Iv 17, 20-26

 

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:  »Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.

 Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«

 

UVOD

 Današnje evanđelje dio je velikosvećenićke molitve Isusa Krista, koja je ujedno i oproštaj od svojih učenika na zemlji u kojoj se Sin moli Ocu i svaku molbu započinje sa: “Oče sveti (…) Oče pravedni (…) Oče”. Govori o Osobi koju DOBRO POZNAJE, S KOJOM JE SLJUBLJEN POSVE I S KOJOM ŽIVI KAO JEDNO. Stoga moli Oca da apostole učini sljubljenima među sobom, da budu KAO JEDNO: “da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio”.

To jedinstvo s Bogom Ocem ide preko Sina: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta”, pa Isus traži da SVI BUDU GDJE JE ON i da GLEDAJU ISUSOVU SLAVU. Gledati Isusovu slavu? Što bi to značilo?

 

GLEDATI SLAVU ISUSOVU

U prvom smo čitanju slušali kako Stjepna pun Duha Svetoga, pred smrt vidi OTVORENO NEBO I SINA ČOVJEČJEG KAKO SJEDI S DESNA BOGU OCU. U ovom se GLEDANJU BOGA ispunja sva težnja pravovjernog židova koji drži za cilj svoga života GLEDATI BOGA. Gledanje Boga isto je kao i glednaje njegove SLAVE. Ovdje se povlači istoznačnica BOG-SLAVA, stoga postoji logički slijed GLEDANJA: gledati ISUSA- isto je što i gledati NJEGOVU SLAVU; ISUSOVA SLAVA je isto što i SLAVA BOGA: GLEDATI SLAVU BOGA- isto je što i gledati BOGA.

 

Kada se opraštao od učenika uvijek se u njegovim govorima pronalazi jedna napetost između ovoga što živi sada s učenicima i buduće slave. Za BUDUĆU SLAVU potrebno mu je PRETRPJETI: proći kroz MUKU. “Tako Isus opisuje muku kao ODLAZAK koji vodi novom i ispunjenijem DOLASKU, kao jedan -BITI NA PUTU- za koji učenici već znaju” (Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Verbum, Split, 2005, str, 11). Ovaj ODLAZAK je zbunjujući za apostole, stoga Toma pita kamo ide, a Isus jasno označava CILJ: BOG OTAC: “Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni”. Na te riječi Filip taži da im POKAŽE OCA- da ga mogu GLEDATI, a Isus odgovara: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (Iv 14,2-9). Ovim mu riječima jasno daje do znanja da GLEDATI ISUSA- ZNAČI GLEDATI BOGA, JER SU OTAC I SIN JEDNO; POTPUNO SU ISTI- JEDAN SU BOG.

 

Isusovi učenici, ljudi su koji TRAŽE BOGA, stoga i SLIJEDE ISUSA- slijede ga najprije kao učitelja, rabina, ali na kraju, tek kada On prođe kroz svoju muku, shvaćaju kako je ON BOG, i kako su protekle tri godine GLEDALI BOGA i bili s Njim. Za ovo je GLEDANJE TREBALO PROĆI KROZ SMRT, i taj prolazak kroz smrt, to umiranje odgovara židovskom razumijevanju GLEDANJA BOGA: BOGA SE MOŽE GLEDATI SAMO U SMRTI, SAMO AKO SE UMRE. Isus im o tom SHVAĆANJU- GLEDANJU Njega samoga kao Boga govori preko slike svoje smrti: “Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. A ako umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24).

 

Gledanje Boga sada možemo shvatiti obrnutom logikom. Boga se može gledati samo na dva načina: GLEDAJUĆI NJEGOVU SLAVU I GLEDAJUĆI GA NAKON SMRTI. U Isusu se obje stvari sjedinjuju: ISUS JE UMRO KAO BISMO VIDJELI NJEGOVU SLAVU I SHVATILI KAKO JE ON BIO BOG KOJEG MOŽEMO GLEDATI. Sada je Bog svojom smrću- koja je ČAS NJEGOVE PROSLAVE u kojoj pokazuje kako je jači od same smrti, PREDUHITRIO NAŠE UMIRANJE I GLEDANJE ISUSOVE SMRTI, JEST UVIJEK POGLED UPRT U SLAVU BOGA. Analogijom stvari: gledati i razmišljati o Križnom putu dovodi nas do RAZMIŠALJANJA O BOGU I DUBLJEG SHVAĆANJA ISUSA KRISTA SINA BOŽJEGA.

 

GLEDANJE BOŽJEG LICA U STAROM ZAVJETU

 PANIM je riječ koja se u Starom Zavjetu koristi za LICE, a uglavnom se odnosi na likove međubića, poput kerubina i serafina. Kako je bilo moguće da narod koji je ZABRANJIVAO PRIKAZIVANJE BOGA PREKO LIKOVA, SADA BOGA PRIKAZUJE PREKO IZRAZA LICE- PANIM?

 

Riječ je jednostavno o jednoj nemogućnosti grčkoj jezika da ispravno prevede riječ PANIM. Naime, u grčkom jeziku nije postojala riječ za OSOBU, a riječ PANIM upravo to izražava na jedan svoj način: JEDNU OSOBNOST KOJA JE ORIGINALNA I JEDINSTVENA, te NE POSTOJI TAKVA U NIKAKVOM DRUGOM OBLIKU. Stoga, su grci preveli riječ PANIM kao MASKA (koju su na sebe stavljali glumci u grčkom teatru)- PROSOPON, a odatle se u latinski jezik preobrazila u riječ PERSONA- OSOBA. Grči prijevod odražava shvaćanje po kojem se lice Boga NE MOŽE GLEDATI IZRAVNO, već POSREDNO- kao u jednu masku kojom je prekriveno Božje lice. Ni u Starom Zavjetu Bog ne otkriva lice, već se njegova slava vidi po anđelima koji se ljudima ukazuju.

 Riječ PANIM nije dakle riječ za lice, već se može prevesti kao pojam kojim se opisuje ODNOS sa nekim. Tako, LICE- PANIM, jest netko izdignut iznad ove ljudske egzistencije, netko poseban, kao Bog, sličan Bogu. Za bolje razumijevanje ovog izraza, valja pogledati kako židovi korite izraz ŠEM- IME kojeg također NE IZGOVARAJU kada je Bog u pitanju. Stoga, oba izraza, dovode ČOVJEKA U ODNOS S NEKIM KOGA SE MOŽE KOMUNICIRATI, ALI ČIJA JE STVARNOST PUNO UZDIGNUTIJA OD LJUDSKE.

 Židovi su traženje Božjeg lica dovodili u vezu sa PRAVEDNOŠĆU, odnosno sa životom koji je u svemu bio u SKLADU SA BOŽJIM ZAPOVIJEDIMA. Pravednik je bio zapravo ISKRENO POBOŽAN ČOVJEK koji je životom potvrđivao svoju vjeru- imao je ISPRAVAN ODNOS S BOGOM. U Psalmu 17 govori se o pravedniku koji sit postaje jedino kada traži lice Božje. Njega ne čini sitim hrana, već njegov odnos s Bogom: “A ja ću u pravdi gledati lice tvoje, i jednom kada se probudim, sit ću ga se nagledati”. Ovakav život se IZDIŽE IZNAD MATERIJALNIH POTREBA ČOVJEKA i jedino što čovjeka iskreno zanima jest Bog, i svjetlo kojim će obasjati čovjeka.

 Njihovo shvaćanje gledanja Božjeg lica pretpostavlja potpuno DIJELJENJE OD SVIJETA, ODNOSNO SMRT. To je jedna radikalna životna opcija. Stoga se Bog ne pokazuje ljudima, ne pokazuje im svoje lice, već ih samo OBASJAVA SVOJIM SJAJEM POPUT SUNCA. Mojsije tako NIJE MOGAO VIDJETI LICE BOŽJE, već bi svoje lice prekrivao i mogao je vidjeti samo LEĐA BOGA.

 

GLEDANJE KAO SLIJEDITI ISUSA- GLEDATI MU U LEĐA

 Upravo ovo GLEDANJE U LEĐA BOGA dovodi nas do razmišaljanja o GLEDANJU U LICE BOGA. Naime, Boga VIDIMO ILI GLEDAMO U ISUSU, ali jedino pravo gledanje je ono ŽIVOTOM- odnosno ono gledanje u kojem GLEDAMO U LEĐA ISUSU. To gledanje u leđa predstavlja SLIJEDITI ISUSA SVOJIM ŽIVOTOM- IĆI ZA ISUSOM. Tako se, u ovom životu, GLEDANJE BOGA PRETVARA U HOD ZA BOGOM, U JEDNO HODANJE IZA BOŽJIH LEĐA: predstavlja tako jednu egzistenciju koja se oslanja na leđa Boga u svemu što radi, ali mu ne vidi izravno lica.

 

Ovakva egzistencija ima trajan zadatak TRAŽITI LICE BOŽJE POSREDNO, preko onoga što vidi oko sebe. Na žalost, ovaj POGLED ČOVJEKA U SVIJET može biti i POGLED EVE koja je na svijet gledala površno. “6Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.” (Post 3,6). Žena je gledala POŽUDOM OČIJU na stablo sa kojeg je Bog zabranio jesti. Njezin je POGLED bio takav da je ona zaboravila na Božje zapovijedi. Ona je na svijet gledala OČIMA OSOBE KOJA SVIJET ŽELI POSJEDOVATI i koja otvara vrata SEBIČNOSTI. Takav pogled na svijet i na ljude srećemo i danas: mnogi kršćani ne mare za ništa osim za sebe. Gledaju na svijet i ljude očima koje žude za posjedovanjem, da imaju za sebe i samo za sebe ono što ih privlači. I ne razmišljaju pri tom o dubljim posljedicama svojeg postupanja. Kada se ovako gleda na svijet, onda se šteta koja se čini uočava tek nakon što se počini. Kad pojedoše plod sa stabla: “7Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli.” (Post 3,7).

 

Mi Boga tražimo gledajući u LEĐA ISUSU, SLIJEDEĆI GA. To GLEDANJE U LEĐA predstavlja jednu nemogućnost da VIDIMO LICE onoga kojeg slijedimo. Stoga PREPOZNAVANJE GLEDANJEM ide drugačijim putem. Moramo PREPOZNATI NEŠTO DRUGO U ČOVJEKU, A LICE KOJE NE VIDIMO, UVIJEK JE ISUSOVO, AKO SE STAVIMO U ISPRAVAN ODNOS S ONIM U ČIJA LEĐA GLEDAMO.

 

GLEDATI LICE RASPETOGA

 Za shvatiti ovo “gledanje u leđa Isusu”, ipak moramo malo pogledati u njegovo presveti lice. Gospodin je danas molio Oca: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta”. Htio je da oni koji SLIJEDE ISUSA GLEDAJU SLAVU NJEGOVU i preko SLAVE prepoznaju NJEGOVO LICE. Sjetite se kako je bilo na Posljednjoj Večeri: Isus je umočio kruh u vino, dao ga Judi koji ga je pošao izdati, nakon čega Isus reče: “»Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu!” (Iv 13, 31). Malo prije ovog događaja, Isus pojašanjava kako PROSLAVA NJEGOVA IDE PREKO SMRTI: “23Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. 24Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” (Iv 12,23-24). Stoga, za gledati slavu Isusovu, gledajmo u LICE RASPETOGA.

 

Što vidimo na tom licu? Izaija opisuje ovo lice: “Na njemu ne bijaše ni ljepote ni sjaja. Njegovo lice bijaše nagrđeno” (Iz 53,2). Gledati na ovo Lice očima Eve, značilo bi vjerojatno OKRENUTI GLAVU OD OVAKVOG ČOVJEKA, jer na njemu NEMA NIŠTA ŠTO PRIVLAČI POVRŠINSKIM. Nema namještene i našminkane ljepote koja često PRIVLAČI POGLED. Kako gledati to nagrđeno lice Boga?

 Tražeći odgovor na ovo pitanje, Ratzinger se pita “je li ljepota istinita ili nas pak ružnoća dovodi do stvarne istine naše zbiljnosti?” (Isto, str. 35). Znači li to kako odbacujemo svaku ružnoću, pa i onu koju nađemo u ljudskoj bijedi i siromaštvu- ružnoću kojoj nije autor čovjek ni Bog, već nečije zlo koje je POGODILO NESRETNA ČOVJEKA? Dakako, da je LJEPOTA ONO ŠTO NAS PRIVLAČI, ali LJEPOTA SE ČESTO (najčešće) SKRIVA ISPOD POVRŠINE ZBILJE koja je kao maska, “prosopon”. Stoga, moramo ZNATI GLEDATI U STVARNOST KAKO BISMO PRONAŠLI SKRIVENU LJEPOTU.

 

O toj skrivenoj ljepoti poučava nas RANJENO LICE ISUSA KRISTA. Iza rana postoji nešto, jedna skrivena ljepota koja POGAĐA DUŠU ČOVJEKA, pa “gledajući Krista patnika, također uči da ljepota istine uključuje I RANJENOST, BOL, ČAK I MRAČNU TAJNU SMRTI te da je možemo naći samo PRIHVAĆANJEM BOLI, a ne mimo nje” (Isto, 35). To bi značilo kako moramo ZNATI KAKO GLEDATI U STVARNOST. Zapravo, ono što POGAĐA SRCE ČOVJEKA U SUSRETU S OVAKVIM LICEM JEST LJUBAV KOJA IZVIRE IZ SKRIVENE LJEPOTE. Tako nas LJUBAV POGAĐA U SRCE KAO STRIJELA i čini da SUOSJEĆAMO I RAZUMIJEMO nečiju stvarnost.

 

U svojoj “Fedri” Platon “promatra SUSRET S LJEPOTOM KAO ISCJELJUJUĆU POTRESENOST KOJA ČOVJEKA IZVLAČI IZ ZATVORENOSTI U SAMU SEBE I OSVAJA GA. (…) Sjećanje i čežnja (koje budi ovaj pogodak ljepote) potiču ga da traga, a ljepota ga izvlači iz zadovoljstva svakodnevlja. (…) strelica čežnje pogađa čvjeka, ranjava ga i upravo mu tako daje krila, povlači ga prema gore” (Isto, 35). Nikolas Kabasilas, bizantinski teolog, ovako nastavlja razmišaljanje o pogođenosti ljepotom: “Ljudi koji u sebi imaju tako moćnu čežnju da ona nadilazi njihovu narav, koji žude i uspijevaju postići više nego što je čovjeku dano, te ljude je RANIO SAM ZARUČNIK; on je u njihove oči poslao zraku ljepote. Veličina rane odaje strelicu, a čežnja upućuje na onoga koji je odapeo strelicu” (Nikolas Kabasilas, Život u Kristu, preneseno iz Jospeh Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, str. 36).

 

JEDNA SKRIVENA LJEPOTA JE ONO ŠTO RANJAVA KAO STRELICA KOJU ODAPINJE NEČIJE SRCE. TO JE SRCE KOJE JE BOG STVORIO I U NJEGA UTISNUO SVOJU LJUBAV, PA JE ZAPRAVO BOG TAJ KOJI ODAPINJE TU STRIJELU SKRIVENE LJEPOTE. Na taj način Boga tražimo POSREDNO, PREKO BIĆA KOJA SU JEDINSTVENA, UZVIŠENA, PRED KOJIMA TREBA PASTI NA KOLJENA. Ta bića mi nazivamo OSOBAMA. GLEDANJE LICA BOŽJEG PREKO SLAVE, IDE UVIJEK POSREDNO- PREKO OSOBA, jer, veli Augustin: “Čovjek je slava Božja”.

 

LJEPOTA koja ranjava je jedna viša vrsta spoznaje. Samo za ljude koji imaju "Evin pogled na svijet", ljepota se vidi kao puki esteticizam, kao nešto površno, sjaj koji blijedi prije nego se pokazao. Zapravo, takva je ljepota jedna maska koja skriva onu PRAVU NUTARNJU LJEPOTU OSOBE.

Ovaj isti Kabasilas veli kako je “SPOZNAJA UZROKOM LJUBAVI, jer SPOZNAJA RAĐA LJUBAV” (Isto). Na taj način, čovjek POGOĐEN SKRIVENOM LJEPOTOM biva zapravo doveden do dublje spoznaje o nekome i preko te spoznaje koja se ne može naučiti u školi, već jedino dolazi iz susreta s osobom, POČINJE DUBLJE RAZUMIJEVATI OSOBU, SUOSJEĆATI S NJOM I U SEBI PRONALAZITI ISPRAVAN STAV PREMA TOJ OSOBI. “Susret s ljepotom može postati pogodak strelice koja ranjava dušu i čini je BISTROVIDNOM tako da ona sada- polazeći od vlastitog iskustva- ima mjerila i može ispravno vagati argumente” (Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Verbum, Split, 2005, str, 38). Kršćanski gledano ta “pogođenost i ranjenost ljepotom drugoga” stvara u nama stav pun sućuti i razumijevanja spram osobe, ma kakva god ona bila. To je jedna ISKUSTVENA SPOZNAJA KOJA NAS DOVODI DO ONOGA KOJI ODAPINJE STRIJELU LJEPOTE KOJOM SMO POGOĐENI- DO BOGA.

 

Kako gledati Boga u svakodnevici? Najprije, za gledanje Boga potrebno je imati ISPRAVAN ODNOS S BOGOM I S LJUDIMA. Boga se gleda u “leđa”- posredno, PREKO LJUDI. Za takvo “gledanje” potrebno je imati OTVORENO SRCE ZA POTREBE DRUGOGA, jedno srce koje će BITI POGOĐENO STANJEM DRUGE OSOBE, srce koje suosjeća i koje je puno razumijevanja za drugoga. Takav stav, dovodi nas u ISPRAVAN ODNOS SA SVAKIM ČOVJEKOM, a preko čovjeka i s Bogom.