Iv 10, 1-10

 

U ono vrijeme reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«

 

 

 

Griješe li ovce? Zalutaju li? Dakako da jesu! Ali uvijek se vrate svom pastiru kada ih zazove. Ove riječi nisu poticaj da griješite, već da se BOLJE DRŽITE SVOGA PASTIRA- da čvršće prijanjate uz naučavanje Crkve i kako biste u svojoj SVAKODNEVICI MOGLI RAZLIKOVATI ŠTO JE ISPRAVNO, odnosno ŠTO JE OD BOGA, A ŠTO NIJE.

 

 

 

Premda pastir stalno vodi ovce svoje na dobre pašnjake, one znaju zalutati. Pastir će ih potražiti i ovca koja čuje njegov glas- vratit će mu se. GLAS PASTIRA- BOGA stalno odzvanja u našoj SAVJESTI. I upravo je savjest nešto što nas obvezuje (govorimo naravno o dobro odgojenoj kršćanskoj savjesti). Ovaj odgoj spada, kako na obitelj tako i na Crkvu. Stoga, ne čude pokaušaji da se SAVJEST LJUDI ODGOJI KRIVO OD STRANE RAZNIH DRUŠTVENIH STRUKTURA- to je zapravo pokušaj da se čovjeka odmakne od Boga, kao ovcu od pastira; i to da ga se odmakne toliko daleko da više ne prepoznaje glas svoga pastira.

 

 

 

Kada se savjest iskrivi, kada se oblikuje krivo, onda se u njoj više ne može čuti Božji glas, pa se čovjek vođen onim što nalazi u sebi, upravlja OD BOGA. Stoga su ovi pokušaji iskrivljavanja ispravne savjesti ljudi koji slijede prirodne zakone u sebi, pokušaj da se čovjeka “otme” Pastiru; te da se to učini na jedna legalan način- način kojemu se ne može prigovoriti, te način koji će biti zaštićen zakonom države. Toga se ne bojimo, jer smo to već puno puta prolazili u poviejsti Crkve.

 

 

 

Ne uznemiravamo se stoga radi ovakvih pokušaja djelovanja protiv Boga, već zbog vjernika koji će odlutati i zaboraviti na Boga. Svaka je duša polje našeg apostolata i za svaku pojedinu smo odgovorni. Problem ne nastaje odmah kada čovjek prihvati neke stavove koji nisu u skladu s kršćankim moralom i naučavanjem, već kada se MISLI KAKO NAZAD NEMA POVRATKA. Ovo je zapravo cilj koji se želi postići KRIVIM NAUČAVANJEM. S jedne strane uvjerava se ljude u logičnost argumenata “novih” teorija, ali kada te teorije padnu u vodu, duše često nemaju snage za povratak. Zahvaćeni malodušćnošću ili lažnim sramom, ODBIJAJU SE VRATITI U KRILO CRKVE.

 

 

 

Ovo je cilj svakog grijeha: učiniti sve da vjernik NAPUSTI BORBU PROTIV SVOJIH SLABOSTI- UVJERITI GA DA BORBA NEMA SMISLA, UČINITI GA MALODUŠNIM! Neki ljudi pokušavaju se boriti, ali kada počnu padati upadaju u napast ovakvog razmišljanja i stanu, predaju se! “Udaljiti se od Boga, napustiti borbu jer imamo mane ili jer postoje nevolje, velika je zabluda, jako je pritajena i opasna kušnja, koja nas može dovesti do pokazivanja druge taštine, kroz malodušnost, kroz nedostatak hrabrosti i snage duha prema nedaćama ili poduzimanju velikih stvari” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-158).

 

 

 

Smije li nas primjerice drugačiji stav udaljiti od Crkve i Pastira? Nipošto! Ukoliko se to dogodi očituje se u nama NEDOSTATAK ŽELJE ZA BOGOM- ili da budemo jasniji NEDOSTATAK LJUBAVI! Ovo naravno, ne znači kako je problem u onom koji taj nedostatak primjećuje na sebi. To može biti posljedica raznih stvari koji uvjetuju oblikovanje nečije savjesti. Stoga, krivicu na čovjeka ne treba svaljivati, već tražiti putove do njegova razbora i pokušat pronaći razloge koji će ga dovesti do toga da SAM U SVOJOJ SLOBODI PROMIJENI STAV I KRENE ZA GLASOM PASTIRA. Sveti Petar je u svojim Poslanicama obrazlagao tu potrebu da se PROBUDI SAVJEST PREKO RAZMIŠLJANJA O ISPRAVNOSTI POSTUPAKA, PREKO RAZMIŠLJANJA O BOGU, TE DA ČOVJEK SAM ODABERE SVOJ PUT- prema Bogu ili od Boga: “Ljubljeni, pišem evo već drugu poslanicu. U objema opomenom budim vaš zdrav razbor da se sjetite riječi što ih prorekoše sveti proroci i zapovijedi apostola vaših, zapovijedi Gospodinove i Spasiteljeve” (2 Pt 3,1-2).

 

 

 

Malo prije toga opominje u svojoj Prvoj Poslanici: “Zato opašite bokove pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista. Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja” (1 Pt 1,13-14). Petar traži od onih koji slušaju ove riječi da SPOZNAJU ISTINU I PRIONU UZ NJU- JER ISTINA O BOGU I ŽIVOTU JE ONO ŠTO ODZVANJA U NAŠOJ SAVJESTI I ONO ŠTO NAS VODI K BOGU. Ta ISTINA JE GLAS PASTIRA: to je isitna o dobru stvorenom od Boga koje nas Bogu treba upraviti: “Pošto ste posluhom istini očistili duše svoje za nehinjeno bratoljublje, od srca žarko ljubite jedni druge. Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje” (1 Pt 1,22-23). On želi da svak SLOBODNO POSLUŠA TU ISTINU I NJE SE DRŽI.

 

 

 

Ovo je nužno kako bi se RADOSNA VIJEST NAVIJEŠTALA, jer njezino naviještanje ide najprije PREKO ŽIVOTA KRŠĆANA. To je ŽIVOT U SVETOSTI koji će DATI DRUGIMA RAZLOGE DA VJERUJU. Uz SAVJEST DOBRO ODGOJENU, KOJA SE SLIJEDI SVOJIM ŽIVLJENJEM drugima dajemo dovoljno RAZLOGA ZA NADU DA IMA SMISLA ŽIVJETI ISPRAVNO- ŽIVJETI ZA BOGA na način na koji nam je to sam Bog Isus Krist Gospodin naš ostavio. Stoga Petar dodaje: “Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet. Ako dakle Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti” (1 Pt 1,15-17). Kao primjer koji trebamo slijediti jest Pastir i Jaganjac: “Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas” (1 Pt 1,18-20).

 

 

 

Život kojim moramo živjeti sveti Petar u nastvku opisuje jednostavnim riječima: “Odložite dakle svaku zloću i svaku prijevaru, himbe i zavisti i sva klevetanja. (…) Napokon, budite svi jednodušni, puni suosjećanja i bratske ljubavi, milosrdni, ponizni! Ne vraćajte zlo za zlo ni uvredu za uvredu! Naprotiv, blagoslivljajte jer ste na to i pozvani da baštinite blagoslov! Doista, tko želi ljubiti život i naužit se dana sretnih, nek suspregne jezik oda zla i usne od riječi prijevarnih; zla nek se kloni, a čini dobro, mir neka traži i za njim ide: jer oči Gospodnje gledaju pravedne, uši mu slušaju vapaje njihove, a lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca. Pa tko da vam naudi ako revnujete za dobro? Nego, morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama! No ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se!” (1 Pt 2,1.8-14).

 

 

 

Ovakav NAČIN ŽIVOTA JE NAJBOLJI ODGOVOR NA SVE POKUŠAJE DA SE SAVJEST KRIVO ODGOJI, DA SE NAPADNU CRKVA I BOG, DA SE OBEZVRIJEDI ŽRTVA ISUSA KRISTA SINA BOŽJEG, TE DA SE KRŠĆANSKI STIL ŽIVOTA PRIKAŽE KAO NEŠTO ŠTO NIJE VRIJEDNO ŽIVLJENJA. Ovakvim načinom života DAJEMO DRUGIMA RAZLOGE DA PRONAĐU U SEBI, U SVOJOJ SAVJESTI PUT PREMA BOGU. Kada VIDE KAKO SE LJUBITE, KAKO SE POŠTUJETE, KAKO PAZITE JEDNI NA DRUGE- NITKO NE OSTAJE RAVNODUŠAN. O tome Petar govori: “Naprotiv, Gospodin - Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo” (1 Pt 3,15-17).

 

 

 

Ova SVETOST MORA SE NA SEBI NAJPRIJE PRIMJENITI kako bi drugima dali razloge za vjerovati u Boga. I upravo ova “primjena na sebe” ponekad stvara tegobe. Često se taj put prema svetosti svede na razne pobožnosti ili “tehnike” molitve, ali kako nestane žara čovjek lako padne u napast pomisliti kako sve što radi NEMA NIKAKVA SMISLA. Nije to tako! Ima smisla, jer Bog nekada dopušta male kušnje (nekada velike) u molitvi, ne kako bi čovjeka odbio od sebe, nego kako bi se PRONAŠAO BOLJI MOLITVENI PUT, kako bi se, nakon tegoba lakše molilo, kako bi se opet RASPIRIO ŽAR SRCA I ŽELJA ZA BOGOM!

 

 

 

Najčešće se SUHOĆA U MOLITVI stavlja kao kušnja kako bi se povećala ŽELJA ZA BOGOM! Kao kada nekoga volite, ali nije blizu vas i onda ta udaljenost UVEĆAVA ČEŽNJU ZA VOLJENOM OSOBOM. Stoga u psalmu 42 čitamo riječi čovjeka koji ŽUDI ZA BOGOM: “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?” Ova se žeđ nekada ne može ugasiti odmah. Stoga se od čovjeka traži STRPLJIVOST, USTRAJNOST U BORBI SA SVOJIM SLABOSTIMA kako se ne bi pokleknulo i predalo. Nerijetko se osjećamo sami i bespomoćni u borbi sa grijesima, ali sve te borbe nisu tu kako bi nas slomile, već kako bi nas potakle da se DALJE BORIMO.

 

 

 

Čovjek koji se ustrajno ispovijeda stječe dvojako iskustvo: ISKUSTVO SVOJE SLABOSTI I NEMOĆI U BORBI SA GRIJEHOM, zbog kojeg raste želaj za Bogom; te ISKUSTVO VELIKE BOŽJE LJUBAVI KOJU DOBIVA PRAŠTANJEM U ISPOVIJEDI. Ovo treba utvrditi čovjeka da se STALNO BORI- STALNO; te da u borbi ne gubi radost zbog spoznaje da je Bog uz njega spreman podići ga i oprostiti mu. Ovim ćemo malo po malo rasti u poniznosti. “Poniznost će nas dovesti do toga da uvijek računamo na milsot Božju. Zatim će doći naš napor da steknemo krijeposti i da ih neprestano živimo. Uz taj trud rast će naš apostolski žar jer nije pojmljiva osobna svetost koja ne uzima u obzir druge, koja ne živi ovaj vid ljubavi- to bi bila besmislica! I na kraju- naša želja da smo s Kristom na križu, to jest da se mrtvimo, da ne odbijamo žrtvu ni malu ni veliku, ako je to potrebno” (F.F: Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-157).

 

 

 

Ova poniznost pomoći će nam i u strpljivosti kako u želji da budemo sveti, ne bismo postali žrtve iluzije kako je to moguće u jednom danu: “ (…) to je nemoguće, osim ako Bog ne odluči učiniti čudo, koje nema radi ćega učiniti, budući da nam stalno i postupno daje- redovitim načinima- sve milosti koje su nam potrebne” (F.F: Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-158).

 

 

 

Želja za svetošću nije dovoljna da se postigne svetost. Potrebno je STALNO ULAGATI NAPOR, NEPRESTANO SE BORITI SA SVOJIM NEDOSTATCIMA, TE UVIJEK- UVIJEK RAČUNATI S BOGOM I NE POKUŠAVATI MISLITI KAKO JE SVETOST PLOD SAMO NAŠIM TRUDA. Tako ćemo lako pasti u bezbožnu oholost ljudi koji imaju visoko mišljenje o sebi koje skrivaju lažnom poniznošću. S Bogom računati u ovoj borbi za svoju svetost, znači ne brinuti se za padanje, već za ustajanje. Pri padu uvijek dobivamo ruku od Boga za ustati- samo je moramo prihvatiti. On, svakome koji računa s njime u ovoj borbi daje sve potrebne milosti za hod u svetosti.