Iv 17,1-11

 

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«

 

 

 

Današnje evanđelje pripada odlomku kojeg nazivamo ISUSOVOM VELIKOSVEĆENIĆKOM MOLITVOM. Isus je uvijek molio i u tome nam može biti primjer. “Da, Isus moli (…) i tko još od nas ne misli tako? Veli sveti Marko: I jutrom, zarana, puno prije svitanja, ustane se, iziđe na jedno samotno mjesto i tamo moljaše (Mk 1,35). (…) Konačno i sveti Ivan opisuje molitvu Krista riječima: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe (Iv, 17,1)” (Origen, O molitvi, 13). Molitva je očito zauzimala istaknuto mjesto u Isusovu životu. Vjerujem kako ni jednu stvar nije učinio bez da je molio. No, možemo postaviti pitanje: ako je Isus bio Bog- zašto je molio?

 

 

 

Počnimo malo o molitvi iz perspektive učiteljstva Crkve. Kaže sveta Tereza kako misaona molitva “nije ništa drugo, po njezinu sudu, već prijateljski tražiti, puno puta ostajući u samoći, ONOGA ZA KOJEGA ZNAŠ DA TE VOLI” (Sveta Tereza, Život, 8,2). Sveti Josemaria kaže o molitvi: “Misaona molitva jest DIJALOG S BOGOM, OD SRCA K SRCU, u kojem sudjeluje cijela duša: razum i mašta, memoria i volja. Jedna meditacija daje nadnaravnu vrijednost našem jadnom životu, našoj svakidašnjici” (Josemaria E. de Balguer, Susret s Kristom, 119). Ili “čašćenje je čin po kojem se jedan osoba upravlja Bogu sa živom željom da ga slavi” (Origen, O molitvi, 14).

 

 

 

Iz ovoga zaključujemo kako bi molitva trebala biti više od obična nabrajanja molbi. Tako to i jest: MOLITVA JE PRIJE SVEGA ODNOS S NEKIM- ŽIVA KOMUNIKACIJA- RAZGOVOR- RAZMJENA MIŠLJENJA,... U tom smislu, Isus PRIJE SVEGA KOMUNICIRA OCA I DUHA SVETOGA, jer ako je molitva uzdizanje srca Bogu, ako je u konačnici to čin jedne ljubavi, onda, kada Isus moli, CIJELO PRESVETO TROJSTVO BIVA UPRISUTNJENO U TOJ MOLITVI.

 

 

 

Molitva nas dovodi u PRISUTNOST BOŽJU: “Od velike je koristi moliti tako da se stavimo, tijekom molitve u ČIN PRISUTNOSTI BOŽJE I RAZGOVARAMO S NJIM kako s nekim tko je prisutan i tkonas čuej i vidi” (Origen, O molitvi, 8). Čovjek koji moli nije sam, jer mu se pridružuje Onaj kojem se utječe. To je problem razumjeti “matematičkim” umom, ali kada molitva postane jedna krijepost, jedna ustaljena stvar u duši, događa se da nas nešto “iznutra” stalno tjera na molitvu: “U početku nije lako, jer se treba truditi kako bi se upravili Gospodinu i zahvlajuvali mu se na njegovoj očinskoj i osjećajnoj brizi. Malo po malo, osjeća se Božja ljubav- iako nije riječ o osjećajima- osjeća se kao čvrsta ruka koja snažno obuhvaća dušu. To je Krist koji nas pun ljubavi slijedi: Pogledaj,ja sam na tvojim vratima i kucam (Otk 3,20)” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 8).

 

 

 

Bog odgovara na naše napore svojim poticajima: skriven u našim čežnjama za Njim, potiče nas da ga ponovo tražimo. Možemo zaključiti kako je kod molitve važnije srce nego mnoštvo riječi. Upravo zato je molio Gospodin: ne stoga jer mu je nešto posebno trebalo, već je imao stalnu potrebu- potrebu božanske ljubavi- komunicirati Oca. Tako su Otac i Sin, kroz molitvu razgovarali po Duhu Svetom.

 

 

 

Ovu komunikaciju Presvetog Trojstva U SEBI, Rikard od Svetog Viktora opisuje kao SAVRŠENU LJUBAV, a takva je ljubav jedino U BOGU. Ljubav je govor Boga, a ta ljubav nalazi svoje izvorište u Božjoj dobroti koja se daje sama od sebe. Vrhunac takve dobrote jest LJUBAV koja traži DOBRO DRUGOGA. Možemo kazati kako bi onda LJUBAV BILA DOBROTA DAROVANA NEKOME. U Bogu koji je savršen, koji je potpuna dobrota, i ljubav mora biti savršena, a takva ljubav traži DURGOGA DA BI SE DAROVALA.

 

 

 

Pri tom onaj koji je ljubljen mora biti drugačiji od onog koji ljubi. Kada govorimo da Sin ljubi Oca, moglo bi se shvatiti kako je riječ o dva boga. Ali kako dva savršena bića ne mogu postojati, riječ može biti samo o JEDNOM BOGU. Tko je to onda: Otac ili Sin?

 

 

 

Za shvatiti ovo gledajmo u ljubav. Ova božanska ljubav je SAVRŠENA. Toliko je snažna da onaj koji je prima mora biti poput onoga koji je daje. U protivnom, ljubav se ne bi mogla primiti u potpunosti. Tako zapravo mi, ljudi primamo božanku ljubav: u mjeri u kojoj to možemo, sukladno našim mogućnostima.

 

 

 

Savršena ljubav je VJEČNA i može je primiti samo Bog. Stoga, takva ljubav zahtijeva jednu Osobu jednakog DOSTOJANSTVA kao što je u darivatelja. U tom smislu, i Otac i Sin su jednakog dostojanstva: to su BOŽANSKE OSOBE, BOG JE JEDAN. TO NISU BOŽANSTVA, već je svaka od tih osoba BOG: Bog je Otac, Bog je Sin. Ali je jedan te isti Bog. Osim toga, njihova je Ljubav POOSOBLJENA- to je Ljubav koja je DJELOTVORNA KAO BOŽANSKE OSOBE SINA I OCA, PA JE NAZIVAMO TREĆOM BOŽANSKOM OSOBOM- DUHOM SVETIM! Duh Sveti je ČISTA, VJEČNA LJUBAV KOJA SE IZMJENJUJE IZMEĐU OCA I SINA. Ljubav je jezik Božji, kako rekosmo. Duh Sveti je jezik Božji.

 

 

 

MOGLI BISMO KAZATI KAKO JE LJUBAV CILJ MOLITVE. Cilj je ljubiti više, uzdizati svoje srce Bogu. Ne samo brbljati, govoriti, premda se moli riječima, mislima. No, nije cilj mnoštvo riječi, već OTVORITI SRCE POTICAJIMA BOGA, A ONI DOLAZE OD LJUBAVI KOJA SE IZMJENJUJE U MOLITVI. To je prava komunikacija. “Molitva nije jedan izvanjski čin, već dolazi iz srca. Ne sažimlje se na neke određene sate ili trenutke, već je to jedna trajna aktivnost, kako danju, tako noću. Ne možemo se zadovoljiti sa molitvom Bogu kada za to odredimo poseban čas, već kada nas progutaju naše obaveze (…) treba posijati svoje želje i misli Bogu (...)” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija 6 o molitvi).

 

 

 

Svede li se molitva na ispunjenje molitvenih obaveza, postat će suhoparna. Molitvene obaveze služe kako bi molitva postala živi pokret srca, kako bi se često sjetili Gospodina u danu, kako bi On zauzimao značajno mjesto u našim dnevnim obvezama. “Gospodin nije takav da nas sluša samo po našoj želji da molimo, jer On uvijek čeka spreman dati nam potrebno svjetlo za sve što radimo (…), no često mi nismo spremni primiti to svjetlo, kada se utječemo drugim stvarima i željama za vremenitim stvarima koje zatamnjuju našu dušu. Stoga, važno je u srcu napravit zaokret Onome koji je uvijek spreman dati se” (Sveti Augustin, O Govoru na Gori, 2,14). Nije dakle, dovoljno moliti suhoparnim ponavljanjima, već je potrebno stalno SRCE OKRETATI BOGU. Bog traži iskrenost od nas, a to dolazi iz srca. “Nije Bog onaj prijatelj kojem treba razbijati glavu stalnim brbljanjem” (Sveta Terezija Avilska, Put savršenstva, 29,6).

 

 

 

Molitva iskrena srca takva je da se u njoj Bog daje svojom Ljubavlju koja ispunja srce molitelja. Ta Ljubav nije osjećaj, nije to emocija, već puno više: to je jedno svjetlo koja ranjava dušu i donosi joj jednu posebnu spoznaju. To je ISKUSTVENA SPOZNAJA: spoznaja koja dolazi po iskustvu susreta s Božjom Ljubavlju u molitvi. Radije bi to nazvali jednom SIGURNOŠĆU U POSTUPANJU koje odlikuje molitelja.

 

 

 

Naša inteligencija kao da PRIMA NEKO SVJETLO KOJE JOJ POMAŽE RASVIJELTILI STVARI KOJE GLEDA. Kada nešto SHVATIMO, često kažemo kako nam je to JASNO, a JASNOĆA kao da dolazi od jednog NUTARNJEG SVJETLA. O nama, o našem životu, o sklonosti ka grijehu, ovisi koliko će nam stvari biti jasne (ne zaboravite kako ne govorimo o nekoj spoznaji koja se uči u školi, već o iskustvenoj spoznaji koja razumijeva u trenucima djelovanja). “Inteligencija je kao svjetlo za nas, i ona se očituje kao zatamnjena ili osvijetljena, ovisno o količini primljena svjetla. Ako se molitva zaboravi, a ona nas hrani ovim svjetlom, inteligencija se zatamnjuje” (Sveti ivan Zlatousti, u Catena Aurea, vol. IV, p. 102).

 

 

 

Molitva je zapravo SVJETLO DUŠI, istinska spoznaja Boga, posrednica između Boga i čovjeka. Po molitvi, naš duh uzdiže se nebu, grli Boga zagrljajima ljubavi; po molitvi nas duh nada se ispunjenjenju svojih čežnji i prima dobra koja nadilaze prirodno i vidljivo” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija 6, O molitvi). Velika Tereza to izravnije kaže ovako: “Molitva je ondje gdje Gospodin daje svjetlo za shvaćati istine” (Sveta Tereza, Fundaciones, l0,13).

 

 

 

Čovjek koji srcem moli, shvaća svoj položaj u odnosu na Boga i ljude. On se polako snižava, postaje ponizan, jer u molitvi shvaća kakav je stvarno on sam. Tako “molitva otvara oči duše, i čini da osjeti veličinu vlastite bijede, potrebu da se okrene Bogu i da strepi zbog svojih slabosti” (Sveti Župnik Arški, Govor o molitvi). Na taj način, čovjek zauzima ISPRAVAN STAV, STVARA ISPRAVAN ODNOS PREMA BOGU I SVIJETU. “U molitvi se događa jedno obraćenje Bogu i pročišćenje srca” (Sveti Augustin, u Catena Aurea, vol. 1P 352). “Kao plod molitve, uvijek će nastati jasne i praktične odluke: da popraviš svoje ponašanje, da sve ljude susrećeš s tankoćutnom ljubavlju, da se čvrstom voljom dobra sportaša posvema predaš toj kršćanskoj borbi ljubavi i mira” (Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Susret s Kristom, 8). I sve to BOGU ZA LJUBAV!