Iv 12, 44-50

 

U ono vrijeme: Povika Isus: »Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti. Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio — ona će mu suditi u posljednji dan. Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla — Otac — on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim. I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac.«

 

 

 

SVJETLO KOJE DAJE VIDJETI

 

 

 

Danas Isus o sebi govori kao o SVJETLOSTI KOJA NAM JE POTREBNA DA VIDIMO: “Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane”. To VIDJETI povezano je sa VJEROM za koju je postebno imati JASAN STAV prema nekome ili nečemu, kako ne bi dvojili oko stvari koje nam nisu shvatljive do kraja, ali nam je JASNO DA SU ISPRAVNE: “Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla.

 

 

 

Gospodin Isus Krist govori o sebi kao o SVJETLOSTI. Malo ćemo o svjetlosti razmišljati preko fizike. SVJETLO uvijek dolazi iz nekog IZVORA SVJETLOSTI. Taj izvor svjetlosti emitira u prostor svjetlo I preko tog svjetla se može prepoznati I njegov izvor. Primjerice, kada uđemo u neku prostoriju, svjetlo kojom je osvijetljena govori nam o žarulji ili o vrsti osvjetljenja. Tko vidi svjetlo, zna kakav je izvor svjetla; tko vidi Sina trebao bi prepoznati Oca; tko vidi Isusa trebao bi vidjeti Boga.

 

 

 

Zašto svjetlo uopće postoji? Zašto nam je toliko potrebno? Ono nama OSVJETALJAVA PROSTOR, ALI SA SOBOM UVIJEK DONOSI TOPLINU. Nema hladnoga svjetla. Pogledajte Sunce: donosi svjetlo I grije nas. No, koliko ćemo svjetla I topline od Sunca primati ovisi o nisu čimbenika na Zemlji, a ne na Suncu.

 

 

 

SUNCE UVIJEK SVIJETLI I GRIJE JEDNAKO, ali prostori na Zemlji tu svjetlost I toplinu jednako ne primaju. Kada SUNCE daje svjeltost ne razmišljamo o toj svjetlosti- ona nam jednostavno osvjetljava putove. Ono što moramo jest BITI NA SVJELTU, ne sakrivati se I povlačiti tamo gdje svjetlo ne dopire. Tako je I sa Isusom. Kada se SUSREĆEMO S NJIM, ONDA MU SE IZLAŽEMO KAO ŠTO SE IZLAŽEMO SUNCU- On nas grije I osjvetljava nam putove, a mi o učincima toga ne znamo baš sve- trebamo mu se samo izložiti I ne bježati u tamu grijeha.

 

 

 

U molitvi, u sakramentima, u adoraciji Prevetome, susrećemo Boga- DRUGU OSOBU I pri tom ne shvaćamo učinke tog susreta. BOG JE IZVOR SVE DOBROTE, pa I one koju svi ljudi ovoga svijeta nose u sebi. Stoga je susret s Bogom puno više od susreta s bilo kojim čovjekom.

 

 

 

Taj Bog nam se predstavio OSOBI ISUSA KRISTA: pravog Boga I pravog Čovjeka. Preko LJUDSKOSTI ISUSOVE, BOG NAS UPOZNAJE SA SVOJOM DOBROTOM I LJUBALJU. ISUS JE SVJETLO KOJE OSVJETLJAVA NAŠE ŽIVOTE KAO SUNCE. Bog želi da NJEGOVO SVJETLO POSTANE NAŠE, NJEGOVA TOPLINA NAŠA, NJEGOVA DOBROTA I LJUBAV NAŠA. Zato će nas u susretu s Njim mijenjati grijući nas poput Sunca, neprimjetno, polako, ali samo ako to mi uistinu hoćemo.

 

 

 

Ovo SVJETLO- ISUS KRIST, nam u duši pomaže VJEROVATI: daje nam dodatne razloge koji nadilaze naša shvaćanja kako bismo VJEROVALI U NJEGA i oslonili se na Njega u svom životu. To VJEROVANJE, nije stvar samo naše inteligencije, već puno više: stvar je našeg cijelog bića koja SVOJU SIGURNOST U ŽVIOTNIM SITAUCIJAMA STAVLJA U RUKE ONOG U KOJEG VJERUJE! Ta SIGURNOST je jedna SIGURNOST DA NAS NETKO PAZI, DA VODI RAČUNA O NAMA i bdije nad nama da kada posrnemo, kada upadnemo u neprilike, imamo sigurnost kako će nam pomoći.

 

 

 

Ovo SVJETLO POJAŠNJAVA STVARNOST I POMAŽE NAM DA JE VIDIMO MALO DRUGAČIJE OSLANJAJUĆI SE NA BOGA. Onaj koji VJERUJE, koji istinski vjeruje, PRIMA POMOĆ prije svega u GLEDANJU NA ŽIVOT, u drugačijem RAZMIJEVANJU ŽIVOTA. Stoga, VIDJETI, uvijek se odnosi na GLEDANJE NA ŽIVOT koje nam sada SVJETLOST u kojoj se živi pojašanjava.

 

 

 

VIDJETI ili GLEDATI na život podrazumijeva puno više od pukog razumijevanja: to obuhvaća sve naše stavove, sve što čini naš život. Ovo GLEDANJE NA ŽIVOT, u Starom se Zavjetu uvijek povezivalo sa GLEDANJEM BOGA. Cilj je svega života starozavjetnih patrijarha bio doći u situaciju da se BOGA GLEDA. I to je GLEDANJE BOGA predstavljalo neizmejrnu radost za njih, ali se za takvo što moralo umrijeti: nitko ne može vidjeti Boga i ostati živ.

 

 

 

SAVJEST- KAO SVJETLO DUŠE

 

 

 

Stoga, kao prvo mjesto SUSRETA S BOGOM nalazimo U SEBI, U SVOJOJ SAVJESTI. Tamo BOG OSVJETLJAVA SVE NAŠE POSTUPKE DA JASNIJE VIDIMO ŠTO JE ISPRAVNO, A ŠTO NIJE ISPRAVNO. Danas se malo razmišlja o Isusovim riječima kojima upozorava čovjeka prije svega djelujući na njegovu SAVJEST: “IDI I NE GRIJEŠI VIŠE” (Iv 8,11). Ovim je riječima često ispraćao one koje je ozdravljao, želieći ih potaknuti da DUBLJE U SEBI, U SVOJOJ SAVJESTI PROMIŠLJAJU O POSTUPCIMA.

 

 

 

Danas se malo govori o savjesti u kojoj Bog dodiruje čovjeka. TO je nešto gotovo nebitno ili se prikazuje kao nešto opcijski- poslušati ili ne poslušati savjest, gotovo je jednako: “Gotovo se ne govori o osobnoj savjesti, zaboravljajući kako je naša SAVJEST POPUT OKA KOJE VIDI, ALI NE ZBOG SVOJEG SVJETLA, VEĆ MOŽE GLEDATI SAMO ZBOG IZVORA SVJETLA KOJEG PRIMA” (Sveti Ivana Pavao II, Govor Njemačkoj Biskupskoj Konferenciji, 17-XI-1980). Puno se priča o autonomnoj savjesti koja predstavlja zakon za sebe i dozvoljava čovjeku raditi što ga je volja. Ali SAJVEST VIDI ISPRAVNO SAMO AKO JE OSVIJETLJENA BOŽJIM SVJETLOM- ako svjetla nema, savjest OBUZIMA TAMA i čovjek lako pada u grijeh,

 

 

 

Svjetlo se može vidjeti samo zahvaljujući svjetlu Sunca, ali zatvorim li oči, ne vidim: nije to greška Sunca, već moja, jer zatvaranje očiju ne dozvoljava prodor svjetla u mene” (Sveti Toma Akvinski, Komentar evanđelja po Ivanu, 10,26). Nije ispravno osloniti se u prosuđivanjima samo na sebe. Potrebno je “malo svjetla” izvana kako bi se stvari u životu jasnije vidjeli. Potreban je Bog da bi se sve jasnije vidjelo- Bog koji osjvetljava sve naše postupke u našoj savjesti. “Prepoznaj kako ti nisi svjetlo za sebe. Što je oko koje je otovoreno i zdravo bez svjetla? Stoga idi i kliči: Ti Gospodine osvjetljavaš putove moje” (Sveti Augustin, Govor 263). “Naša savjest je SVJETLO ZA NAS, i ona se U NAMA OČITUJE KAO TAMNA ILI OSVIJETLJENA OVISNO O TOME KOLIKO SVJETLA PRIMA. Ako se zaboravi na molitvu koja svjetlom hrani savjest, ona brzo potamni” (Sveti Ivan Zaltousti, u Catena Aurea, str. 102).

 

 

 

ŽELIŠ VIDJETI BOGA?

 

 

 

Pitanje GLEDANJA ŽIVOTA zapravo je PITANJE ŽELIŠ LI GLEDATI BOGA I PREKO NJEGA U ŽIVOT, ili u život želiš gledati SAM, ONAKO KAKO JE TEBE VOLJA?

 

 

 

Gledamo li u život preko Boga, MORAMO NAJPRIJE GLEDATI U BOGA, kako bismo ISPRAVNO GLEDALI U ŽIVOT. Moramo imati ČISTU SAVJEST koju će Bog osvijetlili i pokazati nam U NAMA SAMIMA što je ispravno u postupanju, a što nije. Ovo SVJETLO OBVEZUJE ČOVJEKA NA DJELOVANJE, pa onaj koji VIDI ŠTO JE ISPRAVNO, A NE POSTUPA U SKLADU SA TIM (sa vlastitom sajvesti), NE GLEDA U SVIJET PREKO BOGA. Svjetlo se DAJE SVIMA, ali NE ŽELE SVI POSTUPATI KAO DA SU OSVIJETLJENI.

 

 

 

ČISTA SAVJEST ipak nije najbolji izraz za djelovanje koje nas dovodi k Bogu. Savjest može biti čista, ali ta “čistoća” može biti izraz vlastitih mjerila, a ne Božjih. Ne slušam li glas savjesti, moguće je da nikome ne počinim štete, ali U SEBI ZNAM DA SAM MOGAO JOŠ NEŠTO NAPRAVITI. Primjerice, prođem pored siromaha koji prosi i MOGU MU DATI SAMO JEDNU KUNU, ali to ne učinim. Možda bi mu ta kuna pomogla puno, a meni ne bi značila ništa. No, često u tim situacijama, sebe opravdavamo, premda znamo da smo mu mogli dati jednu crkavicu, pa govorimo: ionako će mu drugi dati; sigurno glumi- ovdje prosi, a tamo puši Marloboro; ima posla okolo, što ne bi radio,... Uopće nije sporno kako su ova opravdanja na mjestu- ali NISU DOSTATNA ZA OPRAVDATI ŠTO NISMO DALI SAMO JEDNU KUNU!

 

 

 

Drugim riječima, OSIM ČISTE SAVJESTI, POTREBNO JE IMATI ISPRAVNU NAKANU, koja će materijalizirati ono što ti govori savjest i pretvoriti to u djelo. U gornjem slučaju, savjest nam je govorila jedno (dati), ali je razum donosio drugačiji sud (ne dati) i opravdavao ga. Savjest se nije poslušala, jer nije bilo SPREMNOSTI U ČOVJEKU DA JE POSLUŠA- a ta se spremno vidi po ISPRAVNOJ NAKANI U DJELOVANJU.

 

 

 

Ova SPREMNOST ili ISPRAVNA NAKANA govori o nečem što je potrebno za GLEDANJE BOGA: govori o LJUBAVI U NAMA! Ova LJUBAV se opisuje preko ČISTE SAVJESTI, ISPRAVNIH NAKANA I DJELA KOJA TO SLIJEDE. Drugim riječima, govoriti o ovakvoj ljubavi koje je kompletna u svojem djelovanju, isto je što i govoriti o SRCU. Pa kada psalmist uzdiše “Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni” (Ps 50,12), govori upravo o ovakvoj dispoziciji u sebi. Govori o spremnosti da se posluša savjest koja je čista, i da se djeluje ispravno u skladu s njom. “Želiš gledati Boga? Slušaj ovo: BLAŽENI ČISTA SRCA, JER ONI ĆE BOGA GLEDATI. Na prvom mjestu razmišljaj o ČISTOĆI SVOGA SRCA, i pronađeš li nešto u njemu što bi zgorzilo Boga, izbaci to iz svoga srca!” (Sveti Augustin, Govor o Uzašašću Gospodnjem, 2).

 

 

 

Za vidjeti Boga, nijedna krijepost nije potrebna toliko kao čistoća (srca)” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom Mateju, 15). “Premda slijepac ne vidi, nije to zbog toga što sunce više ne sija (…). Čovjek mora imati ČISTU DUŠU kao jedno sjajno ogledalo. Ukoliko se ogledalo jednom razbije, čovjek ne može konteplirati odjsaj svoga lica u ogledalu. Na isti način, kada grijeh uđe udušu čovjeka, onemugućava ga vidjeti Boga” (Sveti Teofil Antiohijski, Prvi govor Autoliku, 2,7). SAVJEST nam je kao OGLEDALO KOJE OSVJETLJAVA BOG U KOJEM VIDIMO VLASTITE POSTUPKE JASNO. Bez svjetla (BOGA), ogledalo ne služi ničemu. Jednako je i ako se ogledalo razbije (GRIJEH). Pored toga, grijeh je i poput nečistoće na ogledalu koje je potrebno stalno ČISTITI (ispovijed, ispravljanje nakana).

 

 

 

GLEDANJE BOGA IDE PREKO BLIŽNJIH

 

 

 

Čisto srce, preduvjet je gledanja Boga. To čisto srce odražava u SEBI LJUBAV koju nosimo, a LJUBAV KOJU NOSIMO POKAZUJEMO IZVANA NAJPRIJE U SUSRETU S BLIŽNJIMA: “LJUBAV PREMA BLIŽNJIMA ČISTI TVOJE OČI KAKO BI MOGAO VIDJETI BOGA” (Sveti Augustin, O Evanđelju po Ivanu, 17,8). Drugim riječima, ZA VIDJETI BOGA, ili za GLEDATI- KONTEMPLIRATI BOGA, potrebno je najprije imati OTVORENE OČI ZA POTREBE BLIŽNJIH. U protivnom, u nama se razvija ljubav usmjerena samo nama samima koja nas lako može strovaliti u grijeh, ili postati sterilna i drugima nedodirljiva, što bi nas izoliralo o ljudi. A čovjek sam za sebe ne može živjeti.

 

 

 

LJUBAV KOJA SE DAJE PO ČISTOM SRCU jednaka je GLEDANJU ONOG KOJEG SRCE VOLI. Tako, ako VIDIMO POTREBE BLIŽNJIH, POKAZUJEMO KAKO IH LJUBIMO: “Ljubav ne miruje sve dok NE UGLEDA ONOG KOJEG VOLI. Stoga sveci u ničemu nemaju naknade za svoje trude osim u GLEDANJU BOGA” (Sveti Petar Krizolog, Govor 1477).

 

 

 

Upravo su ti sveci, koji su jedini smiraj imali u gledanju Onog kojeg vole, do tog gledanja dolazili preko bližnjih kojima su iskazivali nježnu ljubav. “Ljubav je blaga, i ne samo što ZNA VIDJETI DRUGOGA U POTREBI, već se OTVARA NJEMU i TRAŽI GA, IDE U SUSRET ONOM KOJEG VOLI. Ljubav se velikodušno daruje (…)” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija 3-11-1980). Ona teži da DA NEŠTO OD SEBE DRUGOME, A NE SAMO DA UZIMA OD DRUGOGA.

 

TRAŽITI BOGA U SVIM STVARIMA

 

 

 

Ipak, tražiti Boga nije moguće samo u ljudima s kojima se susrećemo. Bog je sve stvorio, i možda ćemo prema ljudima imati korektan odnos, ali prema materijlnoj stvarnosti moguće je stvoriti loš odnos koji nas uvodi u grijeh. Ljudi će tada govoriti kako smo dobri, ali što nam treba takvo postupanje. Kazat će kako je šteta da sebe uništavamo, i upravo sličan govor ljudi pokazuje jednu nedostatnost u našem odnosu prema materijlnom.

 

 

 

Stoga, U SVEMU TREBA TRAŽITI BOGA: u svemu treba gledati stvoriti ISPRAVAN ODNOS! Taj se odnos začinje U NAMA, NAJPRIJE U NAŠIM ŽELJAMA, A POTOM SE TO REFLEKTIRA NA SAVJEST u kojoj provjeravmo koliko su te želje ispravne. Ne slušamo li što nam savjest govori o ispravnosti, padamo u grijeh. “Pogledajte dobro o čemu satima RAZMIŠLJATE! Jedni misle o častima, drugi o novcima, treći o uvećanju svojih posjeda. Sve ove stvari stoje nisko pod čovjekom, i kada se duša bavi samo njima, odvaja se od svog prirodnog stanja: kako se ta duša ne može uzdizati sukladno nebeskim željama, NE MOŽE GLEDATI GORE, već je potpu zgrčene žene koja gleda samo u tlo, u zemaljsko” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 31 o Evanđeljima). “Ako se tvoja osjetila bave zemaljskim, nikada nećeš poletjeti tmao gdje su plodovi života uzvišeni” (Sveti Ambrozije, u Catena Aurea, vol. VI., str. 66).

 

 

 

Drugim riječima, ovo RAZMIŠLJANJE O ŽIVOTU je poput DUBLJEG POGLEDA U STVARI: pogleda koji samo traži ISPRAVNO, DOBRO, ČISTO U SVEMU, i ako ne može pronaći takvo što, odmiče se od toga. Tako se ovakav način života, polako pretvara u KONETPLATIVNO ŽIVLJENJE USRED SVIJETA, po kojem čovjek U SVEMU TRAŽI BOGA.

 

 

 

U STVARNOSTI U KOJOJ ŽIVIMO Bog dopušta da ga pronađemo, ali nam se UVIJEK PRIKAZUJE U SJENAMA LJUDI I NAŠEG ODNOSA PREMA NJIMA, U SJENAMA STVARI I NAŠEG ODNOSA PREMA NJIMA. Moramo se NAVIKNUTI GLEDATI U SVJETLO, KAKO BISMO ZNALI GDJE JE SJENA. Moraom u životu kojeg živimo znati gledati sve POZITIVNO, tražiti ono ŠTO JE ISPRAVNO, DOBRO, LJUBEŽLJIVO, kako bismo znali IZA TOG SVJETLA, IZA TIH STVARI, U SJENI TIH STVARI PRONAĆI BOGA! Sjenu može stvoriti samo SVJETLO: “Krist, Krist uskrnuli, naš je suputnik u životu, naš je Prijatelj. On je prijatelj koji se daje vidjeti samo u sjenama, ali čija stvarnost ispunja čitav naš život i stalno nas potiče žudjeti za njegovim društvom” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 116).

 

 

 

Danas Isus o sebi govori kao o SVJETLOSTI KOJA NAM JE POTREBNA DA VIDIMO: “Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane”. Za gledati u sjene koje stvara Svjetlost, potrebno je ŽIVJETI U VJERI, postupati onako kako bi Svjelto želejlo od nas. Za to je potrebno da Svjetlo OSVIJETLI I NAŠU SAVJEST kako bi VIDJELI I SEBE U PRAVOM SVJETLU, onakvi kakvi smo. To ne nužno da ISPRAVLJAMO NAKANE kada griješimo, te da se na ISPRAVAN NAČIN ODNOSIMO PREMA SVIM LJUDIMA, PREMA SVIJETU, u konačnici, PREMA BOGU!

 

 

 

Nećemo imati mira dokle god ne VIDIMO ONOG KOJI NAS VOLI I KOJEG MI VOLIMO. Duša nije zadovoljna dokle god u svojim postupcima ne pronađe Boga. Samo ono što je Bogu ugodno, duši je ugodno i smiruje je, jer “duša koja uistinu ljubi Boga, ne može biti zadovoljna i smirena sve dok doista NE POSJEDUJE BOGA U SEBI. Tako, sve stvari koje NISU BOG, ne samo da je zadovoljavaju takvu dušu, već UVEĆAVAJU U DUŠI ŽUDNJU ZA BOGOM- da DUŠA VIDI BOGA TAKVIM KAKAV JEST” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 6,4).

 

 

 

Naše GLEDANJE BOGA IDE PREKO LJUBAVI, jer “oni koji se VOLE, nastoje učiniti sve kako bi se VIDJELI. Zaljubljeni imaju OČI SAMO ZA LJUBAV” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Informativni list u procesu beatifikacije, str. 5). Stoga, tražiš li Boga u svemu i u svakom čovjeku, i činiš li to preko čsite savjesti, ispravnih nakana u postupanju, uvijek ćeš nastojati tako postupati još više i još bolje. Jer koliko više radiš ispravno tražeći Boga na takav način, sigurno ćeš uvećati u sebi žudnju za Bogom, pa će tvoje postupanje tražiti još više dobra u drugima i u sebi. Kada U SJENAMA LJUDI I STVARI PRONAŠEŠ BOGA, uvijek ćeš tražiti da ga još više i jasnije vidiš. Jer Bog PRIVLAČI svakog koji ga traži.

 

 

 

Stoga će, logičan nastavak tvoga postupanja u svakodnevici, biti jedno obraćanje Bogu u MOLITVI. Ta MOLITVA POSTAT ĆE NOVA POTRAGA ZA BOGOM, i novi pokušaj da se BOGA VIDI u sjenama svoje duše, svojih misli, u konačnici- U SVOJOJ SAVJESTI I ČSITU SRCU.