Iv 21, 15-19

 

Kad se Isus ukazao svojim učenicima, nakon doručka upita Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!« »Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.« A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

 

Kaže papa Benedikt XVI kako “Crkva živi u osobama” (Benedikt XVI, Opća audijencija, 24-05-2006). Ove riječi velikoga pape potiču nas razmišljati o SEBI U CRKVI, pokušavajući pronaći svoje mjesto, način postupanja koji će nas definirati kao dio jedne velike zajednice koju nazivamo Crkva. Jednako tako, ove riječi bude svijest kako NIJE SVEJEDNO NI ZA CRKVU NI ZA MENE, JESAM LI ILI NISAM DIO TE CRKVE. Crkva je otvorena svakom od nas i dio nje formalno postajemo krštenjem. Ipak, to “biti u Crkvi” od nas zahtijeva stalno potvrđivanje u svojoj svakodnevici. Traži da da pokažemo u postupanju kako sebe doživljavamo kao kršćane.

 

 

 

Kako uzvraćati svojim ponašanjem na otvorenost Crkve? Nitko od nas ne traži da sve savršeno radimo, već da se do kraja trudimo oko sebe. Nitko od nas ne očekuje velike rezultate, već veliku ljubav iskazanu pristojnim i česitim ponašanjem. Pri ovim nastojanjima da budemo "dobri" kršćani često upadamo u zamku "savršenstva" misleći kako je naše kršćanstvo usporedivo s nečijim. Zaboravljamo kako smo i mi slabi ljudi potrebni u svemu Božje pomoći. Upravo za to nam služi Crkva- da primamo stalno pomoć s neba, od Boga koji računa s našim slabostima i sam pokušava nadomjestiti sva naša nesavršenstva. Za shvatiti ovo današnje evanđelje ćemo dopuniti još jednim. Vratit ćemo se u vrijeme kada je Isus propovijedao na gori. SLIJEDILO ga je mnoštvo. Pri kraju dana, Gospodin se sažali nad narodom koji ga je slijedio tražeći čuti poneku njegovu riječ. Naredio je Apostolima, da IM DAJU JESTI.

 

 

 

Apostoli su bili iznenađeni takvim zahtjevom, ali su primili prvu lekciju iz “oslanjanja na Boga”. Njihovo je bilo da SLIJEDE ISUSOVE UPUTE, NAREDBE, ZAPOVIJEDI- DA SLIJEDE ONO ŠTO ON RADI I GOVORI. Siguran sam kako su s velikom nevjericom prihvatili podijeliti malo kruha i nekoliko ribica.

 

 

 

Od svakog od nas se traži da NASTAVLJAMO APOSTOLSKI POSAO. Slijediti Isusa u svojoj svakodnevici, za nas prije svega znači DONIJETI DUHOVNU HRANU LJUDIMA S KOJIMA ŽIVIMO. Ta duhovna hrana nije ništa drugo već VAŠA DOBROTA I LJUBAV! Onaj koji sebe drži dijelom Crkve, koji sebe doživljava kršćaninom, uvijek će paziti da slijedi Isusove upute i HRANI LJUDE OKO SEBE SVOJOM DOBROTOM I LJUBAVLJU!

 

 

 

Može nam se kao i Apostolima učiniti kako nemamo što za podijeliti ljudima. Može nam se učiniti, ako smo iskreni sa sobom, kako smo grešni i kako je u nama malo dobrote i ljubavi. Može nam se učiniti kako nismo dostojni toga da radimo za Krista. I dobro je ako nam se to učini- postlai smo tada svjesni svojih slaboća. No baš tada, kada shvatimo kolika je naša mizerija, treba se također sjetiti kako je GOSPODIN TAJ KOJI JE UMNOŽIO KRUHOVE I RIBICE, TE KAKO JE ON TAJ KOJI ĆE NAŠU DOBROTU I LJUBAV, ma koliko je god nama činilo da je malo imamo, UMNOŽITI NA ČUDESAN NAČIN, samo ako budemo raspoloživi za takvo što.

 

 

 

Dati svoju dobrotu i ljubav, znači zapravo DATI SEBE DRUGIMA- DATI SVOJ ŽIVOT DRUGIMA! U takvim situacijama razmišljamo dalje o KRUHU KOJIM GOSPODIN NASTAVLJA HRANITI MNOGE U PRIČESTI. On DAJE SEBE U PRIČESTI i time nas podsjeća kako “veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Gledajući ovako na stvari shvatit ćemo kako je zapravo “KRIŽ jedno istinsko UMNAŽANJE KRUHOVA, Euharistijskog kruha” (Benedikt XVI, Opća audijencija, 24-05-2006). Tako Gospodinov ŽIVOT POSTAJE NAMA HRANOM: “Kruh koji ću vam ja dati, tijelo je moje za život svijeta” (Iv 6,51).

 

 

 

Želimo li slijediti Isusa, a slušamo riječi upućene kako Petru tako i svima nama: “Idi za mnom!”, potrebno je LJUDE HRANITI SVOJIM ŽIVOTOM, BITI, poput Isusa, KRUH KOJI ĆE DOHRANJIVATI ŽIVOTE BLIŽNJIH. Ako parafraziramo papu Benedikta koji veli kako je Križ zapravo umnažanje kuhova, onda lako zaključujemo kako BEZ KRIŽA TEŠKO MOŽEMO SLIJEDITI ISUSA- BEZ KRIŽA TEŠKO MOŽEMO DRUGIMA POSTATI HRANOM- BEZ KRIŽA TEŠKO MOŽEMO BITI KRŠĆANI: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mk 8,34). Ovo odgovara na pitanje o našem "savršenstvu": za križ nije potrebno ništa savršenoga osim ljubavi u čovjeku. Za drugima biti hrana, nisu bitne naše nesavršenosti, već je bitna ljubav u srcu i spremnost da se sve čini ispravno, poput Krista.

 

 

 

Zašto dolazimo do križa? Križ, podsjećam uvijek donosi trpljenje, podnošenje, patnju i bol. Konačno, mnoge dovede i do smrti. Gledati ovako na križ lako nas može dovesti do pada u vjeri. No, istovremeno, križ uvijek donosi sa sobom LJUBAV KRIŽONOŠE. Isus je dragovljno uzeo križ na sebe, jer je htio da se po njemu vidi ljubav Boga Oca: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). I mi, kada trpimo druge, kada podnosimo nečije gluposti, kada prešutimo nešto, kada ne reagiramo burno već mirno, kada istrpimo uvrede,..., svaki put kada tako nešto napravimo UČINILI SMO DJELO LJUBAVI- PREDALI SMO SVOJ ŽIVOT ZA DRUGOGA- dopustili smo drugome da se nahrani našom šutnjom i trpljenjem, a zapravo smo mu pokazali da ga time uvažavamo i ljubimo.

 

 

 

Čudno je kako u takvom činu ljubavi, čovjek pronađe u sebi poticaje za promjenu. I ne mijenja čovjeka naša šutnja i naše trpljenje, već, kada to TRPLJENJE PRIKAŽEMO BOGU KAO ŽRTVU IZ LJUBAVI- KAO JEDNA MALI KRIŽ- onda je BOG TAJ KOJI PREKO NAŠE LJUBAVI MIJENJA DRUGU OSOBU. Može li se više od toga tražiti od Boga? Bog sigurno djeluje po Križu: pogledajte samo kako se svijet promijenio nakon nekoliko dana Isusova trpljenja! U trpljenju čovjeka Bog umnaža ljubav i dolazi do jedne RAZMJENE U LJUBAVI: Bog traži od onoga koji IMA VIŠKOVE U LJUBAVI, DA IH PREDA DRUGOME PREKO TRPLJENJA i tako DOPUNI MJERU LJUBAVI KOJA NEDOSTAJE U DUŠI OSOBE ZA KOJU SE TRPI!

 

 

 

Križ je jedinstvena Kristova žrtva po kojoj On postaje “JEDINI POSREDNIK između Boga i ljudi” (1Tim 2,5). Ipak, zbog toga što je On božanska utjelovljena Osoba, u kojoj se božanstvo sjedinilo nedjeljivo sa čovještvom (GS 22), On sam “otvara mogućnost da se na, samo Bogu poznat način mi pridružimo njegovu paskvlanom otajstvu” (GS 22,5). On poziva svoje učenike da “uzmu svoj križ i da ga slijede” (Mt 16,24) jer On je sam trpio za nas “DAJUĆI NAM PRIMJER KAKO SLIJEDITI NJEGOVE STOPE” (1 Pt 2,21). On želi svojom žrtvom pridružiti svojem otkupiteljskom djelu sve one koji su time žele okoristiti” (KKC 618). “Izvan Križa nema drugih stuba po kojima se popeli na nebo” (Sveta Ruža Limska, Život). Shvaćamo kako je za slijediti Krista, KRIŽ NUŽNO SREDSTVO KOJE NAS SIGURNO DOVODI DO onoga što jest srž svega, a to je LJUBAV.

 

 

 

Prije scene iz današenjg evanđelja, podsjetit ćemo se Isusovih riječi: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13,34). I dodaje: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. (...) Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati" (Iv 14,15-21).

 

Danas slušamo kako propitkuje Petra tri puta o njegovoj LJUBAVI: nije Petra pozvao da bude prvi među jednakima zbog nekih posebnih sposobnosti, niti zbog bezgrešnosti. Petar je bio običan čovjek, grešan i slab. Pravi razlog poziva bio je u PETROVOJ LJUBAVI: LJUBIO JE ISUSA VIŠE OD DRUGIH. “»Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« »Šimune Ivanov, voliš li me?«”- ovo su tri pitanja upućena Petru, a sva tri pitaju o Petrovoj ljubavi. Prvo pitanje nam daje odgovor zašto Isus Petru povjerava “vodstvo” u apostolatu: pita ga VOLI LI GA VIŠE NEGO DRUGI APOSTOLI!

 

 

 

Isus za upitati Petar o ljubavi koristi dvije riječi: FILÉO I AGAPÁO. Na grčkom jeziku obje riječi se odnose na LJUBAV, ali u različitim oblicima. “FILÉO se odnosi na prijateljsku ljubav, dok AGAPÁO označava jednu bezrezervnu ljubav, poputnu ljubav, ljubav koja se potpuno daje( (Benedikt XVI, Opća audijencija, 24-05-2006). Kada postavlja prvo pitanje: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?, onda to Isus čini koristeći oblik “AGAPAS-ME.

 

 

 

Bilo bi logično da Petar odgovori na isti način, kako Isusa voli bezrezervno: “AGAPO-SE(volim te potpuno, do kraja, do smrti). No Petar to NE ČINI, već odgovara sa “FILO-SE(volim te kao i svi drugi). Petra ovaj trenutak podsjeća na onu noć u kojoj je izdao Isusa. Petar je na Posljednjoj Večeri Isusu kazao da će ga SLIJEDITI DO SMRTI: “Gospodine, a zašto sada ne bih mogao poći za tobom? Život ću svoj položiti za tebe!" Odgovori Isus: "Život ćeš svoj položiti za mene? Zaista, zaista, kažem ti: Pijetao neće zapjevati dok me triput ne zatajiš" (Iv 13,37). Petar se sjetio koliko je slab i ne želi ponovo doživjeti te gorke trenutke vlastite izdaje. Stoga ostaje rezerviran i odgovara Isus sa FILO-SE.

 

Ni kada ga Isus drugi put pita, čini to koristeći isti oblik (AGAPAS-ME- VOLIŠ LI ME BEZREZERVNO?), Petar ne uspijeva pobijediti sebe i ponovo odgovara: FILO-SE- volim te samo kao čovjek poput drugih! Ovo sve rastužuje Petra, jer shvaća koliko je slab, a mislio je kako je jak. No, Gospodin mu daje do znanja kako je Njemu dovoljna PETROVA LJUDSKA LJUBAV. Zato pita treći put Petra: FILO-ME? Voliš li me kao i drugi? Sada Petar odgovara: “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.

 

 

 

Iz svega se čini kako se ISUS PRILAGODIO PETRU. I uistinu tako jest: ISUS SE PRILAGOĐAVA NAŠOJ LJUBAVI, i gdje god je nalazi, pa makar samo malo, pokušava nas preko tih zrna ljubavi dovesti k sebi.

 

 

 

Upravo ovo BOŽJE PRILAGOĐENJE ČOVJEKU nama budi nadu kako se ne treba obazirati na naše slabosti. Pogledajte Petra: čovjek koji je obećao Isusu da će ga slijediti pa makar ga to koštalo života, na prvoj je prepreci pao, izdao svoga Učitelja. Tako je Petar kušao poniženje izdaje, ali je shvatio koliko je važno KAJANJE i povaratak Bogu. U današenjm evanđelju, Isus kao da podsjeća Petra na njegove slaboće kako bi Petar shvatio da se treba OSLONITI NA BOGA, NA ISUSA U SVEMU, A NE NA SEBE. Isus to čini kako se Petar NE BI UZNOSIO NAD OSTALE LJUDE, već kako bi svoj apostolat razvijao u PONIZNOSTI OSOBE KOJA JE SVJESNA DA JE SLABA I POTREBNA BOGA.

 

 

 

Od ovog trenutka Petar je slijedio svoga Gospodina sa jasnom svijesti o vlastitoj nemoći. Kasnije, kada je Duh Sveti djelovao po apostolima, Petar je prvi koji je govorio kako ON SAM NIŠTA NE MOŽE BEZ KRISTA i kako SVE ČINI U NJEGOVO IME.

 

Od Petar treba učiti o PONIZNOSTI I O LJUBAVI KOJA SE NE NADIMLJE, VEĆ SE OSLANJA NA ISUSA U SVEMU. Bog je Petra naučio kako će se prilagoditi ljudskim slabostima ako čovjek bude spremno POKAZAO VOLJU ZA SLIJEDITI GOSPODINA.

 

 

 

U trenucima u kojima nam se čini kako smo slabi i nemoćni ili kako nismo dorasli situaciji, OSLONIMO SE NA GOSPODINA. On nas ne dovodi u takve situacije slučajno, niti od nas traži da sve čvrsto držimo u svojim rukama, “pod kontrolom”. Želi da NJEGA DOVEDEMO PREKOSOVJIH SLABOSTI ILI PREKO SVOJIH TRPLJENJA U TE SVAKODNEVNE SITAUCIJE KAKO BI ON RADIO TAMO GDJE SE MI OSJEĆAMO NEMOĆNI. Stoga, više od svega, trebali bismo rasti u toj sigurnosti kako je Isus uz nas kada radimo sa ispravnom nakanom, ne misleći kako ćemo i s kojim uspjehom završiti ono što započnemo. Ostavimo taj dio priče Bogu.

 

 

 

Pogledajte još jednom današnje evanđelje. Kada odgovara Isusu, Petar kao da MOLI. Uistinu, velimo li kako je temelj našeg kršćanskog života molitva, svi često kušamo poniženje “izdaje” kada nemamo volje za moliti ili taj “kalež” otklanjamo od sebe, jer nalazimo važnije stvari. Kada “dođemo sebi”, onda se kajemo poput Petra. Upravo nam Petar može biti uzor u trenucima slabosti. Nije uvijek moguće moliti onako kako to mi mislimo da je najbolje. Nekada, radi bih kazao često, dobro je Gospodinu uputiti ovakve male, strelovite molitve: Isuse ti znaš da te volim; Isuse volim te više od ovih; Isus volim te! Ima li lješpe stvari izrečene u tek nekoliko jednostavnih riječi?