Sveti ĆIRIL I METOD

Lk 10, 1-12

 

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se već kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik svoje plaće. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

 

»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!' A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: 'I prašinu vašega grada koja nam se nogu uhvatila stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!' Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«

 

 

 

Žetva je velika, a radnika malo- ne možemo ovo govoriti bez velike tuge. Jer premda ne nedostaje onih koji slušaju Radosnu vijest, nedostaje onih koji je naviještaju” (Sveti Grgur Veliki, Homilije o evanđeljima, 17,3,). Čini se kako u vrijeme Grgura Velikog nije bilo drugačije nego danas. Svijet se razvija, materijalno se mijenja, duhovno poprima drugačija obličja, ali GRIJESI SVIJETA uvijek ostaju prisutni među ljudima.

 

 

 

I dok Gospodin želi da u svijetu po dušama (dakle, najprije u dušama) zavlada kraljevstvo nebesko- kraljevstvo MIRA I RADOSTI, u svijetu se događa sve kako MIRA NE BI BILO, A RADOST KAKO BI ISHLAPILA. Sve je teže nači čovjeka uravnotežena, mirna, koji se ne zabrinjava previše zbog problema, potreba, neugodnosti koje doživljava. Svi postaju nervozni, rekao bih neurotični, djelujući kao da im nešto nedostaje u životu.

 

 

 

Uistinu, čovjek jest jedno biće kojem nešto nedotaje u životu- NEDOSTAJE MU STVORITELJ bez kojeg čovjek tumara ovim svijetom. I sve ljudske potrage za novim prostorima, novim spoznajama, novim otkrićima, u sebi- duboko u sebi skrivaju tu čovjekovu želju da U SVOM ŽIVOTU PONOVO PRONAĐE BOGA. SREĆA SE NALAZI SAMO U BOGU, stoga, u potrazi za svojom srećom, čovjek traži izgubljeni raj, i kako ga nigdje ne može naći, ostaje nesretan, neispunjen, nervozan, jer zna da nije dobio što je htio- spreman da nastavi traganje.

 

 

 

Mir kao da je iščezao iz duša mnogih. I nije to neka posebna novost. Nama se čini novicom, ali tako je bilo i prije. Čovjek je čovjek- sada i pred tisuću godina- i takav postaje nemiran ako sreća prođe u ovom životu pored njega.

 

 

 

Problem kojeg možemo postaviti ovdje jest vezan uz to ŠTO ME USREĆUJE U ŽIVOTU? Ovo je pitanje koje danas često čujemo. Odgovor mnogih je POGREŠAN ONOLIKO KOLIKO JE POGREŠNO I OVO PITANJE. Ne postoji NEŠTO ŠTO ĆE ME USREĆITI; postoje stvari koje me mogu uzradovati i život se nastavlja dalje, s njima ili bez njih.

 

 

 

Pitanje koje treba postaviti jest TKO ĆE ME USREĆITI? Jedina prava sreća koju čovjek može imati jest u SUSRETU S DRUGOM OSOBOM. Dakako, u ovom se svijetu traži srodna duša radi SREĆE, koja je PLOD JEDNE LJUBAVI. Ljubav koja usrećuje donosi i MIR U DUŠU ONOGA KOJI VOLI.

 

 

 

Ovu potragu za Bogom najljepše opisuje sveti Augustini u svojim Ispovijestima, u kojima donosi svoj put prema Bogu, koji se začinje željom za srećom ili potragom za srećom preko ovozemaljskog, sve dok se ne shvati kako je jedina sreća u Bogu: “Pa ipak, želi te hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži RADOST HVALEĆI TEBE, jer si nas za sebe stvorio, i NEMIRNO JE SRCE NAŠE DOK SE NE SMIRI U TEBI” (Sveti Augustin, Ispovijesti, 1). Potraga za tom RADOSTI- SREĆOM ni danas ne prestaje u ljudi, ali kako je svijet učinio da čovjek danas ima mnoštvo stvari koje ga privlače, sve teže se odlučuje za Boga. Sve ono što privlači čovjeka na zemlji, sve više ga odvlači od Boga.

 

 

 

Ta POTRAGA ZA SREĆOM NA ZEMLJI- ZEMALJSKOM SREĆOM, sve više čini ljude POGANIMA. Pogani nisu nevjernici, već ljudi koji vjeruju u “nešto” što ih vezuje za ZEMLJU. Sama riječ koristila se još u staroj Grčkoj za ljude koji su svoj život vezali uz ZEMLJU, A TIME UZ ZEMALJSKA- POLJODJELSKA BOŽANSTVA. To su bili bogovi drugog reda, obezvrijeđivani među slobodnim stanovnicima gradova koji su pažnju pridavli umjetnosti, športu, umovanju, filozofiji, školovanju,... Oni su vjerovali U NEBESKA BOŽANSTVA. Premda su i ta božanstva bila slika života na zemlji, pokazivali su kamo jedan čovjek usmjerava svoje životne interese.

 

 

 

Bogovi u koje su vjerovali, pokazivali su stremljenja duše onih koji su u njih vjerovali. Ljudi pogani, više su vodili računa o materijalnom, o onom što je potrebno za održavanje na životu. Naprotiv, oni koji su vjerovali u nebeski panteon, više su pazili na UZDIZANJE DUŠE ka vrijednostima koje su IZNAD ZEMLJE- koja NISU MATERIJALA. Misao, mudrost, školstvo, majstorstvo,..., sve ono vrijedno iz jedne civilizacije razvijalo se tamo GDJE SU LJUDI DUŠE UZDIZALI PREMA VRIJEDNOSTIMA KOJE NADILAZE MATERIJALNO. Upravo oni su imali jasnije pred sobom kako se sreća ne može naći u zemaljskim dobrima.

 

 

 

Čini se kako se vrijeme nije previše promijenilo. I danas imamo puno ljudi koji SREĆU TRAŽE U ZEMALJSKIM DOBRIMA. Baš kao nekada pogani. Među takvima ima onih koji sebe nazivaju kršćanima. Takvi kršćani pokazuju na žalost, kako ih ne usrećuje susret s Bogom, već sasvim neke druge stvari: ambicije, poslovi, novac, bogatstvo, ugled, čast,...

 

 

 

Drugi su pak, i hvala Bogu ima takvih dosta, kršćani koji zaista dušu svoju uzdižu k Bogu. Oni su poput pšenice koja raste iz ZEMLJE, ALI TEŽI VISU. Njihov plod je dobar, ali GA TREBA POŽETI. U tom smislu, ovaj Isusov vapaj podsjeća kako je moguće da puno toga ostane nepožnjeto. Žito ima smisla samo ako se ŽANJE- ako ostane i raspe svoj plod, takav se plod na njivi prije ili kasnije uguši u korovu koji će žitno polje brzo preuzeti. I kako je na žitnom polju potrebna intervencija čovjeka želimo li imati ploda i novo sijanje; tako je u životu ljudi potrebna NEČIJA INTERVENCIJA ŽELIMO LI IMATI NOVIH KRŠĆANA.

 

 

 

Ukoliko NEMA ŽETVE, SVE PREUZME ZEMLJA- SVE PROPADNE- SVE POSTANE POGANO! To vam danas pokazuju mnogi “kršćani” koji ne razumiju razlike između tolikih duhovnih ponuda u svijetu. Njima je sve dobro što će im pomoći da budu vitkiji, bolje izgledaju, imaju look. Takvi uopće ne razmišljaju o Bogu- zanima ih zemaljsko- pogani su i služe se sredstvima koja ih opoganjuju.

 

 

 

Žito je potrebno požeti kako bi se nastavilo sa sijanjem, i sa rastom novog žita. Danas Gospodin govori “Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite!” Šalje učenike u žetvu, ali ove riječi se mogu primjeniti na svakog kršćanina. Kršćanin bi trebao imati svijest o tome kako je APOSTOL, kako se i na njega odnose ove riječi, ne samo na zaređene službenike Crkve. Svi oni koji su izbliza slijedili Krista bili su poslani u žetvu. Svi oni koji danas izbliza žele slijediti Krista- poslani su u žetvu. Oni su također radnici na njivi Gospodnjoj.

 

 

 

Zahtjev apostolata ima veze s onim mirom o kojem smo govorili na početku ovog razmišljanja: “U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas.” Apostol traži dušu koja je PRIJATELJ MIRA. Drugim riječima, i sam apostol mora biti PRIJATELJ MIRA- čovjek pun ljubavi koji pronalazi ljubav u drugima. Mir je plod te ljubavi prema Bogu i ljudima koji se nosi u duši, koja čovjeka čini istinski sretnim. Ljudi koji istinski traže Boga u ovom svijetu, koji ga pronalaze u onom što nadilazi zemaljsko, polako nalaze MIR U SVOJEM ŽIVOTU, i to nije njihov mir, već mir koji dolazi od Onoga kojeg sami traže. Bog im ulijeva jednu sigurnost koja umiruje- sigurnost da je Bog bilzu i pazi na čovjeka.

 

 

 

Jedan kršćanin će biti apostol u mjeri u kojoj je PRIJATELJ BOŽJI, i ukoliko to prijateljstvo živi s onima koje susreće svakoga dana. U svijetu u kojem nepovjerenje i nasilje, čini se, uzimaju sve više maha, naša prva zadaća mora biti žarka ljubav prema sivma i u svim okolnostima. Kad oni s kojima dolazimo u doticaj- koliko god bili daleko od Boga- vide našu ljubav prema njima, da smo spremni pružiti im uslugu, žrtvovati se za dobro i onih koje ne poznajemo, da ne gajimo ogorčenost u srcu, da nismo mrzovoljni i da niked ne govorimo loše o drugima, da smo uvijek spremni na suradnju,..., mislit će da smo mi,kršćani, drugačiji jer na poseban način slijedimo Nekoga- Krista. Ovo ne zanli da nikada nemamo ramimoilaženja s drugima, već da smo i u takvim situacijama blagi, ne sumnjajući u dobre namjere drugih ljudi; da ne napadamo druge, premda se naša razmišljanja veoma razlikuju. Kad nikoga ne isključujemo iz našeg apostolata i pomaganja, tada svjedočimo za Krista” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-156). Tada i mi žanjemo duše pridobivajući ih za Krista.