SVETI TOMA, APOSTOL

 

Iv 20, 24-29

 

Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«

 

Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

 

 

 

Današnje evanđelje vraća nas u vrijeme Isusova uskrsnuća. Sjećamo se kako se Gospodin najprije ukazao Mariji Magdaleni koja je tako postala modelom svih onih koji traže Isusa iskrena srca puna ljubavi. Sveti Toma postaje modelom onih koji dvoje oko svega što se dogodilo. Te se dvojbe tiču kako Isusova božanstva, tako I svete ljudskosti.

 

 

 

U teksu koje čitamo Gospodin kaže svetom Tomi: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran”. Prije svega postoji jedan prigovor samom prijevodu, jer u originalu Neovulgate za riječ NEVJERAN stoji INCREDULUS. Drugim riječima, to nije “onaj koji je nevjeran” već “onaj koji NE VJERUJE”. Tomina NEVJERA potkrijepljuje se njegovim DVOJBAMA I SUMNJAMA kada je vjera u pitanju.

 

 

 

Zanimljivo je kako nakon tri godine zajedničkog života Toma I dalje dvoji o tome tko je što je bio Isus. Možda Toma prihvaća sve ono što je vidio, ali je samo uskrsnuće problem za sebe kako Tomi, kako mnoštvu vjernika koji pokušavaju racionalno dohvatiti ono što se dogodilo u grobu. Sjetite se samo saduceja koji nisu prihvaćali uskrsnuće unatoč svojoj vjeri; sjetite se I Pavlova govora na Areopagu gdje su ga umni grčki slušatelji počeli ismijavati na sam spomen uskrsnuća.

 

 

 

Promislimo li malo bolje o našoj vjeri čini se kako se sve može s lakoćom prihvatiti osim dvije stvari koje su za vjeru ključne: UTJELOVLJENJE I USKRSNUĆE. Na to logičkim slijedom nadovezuje I sam Isus Krist kojeg odbacuju zbog dvije naravi, božanske I ljudske, nedjeljivo sjedinjene u osobi Sina Božjeg. Ipak, vjerujem kako Toma nije kontemplirao Isusovu narav, ali zasigurno je dosta razmišljao o uskrsnuću.

 

 

 

Osam dana prije Isusova pojavljivanja Tomu su njegovi prijatleji uvjeravali kako su vidjeliIsusa: “Vidjeli smo Gospodina!” No, Toma nije vjerovao njihovu SVJEDOČANSTVU. Učenici su govorili svi kao jedan o tom ukazanju, ali RIJEČI TOMI NISU PUNO ZNAČILE. Vjerovati na riječ, puno je više o VJERE U RIJEČ. Riječima se čovjek izražava pokazujući kakav je. Našu nutrinu, naš duh iznosimo na svjetlo dana preko riječi. Dakako, bilo bi ljepše kada bi nas ljudi upoznali I preko djela. No to nije uvijek moguće. Stoga se u susretu s ljudima često oslanjamo na riječi kojima nam se ljudi otkrivaju I kojima ne govore samo o nekoj temi, već I o svom životu.

 

 

 

Zašto Toma nije vjerovao na riječ svojim kolegama s kojima je bio tri godine zajedno slijedeći Isusa na njegovu putu? Vjerojatno je poznavao dublje sve te osobe, I za pretpostaviti je kako je njihova prošlost utjecala na to da Toma dvoji oko njihovih riječi. Apostoli su često pokazivali nesrazmjer između riječi I djela. Lako su pristajali uza sve što je Gospodin govorio, ali bi na djelu znali posustati I pobjeći od straha. Nije li tako bilo s Petrom koji se junačio u Getsemaniju, ali je “nestao” pred napadima sluškinje? Nije li slično bilo I Judom koji izdaje Isusa ljubeći ga? Nije li tako bilo sa svima koji su Isusa slijedili hvastajući se njegovim prijateljstvom I uživajući u vlasti nad zlim duhovima, a kada je došao Isusov “čas” da proslavi Oca svojom Mukom, svi su nestali? Zatvorili se od straha u sobu I nisu ni pokušali učiniti nešto javno! Nije dakle samo Toma upao u dvojbe I u nevjeru! Gotovo se svima to dogodilo.

 

 

 

Vratimo se na dan uskrsnuća. Petar I Ivan su pošli na grob I našavši ga prazna, počeli su o tome razmišljati. Što se dogodilo, kako je prazan grob? Nakon toga, još veću zbunjenost unijela je Marija Madalena koja im je došla sa pričom o Uskrslom za kojeg je najprije mislila kako je grobar. Konačno, Isus se počeo ukazivati, pa se sjećamo potpunog “potonuća” u vjeri one dvojice na putu u Emaus. Svi u vjerojatno dvojili o tome što se dogodilo, osim Blažene Djevice Marije koja je zasigurno znala u svom srcu ono što se ima zbiti, pa je hrabrila učenike I žene okupljajući ih u molitvi.

 

 

 

Toma je dakle bio “jedan od mnogih” koji nisu vjerovali u ono što se dogodilo. On stoga ne može za nas biti samo modelom onih koji dvoje oko pitanja u vjeri. Postoji dublji razlog zbog kojeg Toma nije bio u dvorani kada se Isus pojavio među učenicima. Sveti Grgur Veliki te razlgoe opisuje ovako: “Mislite kako je slučajno bio odsutan onaj učenik izabrani, koji vrativši se ne povjerova priči o ukazanju, već dvojeći traži da opipa, a pipajući povjeruje? Nije bilo slučajno, već je bilo po Božjem naumu. Božanska blagost, djelovala je na čudesan način kako bi učenik koji dvoji, dodirujući rane na tijelu Učitelja, zapravo zaliječio rane svoje nevjere (…) Tako se učenik, dvojeći I dodirujući, preobrazio u svejdoka istinskog uskrnuća” (Homiliae in Evangelia 26,7).

 

 

 

Drugim riječima, Gospodin je Tomu poučio kako se VJERA TREBA OSLONITI NA RIJEČ , A RIJEČ NA SVJEDOČANSTVO. Kako bi riječ izgovorena bila VJERODOSTOJNA (ili vjere dostojna) potrebno ju je potkrijepiti djelima. Nitko nam neće vjerovati kako smo kršćani premda o tome puno pričamo ili mašemo krunicama, ako kršćanstvo u praksi ne živimo. Nitko nam neće vjerovati na riječ ako vidi da mi djelima odstupamo od svojih riječi.

 

 

 

Ili još bolje, preko Tome dobili smo lekciju svi mi. Živimo u vremenu u kojem se za svaku sitnicu traži dokaz- za svaku glupost treba “staviti prst u rane”. Kada je u pitanju vjera, onda za neke stvari ne možete dobiti dokaze. Primjerice, uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista jedinstven je događaj I nije moguće potvrditi znanstveno kako se to dogodilo. No da se to uistinu dogodilo potvrđuju SVJEDOČANSTVA MNOGIH KOJI SU GOSPODINA VIDJELI I OPIPALI NAKON USKRNUĆA, KOJI SU S NJIME BLAGOVALI RIBU NA OBALI GENEZARETSKOG JEZERA, KOJI SU S NJIM RAZGOVARALI DO EMAUSA,...

 

 

 

Nitko se od tih ljudi nakon ovoga nije obogatio. Svi su morali napustiti domove I uglavnom su svi izgubili živote zbog svojih RIJEČI. Njihov je život, zbog toga što su pričali otvoreno o Isusu, postao jedan veliki križ kojeg su oni spremno prihvatili. Jednom je Gospodin kazao govoreći o lažnim prorocima: “(15) "Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. (16) Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? (17) Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. (18) Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. (19) Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. (20) Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati” (Mt 7,15-20). Svak se po plodovima svoga života prepoznaje, odnosno onaj koji Vam govori o Isusu mora to životom potvrditi- posvejdočiti životom za svoje riječi. Sve nevolje kroz koje su prošli ti prvi apostoli, sve užasne smrti koje su pretrpjeli, a da nisu otpali od Isusove nauke, sva njihova ustrajnost u ispovijedanu vjere bila je potvrđena životom. Plod koji je njihovo svjedočanstvo donijelo ubrao se kasnije u Crkvi.

 

 

 

Toma I mi smo dobili lekciju iz vjere: naša se vjera treba osloniti na RIJEČI LJUDI KOJI ĆE SVOJIM ŽIVOTOM POTVRDITI ONO ŠTO PROPOVIJEDAJU, PA MAKAR IZGUBILI SVOJ ŽIVOT. Svjedočanstvoje više od bilo kojeg dokaza.

 

 

 

Kako danas svjedočiti vjeru u svijetu koji za sve traži dokaze? Najprije treba ustrajno moliti. Bez toga teško da će biti ozbiljna svjedočanstva. Mnogi sebi laskaju kako su kršćani jer pohode crkvu nedjeljom, idu na sve velike blagane u crkvu, ali njihov nutranji život nije ispunjen molitvom, već je jedna velika praznina. Svjedočanstvo takvih ljudi je uistinu dvojbeno, jer oni padaju na najmanjim problemima I lako se otklanjaju od vjere kada im ona ne donosi korist već probleme.

 

 

 

Potom treba imati na umu da svi mogu pasti u vjeri, ali da to nije kraj. Potrebno je redoviti utjecati se sakramentima ispovijedi I pričesti, kako bi Gospodin hranio svojom milošću našu vjeru.

 

 

 

Nadalje, potrebno je čvrsto pristajati uz naučavanje Crkve. U njoj smo postali kršćani, ali ne samo to: upravo se Crkva gradi na svjedočanstvu ovih ljudi o kojima smo pisali u početku- na krvi mučenika, na hrabrosto svjedoka vjere. Istina je kako nam nekada neke stvari nisu jasne kada o njima govori Crkva. Ali I ne trebaju biti, jer bismo trebali VJEROVATI na RIJEČ CRKVI KOJA SVJEDOČI ZA BOGA NAPOSEBAN NAČIN- u njoj nalazimo sve potrebno za vjeru I spasenje.

 

 

 

Konačno, dolazimo do najdelikatnijeg dijela: kako djelima svjedočiti svoju vjeru? Najprije, nitko od Vas ne traži da ginete za vjeru kao prvi kršćani. Ako dođe do toga, shvatit ćete, ali za sada od Vas se traži jedno drugačije svjedočanstvo u vjeri. Obavljate svoje obaveze tako da drugima budete poticaj da I oni tako čine. Pazite na svoje poslove I radite ih dobro bez obzira na plaću.Dođite na vrijeme, odgovorno pristupajte svemu. Ne dajite nikome povoda da ružno govori o vama zbog nemara ili lijenosti ili zanemarivanja obaveza. Pazite na svoju kuću- ne budite neuredni ili nemojte zapustiti ono što Vam je Bog dao. Nastojte sve raditi sa najvećim mogućim trudom, kao da je to sada najvažnija stvar na svijetu. Prema svima budite prevedni. Nastojte biti blagi sa svima I tražite načina da ljudima kažete istinu pazeći da ih ne ostamotite ili ih ponizite. Nemojte nikada na zlo odgovarati zlim djelima- budite dobri jer dobrotom svako zlo možete pobijediti. Biti dobar u konačnici traži da trpite I ne uzvraćate. Nikakvo zlo ne može nanijeti takvu štetu koju vi svojom dobrotom ne biste mogli popraviti I poboljšati.

 

 

 

Svoje ponašanje moderirajte- ne budite temom o kojoj će drugi pričati, ne budite izvorom sablazni za druge. Čuvajte pristojnost I čednost. Svakoga uvažavajte u razgovoru. Ne budite “divljaci” koji druge ponižavaju. Što obećate- izvršite.

 

 

 

Djecu odgojite ispravno. Ne podilazite im već ih poučavajte o tome što je pravo I isitinsko dobro za njih.

 

 

 

Sada imamo jedna problem: ako niste primjetili u ovoj priči o svjedočanstvu nigdje nema krunica, velikih pobožnosti, klanjanja,.... Ne želimo kazati kako to nije potrebno- itekako je potrebno, ali potrebno su I druge životne stvari za jedno dobro I zdravo svjedočanstvo. Potreban je život koji će svojom ljepotom I radošću privlačiti druge. Pa kada drugi shvate kako ta ljepota I radost izviru iz življenja vjere, onda ste dali jedno veliko svjedočanstvo preko svakodnevnih stvari koje su jasne svima.

 

 

 

Govor “posla, studija, odgoja djece, ponašanja prema susjedima” puno je jasniji od nekih Pavlovih poslanica. Taj Vaš djelatni govor života, mogao bi biti prožet sitnim gestama koje odražavaju Vašu vjeru: prekrižiti se prolaskom pored crkve, pozdraviti Gospodina tako ili pohoditi Ga u nekoj crkvi. Kako većina ljudi u našoj Domovini pohodi mise, onda je misa prvo mjesto svjedočanstva. Mala gesta poklanjanja pred Presvetim, jednog smjernog križanja, a ne “brisanja prašine sa glave”, zadržavanja tišine srca, priprava ili zahvala za misu molitvom, jedno sudjelovanje u misi cijelim svojim bićem, čitanje na misi, pjevanje u zboru- sve su to svjedočanstva koja se VIDE. Posebno dobro se vide u odgoju djece.

 

 

 

Sve ovo ne isključuje krunice ili razne pobožnosti, ali nas polako podsjeća na Isusove riječi: “(6) Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.” (Mt 6,6). Valja nam moliti (pa kazali smo kako je početak svjedočanstva molitva), ali tako da to bude ulazak u intimu s Bogom. Za one javne čine pobožnosti dovoljno je postati dijelom jednog većeg svjedočanstva, osim ako se na poseban način od nas zatraži da povedemo neku od pobožnosti ili pomažemo oko nekih stvari vezanih uz štovanja Boga u crkvi.

 

 

 

Toma je shvatio težinu svjedočanstva I shvatio kako VJERA TRAŽI OSLONAC NA SVJEDOČANSTVO KOJE POTVRĐUJE IZOGOVRENE RIJEČI. Ni danas nije drugačije- od nas se traži isto što od Tome: da gledamo svijetle primjere svetaca koji su životima svjedočili za Krista, a više od sviju da gledamo Majku sviju nas I Majku Isusa Krista koja nam je dala najsnažnije svjedočanstvo vjere bez puno riječi. Ustrajno je stajala pod križem čekajući u tuzi da se sve skočna. Ustrajno je okupljala učenike oko sebe sokoleći ih budeći im nadu kako tek nakon križa I smrti dolazi vrijeme njihova svjedočanstva. Danas je vrijeme za nas- mi smo pozvani svjedočiti za Isusa. Naše se svjedočanstvo tiče svakodnevice I naših obaveza, naših prijateljstava koja su prostor u kojem mi moramo svojim ponašanjem donositi Krista.