Iv14, 21-26

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.« Kaže mu Juda, ne Iškariotski: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«

 

 

 

Danas Gospodin svojim riječima poučava kako će apostolima poslati TREĆU BOŽANSKU OSOBU koja će im pomagati u svemu. “Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.” Onaj koji Iusove zapovijedi čuva jest osoba koja ih VRŠI U SVOM ŽIVOTU, PRIMJENJUJE IH NA SEBI. Time na djelatan način pokazuje svoju ljubav prema Bogu. Prava ljubav se očituje DJELIMA. Kaže o tome Sveti Ivan Zlatousti: “Ovo je istina o pravoj ljubavi: SLUŠATI I VJEROVATI ONOME KOJEGA LJUBIŠ” (In Ioannem 74).

 

 

 

Isus, dajući nam zapovijedi ljubavi zapravo želi da MI SHVATIMO BOŽJU LJUBAV PREMA NAMA; želi da se Božja ljubav OČITUJE NAMA (i njemu se očitovati) po našoj ljubavi prema Bogu koja će se vidjeti po našim postupcima. No mi se često osjećamo napušteni od Boga premda nas On nikada ne napušta. Taj osjećaj napuštenosti nije stvar Boga već stvar nas samih. BOG ČOVJEKA NIKADA NE NAPUŠTA, VEĆ SE ČOVJEK OD BOGA UDALJAVA SVOJIH GREŠNIM ŽIVOTOM. U tom smislu Bog se U NAMA, U NAŠOJ DUŠI uvijek ponaša kao “DRAGI GOST” koji neće protiv želja domaćina, koji neće govoriti ako domaćin buči, koji neće učiniti ništa ako to nije po volji domaćina.

 

 

 

Ova BOŽJA PRISUTNOST U ŽIVOTU ČOVJEKA za Židove je bila jedna novost. Učenici je nisu razumjeli, jer su Židovi držali kako će se Bog preko Mesije objaviti CIJELOM SVIJETU KAO KRALJ I SPASITELJ. Apostoli sada Isusa shvaćaju drugačije; čini im se kako su ove riječi upućene samo njima, samo onima koji Isusa ljube I poznaju: “Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?” u Starom Zavjetu Bog se objavljivao na razne načine. Uvijek je obećavao kako će ŽIVJETI MEĐU SVOJIM NARODOM. To obećanje ispunjao je na razne načine. No Židovi su svoj dio saveza loše ispunjali; zapovijedi nisu čuvali, I Bog je polako za njih postao “nedohvatljiv”. Kao da je zašutio.

 

 

 

Sada Isus najavljuje NOVU BOŽJU PRISUTNOST U SVAKOM ČOVJEKU KOJI BOGA LJUBI I KOJA JE U MILOSTI. Tu MILOST primamo krštenjem kada u dušu ulazi Presveto Trojstvo, a prisutnost Trojstva u duši nama je razumljiva po LJUBAVI. Sveti Ivan od Križa objašnjava: “Što više od ovoga želiš dušo? I što više tražiš izvan sebe kada u sebi imaš svoje bogatstvo, svoje uživanje, svoje zadovoljstvo (…), to jest Ljubljenoga koga želiš I žudiš? Uživaj I veseli se s Njime u unutarnjoj sabranosti jer ga imaš tako blizu” (Duhovni spjev, kitica 1).

 

 

 

Ova prisutnost Boga u duši očituje se po DUHU SVETOM, Trećoj božanskoj osobi, koju nazivamo I LJUBAV. Duh Sveti je LJUBAV BOGA OCA I SINA koja se izlijeva na nas po milosti. Njega Gospodin danas naziva BRANITELJ: “To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh”. Ovaj naziv BRANITELJ prijevod je grčke riječi PARAKLETOS. U originalu ova riječ znači POZVAN JEDNOME (pozvan u zajedništvo, biti zajedno s nekim) s ciljem da toga UTJEŠI, BRANI, ZAŠTITI,... Odatle dolaze ostali nazivi koji se primjenjuju na Duha Svetoga: BRANITELJ, TJEŠITELJ, ZAGOVARATELJ, ODVJETNIK,.... Dakle, Duh Sveti doći će Apostolima kada Gospodin ode na Nebo.

 

 

 

Ova pristunost Boga preko Branitelja zapravo predstavlja jednu novu teofaniju, objavu Boga po kojoj se BOG DA UPOZNATI ONOME KOJI LJUBI I ČUVA ISUSOVE ZAPOVIJEDI, KOJI SLUŠA NJEGOVU RIJEČ, A TA JE RIJEČ JEDNAKO RIJEČ BOGA OCA, KOJI TU RIJEČ VRŠI U SVOM ŽIVOTU.

 

 

 

Ovdje je riječ o jednom novom prisustvu Bog U DUŠI ČOVJEKA, što u teologiji nazivamo INHABITACIJA: STANOVANJE PRESVETOG TROJSTVA U DUŠI koju prepoznajemo po djelovanju DUHA SVETOGA. Tako zapravo postajemo HRAM DUHA SVETOGA kako kaže Pavao, jer On u nama prebiva. Bog nam šalje sebe ponovo u nas kako bi nas na poseban način pomagao u životu. On je INSPIRATOR, onaj koji NADAHNJUJE DA ČINIMO DOBRE I ISPRAVNE STVARI, DA LJUBIMO VIŠE BLIŽNJE I ČVRTVO PRIJANJAMO UZ RIJEČ BOŽJU U SVEMU. Stoga ga nigdje I ne možemo naći nego U SEBI. Blažena Elizabeta od Trojstav ovo prebivanje Boga u nama doživljava ovako: “To je jedan san koji prosvjetljuje cijeli moj život pretvarajući ga u raj nebeski kojeg očekujemo” (Epistula 1906).

 

 

 

Za shvatiti Isusove riječi o djelovanju Duha Svetoga prisjetimo se ovog stiha evanđelja: “poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh”. Ovdje Gospodin govori kako ćemo njegove riječi pronalazi u sebi pomoću Duha Branitelja. On će nas POUČAVATI, USMEJRAVATI U ODLUKAMA. Dakle, morat ćemo ga pronalaziti u MISLIMA. Isto vrijedi za drugi dio rečenice u kojoj se kaže kako će nam DOZIVATI U PAMET sve što je Isus govorio. Ovaj izraz “dozivati u pamet” u Neovulgati nalazimo kao SUGGERET, što bi u slobodnom prijevodu bilo SUGERIRATI, SAVJETOVATI, DATI NEKU UPUTU, OBRATITI POZORNOST NA NEŠTO ŠTO NE PRIMJEĆUJEMO,... Drugim riječima, Duh Sveti prije svega vodi čovjeka u svakodnevici do BOLJEG SHVAĆANJA VLASTITIH POSTUPAKA U SVJETLU ISUSOVIH RIJEČI. U tom smislu On će stalno dozivati u pamet ono “Isusovo” što naše djelovanje uskladiti s Gospodinovim zapovijedima ili riječima. S druge strane PODSJEĆAT će nas na Isusov primjer I POUČAVATI kako da taj primjer slijedimo.

 

 

 

Rekosmo kako Duh Sveti prije svega upire u naše misli. Dakle U MISLIMA TREBA RAZABRATI ŠTO JE OD BOGA, ŠTO JE OD DUHA SVETOGA. Naša je duša puna svakojakih misli od kojih su mnoge takve da nas RASTRESAJU ILI UZNEMIRUJU tako da ne možemo funkcionirati često onako kako bismo htjeli. Stoga, za RAZABIRANJE BOŽJIH POTICAJA U SEBI, potrebno je najprije SABRATI SE.

 

 

 

Sveti Grgur Veliki poučava: “Ako se naš razum rasipa u sjetilnim slikama, nikada neće biti sposoban razmatrati sebe, niti narav duše, jer je zaslijepljen tolikim zaprijekama koliko je misli što ga privlače I vode. Stoga je prvi stupanj da bi duša razmatrala nevidljivu Božju narav- SABRATI SE U SAMOME SEBI” (Homilije o proroku Ezekijelu).

 

 

 

Za postići ovu sabranost duše neki ljudi bježe iz svijeta, povlače se u osamu. Ipak, od VEĆINE LJUDI BOG TO NE ZAHTIJEVA. Od očeva I majki, mladića I djevojaka, radnika I studenata, traži se da BOGA SUSRETNU U SVOJIM POSLOVIMA. Za takav susret potrebna je sabranost koja se potiže mali dnevnim MRTVLJENJIMA. MRTVIMO MISLI ILI MAŠTU oslobađajući je uzaludnih misli koje nam pozornost skreću od Boga I od važni stvari; MRTVIMO PAMĆENJE odbacujući sve štonas navodi na grijeh udaljavajući nas od Boga; MRTVIMO VOLJU radeći dužnosti koje su nam povjerene, pa makar I malene, izvršavajući I zdušno.

 

 

 

SABRATI SE znači UJEDINITI RASTAVLJENO, ponovo uspostaviti unutarnji izgubljeni red, izbječi rasipanje osjetila I moći čak I u stvarima koje su po sebi dobre ili neutralne, staviti Boa kao cilj nakane u onoe što činimo ili namjeravamo”(F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 200).

 

 

 

Suprotno unutarnjoj sabranosti su RASTRESENOST I LAKOMISLENOST. Osjetila I moći zasutavljaju se da se napoje u svakoj lokvi na putu, a kao posljedica toga, osoba korača bez čvrstoće, pažnja se rastresa, volja je pospana, a požuda budna” (Sveti Josemaria Escriva, Put, 375).

 

 

 

U mjeri u kojoj očistimo svoje srce I svoj pogled, u mjeri u kojoj uz Božju pomoć postignemo sabranost koja znači bogatstvo I unutarnju puninu, naša će duša žudjeti za Bogom – kao što košuta žudi za izvor vodom (Ps 42,2)” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 200).