Dj 2, 1-11

 

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.

 

A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim ¬jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«

 

 

 

Ovaj odlomak u Djelima Apostolskim zapravo je početak hoda Crkve koja je poticana Duhom Svetim i stvara nov narod Božji koji će naviještati Riječ Božju i pozivati sve k Bogu.

 

 

 

Pedesetnica je bila jedan od tri velika židovska blagdana i slavila se pedeset dana nakon Pashe. Mongi su za tu prigodu hodočastili u Jeruzalem. Svoje porijeklo vuče iz poljodjelskih blagdana kojima se zahvaljivalo Bogu za darove i prikazivali su se prvi prinosi. Naknadno se dodao i motiv zbog kojeg se u ovom blagdanu sjećalo na donošenje Zakona Božjeg Mojsiju na brdu Sinaj.

 

 

 

ŠUM S NEBA, koji je poput vjetra ispunio kuću u kojoj su bili apostoli, OGNJENI RAZDIJELJENI JEZICI koji su sišli nad apostole, podsjećaju na Božje očitovanje na brdu Sinaju kada je Bog davši Zakon izraelcima, od njih stvorio svoj narod: “A prekosutra, u osvit dana, prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba, zadrhta sav puk koji bijaše u taboru. 17Mojsije povede puk iz tabora ususret Bogu. Stadoše na podnožju brda. 18Brdo Sinaj zavilo se u dim jer je Jahve u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo. 19Zvuk trube bivao sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao” (Izl 19,16-19). Sada se isti znakovi očituju novom narodu, Crkvi: VJETAR označava jednu transcedentnu novost Božjeg djelovanja u povijesti čovjeka; VATRA simbolizira preobražavaujuću energiju Duha Svetoga (Usp. KKC, br. 691-696).

 

 

 

Neobična huka privukla je mnoge, a kako su u Jeruzalemu boravili brojni stranci, začudili su se kako apsotole razumiju na svojem jeziku: “Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku?” Ova scena podsjeća na Babel i vrijeme kada je Bog “pomiješao jezike” ljudima: “5Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. 6Jahve reče: »Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. 7Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.« 8Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji te ne sazidaše grada. 9Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji” (Post 11,5-9). Sada se događa obrnut proces: dok u Babelu nitko nikoga nijre razumio, sada, SVI SE MEĐUSOBNO RAZUMIJU. “Bez dvojbe je Duh Sveti djelovao u svijetu prije nego je Krist bio proslavljen, Na dan Pedesetnice sašao je nad apostole kako bi STALNO BIO S NJIMA. Crkva se tada mnoštvu očitovala i širenje evanđelja po Crkvi je počelo u narodima preko propovijedanja. To sve skupa slika je jednog sveopćeg- katoličkog jedinstva u vjeri, koja se vidi u Crkvi koja govori svim jezicima svijeta, razumije i grli ljubavlju svih jezika, nadilazeći tako Babel” (II. Vatikanski Koncil, Ad gentes, br. 4).

 

 

 

Važnije od ovih slikovitih značenja koja smo našli na dan Pedesetnice, ovaj odlomak nas podjeća na potrebu davanja svejdočanstva: “Svaka generacija kršćana (…) treba shvatiti i dijeliti stremljenja drugih ljudi kako bi ih upoznali, te sa darom “jezika” odgovorili na poticaje Duha Svetoga, na izljeve trajne ljubavi iz bogate riznice Srca božanskog. Na nas kršćane spada naviještati u ovim danima, u ovom svijetu u kojem živimo, jednu poruku evanđelja koja je u isti mah stara, ali i nova (odgovara na potrebe svakog vremena, op. a.)” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, br. 132).

 

 

 

Ps 104, 1ab.24ac.29b-31.34

 

Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!

 

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina! Gospodine, Bože moj silno si velik! Kako su brojna tvoja djela, Gospodine, puna je zemlja stvorenja tvojih. Ako dah im oduzmeš, ugibaju, i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje. Neka dovijeka traje slava Gospodnja: nek se raduje Gospodin u djelima svojim! Bilo mu milo pjevanje moje! Ja ću se radovati u Gospodinu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Rim 8, 8-17

 

Braćo: Oni koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.

 

Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.

 

Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« Sâm Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.

 

 

 

Živjeti u Duhu tako da “Duh Božji prebiva u vama” predstavlja jedan zaokruženi proces po kojem DUH KOJI SE NASTANI U ČOVJEKU ČINI DA ZAPRAVO ČOVJEK ŽIVI U BOGU. Sveti Pavao razliku dva načina života u ovom svijetu: po TIJELU, i po DUHU.

 

 

 

Onaj koji po tijelu živi, koji je od svijeta, jest čovjek koji dopušta da ga pobijede njegove inklinacije prema tjelesnim užicima, te da podređuje svoj život traženju onoga što će ga zadovoljiti, ali ne i usrećiti.

 

 

 

Naprotiv, život u Duhu jest život čovjeka koji traži Boga u svom životu, koji se bori sa svojim požudama, koji se iznad svih svojih borbi u konačnici oslanja i na milsot Božje- ne bori se sam sa svoijm snagama.

 

 

 

Upravo u toj MILOSTI koja od Boga dolazi, nalazimo korijen ovog života u Duhu koji se ne smije svesti na pasivno vršenje pobožnosti. Život u Duhu jest životu u Bogu koji IZNUTRA OBLIKUJE (informira) jedno kršćansko postupanje u svakodnevici dajući čovjeku poticaje u svemu da psotupa ispravno: u mislima, u željama, u žudnjama, u djelima,..., sve kako bi čovjek postupio u trenu sukladno tim poticajima Duha Svetoga- sukladno volji Božjoj. Sjetite se Isusovih riječi kojima opisuje djelovanje Duha Svetoga: “Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.” DUH djeluje U ČOVJEKU, u njegovim duhovnim moćima, kako bi čovjek u slobodi prihvatio poticaj i sam djelovao sukladno tom poticaju Duha u sebi.

 

 

 

Nužno je podložiti se poticajima Duha Svetoga, predati mu svoje srce i napraviti napore kako bismo tijelom upravili u skladu s poticaijma koji se prime. Na taj način, tijelo upravljeno poticajima Duha, se PRODUHOVLJUJE. Naprotiv, opustimo li se u jednom lagodnom životu, upravo takav život, učinit će da se naša duša vodi poticajima tijela i postat će TJELESNA (…). Sa Duhom se priprada Kristu, posjeduje se Krista (…). Sa Duhom se razapinje tijelo, kuša se užitak besmrtnosti” (Sveti Ivan Zlatousti, In Romanos, 13).

 

 

 

U onom koji živi po Duhu, zapravo obitava sam Krist, kako Pavao veli u svojim poslanicama: “20Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2,20). Na ovaj način se život u Kristu povezuje sa uskrsnućem, jer onaj koji živi u Kristu, može očekivati kako će biti uskrišen zajedno sa svima koji U KRISTU ŽIVE i nakon smrti: “20Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! 21Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! 22Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. 23Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku” (1Kor 15,20-23).

 

 

 

Ova nada u uskrsnuće onih koji ŽIVE U KRISTU, a to su oni koji U SEBI IMAJU KRISTA PO NJEGOVOM DUHU, utemeljena je na razmišljanju po kojem je TIJELO, koje je usmjereno smrti i raspadu, na neki način VEĆ UMRLO: “I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti”. Ovo razmišljanje pojašanjava Pavlove riječi u kojima veli: “20Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20) kojima želi kazati kako sada njegovim tjelesnim životom upravlja Krist, te je tjelesni život onoga koji ŽIVI U KRISTU, zapravo određen TIJELOM KRISTOVIM- ne vlastitim. Zapravo, sada je TIJELO KRISTOVO VLASTITO TIJELO ONOGA KOJI IMA DUH KRISTOV U SEBI. Stoga, “Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.

 

 

 

Naša tjelesnost nije više ograničenje u smrti, jer nakon smrti, onaj koji je živio U KRISTU ZA ŽIVOTA, NASTAVLJA SVOJ ŽIVOT U KRISTU I NAKON SMRTI. Tijelo Kristovo postaje DOM ZA DUŠU KOJA JE ZA ŽIVOTA BILA OBITAVALIŠTE DUHA KRISTOVA!

 

 

 

Iv 14, 15-16.23b-26

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.

 

To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«

 

 

 

UVOD

 

Na blagdan Pedesetnice razmišljamo o Trećoj Božanskoj Osobi, Duhu Svetom. Zovu ga često i Veliki Neznanac, jer njegovo je djelovanje nepredviljivo i teško shvatljivo poput vjetra koji “puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha” (Iv 3,8). To je Duh koji čini da u nama prebiva jedna BRATSKA LJUBAV: ljubav kojom ljubimo Isusa Krista, i ljubav kojom ljubimo bližnje. Ljubav Božja se u nama razlijeva po Duhu Svetom. I ta je ljubav razlog da kažemo kako dijelimo ISTI DUH ISUSA KRISTA, pa se SINOVIMA BOŽJIM MOŽEMO ZVATI. To je Duh onih koji Boga žele zvati svojim OCEM.

 

Ta ljubav nas na poseban način povezuje sa DRUGIM LJUDIMA KOJI U SEBI IMAJU ISTOGA DUHA- koji su KRŠTENI u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Povezuje nas u jednu duhovnu građevinu- u CRKVU. Tako Crkva, preko koje se na ljude izlijeva Duh, postaje jedan ORGANIZAM U KOJEM PREBIVAJU ODUHOVLJENI U KRISTU. Crkva se pretvara u TIJELO KRISTOVO, jedno mistično tijelo koje u sebe prima sve one koje vodi Duh Sveti.

 

 

 

PROBLEM KRŠTENJA I POLAGANJA RUKU: LIK KRISTA UTISNUT U DUŠU

 

Najčešće izljev Duha Svetoga povezujemo sa sakramentom KRŠTENJA, ali u Pismu nalazimo situacije u kojima se prima Duh Sveti i tada nije riječ o sakramentu krštenja. Na više se mjesta spominje i POLAGANJE RUKU kao slika SILASKA DUHA SVETOGA na one nad kojima su se ruke polagale. U tome nalazimo sliku sakramenta POTVRDE u kojem se UTVRĐIVALO U DUHU ILI JE DUH SNAŽIO ONO ŠTO SU VEĆ U KRŠTENJU LJUDI PRIMILI.

 

U oba slučaja (bilo da je riječ o krštenju ili potvrdi) dovoljno je jednom primiti “Silu odozgo” i nema učinka u ponavljanju sakramentalnog čina, jer je Duh Sveti UTISNUT U ČVOJEKOV DUH. Dalje ostaje NA NAMA, DA RAZVIJAJUĆI SVOJE LJUDSKE MOGUĆNOSTI, POSTJAEMO SVE SLIČNIJI U PONAŠANJU ISUSU KRISTU, i koliko smo sličniji Njemu, toliko će i Duh Sveti djelovati jače u nama. MILOST TRAŽI NARAV I ODGOVARA MOGUĆNOSTIMA NARAVI: ne djeluje u čovjeku ni manje ni više nego on sam to može primiti. A ta mogućnost primanja pokazuje se POSTUPANJEM: spremnošću da se što više prbiližimo Kristu u svojim postupcima. Jednom primljen u dušu, Duh Sveti BORAVI U NJOJ i ČEKA KAO SJEMENKA POGODAN TRENUTAK DA PROKLIJA U ČOVJEKU.

 

Stoga, nije potrebno ponavljati ove sakramente, jer dani su čovjeku za VJEČNOST, kao trajna mogućnost realizacije života u Kristu. Crkveni oci često u za djelovanje Duha u ovim sakramentima koristili izraz PLAZMACIJU: Duh se poput plazme utisnuo u čovjeka, ušao u sve njegove pore, sljubio se posve sa čovjekom. No djelovati bez čovjeka neće, već će DJELOVATI U ČOVJEKU TAKO DA GA MIJENJA OBNAVLJAJUĆI IZVORNU SLIKU BOGA U NJEMU: sliku Isusa Krista. Sjetite se kako je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga Stvoritelja, a Bog je sve stvarao MISLEĆI NA KRISTA, pa je i ta slika Boga njegova MISAO U KOJOJ SE TA SLIKA KRISTA I NALAZI.

 

To je kao LIK SA STARIH PEČATNJAKA koji je ostajao UTISNUT U PEČATU. Tako i sada DUH SVETI ŽELI DUBLJE UTISNUTI LIK ISUSA KRISTA U NAŠU DUŠU, i želi nas POUČAVATI O SVEMU, kako bi taj LIK UTISNUT U DUŠU POSTAO VIDLJIV na nama.

 

Lik je u nama. Stoga Crkva stalno poziva da se TRAŽI LICE BOŽJE U SVEMU, da se tako traži jedna lik Boga u nama. Taj LIK JE LIK SINA BOŽJEG. Po njemu ćemo biti PREPOZNATI U NEBU. No može se dogoditi da taj lik ostane U NAMA, A BOG ŽELI DA BUDE VIDLJIV NA NAMA. Ovo plazmiranje lika jest DUHOVAN ČIN- jer djeluje na dušu. Na čovjeku je da to MATERIJALIZIRA SVOJIM DJELIMA.

 

 

 

DJELOVANJE DUHA SVETOGA U ČOVJEKU

 

U današnjem evanđelju nalazimo jedan uvjet za tu materijalizaciju ljubavi. Gospodin više puta ponavlja: “Ako me ljubite, (...). Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, (...)”. Iz svega je vidljivo da je početak milosnog djelovanja u čovjeku povezan sa LJUBAVI PREMA BOGU. Čovjek koji u svemu što radi nastoji pronaći volju Božju, odnosno raditi ono što je ISPRAVNO I ČESTITO, traži Boga u svom srcu, i takvo je srce OTVORENO ZA DJELOVANJE BOGA U ČOVJEKU. “Bog nam je dao jednog velikog zaštitnika i pomoćnika (…). Ustrajni budimo i otvorimo mu vrata našeg srca. On se ne umara u potrezi za onim koji ga je dostojan i u njega izlijeva svoje darove” (Sveti Ćiril Jeruzalemski, Kateheze, 16).

 

Čovjek koji TRAŽI DRUGOGA, NUŽNO MORA OTVORITI SVOJE SRCE DRUGOME, jer potraga počinje samo ako je NETKO PRISUTAN U NAŠEM ŽIVOTU- ako smo mu OTVORILI ŽIVOT: “Njemu su upravljeni svi pogledi onih koji osjećaju potrebu za posvećenjem; onih koji žele čestito i krijeposno živjeti; (…). Izvor te posvete, svjetlo je našoj inteligenciji, i on joj daje jednu vrstu JASNOĆE kako bi shvaćal ISTINU. Premda je nedohvatljiv po svojoj prirodi, postaje dostupan po svojoj DOBROTI; jer svakoga ispunja svojom moći, ali se DAJE POTPUNO SAMO ONIMA KOJI SU NJEGOVI, I TO NE SVIMA U ISTOJ MEJRI, već svoje darove dijeli po mjeri vjere svakog pojedinog čovjeka” (Sveti Bazilije, O Duhu Svetome, 9,22-23).

 

Kada Bogu OTVORITE SRCE, onda Duh Sveti OBLIKUJE ČOVJEKA IZNUTRA kako bi ČOVJEK DJELOVAO ISPRAVNO. POSVEĆUJE GA! I čini to upravo zbog ljubavi u čovjeku. S pomoći Duha, čovjek JASNIJE VIDI ŠTO JE ISTINSKO DOBRO u konkretnim situacijama, i DJELUJE SUKLADNO TOME odabirući DOBRO, A NE ZLO. U tom se ODABIRU razabire kakva je LJUBAV U ČOVJEKU: točnije kakve su mu SKLONOSTI- je li sklon raditi ono što Bog očekuje od čovjeka ili suprotno od toga. Drugim riječima, po ovim sklonostima, koje su odraz žudnji u čovjeku (onoga za čim žudi) pokazuje se DJELIMA JE LI ČOVJEK BOGOLJUBAN ILI NIJE; je li LJUBAV PREMA BOGU ISPRAVNO ARTIKULIRANA U NJEMU ILI NIJE!

 

Ovo je posveta: POSVETA U ISTINI- da se spozna što je istina o svemu što se radi u jednom konkretnom životnom trenutku. Kada Gospodin moli za svoje učenike, između ostaloga moli Oca da ih POSVETI, a ta posveta je posveta u DUHU- u ISTINI: “17Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.” (Iv 17,17). Na drugom mjestu govori učenicima: “16I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: 17Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je” (Iv 14,16-17). To je Duh koji prebiva U ČOVJEKU i oblikuje čovjeka iznutra, kako bi postupanje bilo ispravno.

 

Duh će POUČAVATI O SVEMU apostole i podjećati ih na Isusove riječi. Davat će POTICAJE U DUŠI ČOVJEKA: “26Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.” (Iv 14, 26). Ujedno je to Duh koji će štititi one koji mu se utječu: “26A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene.” (Iv 15,26).

 

 

 

INFORMIRANJE I INSPIRIRANJE: preoblikovanje stavova u čovjeku Duhom Svetim

 

Duh Sveti djeluje U ČOVJEKU I PO ČOVJEKU. Kaže sveti Toma Akvinski: “Duh Sveti se služi riječju čovjeka kao jednim sredstvom. Ali, On je taj koji usavršava djelo u čovjeku” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 177, a. I c). Djeluje na način da osobu INFORMIRA U DUŠI I DA JE INSPIRIRA.

 

U vremenu u kojem živimo, INFORMACIJA je česta riječ koju čujemo. Biti INFORMIRAN jako je važno danas. Za neke to znači POSJEDOVATI VIJEST koju drugi nemaju ili ZNATI VIŠE od drugih. Za druge, biti informiran znači biti u tijeku s onim što se događa oko tebe. Sve to je ispravno, ali nedovoljno kako bi se smisao ove riječi ispunio. Informirati nam dolazi od latinskog izraza INFORMARE što bi značilo OBLIKOVATI IZNUTRA, INSTRUIRATI, PREDSTAVITI NEŠTO U DUŠI, PREZENTIRATI NEŠTO ILI NEKOGA U SEBI.

 

Ova riječ PREZENTIRATI, znači zapravo POSADAŠNJITI NEŠTO U SEBI. Nije ključna za razumijevanje informacije, ali jest za naš odnos sa Bogom, jer INFORMIRATI SE DUHOM SVETIM značilo bi UČINITI PRISUTNIM DUHA SVETOGA U SEBI U SADAŠNJEM TRENUTKU. Možemo kazati kako INFORMIRANJE Duhom Svetim počinje njegovi UPRISUTNJENJEM U ČOVJEKU. Ta prisutnost jest živa i djeluje onamo kako DUH DJELUJE- NA NAŠOJ DUŠI.

 

U duši stvari uvijek počinju s RAZMUMOM, pa informiranje Duhom kreće od POJAŠNJENJA NEKE ISTINE- kako bi čovjek shvatio što je ispravno, a što nije ispravno. Pojednostavljeno, INFORMIRANJE počinje sa DAVANJEM IDEJA, sa MISLIMA koje se u nama pojave, a za koje sami nismo odgovorni- nisu naše. KAO DA JE NETKO PRISUTNA U NAMA TKO DAJE IDEJU U PRAVO VRIJEME- jednu misao koja pojašanjava stvari i uklanja dvojbe.

 

To POJAŠNJENJE se ne zaustavlja na tome, već se PRODUBLJUJE. To PRODUBLJIVANJE pozantog sadržaja zapravo je INSTRUKCIJA. Na taj se način u nama stvara jedan STAV- jedan OBLIK ili jedna FORMA postupanja. Stoga veliko kako je naše postupanje FORMIRANO IZNUTRA DUHOM SVETIM. To zapravo znači biti INFORMIRAN: imati oblikovane stavove o svemu. To je puno više od posjedovanja nekih vijesti; to je životno važna stvar jer se ono što nosimo UNUTRA- U DUŠI-U MISLIMA, POLAKO IZNOSI VANI PO NAŠIM DJELIMA.

 

Druga je stvar INSPIRACIJA ili kako velikom NADAHNUĆE. “Nadahnućem zovemo pokrete duše, sve što nas privlači, odbija, potiče iznutra na djelovanje, sva svjetla i spoznaje kojima Bog djeluje u nama, prethodeći u našem srcu svojim blagoslovima, svojom pažnjom, očinskom ljubavlju. I sve to kako bi nas razbudio, potakao, pogurao i privukao svetim krijepostima, nebeskoj ljubavi, dobrim stavovima; jednom riječju svemu onome što nas upravlja vječnom životu” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožan život).

 

Nadahnuće uvijek ide po pojašnjenju stvari, po SAVJETU ILI SUGESTIJI koju čovjek odjednom nađe u sebi. I taj savjet je nedvojbeno ISPRAVAN. To čovjek zna, ne po svom razumijevanju, već po SRCU, PO LJUBAVI KOJU IMA ZA BOGA. Tako SIGURNOST U NADAHNUĆU DOLAZI IZ SRCA KOJE BOGA VOLI. Svhaćate li danas zašto Gospodin govori: “Ako me ljubite, (...). Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, (...)”? Sigurnost u postupanju koja dolazi nadahnućem ili inspiracijom ide preko LJUBAVI KOJU ČOVJEK IMA U SEBI ZA BOGA.

 

Ljubav, a to je drugi naziv za Duha Svetoga, ono je što čovjeku potiče na djelovanje, na postupanje koje inače ne bi učinio. Duh Sveti- Ljubav, potakao je čovjeka SAVJETOM, SUGESTIJOM, a čovjek koji IMA LJUBAVI DJELUJE PO DUHU SVETOME: djeluje tako da slijedi sugestije, savjete koje nalazi u svom srcu. “Svaki dobar savjet koji je upravljen spasenju, dolazi od Duha Svetoga” (Sveti Toma Akvinski, O Očenašu, 1. c. ,153).

 

 

 

SINOVSKA LJUBAV U DUŠI KAO DJELO DUHA

 

Inspiracija ili nadahnuće nije dakle samo stvar razbora ili shvaćanja stvari, već stvar POSTUPANJA PO SRCU. Za to je potrebno nešto više: ljubav koja daje sigurnost kada se oslanjamo na jednu sugestiju koju nalazimo u nama.

 

Moguće je da sigurnost bude lažna i da čovjek NE ŽIVI PO DUHU, NE ŽIVI KRŠĆANSKI, a umišlja sebi kako djeluje inspriran Duhom. Moguće je jer kod mnogih LJUBAV NIJE DOBRO OBLIKOVANA U DUŠI. Drugim riječima, moguće je da čovjek puno moli, da sve zna o vjeri, da je silno pobožan, ALI DA NEMA PRAVE LJUBAVI U SRCU ZA BLIŽNJE. To se često događa kod kršćana koji su PREUZETI I MISLE KAKO BOLJE RAZUMIJU STVARI OD DRUGIH, pa često posežu za Duhom Svetim pokazujući time kako imaju sigurnost u Božje djelovanje u njima.

 

Tu treba staviti veliki znak pitanja: čovjek koji tako sigurno tvrdi da Bog djeluje u njemu, ili je svetac, ili ne zna što radi! Prije će biti ovo drugo. Jer niti jedan svetac kojeg poznajemo inje nikada rekao kako mu je “Duh Sveti šapnuo ovo ili ono”.

 

Duh Sveti djeluje U SRCU ČOVJEKA KOJI LJUBI BOGA I BLIŽNJE, koji se spreman žrtvovati za njih, koji druge stavlja na prvo mjesto, koji ne inzistira na svojim stavovima, koji sluša, a ne govori stalno,....

 

Kada srce pronađe poticaj Duha, onda sa ŽAROM DJELUJE kao ZALJUBLJENIK koji radi sve kako bi zadovoljio prohtjeve svoje LJUBAVI.

 

Ovo je način da se ČOVJEK PO DJELIMA USAVRŠAVA POTICAN DUHOM BOŽJIM. I malo po malo, u njemu će se ocrtavati lik onoga koji je Duha Svetoga i poslao: ocrtat će se lik Sina Božjeg Isusa Krista, jer će postupanje nadahnuta čovjeka, biti identično- postupat će u konkretnim situacijama kao što bi to učinio i Sin Božji Isus Krist.