Iv 6, 52-59

 

U ono vrijeme: Židovi se među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.« To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu.

 

 

 

Poslušajte ove poticaje kojima Gospodin želi osnažiti svakog onoga koji mu pristupa u svetoj pričesti: “ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” Onaj koji JEDE TIJELO I PIJE KRV postaje ZAJEDNIČAR SA ISUSOM- PO TIJELU I KRVI- POPUT BRAĆE. To zajedništvo Isus opisuje: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni”.

 

 

 

Povlašten trenutak ZAJEDNIŠTVA U OPĆINSTVU SVETIH JEST ZAJEDNIŠTVO U DOBRIMA KOJE NAM DOLAZE OD SAMOGA BOGA- U SAKRAMENTALNOM ZAJEDNIŠTVU. Kada mi svojim ponašanjem doprinosimo dobru zajednice- Crkve, dodajemo samo djelić dobra u odnosu na ono što KRIST SVOJOM MISNOM ŽRTVOM DODAJE U TU ZAJEDNICU.

 

 

 

Ova stvarnost po kojoj ulazimo u jedno VELIKO MISTIČNO TIJELO- U CRKVU koja se ZAJEDNICOM ČINI PREKO ZAJEDNIŠTVA S KRISTOM- GLAVOM TOG TIJELA, nije bila shvatljiva za Židove. Oni su Isusove riječi odbijali: “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” Oni nisu shvaćali ovaj Isusov govor na pravi način, već su doslovno dohvaćali te riječi I kritizirali ih govoreći kako je to tvrd govor. Mnogi su potpuno napustili Isusa kada je sebe predstavio kako JELO KOJE ĆE BLAGOVATI MNOGI ZA SVOJ SPAS.

 

 

 

Mi danas shvaćamo ove riječi na pravi način: GOSPODIN JE OKOSNICA NAŠEG ZAJEDNIŠTVA U CRKVI; TAMO GDJE JE ON- TAMO JE I CRKVA; A ON JE ŽIV I PRISUTAN U SVETOJ MISI PO SVOJEM TIJELU I SVOJOJ KRVI.

 

 

 

Kako bi Židovi bolje shvatili Njegove riječi, on sebe naziva Kruhom Života I uspoređuje se s MANOM NEBESKOM kojom je Bog hranio ŽIDOVE U PUSTINJI. Ta im je mana bila SPAS- SPASILA IM JE ŽIVOTE. Tako će I ovaj Kruh Nebeski za nas biti SPAS: “Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. (…) Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.

 

 

 

Onaj koji UĐE U ZAJEDNIŠTVO S KRISTOM SPASIT ĆE SE, A VRHUNAC TOG ZAJEDNIŠTVA JEST EUHARISTIJA. Onaj koji SE TRUDI SVOJIM PONAŠANJEM ZASLUŽITI TAJ KRUH S NEBA I ISPUNIVŠI UVJETE PRIMI GA, po svemu postaje dionikom DOBARA koje PO EUHARISTIJSKOM ZAJEDNIŠTVU S ISUSOM KRISTOM POSJEDUJE CRKVA- OPĆINSTVO SVETIH.

 

 

 

Sveti papa Pio X poučava: “Od ove usporedbe Kruha Anđeoskog sa kruhom I manom, mogli su učenici shvatiti kako se tijelo kruhom hrani svakodnevno, ali I kako su svoj život Židovi u pustinji svakodnevno obnavljali MANOM S NEBA. Tako I mi možemo shvatiti kako se s ovim KRUHOM NEBESKIM duša kršćanska može svakodnevno hraniti I popravljati. Gotovi svi Sveti Oci Crkve naučavaju kako KRUH NAŠ SVAGDAŠNJI kojeg molimo od Boga u Očenašu ne treba shvaćati toliko kao onaj materijalni kruh koji je hrana za tijelo, koliko bi ga trebalo shvatiti kao SVAKODNEVNO PRIMANJE Euharistijskog Kruha u pričesti” (Sacra Tridentina Synodus, 20-XII-1905).

 

 

 

Općinstvom svetih svaki kršćanin ima udio u milosti svake svete mise, bez obzira slavi li se ona u nazočnosti tisuća ljudi ili je tu samo jedno dijete, možda I rastreseno, kao jedini sudionik koji pomaže svećeniku” (Sveti Josemaria Escriva, Susret s Kristom, 89).

 

 

 

Neka ovo razmišljanje o zajedništvu duhovnih dobara bude poticaj da ispunimo svoje obaveze I posvetimo Bogu sva svoja djela, pobožno molimo, znajući da su svi poslovi, sve bolesti, nedaće I molitve velika pomoć drugima. “Evo jedne misli koja će ti pomoći u teškim trenucima: Što ti se više uvećava vjernost, više ćeš pridonijeti da drugi rastu u toj krijeposti (vjere). A tako je privlačno kada se osjetimo uzajamno podupirani” (Sveti Josemaria Escriva, Brazda, 948).