Mt 5, 17-19

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego dopuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom

 

 

 

Nakon Isusovih riječi u kojima govori kako nije “došao ukinuti Zakon ili Proroke (...) nego dopuniti”, pitamo se zašto je dakle Bog dao Zakon Izraelcima? Zakon je trebalo VRŠITI, a vršenje zakona pretpostavljalo je jedno PONAVLJANJE NEČEGA ŠTO JE ISPRAVNO I DOBRO. Upravo to PONAVLJANJE DOBRIH POSTUPAKA “s jednom te istom usmjerenošću ostavlja trag u duši u vidu SKLONOSTI, NAVIKE- koja dušu čini raspoloživom da se opredijeli za dobro” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-136). Na nesreću PONAVLJANJE LOŠIH POSTUPAKA ostavlja u duši sličan trag ali usmjeren na zlo i grijeh.

 

 

 

Ovakve navike koje izražavaju SKLONOST ČOVJEKA DA ČINI DOBRO nazivamo VRLINAMA ILI KRIJEPOSTIMA. Nasuprot njima, sklonost da se čini dobro nazivamo MANAMA.

 

 

 

Kako bi se krijeposti razvijale zahtijeva se PONAVLJANJE odgovarajućih dobrih djela. Upravo to i Zakon čini Izraelcima: podsjeća ih na potrebu PONAVLJANJA ONOGA ŠTO JE DOBRO ZA NJIH, ŠTO ĆE U NJIMA UVEĆATI VJERU, NADU I LJUBAV. Stoga Isus naglašava kako je došao da se ZAKON PO NJEMU ISPUNI DO KRAJA, jer ispunjavanje Zakona zapravo ima PROROČKU FUNKCIJU kada je u pitanju Isus budući da Zakon do savršenstva može ispuniti samo Bog i nijedan čovjek. U tom smislu Isus govori o vršenju Zakona s autoritetom Zakonodavca, a ne nekoga tko Zakon samo vrši. On shvaća dublji smisao Zakona i njegovih odredbi.

 

 

 

Vršenje Zakona, Židove je trebalo učiniti živim znakom vjere za narode kojima su okruženi: znakom da je Bog s njima. Suprotno, ne izvršavanje Zakonskih odredbi značilo je jedan otpad od vjere.

 

 

 

S druge strane, ovo vršenje Zakona ima i svoju moralnu funkciju: upozorava na potrebu MORALNOG USAVRŠAVANJA, a to kod ljudi uvijek ide preko STJECANJA KRIJEPOSTI. Kako bi se Zakon UTISNUO U ČOVJEKOV ŽIVOT, KAKO BI OSTAVIO TRAG U NJEGOVOJ DUŠI, potrebno je VRŠITI GA REVNO, ili kako se kaže u starozavjetnoj formuli Shema: UREZATI GA U SRCE da ostane ožiljak koji podsjeća na ono što je potrebno stalno raditi. Sve to kako bi se u čovjeku USTABILILO PONAŠANJE KOJE ODGOVARA VJERNIKU koji vjeru ŽIVI PO SRCU, a ne po formalizmu.

 

 

 

Kao što je vršenje Zakona Židovima pokazivalo put prema Bogu, jedako se događa i sa krijepostima kada su kršćani u pitanju. Nije dovoljno ODBIJATI NAPASTI I IZBJEGAVATI GREŠNE PRIGODE. Bog od kršćanina zahtijeva da mu se u SRCE UREŽE JEDAN STIL PONAŠANJA PO KOJEM SE VIDI KAKO TAJ ČOVJEK VOLI BOGA, jer se ponaša kršćanki ne stoga što mora, već jer to tako ŽELI! “Ljudske krijeposti su temelj za one nadnaravne krijeposti, a te nas potiču neprekidno da djelujemo samo kao ljudi dobra. No, nije dovoljno samo željeti posjedovati ove krijeposti. MORAMO NAUČITI KAKO IH ŽIVJETI. Discite benefacere (Iz 1,17): UČITE SE DOBRIM DJELIMA. Potrebno je stovriti naviku stalnog vršenja čina odgovarajućih svakoj pojedinoj krijeposti, tako da zaista budemo iskreni, odani, nepristrani, vedri, strpljivi,... LJUBAV SE OČITUJE DJELIMA, NE MOŽEMO LJUBITI BOGA SAMO RIJEČIMA, VEĆ DJELOM I ISTINOM (1Iv 3,18)” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 91).

 

 

 

Krijeposti su U KORIJENU KRŠĆANSKOG ŽIVOTA. One nas povezuju sa dvije stvari: s jedne strane povezuju nas sa životom na zemlji, jer živimo tu gdje živimo; a s druge strane iz ovih korijena (krijeposti) izrastaju one NADNARAVNE KRIJEPOSTI koje nas povezuju s nebom. Tako, s vremenom, naš život, premda povezan sa mjestom u kojem živimo, svu energiju za svoj život, svoj kršćanski život, crpi zapravo iz NEBA- preko nadnaravnih krijeposti dolazi se do MILOSTI koja hrani dušu Bogom.

 

 

 

Krijeposti nas uvode u nadnaravan život povezujući nas s Gospodinom, koji na tom polju usavršavanja ne traži nemoguće od čovjeka. Bog pomaže onoga koji se trudi i bori za svoje krijeposti. Za krijeposti je potrebno BORITI SE. Do njih se ne dolazi pasivnim životom. Zato i imaomo pokorničku praksu koja nam pomaže odbaciti grijehe i ostaviti čist prostor u duši za borbu. “Pasivno iščekivati idealne situacije i najpovoljnije okolnosti za postizanje svetosti u stvari bi značilo pustiti da život prolazi pokraj nas, beznačajan i prazan” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-139).

 

 

 

Da bismo rasli u krijepostima kako ljudskim tako i nadnaravnim, potrebno je ULOŽTI ODREĐEN NAPOR. Premda djelo POSVETE PRIPADA BOGU i jedino Bogu, Bog u svojoj velikoj doboroti želi da se realiziramo u svojoj slobodi koju nam je dao. Bog ne želi da sloboda ostane jedan ATAVIZAM nekog života koji se oslanja samo na Boga bez da išta sudjeluju u Božjem životu. Bog od nas želi SU-DJELOVANJE, a ne samo čekanje. Želi da u tom usavršavanju po krijepostima PRIPRAVLJAMO DUŠU ZA DJELOVANJE MILOSTI, I TAKO NA DJELATAN NAČIN; DJELIMA POKAŽEMO DA ŽELIMO MILOST.

 

 

 

Mnogi kršćani koji su se prestali boriti za krijeposti, izgube nadanravni smisao života. Takvi ne mogu biti model života u Kristu, jer njihov život se svodi na FORMALNO VRŠENJE OBAVEZA: tako oni vjeru doživljavaju kao nešto ŠTO MORAJU, ALI STVARNO IH NIJE BRIGA NI ZA ČIM. Drugim riječima, NE ŽELE I NE OČEKUJU NIŠTA POSEBNO OD BOGA I OD VJERE. Ovakvi ljudi IZVANA VRŠE ONO ŠTO MORAJU, ALI IM SRCE NE PRIJANJA UZ BOGA. Nemaju srce za Boga.

 

 

 

Takvi lako upadaju u “kompromise kada je u pitanju posao ili bračni moral, prepuštaju se utjecaju ozračja slobode i senzualnosti kojima su okruženi te traže užitke i lagodan život kao i svi drugi. Našim vlastitim životom trebali bismo – uz sve pogreške, kojim ase ne smijemo prilagoditi nego ih se truditi prevladati- poučiti druge kako je kršćanske krijeposti moguće živjeti u svakom poštenom poslu te kako razumijevanje za nedostatke i pogreške drugih ne podrazumijeva umanjivanje zahtjevnosti evanđelja” (Isto, II-140).

 

 

 

Kako se napreduje od ljduskih preko nadnaravnih krijeposti do milosti najbolje opisuje sveti Ivan Zlatousti koji koristi djecu koja uče kao primjer: “Najprije (djeca) nauče oblik slova, zatim počinju razlikovati crte slova i tako malo po malo nauče čitati. Podlijelimo li krijeposti na različite dijelove, prvo ćemo primjerice naučiti da ne govorimo ružno o ljudima. Zatim prelazeći na novo slovo, da nikome ne zavidimo, da ne budemo robovi tijela ni u jednoj situaciji, da nas ne vodi lakomost,... Zatim prešavši na duhovna slova, učit ćemo se suzdržljivosti, odricanju, čestitosti, pravednosti, preziranju lažne slave; nastojat ćemo biti skromni i ponizni. Spojivši jedne krijeposti s drugima, ispišimo ih u svojoj duši. Ovo bismo trebali prakticirati u vlastitom domu, s prijateljima, ženom, djecom,...” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na psalme, 11,8).

 

 

 

A sve prije svega počinje jednom čvrstom odlukom DA U SVOJE SRCE UREŽEMO ONO ŠTO ĆE NAS PODSJEĆATI NA BOGA. Krijeposti koji se USTABILE U NAMA PONAVLJANJEM ONOGA ŠTO JE DOBRO, upravo to čine u našem srcu. Kada se krijeposti ustale, onda ČINITI DOBRO POSTAJE JEDNA NORMALNO SPONTANO PONAŠANJE KRŠĆANINA koji s lakoćom svladava tegobe koje grijeh i zlo stavljaju predanj. Kako nas krijeposti vode prema Bogu u svakodnevnom životu, složit ćemo se kako se “prvi stupanj pobožna života sastoji u LJUBAVI PREMA KRIJEPOSTIMA” (Sveti Ivan Zlatousti, u Catena Aurea, vol. III, p. 134), a ako nas krijeposti vode prema Bogu, onda se ljubavlju prema krijeposnom životu očituje i ljubav prema Bogu. Govorimo naravno o jednom normalnom kršćaninu koji se ne usavršava kako bi od ljudi dobio pohvale.

 

 

 

Kada shvatimo kako KRIJEPOSTI OTVARAJU U NAMA PUT MILOSTI, razumjet ćemo kako “krijepost nije samo stvar naših želja, već također stvar jedne nadnaravne MILOSTI” (Sveti Cirprijan u Catena Aurea, vol. 1p 360).