Utorak, 02. srpnja 2019.

Mt 8, 23-27

 

U ono vrijeme: Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?«

 

 

 

Pitamo se koji je stvarni problem učenika u današnjem evanđelju? Nisu to oluje, već MALOVJERNOST I zaborav kako je Isus Krist Bog koji sve može. Iz malovjernosti raste STRAH koji čovjeka uvodi u SUMNJU U BOŽJE POSTOJANJE, A SUMNJA OPET SLABI VJERU. I tako se čovjek zatvara u jedan začarani krug iz kojeg ne može lako sam. To je krug NEVJERE, STRAHA I SUMNJE koji ga baca na koljena pred izazovima života.

 

 

 

Danas GOSPODIN ŠUTI I mirno drijema dok učenici “luduju” zbog oluje. Ova ŠUTNJA BOGA često je prisutna u našim životima, ali ona ne znači kako nam je Bog okrenuo leđa. Jednostavno, pušta nas da UĐEMO U NEUGODNOST TRPLJENJA U SVAKODNEVICI I da po tom TRPLJENJU JAČAMO VJERU tako što ćemo UČITI OSLANJATI NA BOGA.

 

 

 

Naime, pprirođeno je čovjeku da djeluje, ali postoje situacije u životu koje ČOVJEK NE MOŽE KONTROLIRATI. To su OLUJE u kojima čovjek PRESTAJE BITI SVOJ GOSPODAR. Njegov je život tada PREPUŠTEN NEVOLJI. Kako se ponijeti u nevolji? Svaka nas nevolja upoznaje sa GRANICAMA NAŠE LJUDSKOSTI. Te su granice uvijek određene činjenjem dobra. Tako, neki ljudi u nevolji, za svoje oslobođenje od problema spremno čine zlo. Takvi nisu naučili lekciju. Naime, u nevolji se čovjek sudara sa zlom, ali nikada sam ne bi smio napraviti kakvo zlo. U takvim situacijama ČOVJEKU OSTAJE SAMO BOG.

 

 

 

Neki kršćani, koji naizgled slijede Krista dok sve ide prema njihovim željama, udaljavaju se od njega kad im je najpotrebniji: u bolesti djeteta, muže, žene, brata,..; kada ih pritisnu materijalni problemi, kada ih zaboli kleveta ili ogovaranje, kad im prijatelji okrenu leđa; ili ako u njihovu unutarnjem životu oslabi osjećaj ugode koji im je olakšavao predanje I apsotolat, a koji sada, možda posebne milosti Božje koja pročišćava nakane I misli srca, nestaje, ostavljajući hladnoću I izvjesta osjećaj tuge” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 6-37).

 

 

 

Ovakvi kršćani vjeruju da ih je Bog napustio, jer On šuti. Ovaj osjećaj dolazi od NEDOSTATKA POVJERENJA U BOGA, ili MANJKA VJERE. Ovo nepouzdavanje u Boga odraz je POUZDANJA U SEBE. Ovakav stav zapravo pokazuje kako je čovjek više okrenut sebi nego Bogu. Može on živjeti izvanredno, ali pouzdaje se samo u ono što vidi I što može opipati. Takvome je Bog neko daleko biće, koje je zaboravilo na čovjeka.

 

 

 

Jedan od najčešćih razloga zbog kojeg Bog dopušta čovjeku da ga sustigne nevolja (jer Bog nije uzrokom nevolja), leži u želji Boga da U ČOVJEKU PORASTE POUZDANJE U BOŽJU SVEMOĆ. Bog se proslavlja po našim slabostima, a na njih nailazimo svaki put kada se nađemo u nevoljama. Upravo nevolje otkrivaju naše slabe točke, strahove, bijesove, ljutnje, nervoze, sebičnosti. U nevoljama se suočavamo sa svojim nemoćima, stoga je nevolja prigoda da onaj koji shvati svou malenost, prava prigoda da se susretne Bog u svom djelovanju.

 

 

 

Kada se samo jednom čovjek usudi prepustiti Bogu u oluji, shvati kako BOG SVE IZVODI NA DOBRO. Čak I kada se nešto nama čini lošim po čovjeka, to je zbog površinskih razloga. One dublje razloge, koji se tiču spasenja duše mi najčešće I ne vidimo. Stoga nam se nečija smrt čini užasnom (ona to I jest), ali gledano iz Božje perspektive ili perspektive spasenja duše, možda je neka smrt spasila jednu dušu od gore pogibelji na zemlji koja bi dušu odvela u pakao. Dakle, kada samo jednom čovjek oslonjen na Boga shvati kako BOG DJELUJE U NJEGOVU ŽIVOTU IZVODEĆI SVAKU, PA I NAJZAMRŠENIJU SITUACIJU NA DOBRO, POČINJE NJEGOV RAST U VJERI.

 

 

 

Ovaj je dio priče najteži. Mi stalno pričamo o vjeri, stalno molimo, stalno filozofiramo o svemu I svačemu glede Boga, ali kada se TREBAMO OSLONITI NA BOGA U SVOM ŽIVOTU- KIKSAMO. A upravo u tom OSLANJANJU NA BOGA I NJEGOVO DJELOVANJE U NAŠIM ŽIVOTIMA ogleda se naša vjera. Kada se netko osloni na drugu osobu, pokazuje da se POUZDAJE U NJEGA. Još više pokazuje kako MU VJERUJE.

 

 

 

Apostoli su izgubili glavu u oluji. Nisu se znali osloniti na Isusa. Zato im je Isus I rekao: “Što ste plašljivi, malovjerni?” Njihov problem je bila njihova vjera- NISU SE POUZDAVALI U BOGA, BILI SU S NJIM.

 

 

 

Gospodin, kada uđemo u neku životnu oluju želi da ČINIMO SAMO ONO ŠTO JE DOBRO I DA NJEMU PREPUSTIMO OSTATAK SITUACIJE: ON ĆE SMIRITI OLUJU. Potrebno je samo URADITI ONO ŠTO JE ISPRAVNO I ZAZVATI IME GOSPODNJE. Tako će se čovjek polako poučit pouzdanju u Boga. Imat će OSOBNO ISKUSTVO POUZDANJA U BOGA U SITUACIJI KOJA JE ZA ČOVJEKA BILA BEZIZLAZNA. To osobno iskustvo nešto je što će čovjeka uvijek PODSJEĆATI NA BOŽJE DJELOVANJE I umnažat će vjeru u čovjeku. Lakše će se prihvaćati I stvari koje nisu dijelom osobnog iskustva, ali pripadaju memoriji ili iskustvu Crkve.

 

 

 

Rješenje u ovakvim situacijama uvijek treba upravljati preko Crkve. U Crkvi nalazimo na nepto što nadilazi naša osobna iskustva. To su SAKRAMETNI I SVETA MISA U KOJIMA SUSREĆEMO BOGA.

 

 

 

ŽIVOT je kao MORE kojim plovimo. Svaki od nas bira lađu u kojoj ćemo broditi životom. Uistinu, ŽIVOT JE KAO MORE u kojem se izmjenjuju bonace I oluje. Bonace u kojima nam sve ide od ruke, I OLUJE u kojima je naš život u opasnosti. Te OLUJE našega života zapravo su one situacije koje nas UVODE U DUHOVNU POGIBELJ- da počinimo štogod zla. Uvode nas u opasnost da SAGRIJEŠIMO I tako DUHOVNO POTONEMO.

 

 

 

GRIJEH ubija dušu I ubija život u nama. Gledamo li na GRIJEH kao na OLUJU, onda možemo razumjeti kako grijeh ide za tim da nas POVUČE NA DNO ŽIVOTA, DA NAS POTOPI, DA UČINI DA NE VIDIMO NEBO, ili u najboljem slučaju PROMIJENI KURS NAŠEG ŽIVOTNOG PUTOVANJA TAKO DA NAM SE TEŠKO VRATITI NA PRAVI KURS I USMJERITI SVOJ ŽIVOT BOGU.

 

 

 

Ipak, postoji jedna BARKA koja nam daje sigurnost kako ćemo sigurno stići na željeno mjesto. Ta BARKA JE CRKVA, kojom upravlja ISUS. LAĐA u kojoj danas učenici plove, je ista ona u kojoj mi svi plovimo, u koju smo zajedno ušli za Isusom. Nekada Vam se može učiniti kako ta LAĐA BRODI SAMA, KAKO ZAPRAVO ISUS SPAVA negdje na krmi I kako ga nije briga za ono što se događa sa lađom, ali nije tako. U svojoj Crkvi Isus je stalno prisutan na različite načine I NJEGOVA PRISUTNOST JE GARANCIJA SIGURNOSTI PLOVIDBE.

 

 

 

Isus je prisutan prije svega u SAKRAMENTIMA, osobito u svetoj ispovijedi I pričesti kojima nas uvijek vraća u bonacu, u sigurnost mirnog mora.

 

 

 

Može Vam se učiniti kako KRIST SPAVA U CRKVI! Ako Vam se to učini upitajte se najprije SPAVA LI KRIST U VAMA? KRIST U CRKVI NIKADA NE SPAVA, ali NIJE RIJETKOST DA SPAVA U NAŠIM DUŠAMA I NE ŽELIMO GA PROBUDITI. Kada Krist spava u meni, onda sam izložen opasnosti da upadnem u oluju. Unatoč činjenici da se vozim u lađi- Crkvi, moguće je da KORMILAR SPAVA U MENI I DA ODLUTAM jer nisam bio spreman zazvati Onoga koji može sve upraviti kako spada.

 

 

 

PROBUDI KRISTA KOJI SPAVA U TEBI: probudi Ga molitvom, probudi ga čitanjem Riječi Božje, probudi Ga primanjem sakramenata I vidjet će kako će tvoj život uploviti u bonacu. Zadobit ćeš mir koji ti grijeh oduzima. Izaći ćeš iz oluje, ne svojim snagama, već Isusovom pomoći. Ne daj da BOG ZASPE U TVOM ŽIVOTU. PROBUDI GA, MOLI GA, PRIMAJ GA U SVETIM SAKRAMENTIMA, I tvoj će brod lako izlaziti na kraj I sa najgorim olujama.