku RIJEČI BOŽJE, onda je to primanje hrane, zapravo bilo PRIMANJU RIJEČI BOŽJE. A kada primate RIJEČI OD NEKOGA, onda ste ostvarili KONTAKT, KOMUNIKACIJU, ODNOS. Stoga je HRANITI SE MANOM S NEBA, za izraelca značilo SRESTI BOGA U NJEGOVOJ RIJEČI.

 

 

Za nas je ista stvar sa Euharistijom: to nije obična hrana, već Tijelo Kristovo. Stoga je svaka pričest, jedan novi SUSRET S BOGOM. “Ne razumijem kako netko može kršćanski živjeti bez da osjeća potrebu za Isusom u Riječi i u Kruhu, u molitvi i u Euharistiji. Kroz stoljeća su vjerni ovu euharijstijsku pobožnost konkretizirali. Jednom su preko nje jasno izražavali svoju vjeru, drugi su put, u tišini i sabranosti, ulazili u sveti mir hrama Božjeg ili u INTIMNOST SRCA ISUSOVA” (sVETI Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 154).

 

 

U sakramentu euharistije “Krist stoji kao osoba koja prima k sebi čovjeka pogođena životom, i tješi ga toplinom svoga razumijevanja i ljubavi. U Euharistiji se nalazi potpuna učnkovitost riječi: Dođite k meni , svi vi koji ste izmoreni i otperećeni, i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28). Ovaj odmor je osoban i dubok, i sačinjava posljednji razlog naše muke koja nas prati na životnim putovima, a možemo sresti taj Odmor u kušanju Kruha Božjeg u kojem Krist sebe nudi na euharistijskom stolu” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 9-VII- 1980).

 

 

U tom veličajnom sakramnetu, “ono što se čini kruhom, nije kruh, premda bi to po okusu kazali, već je TIJELO KRISTOVO, i ono što sliči vinu, nije vino premda bi to po okusu rekli, već je KRV KRISTOVA” (Sveti Ćiril Jeruzalemski, Kateheze o otajstvima, 4).

 

 

Sakramet euharistije u kojem se KRUH PREOBRAŽAVA U TIJELO RIJEČIMA ISUSA KRISTA, zapravo je istinski susret s Bogom. “Svaki put kada se sastajemo na Euharijstijsko slavlje, jačamo se u svetosti i obnavljamo u radosti, jer radost i svetost su posljedice ovog susreta s Bogom, stajanja uz Boga. Kada se hranimo ovim živim kruhom koji je s neba sišao, POSTAJEMO SLIČNI NAŠEM SPASITELJU USKRSLOM, koji je izvor naše radosti, jedne radosti koja je za sav narod (Lk 2,10). Neka radost i svetost obiluju u vašim životima zauvijek, i neka cvjetaju u vašim domovima. I neka Euharistija bude (…) središte vašeg života, izvor radosti i vaše svetosti” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 16-11-1981).