Ponedjeljak, 01. srpnja 2019.

Mt 8, 18-22

 

U ono vrijeme: Kad Isus vidje mnoštvo oko sebe, zapovijedi da se prijeđe prijeko. I pristupi jedan pismoznanac te mu reče: »Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao.« Kaže mu Isus: »Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.« Drugi mu od učenika reče: »Gospodine, dopusti mi da prije odem i pokopam svoga oca.« Isus mu kaže: »Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.«

 

Jedan je posmoznanac s puno srčanosit pristupio Gospodinu i dao mu do znanja kako je odlučan slijediti ga: “Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao.” Isusov odgovor donosi malo izmemađenje: “Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.” Ne može se kazati kako Isus odbija ovog učena čovjeka, već mu daje do znanja kako je prvi uvjet za slijediti Isusa ČISTO I PONIZNO SRCE,NENAVEZANO NA OVAJ SVIJET.

 

Razumije se kako je, potaknut čudima, pismoznanac želio slijediti Isusa tražeći slavu za sebe (na što upućuju ptice), hineći kako želi biti pravi učenik na što nas upućuje lukava lisica” (Sveti Augustin, Catena Aurea, Quaestiones evangeliorum, 5). Isus je lako prozreo namjere ovog čovjeka, ali ga nije odbio već mu je stavio uvjete koje mora ispuniti da bi ga slijedio. Valja mu očistiti srce od dvoličnosti i “spustiti se na zemlju” ne držeći sebe boljim od drugih ljudi. Za psimoznanca veli sveti Ivan Zlatousti: “Koliki je samo njegov ponos! Došao je i govorio tako da ga svi čuju, pokazujući time kako drži sebe većim od drugih” (Sveti Ivan Zlatousti, Homiliae in Matthaeum, 27,2).

 

Možfda najljepše razmišljanje o ovoj sceni dolazi od Grgura Velikog: “Lisice su lukave životinje. Skrivaju se u rupama i šupljinama u zemlji, a kada izađu iz njih, nikada ne idu ravnim putem, već hitaju krivudavim puteljcima” (Sveti Grgur Veliki, Moralia, 19, 1). Lisice su ljudi koji imaju nepouzdano srce; ljudi u koje se ne možemo pouzdati, jer će učiniti sve kako bi zadovoljili ono što je njima potrebno. Poslužit će se lukavstvom i prijevarom i spretno će se praviti bezopasnim dok ne dobiju što im treba. A onda će nestati. Tako se i ovaj pismoznanac htio POSLUŽITI ISUSOM kako bi njega ljudi častili preko Isusa. “Ptice se uzdižu leteći visoko. Tako, kao što lisice upućuju na laž i prijevaru, ptice upućuju na OHOLOST koja je vlastita demonima. Ovo znači kao da mu je Gospodin rekao: Zlodusi, prijetvorni i oholi nalaze utočište u tvom srcu, ali moja poniznost ne uspijeva naći odmora u oholoj duši” (Isto).

 

Isus zapravo želi da mu NAŠE SRCE BUDE UTOČIŠTE, OSLONAC ZA GLAVU, pa kada kaže kako “Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio”, misli na srce čovjeka koje više sliči lisičjoj jazbini iz koje izlaze svake vrsti prijevare, prijetvornosti i laži, ili na srce koje sebe diže u nebesa stavljajući se iznad ljudi.

 

Osim što to srce na koje bi Isus naslonio glavu, treba biti čisto i ponizno, potrebno je da bude slobodno od svih stvari ovoga svijeta. Kada velimo kako “Isus želi nasloniti glavu na nečije srce” mislimo kako On zapravo želi da mi Njega po svojim postupcima unosimo u svijet, kako želi da budemo poput onog magarčića koji je Kralja unio na sebi u Jeruzalem na Pashu. Isus želi za sebe najveći dio našeg srca, kako bi Njega drugi prepoznali u nama.

 Za slijediti Isusa potrebno je ukloniti sve prepreke koje nam se mogu naći u srcu. Neke od tih prepreka stvaramo sami VEZUJUĆI SE UZ LJUDE ILI STVARI, a nekada stvaramo svoj mali vlastiti SVIJET KOJI NE MOŽE BITI STVARNOST BEZ NAS SAMIH, i tako se NAVEZUJEMO NA SEBE SAME.

 

 

 

Ljudsko srce je USKO i želimo li da u njemu vlada red i da u njega stane sve što treba, potrebno je staviti SVAKU STVAR NA SVOJE MEJSTO U SVOM SRCU. Na prvom mejstu potrebno je STAVITI BOGA, jer kada je Bog na prvom mjestu, u srcu se čudesno pronalazi protora za sve ostalo što je životu potrebno. No, kada stavimo nešto drugo na prvo mjesto, ta druga stvar ili osoba, teže zauzeti toliko mjesta u mom srcu, da izbacuju iz srca sve drugo, pa čak i Boga. “Tko Boga želi tražiti bez odricanja od vlastitih ugodnosti, to je kao da nešto traži noću; a noću je teško naći bilo što” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 3,3).

 

 

 

Čovjekovo srce je takvo da može primiti svašta, ali ne može se ispuniti svime. Tako, sve one zemaljske ugode, toliko privlačne čovjeku, mogu u srce ući, ali ga NE ISPUNJAJU, VEĆ GA ZAROBLJUJU. Čovjeka tako VEŽU UZA SE i ne dopuštaju da išta drugo u njegovo srce uđe. Kada na prvo mjesto čovjek stavlja neki cilj koji je posve zemaljski (poslao, novac, čast, imanje,...), taj isti cilj čovjekovo srce okupira. Pa kada je cilj zemaljski, čovjekovo srce ostaje na zemlji.

 

 

 

CILJ, koji pred sebe stvai neki čovjek, OBUZIMA ČOVJEKA. Zemaljski ciljevi obuzimaju čovjeka tako da ga zarobljavaju, ne daju mu mira i gone ga da se bavi samo njima. Naprotiv, Bog kao PRAVI I JEDINI ČOVJEKOV CILJ, OBUZEVŠI ČOVJEKA, uspostavlja red u čovjekovu srcu i oslobađa prostor u njemu, tako da čovjek ima prostora i vremena za sve. BOG JE CILJ KOJI OSLOBAĐA ČOVJEKA. No, da bi nas Bog kao cilj našeg života obuzeo, potrebno je ISPRAZNITI SRCE, OČISITI GA OD SVAKE VEZE SA ZEMLJAKSIM STVARIMA, OD SVAKE NEZDRAVE NAVEZANOSTI NA BLIŽNJE I NA SEBE.

 

 

 

Ovo posljednje je vjerojatno najteže, jer često uopće ne primjećujemo kako smo se navezali na neko svoje mišljenje, ili smo stvorili stav kojeg ne mijenjamo. U toj nenavezanosti se najbolje vidi poniznost osobe: onaj koji SEBE OSIROMAŠI OD SEBE, ponizan je, jer DOPUŠTA DA MU U SRCE UĐU TUĐI STAVOVI I MIŠLJENJE. Drugim riječima, ponaša se po obrascu Boga, koji, kada caruje u nama, oslobađa prostor u srcu za drugo.

 

 

 

Iako imaš sve, ništa te od tog ne ispunja. I koliko više imaš, manje si ispunjen. Zadovoljštivna srca nije u posjedu stvari, već u osobađanju od njih: biti gol, slobodan od svega materijalnog i živjeti siromaštvo u duhu” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 1,14). “(Onaj koji voli Boga) nema što za izgubiti ako izgubi sve; jedino što ga zanima jest da ne razočara svoga Boga” (Sveta Tereza Avilska, Put savršenstva, 10,3).