Dj 8, 26-40

 

U one dane: Anđeo se Gospodnji obrati Filipu: »Ustani i pođi na jug putem što iz Jeruzalema silazi u Gazu; on je pust.« On usta i pođe. Odjednom eto nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, kraljice etiopske, koji bijaše nad svom njezinom riznicom. Vraćao se iz Jeruzalema, kamo je bio pošao pokloniti se; sjeđaše na svojim kolima i čitaše proroka Izaiju. Duh reče Filipu: »Pođi i pridruži se tim kolima!« Filip pritrča i ču gdje onaj čita Izaiju proroka pa će mu: »Razumiješ li što čitaš?« On odvrati: »Kako bih mogao ako me tko ne uputi?« Onda zamoli Filipa da se uspne i sjedne uza nj. A čitao je ovaj odlomak Pisma: 'Ko ovcu na klanje odvedoše ga, ko janje nijemo pred onim što ga striže on ne otvara svojih usta. U poniženju sud mu je uskraćen. Naraštaj njegov tko da opiše? Da, uklonjen je sa zemlje život njegov.' Dvoranin se obrati Filipu pa će mu: »Molim te, o kome to prorok govori? O sebi ili o kome drugom?« Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa. Putujući tako, stigoše do neke vode pa će dvoranin: »Evo vode! Što priječi da se krstim?« Zapovjedi da kola stanu pa obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu te ga Filip krsti. A kad izađoše iz vode, Duh Gospodnji ugrabi Filipa te ga dvoranin više ne vidje. On radosno nastavi svojim putem, a Filip se nađe u Azotu. I kako je prolazio, navješćivaše evanđelje svim gradovima dok ne stiže u Cezareju.

 

 

 

Kršćanstvo se polako širi na razne načine. Jednom, zbog progona kršćani bivaju raspršeni po cijelom Carstvu. U drugim prigodama, vjera se širi pojedinačno, u osobnom kontaktu s nekim. Tako je i u ovom dijelu Djela Apostolskih u kojem se Filip (đakon) susreće sa etiopskim službenikom.

 

 

 

Ovaj visokopozicionirani službenik etiopske kraljice, čitao je Izaiju proroka i ništa nije razumio. Bio je rizničar kraljice i ne znamo je li riječ o nekom tko je upoznat s vjerom ili židovstvom, ali je sigurno kako nije razumio Pisma. Kandaka je bilo dinastičko ima ove kraljice (vidi, sv. Euzebije Cezarejski, Historia ecclesiastica 2,1,13), a u to vrijeme vladala je ženska dinastija u etiopiji. Česte su bile kraljice- vladarice u zemljama tog područja.

 

 

 

Vidimo kako se “anđeo Gospodnji obrati” Filipu. Drugim riječima, Bog je slao svoga izaslanika tamo gdje se Crkva mogla širiti, a vjeru su prenosili ljudi nadahnuti Duhom Božjim.

 

 

 

Dijalog Filipa i etiopljanina otkriva nam važnost Svetoga Pisma. Potrebno je RAZUMIJEVANJE, a za razumijevanje je potrebna POUKA. Nedostatno razumijevanje Pisama uzork je zastranenja u vjeri. U ovom slučaju, etiopljanin je bio svjestan svoga neznanja i tražio je pomoć.

 

 

 

Filip OTKRIVA SKRIVENI SMISAO RIJEČI PROROKA IZAIJE, i etiopljanin SHVAĆA kako je IZAIJIN GOVOR USMJEREN ISUSU KRISTU. Zapravo, shvatit će kako je cijeli Stari Zakon usmjeren na Isusa Krista. “Za otkriti pravi smisao svetoga teksta, valja na pameti imati sadržaj i jedinstvo cijelog Svetoga Pisma, živu predaju Crkve, te analogiju s vjerom (…). Sve kazano o tumačenju Pisma podliježe sudu Crkve koja je od Crkve zadatak i službu ČUVANJA I TUMAČENJA RIJEČI BOŽJE” (Dei Verbum, br. 12).

 

 

 

Cilj svega što je napisano jest Isus Krist, s jedne strane, te mi i naša vjera s druge. Dakle, pisano je kako bi čovjek POVJEROVAO DA KRIST JEST BOG. Sveto Pismo trebalo bi poticati na razmišljanje o Kristu u svjetlu svega napisanog. Dakako, ne može se sve razumjeti čim se pročita, ali pri tom valja računati na Boga. Stoga i molimo DuhaSvetoga da nam srca rasvijetli kako bismo pronicali dublje u Pismo. No, nije cilj ni pronicati, već razumjeti kako bismo snažnije vjerovali u Isusa Krista.

 

 

 

U nekim verzijama Vulgate, te u grčkim prijevodima, stih “Evo vode! Što priječi da se krstim?” nije unesen, dok se u drugi vezijama vulgate, ovaj stih inspiriran liturgijom krštenja donosi slijedeće riječi: “Kaže Filip: vjeruješ li svim svojim srcem, sve je moguće. Odgovori mu: Vjeruje da Isus Krist jest Sin Božji!”

 

 

 

VJERA U KRISTA je cilj čitanja Svetoga Pisam. Što će vam da poznajete svaki zarez u njemu, ako ne razumijete kako je sve usmjereno Kristu i vjeri u njega.

 

 

 

Ps 66, 8-9.16-17.20

 

Pripjev:

 

Kliči Bogu, sva zemljo!

 

Blagoslivljajte, narodi, Boga našega, razglašujte hvalu njegovu! Našoj je duši darovao život i ne dade da nam posrne noga. Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite, pripovjedit ću što učini duši mojoj! Na svoja sam usta njega zvao, jezikom ga hvalio. Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti ne odvrati od mene!

 

Iv 6, 44-51

 

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje — za život svijeta.«

 

 

 

Gospodin za sebe veli: “Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre.” Time sebe izjednačava sa MANOM koju su S NEBA izraelci primali u pustinji i koja ih je hranila spašavajući njihove živote. Židovi, koji su poznavali Pisma, zasigurno su razumjeli o čemu im govori, ali većina od njih, ovakav govor nije mogla prihvatiti. “Shvati dakle, kako je najuzvišeniji kruh anđeoski ili Tijelo Kristovo, koje je tijelo života vječnoga. Ona je mana u pustinji pala s neba, ova je iznad neba; ona je od neba, a ova je Gospodin svih nebesa; ona se kvarila ako se čuvala za slijedeći dan, a ova, ne samo da se ne može pokvariti već donosi NEPROPADLJIVOST svima koji se s poštovanjem hrane njome” (Sveti Ambrozije, O otajstivma, 48).

 

 

 

U evanđelju dana Isus otkriva SEBE KAO SREDIŠTVE OTAJSTVA EUHARIJSTIJE. Riječi koje smo slušali nadilaze smisao svega što možemo umom spoznati. Stoga nam je potrebno nešto više kako bismo PRIHVATILI OTAJSTVO KAO TAKVO: potrebna nam je VJERA! Kao što je ISUS KRIST srce našeg postojanja, srce Crkve, tako je zapravo ovaj uzvišeni sakrament, ovo euharistijsko otajstvo u kojoj nam se Bog predstavljva pod prilikama kruha i vina, zapravo VRHUNAC SVEGA NAŠEG SKARAMENTALNOG ŽIVOTA, I ŽIVOTA U CRKVI. Taj život NIJE ODVOJEN I NE MOŽE SE ODVAJATI OD NAŠE STVARNOSTI, jer za sjedinjenje s Kristom u otajstvu svete pričesti, potrebno je ŽIVJETI DOSTOJNO TOG OTAJSTVA. Drugim riječima, POTREBNO JE POVEZATI VJERU I ŽIVOT, TE IH STOPITI U JEDNO- kako ne bi postojala razlika između onoga što vjerujemo i onoga što živimo.

 

 

 

Ovaj govor Isusov o sebi kao o kruhu koji dolazi s neba tvrd je i mnogi su njegovi suvremenici odbili prihvatiti Isusa kao onoga koji “dolazi s neba”. Isus je za njih ostao sin zanatlije iz Nazareta. “Danas, kao i u Isusovo vrijeme, euharistija nastavlja biti ZNAK PROTIVLJENJA i ne može biti manje od toga, jer Bog koji je tijelom postao, i DALJE ŽRTVUJE SVOJ ŽIVOT ZA ŽIVOT SVIJETA stavljajući na kušnju time ljudsku mudrost. Ipak, s PONIZNIM POVJERENJEM Crkva prihvaća Petrovu vjeru i vjeru ostalih apostola, te zajedno s njima naviješta govoreći i nama: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga (Iv 6,68). (…) Ono što je mana bila za izraelski narod, tako je za generacije i generacije kršćana bila Euharistija, koja je nenadomjestiv nutrijent za one koji hode kroz pustinju ovog svijeta, u kojem nas izjedaju ideologije i ekonomija koja se protivi životu, (…). U takvom nam svijetu Isus izlazi u susret dajući nam sigurnost riječima: Ja sam kruh života. (…) Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke” (Benedikt XVI, 07-06-2007).

 

 

 

Naša vjera ne počiva na pričama o Isusu, već na VJERI U NJEGOVU STVARNU PRISUTNOST. “Mi gledamo Isusa prisutnog u svetohraništu, možda na nekoliko metara od nas, ili nam srce ide k najbližoj crkvi, i kažimo mu kako znamo, po vjeri da je On tamo prisutan” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom,III-130). Nije rijetkost kako često pribjegavamo “svemu i svačemu” osim da dođemo pred Boga u svetohraništu. I umjesto da mu kažemo što nas muči, nerijetko se bavimo raznim pobožnostima- koje su same po sebi dobre, ali izbjegavamo pogledati tamo gdje Gospodin jest. Najsigurnija stvar na svijetu za nas, trebala bi biti SVIJEST O STVARNOJ BOŽJOJ PRISUTNOSTI U PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU. O toj svijesti svjedoči sve: naše ponašanje u crkvi, naše pristupanje svetootajstvu, način na koji sudjelujemo u misi i pobožnostima,... Svo to na jedan izvanjski način svjedoči o našoj vjeri.

 

 

 

Za kršćane je najveća sigurnost ovo: KRUH SE MIJENJA U TIJELO, A VINO U KRV. Ovu vjeru obnavljajmo svakodnevno preko vjere u svetu Euahristiju, u Otajstvo koji čini srce života Crkve”. (Sveti Franjo Saleški, O ljubavi Boga,3,15).

 

 

 

Skriven u sakramentalnim prilikama Isus nas očekuje. Zadržao se kako bismo ga primili i da nas ojača u ljubavi. Sakrament svete pričesti nije obična hrana koja krijepi naše tijelo poput mane. To je NEBESKA HRANA, koja krijepi tijelo, ali i dušu jača. “Sve učinke koje materijalna hrana i piće imaju za život tijela podržavajući ga i hraneći, okrepljujući ga, razveseljavajući ga, ovaj sakrament ima za duhovni život” (Firentinski sabor, Bula Exultate Deo: iz Denzingera 1322-698.). “Materijalna hrana se prije svega mijenja u onome koji je jede i stoga, popravlja slabost tijela i vraća životnu snagu. Duhovna hrana, naprotiv MIJENJA U SEBI ONOGA KOJI JE JEDE I TAKO JE VLASTITI UČINAK ONOG SAKRAMENTA OBRAĆENJE ČOVJEKA U KRISTU, jer ne živi čovjek, nego Kristi u njemu. Stoga ima dvostruki učinak: popravlja duhovne štete nastale grijesima i porocima, te umnaža snagu krijeposti” (Sveti Toma Akvinski, Izlaganje o Četvrtoj knjizi Mudrih izreka. d.12, q.2,.a.11).

 

 

 

Ovaj dakle sakramenat UTISKUJE KRISTOV ŽIVOT U NAS u potpunosti. No, kako bi taj život bio djelotvoran i nas PROMIJENIO TAKO DA SLIČIMO KRISTU ISUSU, potrebno je i više od primanja same pričesti: POTREBNO JE ŽIVJETI PO ONOME KAKO VJERUJEMO. A vjerujemo U OSOBU ISUSA KRISTA- stoga, za ŽIVOT U KRISTU, potrebno je KRISTA UPOZNAVATI STALNO kao dobrog prijatelja, kako bismo znali što želi od nas i kako bismo mogli IMITIRATI NJEGOVO POSTUPANJE U KONKRETNIM SITUACIJAMA.

 

 

 

Isus nije jedna ideja, ni osjećaj, niti je spomen! ISUS JE OSOBA ŽIVA I PRISUTNA MEĐU NAMA! LJUBI ISUSA PRISUTNA U EUHARISTIJI. Prisutan je preko SVETE MISNE ŽRTVE koja POSADAŠNJUJE ŽRTVU NA KRIŽU. Ići na svetu misu znači poći na Kalvariju kako bismo sreli Njega, našeg Otkupitelja. On nam pristupa po svetoj pričesti i ZADRŽAVA SE PRISUTAN U SVETOHRANIŠTIMA NAŠIH CRKAVA jer je PRIJATELJ SVIJU i posebna mu je želja biti PRIJATELJ KOJI ĆE NAS SNAŽITI NA NAŠIM ŽIVOTNIM PUTOVIMA” (Ivan Pavao II, Opća audijencija,8-XI-1978).

 

 

 

Bog nam se približava kao prijatelj koji želi da ga upoznamo kako bismo MI IMALI VIŠE KORISTI NEGO ON OD NAŠEG PRIJATELJSTVA. Želi da ga UPOZNAMO I ZAVOLIMO, DA STEKNEMO SIGURNOST KAKO JE STALNO PRISUTAN U NAŠIM ŽIVOTIMA I STALNO SPREMAN INTERVENITRATI ZA NAS.

 

 

 

Budeš li imao povjerenja u Njega i zdušno pristajao uz Njega, Njegovo Veličanstvo, koji je uvijek pravi prijatelj, NEĆEŠ IMATI STRAHA KAKO ĆE TI IŠTA U ŽIVOTU NEDOSTAJATI” (Sveta Tereza, Pravila, 27,12). “Samo je jedan način da se raste u prijateljstvu i povjerenju sa Bogom: PREKO STALNE MOLITVE RAZGOVARATI S NJIM, OTVRAJUĆI MU SVOJE SRCE I SVE ŠTO JE U NJEMU” (J. ESCRIVA DE BALAGUER, Prijatelji Božji,294). “Pravi prijatelj ne može pokazivati dva lica kada je prijatelj u pitanju; prijateljstvo, ako je pravo, mora biti iskreno i odano, zahtijeva od nas ispravnost, odricanje, razmjenu usluga, a sve u jednom plemenitom i pravom služenju. Prijatelj je jak i iskren u mjeri u kojoj, u skladu sa nadnaravnom mudrošću, razmišlja velikodušno o drugima, žrtvujući sebe. Od prijatelja se očekuje jedan odgovor u klimi povjerenja, koje može nastati samo po pravom prijateljstvu; očekuje se očitovanje o tome tko smo i kada je potrebno, očekuje da zbog iskrenosti branimo svoje stavove bez ublažavanja stanja” (J. ESCRIVA DE BALAGUER, Velika Rialpova enciklopedija, vol. 2, str. 101).

 

 

 

Isus od nas očekuje da mu se povjerimo kao iskreni prijatelji; ne samo da mu vjerujemo i da se oslanjamo na Njega, već i da ga upoznamo preko Svetoga Pisma, da mu govorimo o sebi, da stvaramo s Njim jedan prijateljski odnos koji će težiti tome da RASTEMO U LJUBAVI PREMA BOGU. A taj prijateljski odnos podrazumijeva da KAKO GOD KRIST ULAZI U NAŠ ŽIVOT, MI TAKOĐER TREBANO ULAZITI U NJEGOV- preko upoznavanja njegova života u pismima, u molitvi, u pouci.

 

 

 

Isus želi da mu se približavamo često i primamo ga pod prilikama kruha: gozba je spreman, kaže nam. Mnogo je odsutnih, ali Isus nas čeka i ujedno nas šalje da navijestimo drugima kako i na njih čeka u svetohraništu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom,III-133).