Iv 13, 16-20

 

Pošto Isus opra noge učenicima, reče im: »Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!« »Ne govorim o svima vama! Ja znam koje izabrah! Ali — neka se ispuni Pismo: Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže. Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam. Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao.«

 

 

 

Evanđelje nas vraća u scenu Posljednje večere u kojoj Isus pere učenicima noge. U tom PRANJU NOGU, vidimo sliku početka jednog doborg poslanja: ČIŠĆENJE OD GRIJEHA, ali jedno ČIŠĆENJE KOJE ČINI BOG, A NE ČOVJEK. Učenici će poslije shvatiti Isusove riječi: “nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!” Ovim riječima poziva svoje apostole da i oni rade isto: OPRAŠTAJU I BUDU UVIJEK SPREMNI DONIJETI OPROŠTNJE OD BOGA SVIM LJUDIMA. Ako je dakle, Gospodin i Bog to učinio njima opravši im noge, trebali bi i oni to činiti po njegovu primjeru: “Primjer vam dadoh da i vi tako činite kao što ja učinih vama. Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla.” POČETAK NAŠEG KRŠĆANSKOG POSLANJA LEŽI U PRAŠTANJU- to je svojevrstan preduvjet kako bismo mogli stalno pristupati ljudima bez ljutnje i bez zamjeranja. Samo tako, kada ljudi shvate da im ne zamjeramo, da smo im prijatelji, možemo Krista dovesti u njihovu blizinu.

 

Osim toga, ovo poslanje možemo razmatrati u svjetlu APOSTOLSKOG POSLANJA. Njima je Isus dao vlast da OPRAŠTAJU GRIJEHE U NJEGOVO IME: “Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao.” Dakle, onaj koji primi riječ koja mu dolazi od apsotola i njihovih nasljednika, prima Sina Božjeg, a tko primi Sina- prima i Oca koji je Sina poslao i koji je izvor sve milosti. Ta MILOST koja se IZLIJEVA IZ SINOVA RANJENA BOKA jest MILOST LJUBAVI KOJOM BOG SPREMNO OPRAŠTA- spremno nas pere od grijeha u sakramentima, napose u sakramentu svete ispovijedi. “Prva korist onih koji vjeruju u Isusa jest PRIMANJE DUHA SVETOGA ZA OPROŠTENJE GRIJEHA” (Sveti AUGUSTIN, O Govoru na Gori,11).

 

Novu zapovijed vam dajem: ljubite jedni druge! Kao što sam ja ljubio vas, i vi tako ljubite jedni druge! Po tom će se prepoznati da ste moji učenici” (Iv 13,34-35). LJUBAV KOJOM NAS BOG LJUBI, koja bi trebala biti primjerom učenicima, jer LJUBAV KOJA JE UVIJEK SPREMAN OPROSTITI. “Gospodine, koliko puta trebam oprostiti svom bratu? (Mt 18,21). Nije Gospodin odredio neki točan broj opraštanja, već je jasno dao do znanja učenicima da moraju opraštati ODMAH I UVIJEK” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom Mateju, 19).

 

Odmah i uvijek- to je uvjet kojim se polako zadobiva puno više od Boga nego što mi dajemo ljudima. Prije svega, ovo je primejr kojim se slijedi Isus u njegovu postupanju, pa se time zadobiva OD ISUSA ONO ŠTO JE ON SPREMNO DAVAO NAMA- MILOST, LJUBAV BOŽJA. “Ništa nas ne čini sličnima Bogu kao je se spremnost na praštanje” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom Mateju, 19).

 

Ne opraštamo li “odmah i uvijek”, počinje se u nama “taložiti” nečiji “dug”. “Kako je jadna ona duša koja ljubomorno čuva vlastiti “popis štete”! (…) S tim nesretnicima nemoguće je živjeti zajedno” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, III-175). Ovaj “popis štete”, odnosno sve ono čime nas je netko povrijedio, može se okrenuti protiv nas, i umjesto da nam pomogne, a sigurno NIKADA NE POMAŽE, učini nas zlovoljnima, turobnima, nezadovoljnima, stalno nas dovodi u sukob s ljudima, stalno prigovaramo, stalno imamo nešto za dodati- jednom riječju postajemo nepodnošljivi! Zapravo uopće ne primjećujemo kako smo postali “teški” ljudima, te kako je ta “lista tuđih uvrijeda” postala teretom koji nas odvaja od Boga.

 

Osjećati se uznemiren ili pogođen nečijim riječima, javlja se u onome koji NEMA SPREMNOSTI ZA OPROSTITI ILI GAJI GNJEV PREMA BLIŽENJMU” (Sveti Dorotej opat, O optuživanju samoga sebe, 7). Nedostatak spremnosti da se oprosti pokazuje kako MI IMAMO NEDOSTATAK U LJUBAVI, i uzalud je drugoga optuživati jer takvo što neće riješiti problem nego ga uvećati, a mi ćemo i dalje UMANJIVATI LJUBAV SPRAM TE OSOBE. Tek stvaranjem takvog stava po kojem ćemo odmah ZABORAVITI I ZANEMARITI TUĐU UVREDU, počinjemo sa OPRAŠTANJEM U SRCU. “Siguran si kako si dobro promislio o razlozima ZA i PROTIV; sigurna si kako je ON SAGRIJEŠIO PROTIV TEBE, A NE TI PROTIV NJEGA. Kažeš li: “potpuno sam siguran”, neka tvoja savjest bude mirna i neka počiva na toj sigurnosti. Ne trebaš onda ići u potragu za sovjim bratom koji te je uvrijedio kako bi ti se on ispričao. DOVOLJNO JE TO ŠTO SI SPREMAN OPROSTITI U SRCU. AKO SI SPREMAN OPROSTITI ODMAH- VEĆ SI OPROSTIO! Ostaje ti još samo jedno: MOLITI SE BOGU ZA SVOGA BRATA KOJI TE JE UVRIJEDIO!(Sveti AUGUSTIN, Govor 211, O bratskoj ljubavi).

 

Ova SPREMNOST DA SE ODMAH OPROSTI u srcu, kako to veli sveti Augustin, pokazuje zapravo kako imamo ljubav za Boga u sebi, te kako imamo udjela u ljubavi Božjoj na čiju priliku postupamo. Onaj koji IMA LJUBAVI ZA BOGA, DJELVAT ĆE ODMAH U SVEMU. Ta SPREMNOST NA DJELOVANJE, ovoga puta pokazana preko SPREMNOSTI DA SE OPRAŠTA ODMAH I UVIJEK, zapravo pokazuje koliko LJUBIMO BOGA. Kaže sveti Franjo Saleški: “Živa i istinska pobožnost pretpostavlja LJUBAV BOŽJU; ili, bolje kazano, to nije drugo nego istinska ljubav Božja (…). Pobožnost nije drugo nego jedna spremnost ili duhovna živost, po kojoj LJUBAV DJELUJE U NAMA i čini da mi po toj ljubavi DJELUJEMO SPREMNO, ODMAH I SA RADOŠĆU” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožan život, 1,1).

 

 

 

Možda bismo to mogli ovako kazati kada je OPRAŠTANJE U PITANJU: biti SPREMAN NA TRENUTNO OPRAŠTANJE, pokazuje kako U NAMA DJELUJE LJUBAV BOŽJA, a kada čovjek djeluje potaknut ljubavlju Božjom, onda u sebi ne nakuplja gorčinu zbog nečijeg “duga u ljubavi” već SAM U SEBI ODMAH POKRIVA TAJ DUG S LJUBAVLJU KOJA JE U NJEMU SAMOME. Na taj način, živimo “bez dugova drugih ljudi”, i preko ljubavi kojom pokirvamo tuđe uvrede, tuđa dugovanja, mi rastemo u ljubavi, i ispunjamo se RADOŠĆU. Onaj koji DJELUJE S LJUBAVLJU, ČINI TO UVIJEK RADOSNO.

 

 

 

Onaj koji prakticira milosrđe, veli Apostol, neka to čini radosno”: ta spremnost i uglađena ljubav udvostručit će i ono što ćemo primiti od Boga po davanju svoje ljubavi drugima. Jer ono što se daje zlovoljno ili se čini na silu i bez radosti, nije nikome drago ni prihvatljivo” (Sveti Grgur Nazijanski, Obrazlaganje 14, o ljubavi prema siromašnima).

 

 

 

Za takvo što nekada je potrebno učiniti jedna dodatan napor, jednu MALU BORBU SA SAMIM SOBOM. Nekada je za spremno opraštanje potrebno PREŠUTJETI ŠTOŠTA i “PRELOMITI TO U SEBI” KAKO BI SE LAKŠE SHVATILO DA NIJEDNA UVRIJEDA PREMA MENI NIJE TAKO DARMATIČNA DA JE NE BI TREBALO OPROSTITI. Na taj se način, preko jedne tihe nutarnje borbe, stvara u sebi STAV SPREMNOSTI DA SE OPROSTI ODMAH I UVIJEK. Taj stav ne treba se izražavati riječima- dosta je nastaviti razgovor dalje, promijeniti temu bez ljutnje, odmahnuti rukom kao da ništa nije bilo, nasmijati se, ne biti zajedljiv u komentarima,...

 

 

 

Ovu potrebu borbe u svojoj duši kako bi se polako utaborila u nama ova krijepost spremnosti u opraštanju preko koje se polako stiže do MIRA I RADOSTI U DUŠI, opisuje ukratko sveti Josemaria: “Bez borbe ne može se pobijediti; bez pobjede ne zadobiva se mir. Bez mira, ljudska radost samo je jedna prividna radost, lažna, sterilna, koja u ničemu ne pomaže ljudima, kako u djelima, tako ni u ljubavi, ni u pravednosti, ni u opraštanju, ni u milosrđu, niti u služenju Bogu” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 82).