1Kr 19,16b.19-21

 

U one dane: Reče Gospodin Iliji: »Pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe.« Ilija ode odanle i nađe Elizeja, sina Šafatova, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sâm bijaše kod dvanaestoga. Ilija priđe k njemu i baci na nj svoj plašt. On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: »Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku pa ću poći za tobom.« Ilija mu odgovori: »Idi, vrati se; ja sam svoje učinio.« On ode, uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom skuha meso i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.

 

 

 

U sceni pozivanja Elizeja u proročku službu, nalazimo Iliju koji se borio za Jahvističku tradiciju i koji je, unatoč silnim djelima koje je Bog činio po njemu, djelovao neuspješan. Slijedeći Božje poticaje dolazi mladom Elizeju, kojeg ima pomazati za proroka “i baci na nj svoj plašt”. U ovoj gesti bacanja plašta shvaćamo kako BOG ŽELI ELIZEJA “STAVITI POD SVOJE”, U SVOJU SLUŽBU, a u njemu samome vidimo jednu novu mladost naviještanja Boga ljudima.

 

 

 

Prije nego pođe sa Ilijom, Elizej se želi oprostiti sa svojim roditeljima. Ovaj poziv za njega znači PREKID SA STARIM NAČINOM ŽIVOTA, I POTPUNA POSVETA BOGU. Elizej shvaća ispravno poziv i čini jednu gestu kojom pokazuje kako prekida sa starim životom: ŽRTVUJE VOLOVE I DIJELI MESO LJUDIMA DA GA JEDU. U tome se ogleda život jednog proroka: žrtvuje nešto od sebe i daje sebe i svoj život ljudima, jer preko PROROKOVA ŽIVOTA DJELUJE BOG. Prorok nema ništa svoga, već je sve njegovo Božje.

 

 

 

Druga lekcija koju će primiti tijekom boravka sa Ilijom jest ona u PONIZNOM SLUŽENJU. Kaže Pismo kako Elizej “ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.” Proročka pouka nije bila tipična. Za razliku od kasnije rabinske pouke, ova se temeljila na SUŽIVOTU SA PROROKOM i njegov je život bio svojevrsna škola za novaka koji je proroku služio.

 

 

 

Rabinske su škole nastale puno kasnije i temeljene su na odnosu učitelj- učenik kojim se prenosilo znanje. Dok je proročki naučnik bio SLUGA, rabinski je bio TALMID (dolazi od riječi áe lamad što znači NAUČITI). I dok je prorok živio od Božje providnosti i njegovih nadahnuća, RABINI su zarađivali školovanjem učenika. Zbog svojeg znanja, učenici su ih zvali RABBI što znači UZVIŠENI ili MOJ VELIKI, a uz to ih je uvijek pratio i titul HAKAM- MUDRACA.

 

 

 

Premda je rabinska škola prenosila znanje učenicima, u sebi je nosila i nešto od proročke pouke. Osim slušanja i pamćenja učiteljeve pouke, učenik je pažljivo pratio rabina i IMITIRAO NJEGOVO PONAŠANJE. Na taj su način i oni PREKIDALI SVOJE ODNOSE SA STARIM ŽIVOTOM, ulazili su svojim ponašanjem u druge žviotne obrasce (rabina, proroka), i predstavljali novu mladost u naviještanju Boga.

 

 

 

Ilija čije ime znači “Moj Bog je Jahve”, bio neumorni borac Jahvin. Elizej, koji će ga naslijediti, nosim ime koje znači “Bog je spasenje”. Tako, već po imenima ove dvojice proroka, kao da se nazire slika odnosa Starog i novog Zavjeta. Dok je Ilija neumorni borac Starog Zavjeta, Elizej na određen način prekida sa Ilijinom tradicijom, premda je riječ o njegovu nasljedniku i usmjerava borbu za Boga drugačijim putem.

 

 

 

Dok je Ilija osamljen ratovao svoje ratove, Elizej je ostao sam samo neko vrijeme, nakon čega se spustio sa planine Karmel i osnovao jednu proročku zajednicu unutar koje je djelovao. Riječ je o DRUGAČIJEM DJELOVANJU, koje se naslanja na Iliju, ali nije poput Ilijina. To nam daje shvatiti i “dvije trećine” Ilijna duha kojeg je Elizej primio: nije primio sve, primio je duha Božjeg na drugačiji način, sa drugačijim darovima.

 

 

 

Ps 16,1-2a.5.7-11

 

Ti si, Gospodine, baština moja!

 

Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem. Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar!« Gospodin mi je baština i čaša: ti u ruci držiš moju sudbinu. Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje te me i noću srce opominje. Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče duša, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, puninu radosti lica svoga, sebi zdesna blaženstvo vječno.

 

 

 

Gal 5, 1.13-18

 

Braćo: Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete. Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom.

 

 

 

Slušamo Pavla kako govori o SLOBODI I LJUBAVI KOJE SE OSLANJAJU NA BOGA. To je SLOBODA koja POČIVA NA LJUBAVI PREMA BOGU I PRESLIKAVA SE NE BLIŽNJEGA. Ona se realizira najprije U MENI, U MOJOJ INTIMI, u kojoj sebe OSLOBAĐAM OD ZLA I RADIM SVE KAKO BIH BIO SLOBODAN ZA BOGA. A to bez ljubavi ne ide, jer ljubav je oslobađajuća sila u čovjeku, a ona ne trpi PRISILU: ONA JE SILA LJUBAVI, ONA NIJE PRISILA.

 

 

 

Ljubav U NAMA OTKRIVA STVARI KOJE SU ČISTE, NEISKVARENE, koje su od Boga u nama. Ona nas jednako može približiti tako čistim stvarima kao onda kada slijedimo glas savjesti. Unatoč tome, ljudska ljubav je manjkava, zna zavarati, razočarati zbog ljudske slabosti. Premda SLABA, ona ipak odražava u sebi jednu čovjekovu težnju za IDEALNIM: to idealno jest apsolutno dobro, čisto, neokaljano, VJEČNO, NEPROMJENJIVO- JEDNOM RIJEČJU, TO JE BOG! BILO DA SLIJEDIMO GLAS SAVJESTI, BILO DA SE OSLANJAMO NA LJUBAV, TEŽIMO PREMA JEDNOM SAVRŠENSTVU KOJE NAS NADILAZI. To savršenstvo nerijetko nalazimo i u drugim ljudima, pa držimo da čovjek može beskrajno nadići čovjeka i usavršiti ga svojim bićem. To savršenstvo nas UVIJEK USMJERAVA DRUGOME, bilo da to savršenstvo nalazimo u nama, bilo u ljudima.

 

 

 

Postoji u čovjeku izvjesna napetost između VJEČNOG KOJE NAM NA NEKI NAČIN UVIJEK IZMIČE IZ RUKU, te onog KONAČNOG KOJE POSTIŽEMO U SVOJIM TRAGANJIMA ZA IDEALNIM. To je napetost čovjeka koji je izgubio Raj, koji traži Boga, onog koji je Idealan, koji ga je stvorio i od kojeg je živio. U dubini duše još uvijek stoji zapisana negdje ona SIGURNOST ŽIVOTA S BOGOM, ONAJ SPOKOJ KOJEG JE ČOVJEK IMAO U RAJU, ONAJ MIR KOJI MU JE OSIGURAO BOG SVOJOM BLIZINOM. Stoga, u srce svakog čovjeka upisana je ČEŽNJA ZA BOGOM KOJI GA JE STVORIO. A kako je sam ČOVJEK SLIKA VJEČNOGA BOGA onda u sebi pronalazi put prema Njemu i shvaća kako i koliko mu je potreban.

 

 

 

Svi mi težimo prema SAVRŠENOSTI koju SAMI NE MOŽEMO OSTVARITI. U tom ostvarivanju samoga sebe, uvijek DRUGI ima ključnu ulogu- ONAJ DRUGI koji mi pomaže ostvariti svoje težnje i s kojim se uvijek usrećujem. Na žalost, to se nikada ne događa u potpunosti. Stoga je zemaljski život kao kušanje izvrsne hrane koja se uvijek može doraditi; lijepo je, ali slutimo da ima još nešto što nadilazi ovaj život. Ta napetost zbog nemogućnosti potpunog ostvarenja na zemlji uzrok je nespokoja, nemira i nezadovoljstva koje neprestano osjećamo: čemu živjeti ako nećemo živjeti vječno; čemu živjeti ako će sve jednom prestati? Prekida li smrt naš život i ostavlja li nas nedorađene? To nema nikakva smisla. Mora postojati nešto APSOLUTNO koje će odgovoriti svim našim TEŽNJAMA ZA SREĆOM, ZA VJEČNIM.

 

 

 

Budući da je ČOVJEK SLIKA VJEČNOGA BOGA, on u svom srcu čuva neodoljivu potrebu za apsolutnim i beskonačnim, stoga je svaki oblik prisile nepodnošljiv u samoostvarenju, jer čovjek nije stvoren da živi apatično ili uskogrudno, već slobodno: “NEMIRNO JE SRCE NAŠE DOK SE NE SMIRI U TEBI (Augustin; Ispovijesti). Tu sliku Savršenoga, koju nosimo u sebi, lako možemo PRONAĆI I U LJUDIMA S KOJIMA ŽIVIMO I ako nam to pođe za rukom, onda onaj DRUGI koji mi pomaže u mom ostvarivanju samoga sebe, od Boga se prenosi na ČOVJEKA: TADA ONO ŠTO TRAŽIMO U BOGU, NALAZIMO U LJUDIMA OKO NAS.

 

 

 

Onaj koji shvaća kako se do Boga dolazi preko bližnjega, razumije kako svako biće U SEBI NOSI TRAGOVE BOŽJE DOBROTE I kada se prema tim bićima ophodimo kao prema DAROVIMA OD BOGA, lako zadobivamo NAKLONOST, osobito kada su ljudi u pitanju. A kada se dobije naklonost čovjeka- OSJEĆAMO SE VOLJENIMA. Upravo to znači BITI U SVIJETU: BITI U SVIJETU, ZNAČI OSJETITI SE VOLJENIM OD BOGA, I TO NAJPRIJE DOLAZ PREKO LJUDI.

 

 

 

KAKO SE MOGU OSJETITI VOLJENIM OD BOGA? Nije pitanje što mi za Boga možemo napraviti, već je o je ključno SHVATITI DA SAM VOLJEN- DA ME VOLI BOG. Pitanje je KAKO? Kada se ČOVJEK OSJEĆA VOLJEN, ISPUNJEN LJUBAVLJU, onda se javlja RADOST U SVEMU kao posljedica takav stanja, a ta RADOST LJUBAVI POKREĆE ČOVJEKA I NIŠTA MU NIJE TEŠKO. Takav je pun OPTIMIZMA I VESELJA, i sve gleda pozitivno. Takav je kažemo PUN ENTUZIJAZMA

 

 

 

ENTUZIJAZAM (iz stargrčkog. ἐνθουσιασμός, od ἐν θουσ - u bogu) je pojam antičke filozofije koji je označavao stanje čovjeka punog boga. U neoplatonizmu dobiva mističko-religiozno značenje. A u novije doba entuzijazam se poistovjećuje s nekritičkim oduševljenjem za nešto. ODUŠEVLJENJE je riječ preko koje razumijemo entuzijazam. Ako to oduševljenje dolazi zbog SVIJESTI DA SAM VOLJEN, ONDA TAJ OSJEĆAJ DONOSI SA SOBOM ISPUNJENOST LJUBAVLJU DRUGE OSOBE i ta ispunjenost dolazi od osjećaja BLISKOSTI- kao da je netko PRISUTAN U MENI, kao da je NEČIJI ŽIVOT U MENI, donosi mi ZADOVOLJSTVO, NOVU ENERGIJU, POLET.

 

 

 

A ako taj osjećaj ima uzrok u BOGU, odnosno ako razumijem da MENE BOG VOLI I DA TO OSJEĆAM NA SEBI. Ta ISPUNJENOST dolazi od osjećaja BLIZINE BOGA, od ISPUNJENOSTI BOGOM I NJEGOVOM LJUBAVLJU KOJA ME UZDIŽE. Stoga ENTUZIJAZAM izjednačavamo sa svojevrsnim POBOŽANSTVENJEM, jer BOG JE U NAMA, jer, čovjek je pun Boga!

 

 

 

Kkada je naviještao evanđelje Bog je najprije govorio O SEBI KADA JE KLICAO DA SE PRIBLIŽILO KRALJEVSTVO BOŽJE, a kada je upao među nas, HTIO JE BITI S NAMA BOG- EMANUEL. Htio je prebivati među nama i htio je da to postane jasno svakom od nas: to ZAJEDNIŠTVO S KRISTOM, već u ovom životu najvažnija je stvar za nas i onaj tko može to zajedništvo shvatiti i ŽIVJETI počinje živjeti predokus raja. Odatle dolazi sav naš ENTUZIJAZAM ZA ŽIVOT U VJERI, ZA ISPRAVNO POSTUPANJE PREMA BLIŽNJIMA.

 

 

 

No TO ZAJEDNIŠTVO SE MORA ŽIVJETI i ne smije ostati samo teorija. MORA POSTATI ŽIVOT, A TO JE MOGUĆE JEDINO S “DRUGIM”, S ČOVJEKOM. Ovdje se ne radi o nečem što mi možemo razraditi ili stvoriti u svom okruženju; RADI SE O KVALITETNOM ODNOSU S BOGOM koji ne ovisi o količini naših postupaka, već o njihovoj kakvoći. To BITI-S-BOGOM mora se najprije ŽIVJETI-S-BLIŽNJIM. I tu, preko svakodnevnog života s bližnjima osjetiti radost i sreću, koja je sada konačna, jer je prekida niz udesa, ali nas vodi prema Bogu, trajnoj sreći.

 

 

 

SREĆA JE NAŠ POZIV KOJI OVISI O TOME MOŽEMO LI BOGA STAVITI U SREDIŠTE SVOGA ŽIVOTA, a ključ za postizanje sreće leži u našoj sposobnosti da se OSLONIMO NA BOGA U SVEMU i STAVIMO KRISTA U SREDIŠTE SVOGA ŽIVOTA. Čovjek koji to zna, PREPUŠTA SE ŽIVOTU i živi ga spontano, bez grčeva I zna kako BOG STOJI UZ NJEGA. Takav život je jedan ŽIVOT S BOGOM prožet OSLANJANJEM NA BOGA u kojem nije riječ o tome da čovjek ne radi ništa sa sobom, već da, kada odradi ono što je potrebno, rezultate ne očekuje kao vlastite uspjehe, već računa sa svojim greškama i oslanja se na Boga da će svojom providnošću nadoknaditi sve naše slabosti. Ovakav čovjek može biti PUN ENTUZIJAZMA, može raditi nesputano, jer vjeruje kako ga Bog prati u svemu što radi. Na ovaj način, čovjek DOPUŠTA DA KRIST ŽIVI U NJEMU.

 

 

 

BOŽJI POZIV ZA SVAKOGA ISPUNJA SE NAJPRIJE U TOME DA STAVIŠ SVOJ ŽIVOT U NJEGOVE RUKE. Bog nas poziva na ODVAŽNO ŽIVLJENJE, da budemo ljudi inicijative, poletni, da se NE ZAMARAMO GLUPOSTIMA I DA NJEMU PREPUSTIMO UPRAVLJANJE STVARIMA. A mi da RADIMO SVE TAKO DA OČEKUJEMO USPJEH, ili da shvatimo kako neki neuspjeh nije katastrofa, jer iza njega Bog sprema nešto sjajno. Kršćanin se ne smije zamarati time što će svijet o njemu misliti ili govoriti: treba pustiti da ga VODI DUH SVETI I NE TREBA TRAŽITI ŽIVOT ZA SEBE, VEĆ PUSTITI DA GA BOG ODVEDE ŽIVOTOM TAMO GDJE MU JE POTREBAN.

 

 

 

Ovo je moguće samo ako je ČOVJEK SLOBODAN: AKO SLOBODNO DONESE ODLUKU KOJA ĆE NJEGOV ŽIVOT ODREDITI KAO JEDNU KRŠĆANSKU EGZISTENCIJU, TE AKO UČINI SAM ONO ŠTO MOŽE DA TO TAKO I BUDE. Pri tome, da ostavi Bogu rezultate svega svojeg sjelovanja. Ovo je odluka U SLOBODI, IZ LJUBAVI PREMA BOGU.

 

 

 

A SLOBODA ZAHTIJEVA KO-EGZISTENCIJU: zahtijeva da se otvorimo DRUGIMA. Ljudska sloboda ne trpi samoću, i čovjek se razijva ODNOSOM S DRUGIMA, a to znači da njegova sloboda TREBA DRUGOGA za razvoj. Čovjekova sloboda umjerena je DRUGOME, a tako je usmjerena i njegova egizstencija. To je KOEGZISTENCIJA, i samo u njoj se čovjek razvija kao DIJETE BOŽJE: samo U DRUGOME može pronaći lica savršenog Boga.

 

 

 

BITI ČOVJEK U TOM SMISLU ZNAČI KOEGZISITRATI S KRISTOM. Velimo li kako se čovjekova egzistencija ISPUNJA BOGOM i samo tako se uzdiže na posebno dostojanstvo POBOŽANSTVENJEM, onda BITI ČOVJEK ZNAČI ŽIVJETI S BOGOM, a BLIŽNJI će u ovim zemaljskim korelacijama biti pomoć da shvatimo kako nas Bog voli, jer ćemo ljubav kušati preko ljudi.

 

 

 

Sloboda mora biti utemeljena na ISTINI I LJUBAVI. Istina otkriva što jest, a što nije sloboda. U društvu u kojem živimo, slobodom se često prikazuju stvari koje sloboda nisu. Stoga je važno shvatiti kako “samo sloboda koja se podvrgne Istini, može voditi osobu prema njegovu stvarnom DOBRU. Dobro osobe sastoji se u BITI-U-ISTINI i u istini se realizirati” (Sveti Ivan Pavao II, Govor sudionicima Međunarodnog kongresa moralne teologije, 10-04-1989).

 

 

 

Kada je riječ o Crkvi, onda ovaj život u Istini, nije predmet moraliziranja u kojem će se stalno osuđivati neka praksa, već je to zadaća ukazivanja na otklone od onog ponašanja koje bi trebali u sebi iamti kršćani. Pri tome se slijede riječi Pavla upućene rimljanima: “2Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno” (Rim 12,2). Govori se o PREOBRAZBI SVOJE PAMETI KAKO BI SE SHVATILI ISTINA O DOBRU U KOJOJ STOJI VOLJA BOŽJA.

 

 

 

Ono što oblikuje ovu preobrazbu nije samo jedno naučavanje, već prije svega POGLED NA ISUSA KRISTA. Ljubav prema Kristu je ono što oblikuje ISTINE U NAMA i što nas upravlja putem vršenja Božje volje. KRIŽ POKAZUJE PRAVI SMISAO SLOBODE. Na Križu nalazimo OSOBU KOJA POSVE DOMINIRA SOBOM- koja u svemu vlada sobom, i to pokazuje time ŠTO DARUJE SVOJ ŽIVOT: “17Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. 18Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga” (Iv 10,17-18). Onaj koji je u stanju PREDATI SVOJ ŽIVOT DRUGOME IZ LJUBAVI, tak očituje slobodu najvećem stupnju ljubavi: “13Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).

 

 

 

U Kristovim riječima shvaćamo kako SLOBODA IMA BITI USMJERENA DRUGOME- BLIŽNJEMU. U protivnom, ona se pretvara u autodestruktivnu silu, koja čovjeka razara, premda ovaj misli kako se uzvisuje. Sloboda korištena samo za sebe, sloboda koja se ne daruje, ne žrtvuje i ne usmjerava bližnjem, postaje PRIVID SLOBODE KOJA ZAROBLJAVA U SEBI ČOVJEKA. Čovjek rakvu slobodu shvaća kao SLOBODU DA RADIM ŠTO ME JE VOLJA, ili kao SLOBODU DA RADIM SAMO ONO ŠTO JE ZA MENE DOBRO, A ZA DRUGE ME NIJE BRIGA. Ovakvi izričaji slobode prisutni su danas među ljudima. Na žalost, čovjek ovako usmjerene slobode i ne vidi kako se zatvara u svoj svijet i postaje “zarobljenikom” vlastitih želja, ambicija, …

 

 

 

Takav NE VIDI ŠTO JE ISTINSKO DOBRO, a koji ne vidi dobro, ne može iskazivati ljubav bližnjima, a koji ne može iskazivati ljubav bližnjima, zatvara se u svoj bolesni svijet- psotaje zarobljenikom. Zato ovakvima poručujemo kako njihova “sloboda treba biti oslobođena” (Sveti ivan Pavao II, Veritatis Splendor, 86) od njih samih. Krist je onaj koji oslobađa i koji pokazuje kakva je prava sloboda čovjeka. To je sloboda utemeljena na ljubavi i istini na što nas prisjećaju Isusove riječi upućene židovima koji su mu povjerovali:“Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; 32upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,31-32).

 

 

 

Lk 9, 51-62

 

Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo. ok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.« Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.« I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

 

 

 

UVOD

 

 

 

U riječima današnjeg evanđelja nalazimo puno ENTUZIJAZMA ljudi koji žele slijediti Isusa na njegovu putu naviještanja Kraljevstva nebeskog. Taj entuzijazam, ta ispunjenost, splašnjava kada treba napraviti ključni korak u tom hodu za Isusom: OSTAVITI SVE I KRENUTI ZA BOGOM. Taj entuzijazam moguće je hraniti samo BLISKOM PRISUTNOŠĆU ISUSA U ŽIVOTU ONIH KOJI GA ŽELE SLIJEDITI.

 

 

 

OSTAVITI SVE SVOJE: predati sebe Bogu

 

 

 

Zahtjev koji Isus stavlja pred te ljude jest radikalan: OSTAVITI SVE I POĆI ZA KRISTOM. Ovo bi se moglo razumjeti krivo i shvatiti kako nema drugog puta nego napustiti sve što se ima i promijeniti svoj život. Ipak, nije tako. Ovo OSTAVLJANJE SVEGA, ima jednu duhovnu dimenziju. To znači NAPUSTITI U SEBI SVE ONO ŠTO ME SPRIJEČAVA ZA SLIJEDITI KRISTA.

 

 

 

Zašto je važno napustiti u sebi sve? Prije svega, to napuštanje svega, pokazuje spremnost da se slijedi BEZ REZERVE jedan životni put koji nazivamo kršćanskim. Mnogi na žalost, imaju rezerve prema životu, pa sjede na “dvije stolice”: jedna je vjere, druga je poganska. Tako žive jedno djelomično kršćanstvo koje ne zadovoljava ono što Krist traži: POTPUNU PREDANOST.

 

 

 

Pogledajte samo Ivana i Jakova. Kada su ih odbili Samarijanci, tražili su od Isusa da ih uništi ognjem s neba. Oni NISU JOŠ UVIJEK NAPUSTILI SEBE I SVOJE NAUME. Isus ih je prekorio i nastavio je dalje s putovanjem. Ivan i Jakov nisu OSTAVILI SVOJE MRŽNJE I NEPRIJATELJSTVA iza sebe. A Isusom su, baš kao i većina učenika putovali sa svojim teretima. To se očitovalo više puta, kada su pokazivali kako nisu razumjeli što Isus od njih traži. Mislili su o SVOJIM PLANOVIMA, A NE O BOŽJIM. Nisu napustili sebe.

 

 

 

Svaki čovjek od Boga prima neki poziv u kojem Bog želi najbolje za čovjeka i preko kojeg želi da čovjek obavi dio posla za Boga. Primili smo poziv i za vrijeme našeg života trebamo shvatiti na što nas Bog poziva.

 

 

 

Za SHVATITI BOŽJI POZIV, potrebno je STAVITI BOGA U CENTAR SVOGA ŽIVOTA, a za takvo što nužno je OSTAVITI SVOJE PLANOVE, MOĆI NAPUSTITI SEBE. “Napustiti vlastiti život ne znači tražiti svoju volju, već Božju, i po svojem postupanju u svakodnevici, tražiti Božje želje u našem životu” (Sveti Grgur Niški, O kršćanskom ponašajnu). “Kada je krevet uzak, jedno pada iz njega, a plahta nije dovoljna za dvoje. Kršćansko srce možemo usporediti s tim uskim krevetom i malom plahtom. Srce je dovoljno široko samo za Boga, i nađu li se u njemu i druge stvari- Bog ispada iz tog srca” (Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, 1. c. ,214).

 

 

 

Ovo predanje nije ništa drugo već jedna posvećena ljubav: “Ljubiti znači PREDATI SEBE DRUGOME. Daleko od nas razmišljanje kako je to neka instinktivna reakcija. Ljubav je jedna SVJESNA ODLUKA PO KOJOJ SVOJ ŽIVOT USMJERAVAMO DRUGOME. A za ljubiti onako, istinski, potrebno je LIŠITI SE SVEGA, a povrh svega LIŠTITI SE SEBE, kako bi sebe mogli posve darovati nekome i ljubiti ga do kraja. To LIŠAVANJE SAMOGA SEBE (…) jest istovremeno iscrpljujuće i uzvisujuće. Izvor je to ravnoteže života. To je tajna sreće” (Sveti ivan Pavao II., Govor, I-VI-1980).

 

 

 

U tom predanju Bogu, ono što čovjek napusti Bog ne napušta. Tamo gdje čovjek uskrati svoju obitelj za nešto, BOG NADOKNAĐUJE OBILNOM MILOŠĆU SVE ONO ŠTO JE NETKO IZGUBIO PREDANJEM.

 

 

 

OSVRTANJE UNAZAD

 

 

 

Zahtjevi ovog predanja su radiklani i traže od čovjeka da prekine veze sa starim načinom života. TO znači ŽIVJETI KRŠĆANSTVO STO POSTO, u potpunosti: “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje”. Isus želi da IDEMO NAPRIJED SA ŽIVOTOM I DA SE NE VRAĆAMO NAZAD U STARA STANJA, U STARE NAVIKE, NA STARE PLANOVE. Važnije od svega je KRALJEVSTVO NEBESKO i radi njega vrijedi napustiti SVOJ ŽIVOT I PREDATI GA BOGU.

 

 

 

Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje”. Ovim je riječima Gospodin opisivao bezvrijednost osvrtanja za sobom u životu i žaljenja zbog propuštenih prigoda da nešto napravimo. DRVENIM, TEŠKIM PALESTINSKIM PLUGOM nije bilo lako upravljati po tvrdoj zemlji. Onaj koji je orao nije se mogao osvrtati unazad nakon što krene s oranjem, jer bi krivo uzorao- brazda bi bila nepotpuna, iskrivljena, ili bi plug iskočio iz brazde. Stoga je POGLED TREBAO BITI UPRAVLJEN NAPRIJED.

 

 

 

Na sličan način i kršćanin treba urpaviti svojim životom: TREBA GLEDATI NAPRIJED. Ono što je iza njega, može mu biti škola, ali ne smije se pretvoriti u jedan uteg koji će usporavati njegov život.

 

 

 

Riječ je ovdje da se od čovjeka traži POTPUNO PRIJANJAJE UZ KRISTA, a za to je potrebno OSTAVITI JEDAN NAČIN ŽIVOTA- onaj koji je opoganjen. OSVRNUTI SE “nije ništa drugo nego žaliti za svjetovnim stvarima i za njima nanovo čeznuti” (Sveti Atanazije, Život svetog Antuna Pustinjaka, 3). U pravilu to svjetovno donosi jedno RAZVODNJAVANJE VJERE u pokušajima da čovjeka uvjeri kako NIŠTA NIJE TOLIKO VAŽNO KOLIKO NJEGOV KOMODITET ILI NJEGOVE PERCEPCIJE CRKVE, MISE, PONAŠANJA U CRKVI,...

 

 

 

OSVRTATI SE UNAZAD znači NE BITI SIGURAN U ONO ŠTO ŽIVIŠ. Drugim riječima, to znači pronaći u sebi zrno sumnje u kršćanski život, te zrno želje da ponovo živiš kako te volja. Ovakav život donosi sa sobom STRAHOVE OD TOGA ŠTO ĆE LJUDI MISLITI O MOJIM POSTUPCIMA, a u konačnici od nas naprave ljude kojima je VAŽNIJI STATUS KOD LJUDI NEGO KOD BOGA.

 

 

 

Tako u srce onog koji se “osvrće”, ulazi polako MLAKOST U VJERI i to se VIDI po ponašanju, odijevanju, pristupu svetim stvarima; konačno, po molitvi, po sakramentalnom životu.

 

 

 

VJERNOST

 

 

 

Vjernost je lijek za ovo osvrtanje: BITI VJERAN U SVOJEM KRŠĆANSKOM POZIVU I NE BRINUTI SE ZA ONO ŠTO JE OSTALO IZA MENE. Jedino važno je ono naprijed- cilj. Nema smisla razmišljati o NEČEM ŠTO JE MOGLO BITI, ALI NIJE. To nas često spriječava da idemo naprijed sa životom. VALJA IS PAMĆENJA IŠČUPATI SVE ŠTO NAS PODSJEĆA NA POGANSKU MLAKOST U VJERI; sve što nas može odvući od pravog kršćanskog puta.

 

 

 

Od nas se zahtijeva da stvorimo jedan stav ČOVJEKA KOJI SE NE KOLEBA U SVOJIM UVJERENJIMA, i tako je čvrst jer IMA POVJERENJA U BOGA koji će sve moje promašaje pretvoriti u nešto dobro za mene. Tako, ne osvrćem li se, ostavljam li iza sebe svoje nespretno ponašanje, i oslonim li se na Boga u tome, te će mi stvari u sjećanje dolaziti samo kao pouka za vjernost u još težim trenucima. Podsjećat će nas na to KAKO NAS BOG ČUVA UNATOČ NAŠIH POGREŠAKA.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SADAŠNJI JE TRENUTAK NAJBOLJI ZA APOSTOLAT: to je onaj trenutak kada Bog nekoga zove