Dj 14, 21b-27

 

U one dane: Vratiše se Pavao i Barnaba u Listru, u Ikonij i u Antiohiju. Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali. Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. U Pergi navijestiše riječ pa siđu u Ataliju. Odande pak odjedriše u Antiohiju, odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj za djelo koje izvršiše. Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.

 

 

Pavao i Barnbaba neumorno propovijedaju među poganima u krajevima Male Azije, šireći tako, i organizirajući mladu Crkvu, među ljudima koji o vjeri uglavnom nisu imali nekih jasnih predodžbi. Nije to širenje Crkve išlo lako. Netom prije ovih putovanja, Pavao je bio kamenovan, ali je preživio. Kamenovali us ga židovi koji su iz Antiohije i Ikonija došli. Ostavili su ga izvan gradskih zidina misleći da je mrtav, ali su se prevarili.

 

 

Ovo podsjeća na početak širenja Riječi Božje kada su Stjepana kamenovali u Jeruzalemu. I podsjeća kako to širenje nikada ne ide bez križa: “Križ, posao, nevolje- sve ćeš to imati dokle god siživ. Upravo tim je putem išao i Krist, a učenik nije viši od učitelja” (Sveti Josemaria Escriva de Blalguer, Put, br. 699). Upravo na takav su apostolat pripremali Pavao i Barnaba svoje učenike: “Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.

 

 

U tekstu nalazimo i korijene prve organizacije unutar mlade Crkve: “Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali.” Pavao i Barnaba nisu za sobom ostavljali nered i dubioze, već su polako organizirali život u Crkvi koji se množio oko STARJEŠINA. Nešto poslije, u Poslanici Timoteju piše o životu u Crkvi slijedeće: “2Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, 3ne vinu sklon, ne nasilan, nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; 4da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – 5a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju?” (Tim 3,2-5). Sada kao voditelja zajednice spominje NADGLEDNIKA.

 

 

Upravo ove dvije riječi otkrivaju kako se oblikovala prva Crkva. To nije bilo nešto amorfno, već organizirano, formirano svezom ljubavi oko nadglednika i starješina. Riječ NADGLEDNIci na grčkom se iznosi kao EPISKOPOI, što odgovara istočnjačkoj veziji BISKUPA: EPISKOP. U slobodnom prijevodu, to bi bio onaj koji “gleda uokolo” ili NADGLEDA. Ovo su bili službenici koji su primili ZADAĆU POUČAVANJA I SVJEDOČENJA ŽIVOTOM ZA KRISTA. U nastavku ove poslanice Timoteju, govori se i o ĐAKONIMA (DIAKONOI), odnosno službenicima čija je služba ovisna o episkopima, tako da je đakon bio “onaj koji pomaže” ili sluga.

 

 

U današnjem čitanju nalazimo STARJEŠINE koji su dobivali zaduženje da paze i uprave nekom zajednicom vjernika. Starješina je prijevod grčke riječi PREZBYTEROI, odnosno PREZBITER u slobodnom prijevodu, što bi odgovaralo današnjem SVEĆENIKU. Tako, vidimo kako Pavao i Barnaba PRENOSE ODREĐENE OVLASTI NA PREZBITERE ZAJEDNICE kako bi u njihovoj odsutnosti upravili tom zajednicom.

 

 

U počecima je ovo imalo za svrhu napraviti razliku od SVEĆENIKA koji su upravljali poganskim zajednicama (HIEREUS) ili židovskim (KOHEN). Zapravo, samo korištenje imena PREZBITER, nije imalo nikave religiozne odrednice, odnosno u grčkom ambijentu, to nije odavalo pripadnost nijednoj religioznoj zajednici. Tako se, malo po malo, prva Crkva počela formirati u sebi razlikujući se od svega do tada poznatog unutar religijskog prostora staroga svijeta. To je jedna posve NOVA tvorevina do tada nepoznata.

 

 

 

Ps 145, 8-13b

 

Pripjev:

 

Blagoslivljat ću dovijeka ime tvoje, Bože, kralju moj!

 

Milostiv je i milosrdan Gospodin, spor na srdžbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim. Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja i tvoji sveti nek te blagoslivlju! Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva, neka o sili tvojoj govore. Nek objave ljudskoj djeci silu tvoju i slavu divnoga kraljevstva tvoga. Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno, tvoja vladavina za sva pokoljenja.

 

 

Otk 21, 1-5a

 

Ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: »Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.« Tada onaj što sjedi na prijestolju reče: »Evo, sve činim novo!«

 

 

Crkva, o kojoj je pisano u prvom čitanju, NOVA JE STVARNOST NASTALA OD BOGA: to je ono što Ivan vidi u svojim vizijama. On vidi “novo nebo i novu zemlju”, vidi “sveti grad, novi Jeruzalem” koji “silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža”. Upravo to jest CRKVA. To je NOVI ŽIVOTNI PROSTOR svih onih koji su vođeni RIJEČJU BOŽJOM u svojoj svakodnevici

 

 

Ova se vizija približava onom što je vidio prorok Ezekijel kada govori o NOVOM JERUZALEMU i BUDUĆEM HRAMU, ali nije riječ o ljudskoj tvorevini, već nečem što je STVORIO BOG ZA ONE KOJI SE SPASITI ŽELE. To je novo TIJELO ZA LJUDSKOST KOJA ŽUDI ZA KRISTOM, ZA BOGOM.

 

 

Tako Crkvu i shvaćamo: kao TIJELO KOJEM JE GLAVA KRIST- kao TIJELO KRISTOVO!

 

 

Ova stvarnost, kako pojašanjava II. Vatikanski Koncil, već biva prisutna na zemlji u jednom svom obliku kao kraljevstvo nebesko: “(...) kraljevstvo je već otajstveno prisutno na našoj žemlji; kada dođe Gospodin, ispunit će se u svom savršenstvu” (Gaudium et Spes, br.39).

 

 

Zapravo, sve što u Knjizi Otkrivenja piše, upućuje na CRKVU koja živi kao Zaručnica od Zaručnika: živi od Zaručnikove Ljubavi, od Duha Svetoga koji daje život Zaručnici, koji U ZARUČNICI POVEZUJE U JEDNO, SVEZOM LJUBAVI, SVU LJUDSKOST ZARUČNICE. To jest, Duh Sveti je onaj koji u jedno sa Kristom unutar Crkve povezuje sve ljude, sve vjernike. Tako će BOG PREBIVATI TRAJNO U ZAJEDNICI VJERNIKA I KRIJEPITI IH SVOJIM DUHOM SVETIM: “Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.

 

 

Ta stvarnost Crke treba nas dovesti do Posljednjeg Suda, u kojem će se IZVRŠITI SVA PRAVEDNOST. Pravednost je preduvjet mirna života čovjeka. Ona često briše boli povrijeđenim ljudima, ali i sama zna povrijediti. Pravednost Posljednjeg Suda, nastavak je PROSLAVE BOGA koji je pokazao kako se PRAVEDNA TRPI U SADAŠNJEM ŽIVOTU, ALI SE DOBIVA NAGRADA ZA PRAVEDNOST U BUDUĆEM ŽIVOTU; tamo gdje će jedina pravednost biti Božja. Bog će biti taj koji će uspostaviti pravednost i koji će, onima koji su trpjeli otrti “svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.

 

 

 

Iv 13, 31-33a.34-35

 

Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«

 

 

 

UVOD

 

Na početku današenjeg nalazimo scenu u kojoj ISUS HRANI JUDU. U onom trenutku, za apostole je to bila normalna stvar, ali ova scena dobiva naglasak tek kada se otkrije kako je Juda izdao Gospodina. Tada se shvaća kako je Isus jednom jednostavnom gestom, potvrdio ono što je rekao o ljubavi prema neprijateljima: “ljubite svoje neprijatelje”, jer ako ljubite one koji vas ljube, ne činite ništa posebno. To čine i pogani, jer od tih ljudi dobivaju zauzvrat istu ili veću ljubav. No, ljubite li one koji vas mrze, koji vrebaju na vas, onda je vaša plaća velika kod Boga, jer samo Bog može platiti umjesto neprijatelja.

 

Isus pokazuje Judi svoju privrženost premda zna kako će ga ovaj izdati. Nama tako daje PRIMJER kako treba ljubiti druge: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” Riječ je o potpunoj ljubavi koja ništa ne traži za sebe.

 

 

 

IMITIRATI KRISTA U LJUBAVI I PRAVEDNOSTI

 

Ovo evanđelje tako otvara pitanje IMITIRANJA KRISTA U ISKAZIVANJU LJUBAVI: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.” Ovo je nova zapovijed koja od nas zahtijeva da SE DO KRAJA LJUBIMO, BEZ ZADRŠKE. Problem ovakvog iskazivanja ljubavi leži u činjenici da ljudi nama NE UZVRAĆAJU NA TAKVU LJUBAV, a to nam nije lako prihvatiti. Sve ovo djeluje NEPRAVEDNO: vi se dajete do kraja, a vama nitko zauzvrat ne daje ništa! Upravo zato Gospodin koristi LJUBAV PREMA JUDI KOJI ĆE GA IZDATI NA SMRT, kako bi pokazao novu ljubav, ali i novu PRAVEDNOST.

 

Ovakvo iskazivanje ljubavi NE IDE BEZ VJERE U BOGA, koji NADOMJEŠTA ONO ŠTO LJUDI NE DAJU ZAUZVRAT. Teško je bez Božje pomoći imitirati Isusovu ljubav. No,promislimo li malo bolje, shvatit ćemo kako se slično događa i s nama. ČESTO BOGU NE UZVRAĆAMO NA LJUBAV. Ranjavamo ga grijesima, odmičemo se od njega kada nam sve ide od ruke i radimo kako je nas volja. Nije rijetkost da i mi ljudima ne uzvraćamo na ljubav. U tim situacijama, BOG PONOVO IDE NA KRIŽ KAKO BI SVOJOM LJUBAVLJU NADOKNADIO NAŠE NEDOSTATKE U LJUBAVI. On radi NADOKNADU nedostatne ljubavi u dušama onih koji ne primaju zasluženi uzvrat u ljubavi. Na taj način, BOG USPOSTAVLJA JEDNU NOVU PRAVEDNOST KOJA POČIVA NA LJUBAVI.

 

 

 

NEPRAVEDNOST

 

Govoreći o pravednosti, čini se kao da bolje prolaze nepravedni. Ide im sve u životu i ne brinu se za druge ljude niti za posljedice svojih postupaka. Zanimaju se samo za sebe i svoje potrebe. Kasnije, kada postanu moćni, počinju se brinuti o drugima, prije svega o svojoj rodbini, UHLJEBLJUJU IH, i tako sebe prikazuju kao dobrotovre. No do tog “dobrotvorstva” došli su preko VELIKIH NEPRAVDI UČENJIH MNOGIMA.

 

Koliko su samo ljudi prevarili u poslovima!? Kolikima nisu isplatili zaslužene plaće!? Kolikima nisu upisivali radni staž ili ih ne bi prijavljivali za socijalno, zdravstveno i mirovinsko?! Koliko je ljudi zbog njih izgubilo posao jer su gurali nekog svoga mimo svih natječaja!? Koliko li su samo mita primili za pomoći nekome?! Koliko su puta koristili javna sredstva za svoje nečasne poslove?! Koliko su samo puta nečasno varali u poslovanju partnere?! Koliko su puta tjerali ljude plašeći ih gubitkom posla na nečasne radnje?! Mogli bismo nabrajati beskonačno. Izgleda da se isplati biti nepravedan.

 

Naravno da nije tako. Ovakva nepravda uvijek se izgrađuje NA NEČIJOJ ŠTETI. Uvijek je usmjerena čovjeku ili društvu. U konačnici, ovakvo postupanje koje ŠTETI ČOVJEKU, pokazuje kako se IZA NEPRAVDE KRIJE SILAN NEDOSTATAK U LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU. Vidite kako PRAVEDNOST IMA VEZE S LJUBAVI: BEZ LJUBAVI PRAVEDNOST NIJE MOGUĆA.

 

 

 

PRAVEDNOST

 

PRAVDA je osnovno načelo postojanja SUŽIVOTA LJUDI KAO I LJUDSKIH ZAJEDNICA, DRUŠTVA I NARODA” (Sveti Ivan Pavao II, Opća Audijencija,08-11-1978). Pravednost se tiče SVIH NAŠIH ODNOSA SA LJUDIMA U DRUŠTVU i ono treba biti uspostavljeno kako bi postojao RED koji će OSIGURATI DA SVAK DOBIJE U DRUŠTVU ONO ŠTO MU PRIPADA.

 

Ono što je bitno za razumjeti jest kako NISU ZAKON TEMELJ PRAVEDNOSTI U JEDNOM DRUŠTVU VEĆ OSOBE: “Osobe stvaraju u društvu pravdu ili nepravdu, pogotovo one osobe koje IMAJU VEĆU ODGOVORNOST” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, III- 192). Pa, ako su osobe ključne za pravednost, onda zakoni kojima se ta pravednost ostvaruje moraju biti utemeljeni na LJUBAVI koja je odraz brige za SVE LJUDE.

 

Ipak, o pravednosti nije dovoljno razmišljati na socijalnoj razini, jer se time neće ništa dobiti po pitanju pravednosti. PRAVEDNOST JE STVAR STAVA SVAKOG POJEDINCA- to je stvar čovjekove ljubavi prema čovjeku. Želimo li da pravda zavlada u nekom društvu TREBAMO POČETI OD SEBE. “Neka svatko od nas počne biti pravedan na ove tri razine: prema onima s kojima smo svakodnevno povezani, prema onima koji ovise o nama i prema društvu čiji smo dio. Ovo je prva moralna obaveza pravde; biti pravedan u svakom vidu svoga života: živjeti ČESTITO I POŠTENO, BITI PRAVEDAN PREMA OBITELJI, PREMA SUSJEDU, …. DRŽAVI” (Isto, str. 192). To nije moguće bez vlastitog napora koji nas potiče da se upinjemo svakom dati ono što mu pripada- ONO ŠTO JE PRAVO I VIŠE OD TOGA.

 

 

 

KRŠĆANSKA PRAVEDNOST: ISPRAVLJANJE NEPRAVDE LJUBAVLJU

 

Naša svakodnevica mjesto je našeg apostolata, to je mejsto u kojem trebamo susresti Boga u raznim situacijama. Na žalost, često se suočavamo s nepravdama koje se čine ne samo nama, već i drugim ljudima. Vidimo kako NEPRAVDA predstavlja jedno ZLO za čovjeka. I u tome NITKO PAMETAN NE MOŽE PREPOZNATI PRST BOŽJI. Ono što nepravda ostavlja iza sebe jesu RAŽALOŠĆENE I NEUTJEŠNE DUŠE koje su ranjene postupanjem drugih ljudi. Iza počinjene nepravde ostaje GORČINA U DUŠI, BOL, nekada se uzburka BIJES. I sve nepravedne situacije su bile osnovica za bune, ratove, revolucije. To nije kršćanski način postupanja u nepravdi. Mi nismo pozvani UBIJATI RADI USPOSTAVE PRAVEDNOSTI premda dijelimo NESTRPLJIVOST DA SE PRAVDA USPOSTAVI zajedno sa drugim ljudima.

 

Kršćanin nastoji ISPRAVITI NEPRAVDU IZ LJUBAVI PREMA KRISTU, jer nam je dao takvu zapovijed: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.” I mi bismo često puta trebali “umočiti kruh u vino i dati ga Judi”. To umakanje kruha u vino i davanje da se to blaguje, gesta je VELIKE LJUBAVI prema nekome tko ne čini dobro. Drugi riječima, mi se trebamo s LJUBAVLJU POSTAVITI USRED NAJVEĆIH NEPRAVDI KOJE SE ČINE LJUDIMA I NAMA SAMIMA. Ondje gdje ZAKON NIJE DOVOLJNO SNAŽAN DA USPOSTAVI RED, GDJE GA NIJE MOGUĆE SPROVESTI, mi se vodimo jedino ZAKONOM LJUBAVI koji nas potiče LJUBITI NEPRIJATELJE.

 

Mi možda nećemo PROMIJENITI SVIJET tim jednim malim činom ljubavi, ali, ako rekosmo da se pravednost uspostavlja “od čovjeka do čovjeka”, DOPRINIJET ĆEMO UPOSTAVI NOVE PRAVEDNOSTI KOJA POČIVA NA SRCU ČOVJEKA, koja se vodi ljubavlju.

 

I dok nepravda za sobom ostavlja ogorčenja i tugu u srcima, PRAVEDNOST DONOSI RADOST I LJUBAV. Pravedan nije onaj koji slijepo poštuje zakon, jer vidimo kako se i zakon može iskoristiti da se nekome nanese velika nepravda. Pravedan je onaj koji iza sebe ostavlja LJUBAV I RADOST, A NE POPUŠTA NEPRAVDI TAMO GDJE JE NALAZI, obično u sredini u kojoj živi sa svojom obitelji.

 

 

 

EPIKEJA: LJUBAV I RAZBORITOST IZNAD ZAKONA

 

Shvatimo li kako je GOSPODIN PRISUTAN U SVAKOM KOJI TRPI, razumjet ćemo i govor o LJUBAVI KOJA NAS POTIČE DA BUDEMO PRAVEDNI PREMA SVIMA. Niti postoji ljubav bez pravednosti, niti pravednost bez ljubavi. Na nama je da U SVAKOM ČOVJEKU GLEDAMO KRISTA, kako bismo mogli imitirati njegovu ljubav kojom ćemo često NADOMJEŠTATI NEPRAVDU UČINJENU LJUDIMA.

 

BLIŽNJI JE MOJ DRUGI KRIST, pa kada radim nepravdu bližnejmu, radim je i Gospodinu. Stoga, vršenje PRAVDE DOVODI NAS U TRAJAN SUSRET S KRISTOM. Tako, ČINITI PRAVEDNOST ČOVJEKU, ZNAČI PREPOZNATI DA JE BOG PRISUTAN U NJEMU!

 

Ovo je više nego dovoljan razlog da SVOJOM LJUBAVLJU NADOMJEŠTAMO ONE NEDOSTATKE U LJUBAVI KOJE DOĐU NEPRAVEDNIM POSTUPANJEM. Ljubav je ta koja NADILAZI ONO ZLO KOJE NEPRAVDA DONESE.

 

Postoji princip EPIKEJE, jedne pravedne razboritosti u primjeni zakona koja osigruava da se TUMAČIT ZAKON GLAVOM ZAKONODAVCA, jer nijedan zakonodavac ne misli o pravednosti kada zakon donosi. Toma Akvinski govori kako je epikeja krijepost koja znamarujući slovo zakona, slijedi ono što diktiraju pravedni razum i opće dobro; ona se ne opire strogosti zakona, budući da vodi do istinski strogog izvršenja zakona onda kada je to potrebno. U tom smislu epikeja ne umanjuje snagu zakona, već upravo suprotno, pomaže dublje shvatiti njegov smisao i primjeniti ga ispravno, te u potpunosti provoditi zakonodavčevu volju.

 

Više je nego jasno kako se ZAKON NEKADA ZLORABI, i uvijek postoji netko tko će iskoristiti zakon za vlastiti probitak. Istovremeno će NA LEGALAN NAČIN GURNUTI DRUGE U BIJEDU. Tu stoga primjenjujemo princip epikeje: EPIKEJA ŠTITI DOBRO, A NE ČINI IZNIMKU.

 

Ona osigurava da se zakon PRAVEDNO PRIMJENI NA SVE LJUDE, i unatoč tome što epikeja djeluje kao ne izvršavanje zakonskih odredbi, ona zapravo štiti ono što jest zadatak zakona: ŠTITI DOBRO I ISTINU koju ponekad izvršitelji zakona zaobilaze poštujući zakon.

 

Sva nepravda dolazi od zlorabljenja zakona koji se koristi kako bi se priskrbila sebi korist na štetu općeg dobra ili dobra drugih, te na štetu istine. Epikeja zaobilazi zakon u trenucima u kojima zakon ne može efikasno štiti dobro i istinu, samo kako bi učinila ono u čemu je zakon “zaobiđen”, jer i najveće pravo može lako dovesti do nepravde u nekoj situaciji.

 

U tom smislu, EPIKEJA NIJE IZNIMKA, VEĆ ZADAĆA ZA SVAKOG KRŠĆANINA; epikeja nije revolucionarno sredstvo, niti je krajnje rješenje u nekim situacijama; to nije pravo da se odlučuje neovisno, već je to zadaća svakog normalnog i zrelog kršćanina. Zakon pomaže Boga pronaći u vremenu u kojem živimo- SADA. Stoga, kada se zakon okamenjuje ili zaobilazi, NE PRONALAZI BOGA U SVOJEM OKRUŽENJU- NE PRONALAZI GA SADA. Epikeja štiti zakon od slijepog izvršavanja i od zaobilaženja, ona bježi od krutog izvršavnja zakona i pravila, samo kako se NE BI IZGUBIO DUH MILOSRĐA I RAZBORITOSTI. Ona dopušta da korijeni zakona rastu prema najdubljem dijelu naše duše, u savjesti, u kojoj će pronaći Boga, u kojoj će Duh Sveti tumačiti.

 

U tom je smislu EPIKEJA KAO POMOĆ OD DUHA SVETOGA, jer Duh Sveti koji je sama Ljubav, pomaže pronaći izgubljenu ljubav zakona, pomaže pronaći dublji smisao zakona koji je izgubljen u nastojanjima da se zakon iskoristi samo za sebe. Valja naglasiti kako DUH SVETI GOVORI PREKO ZAKONA I PREKO EPIKEJE, i stalno nam sugerira u savjesti ono uz što bi srce trebalo prijanjati.

 

 

 

Kako dakle postupati da bi kraljevstvo nebesko, već sada po našim životima počelo nicati na zemlji? Kako sve činiti novo? Kako nadoknađivati štetu nastalu nepravdama? Mi ne posežemo za revolucijama, jer one donose samo žrtve i nikakvu pravednost. Na nama je da pravedno postupanje najprije formiramo U SEBI, a početak takva postupanja nalazimo u OPRAŠTANJU: da svojim životom preko opraštanja nadoknađujemo štetu, da nadilazimo nepravde poštenjem i samo gledamo unaprijed. Pored toga, od nas se traži da poštujemo zakon, ali da razborito postupamo u situacijama kada zakon ne dopridonosi dobru čovjeka, ili kada ga netko koristi za vlastiti probitak čineći pri tom nepravdu drugim ljudima. U takvim situacijama moramo staviti ČOVJEKA I NJEGOVO DOBRO IZNAD TAKVOG ZAKONA.

 

 

Pravedno postupanje tako postaje ODRAZ LJUBAVI U NAMA i upravlja nas Bogu.