Iz 66,10-14c

 

Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali, da se nadojite i nasitite na dojkama utjehe njegove, da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove. Jer ovo govori Gospodin: »Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda. Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu.« Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti ko mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama.

 

 

 

Mesijansko doba bit će obilježeno VELIKIM MIROM: “Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda”. Izaija govori o utjehi i milosti koju će zadobiti Božji narod i svkai njegov pojedinac: “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu”. Bog će donijeti utjehu onima koje se razidrale nepravde. On će poput nježne majke tješiti svoju djecu i umirivati ih. Sva će njihova sigurnost biti u Bogu, a iz te sigurnosti provret će radost duše: “Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti ko mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama.

 

 

 

U biblijskom jeziku možemo razlikovati tri različita IMENA koje govore o miru: SALOM, EIRENE, PAX. Riječ je dakako o tri različita jezika kojim se govori o miru: hebrejski, grčki i latinski, ali svaki jezik sa sobom u svojim riječima donosi jedno dodatno razumijevanje pojma MIR.

 

 

 

SALOM se odnosi tako na jedno POTPUNO I JEDINO PRAVO BLAGOSTANJE kako objektivno, tako i subjektivno; kako za zajednicu, tako i za pojedinca. EIRENE više gleda na mir kao NUŽAN UVJET RAZVOJA DRUŠTVA I VREMENA U KOJEM JE RAT ODSUTAN, dok PAX donosi jednu SIGURNOST ŽIVOTA koja je utemeljena na DOGOVORU koji je UGLAVLJEN UGOVOROM I PRIHVAĆEN S OBJE STRANE.

 

 

 

Verzija prijevoda Sedamdesetdvojice, riječ SALOM (nalazimo je oko 250 puta) prijevodi kao EIRENE u želji da se razmišlja o jednom miru koji je čvrst i doalzi od Boga, ne od čovjeka. Sam korijen riječi SALOM (SLM) upućuje na jedan čin UPOTPUNJAVANJA, DOVOĐENJE DO KRAJA jedne stvarnosti koja je deficijentna u jednom svom dijelu. Jednako se može razumjeti kao ZAVRŠETAK HRAMA (1 Kr 9, 25), POKRIVANJA NEKE ŠTETE (Izl 21,27) ili ISPUNITI NEKI ZAVJET (pnz 23,22). U istoj se verziji može naći i korištenja izraza kao RESTITUCIJA ili VRAĆANJE U PRVOBITNO STANJE, OBNAVLJANJE PRVOBITNOG ili kao POPRAVLJANJE nečeg oštećenog.

 

 

 

Ipak, možda najpotpuniji prijevod riječi nalazimo u obliku SALEM što bi značilo u UPOTPUNITI, VODITI PREMA PUNINI. Slično ovoj riječi (salem) shvaćanje SALOMA dobro nam otkriva riječ SELEM/ SELAMIN koja je rezervirana isključuvo za obrede, ali se prijevodi sa SOTERION (grč), a odnosi se na SPASONOSNU ŽRTVU (Lev 3).

 

 

 

MIR se glavom jednog židova po ovoj riječi SALOM, shvaća različito u različitim povijesnim trenucima. Tako, u ODSUSTVU RATA, mir je subjektivna kategorija koja se odnosi na DOBRO I BLAGOSTANJE POJEDINCA, dok je u vrijeme ratnih opasnosti SALOM jedan težnja za ČVRSTIM STANJEM MIRA, koji neće ugoržavati nitko. Takvom miru, garancija je jedina u Bogu.

 

 

 

Uzimajući u obzir ovo razumijemo kako je riječ o jednom STANJU POJEDINCA I DRUŠTVA koje je povezano sa BOGOM koji je jedini IZVOR BLAGOSTANJA I koji jedini može u neugodnim životnim sitaucijama DONIJETI MIR. MIR dakle OVISI O ODNOSU S BOGOM, A ODNOS S BOGOM SVAKOG ČOVJEKA, ALI I ZAJEDNICE, REFLEKTIRA SE NA SVE MEĐULJUDSKE ODNOSE. Mir je jedno HARMONIČNO STANJE KAKO POJEDINCA, TAKO I DRUŠTVA, u kojem je svak upravljen spasenju. Ovaj MIR u glavi židova ima svoje konotacije kako na zemaljsi život, tako i na nebeski, a ova su dva života nerazdvojivo povezana.

 

 

 

Ovako gledati na SALOM, na MIR, znači shvatiti kako je MIR JEDAN DAR OD BOGA ČOVJEKU ranjenu grijehom. Stoga se o MIRU NE MOŽE RAZMIŠLJATI BEZ DA SE RAZMIŠLJA O ODNOSU BOG- ČOVJEK.

 

 

 

Koliko je se MIR na individualnom planu shvaćao ozbiljno govore pozdravi koji su oblikovani zapravo kao ŽELJE- kao najbolje želje nekome. Tako su se u susretu svi pozdravljali sa MIR TEBI (salom), a zapravo je to bila želja da se BOŽJI MIR SPUSTI U ŽIVOT ČOVJEKA KOJEG SUSREĆEMO. Ovi su pozdravi izravno povezani sa ŽELJAMA DA BOG BUDE NA NEČIJEM PUTU. To se jasnije vidi u Knjizi o Sucima u susretu Gideona i anđela: “12I ukaza mu se anđeo Jahvin i reče mu: »Jahve s tobom, hrabri junače!«” (Suci 6,12), ili u Ruti kada Boaz pozdravlja žeteoce: “4I gle, dođe Boaz iz Betlehema. »Jahve bio s vama!« – pozdravi on žeteoce. A oni mu odgovoriše: »Jahve te blagoslovio!«” (Rut 2,4), ili u Psalmu 129: “7Žetelac njome ne napuni ruku ni naručje onaj koji veže snopove. 8A prolaznici nek’ ne reknu: »Blagoslov Jahvin nad vama! Blagoslivljamo vas imenom Jahvinim!«” (Ps 129,7-8). Tako je POZDRAV bilo kojem (normalnom) obliku zapravo POVEZIVAO ĆOVJEKA I BOGA preko mira, preko pozdrava.

 

 

 

Pri odlasaku se također ŽELIO MIR onom koji odlazi, pa se govorilo IDI U MIRU: “Zatim se Mojsije vrati svome tastu Jitru te mu reče: »Pusti me da se vratim braći u Egipat da vidim jesu li još na životu.« »Pođi u miru!« – reče Jitro Mojsiju.” (Izl 4,18); “6»Idite u miru«, odgovori im svećenik, »put na koji ste pošli po volji je Jahvi.« ” (Suci 18,6); “17Tada joj Eli odgovori ovako: »Pođi u miru! A Bog Izraelov neka ti ispuni molitvu kojom si ga molila.«” (1Sam 1,17).

 

 

 

MIR je dakle NAJBOLJA ŽELJA upućena čovjeku kojem se želi da živi praćen BOŽJIM BLAGOSLOVOM I ZAŠTITOM u vrijeme svog zemaljskog života. Sjetimo se kako su židovi shvaćali MIR KAO JEDAN DAR OD BOGA, KAO BOŽJI BLAGOSLOV, stoga je zaželjeti mir nekome, značilo željeti da BOG BUDE BLIZU NJEGOVIM ŽIVOTNIM PUTOVIMA.

 

 

 

SALOM nije samo NUTARNJA kategorija koja se ticala duhovnog života i čovjekova odnosa s Bogom. Ona ima svoj VIDLJIV DIO U SOCIJALNIM OKVIRIM, jer se mir shvaćao kao temelj razvoja jednog društva. To je bilo nešto ZA ŠTO SE TREBALO BORITI I ŠTO JE TREBALO LJUBOMORNO ČUVATI! Jer, ako je MIR DAR OD BOGA koji pogađa jednako pojedinca kao i društvo u cjelini, ima li išta vrijednije za što bi se trebalo boriti?

 

 

 

Osim toga, taj mir treba razumjeti u širem društvenom kontekstu: SALOM je PLOD PRAVDE, a tamo gdje vlada PRAVEDNOST u kojoj su svi ljudi zbrinuti, čovjek može hoditi PUTEM SPASENJA. Nepravda GENERIRA NEMIR i NESIGURNOST, a čovjeka dovodi u situaciju da ZGRIJEŠI SPRAM BOGA I BLIŽNJEGA. Stoga, kada se MIR USTANOVI I USTABILI, VALJA SE ZA NJEGA ČVRSTO BORITI, jer svaki NEMIR U DRUŠTVU INDIKATOR JE POSTOJANJA NEPRAVDE, a ona nije od Boga!

 

 

 

Nije taj mir jedno ODSUTVO RATA- to je više od toga. Upravo svijest da je MIR POTREBAN ZA ŽIVOT, dovodi do razmišljanja o MIRU KAO DARU, o miru kao nečem za što nam GARANTIRA BOG. Stoga se MIR- SALOM, oslanja na SAVEZ BOGA I ČOVJEKA, po kojem će Bog brinuti o sigurnosti čovjeka i njegovu miru (socijalna dimenzija mira) u mjeri u kojoj čovjek bude vodio računa o svom čestitom življenju i izvršavanja obaveza prema Bogu (individualna dimenzija mira). Tako MIR POSTAJE PLOD SAVEZA SA BOGOM, blagoslov koji izvire iz Božjeg obećanja čovjeku. Nalazimo to u Prvoj Knjizi o kraljevima: “26Jahve je dao mudrost Salomonu, kako mu bijaše obećao; između Hirama i Salomona vladao je mir te oni sklopiše savez” (1 Kr 5,26) Savez sada potvrđuje razmišljanje židova: MIR JE DAR BOŽJI!

 

 

 

Ta veza života i mira najbolje se vidi kod proroka koji ne odvajaju nikada politiku od socijalnih i vjerskih pitanja. Mir o kojem govore nalazi izvorište u Bogu. Stoga je važnije od njih ono što je sukladno volji Božjoj nego neki ugovoreni mir koji će razoriti vjeru Izraela. Tako gotovo svi odbijaju saveze s poganima koji bi mogli utjecati na čistoću vjere.

 

 

 

Proroci ne naglašavaju potrebu mira pod svaku cijenu, jer za njih ropski mir nije mir, niti je mir onaj u uvjetima života koji će uništiti vjeru u Jahvu. Nekada se za mir valja boriti, jer ta borba nije samo za mir, već za Onoga od kojeg mir dolazi.

 

 

 

Ovaj mir Božji za njih je izvor pravde, jer samo Bog može pravedno prosuditi čovjeka i On će čovjeku donijeti ono najbolje za njega. Stoga MIR BEZ BOGA NIJE MIR ZA PROROKA. Bog je taj koji će U MIRU osigurati BLAGOSTANJE U PRAVEDNU ŽIVOTU, te će donijeti utjehu svima: “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu”. Vidimo kako je za proroke mir puno širi pojam koji se ne ograničava samo na sigurnost ili blagostanje, već se isključivo vezuje uz Boga i vjernost njemu.

 

 

 

Mir kojeg naviještaju proroci slika je eshatološkog mira- onog trajnog mira koji dolazi nakon pobjede nad zlom, nad đavlom. Tako i ovaj zemaljski mir poprima obrise onog mira kojeg čovjek može imati samo u Bogu: Bog je izvor mira, darivatelj mira, On je onaj u kojem čovjek pronalazi u vječnosti sav mir.

 

 

 

U tom smislu, Mesijin dolazak na zemlji donijet će sa sobom Božji mir. Stoga Mesiju Izaija naziva “knez mira” (Iz 9,5-6) u čije će vrijeme velik mir zavladati svijetom.

 

 

 

 

 

Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20

 

Kliči Bogu, sva zemljo!

 

Kliči Bogu, sva zemljo, opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu. Recite Bogu: »Kako su potresna djela tvoja!« »Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva, neka pjeva tvom imenu!« Dođite i gledajte djela Božja: čuda učini među sinovima ljudskim. On pretvori more u zemlju suhu te rijeku pregaziše. Stoga se njemu radujmo! Dovijeka vlada jakošću svojom! Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite, pripovjedit ću što učini duši mojoj! Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti ne odvrati od mene!

 

 

 

 

 

 

 

Drugo čitanje:

 

Gal 6, 14-18

 

Braćo: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe! Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove! Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo! Amen.

 

 

 

Lk 10, 1-12.17-20

 

U ono vrijeme:

 

Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

 

»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!' A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: 'I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!' Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.« Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

 

 

 

UVOD

 

Gospodin šalje svoje učenike u apostolat i prvu stvar koju im nalaže donijeti ljudima jest MIR: “U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’” U svetoj misi odzvanjaju njegove riječi: “MIR VAM OSTAVLJAM, MIR VAM SVOJ DAJEM!” Mir koji jedan kršćanin ima jest DAR OD BOGA, DAR OD ISUSA. To je jedan darovani mir, koji nadoziđuje sve naše napore koje učažemo kako bismo imali siguran i stabilan život. Unatoč svim naporima, ne uspijevamo zadržati svoj mir, i premda pravedni, često bivamo IZLOŽENI ZLU DRUGIH LJUDI KOJI NAS UZNEMIRAVAJU- OTIMAJU NAM MIR preko vlastitog zla.

 

Ono što prethodi ovom DARIVANJU MIRA OD ISUSA, nalazimo u molitvi Crkve. Najprije se moli OČENAŠ kojeg završavamo molbom DA NAS BOG IZBAVI OD ZLA, a na to nastavljamo molitvom: “IZBAVI NAS MOLIMO TE OD SVIH ZALA, DAJ MILOSTIVO MIR U NAŠE DANE, DA S POMOĆU TVOGA MILOSRĐA, BUDEMO SVAGDA I SIGURNI OD GRIJEHA, I SIGURNI OD SVIJU NEREDA, čekajući blaženu nadu, dolazak spasitelja našega Isusa Krista”.

 

 

 

ZLO KAO PROBLEM ZA MIR

 

Pitanje s kojim bismo počeli ovo razmišljanje jest ŠTO JE UZROK GUBITKA MIRA U ČOVJEKU? Možemo sigurno ustvrditi kako je MIR jedna od ključnih stvari kojima čovjek teži i povezujemo ga sa SREĆOM I BLAŽENSTVOM. No, TEŠKO GA JE U OVOM SVIJETU ZADOBITI, A LAKO GA JE IZGUBITI. Kakvo je to djelovanje kojim gubimo mir? Što nas u životu UZNEMIRAVA?

 

Rekao bih kako je najčešći uzok uznemiravanja NEPRAVDA koju trpimo, ili koju vidimo kod drugih ljudi. Bilo bi nepotpuno govoriti o nepravdi samo na razini pojedinca koji trpi nepravdu, jer nas boli i uznemirava i SOCIJALNA NEPRAVDA. Nitko normalan ne može ostati ravnodušan na nepravde koje primjećuje u društvu- na one nepravde koje su plod zaobilaženja zakona, kriminala ili raznih oblika pogodovanja bliskom krugu ljudi povezanih rodbinski, stranački ili interesno.

 

Nepravda je jedno od najjasnijih očitovanja ZLA koje UGORŽAVA ČOVJEKOV ŽIVOT. Izvor nepravde može biti i FIZIČKO NASILJE, ali SVAKI OBLIK UGORŽAVANJA NEČIJEG ŽIVOTA I SMANJIVANJA SLOBODA. To dovodi do NESIGURNOSTI u mogućnost realiziranja vlastitih planova, i u takvim okolnostima čovjek više brine o PREŽIVLJAVANJU, nego o VLASTITOM DOSTOJANSTVU, što ga često dovodi do toga da POČINI GRIJEH kako bi SPASIO SVOJU SIGURNOST (prije svega materijalnu).

 

U takvim okolnostima, čovjek ne može realizirati sebe u nikakvom obliku blagostanja, život postaje ovisan o okolnostima, a čovjek se sve manje osjeća slobodnim. GUBI SE MIR, JER ČOVJEK NE VIDI IZLAZA IZ TE SITUACIJE!

 

Rekosmo, čovjek u ovakvim situacijama, za spasiti svoju sigurnost, zna posegnuti i za GRIJEHOM. Sam postaje SUDIONIKOM U NEKOM ZLU! Govorimo o čovjeku koji takve stvari inače ne radi. U takvu se čovjeku stvara OSJEĆAJ KRIVNJE, ako ima imalo savjesti. Stvara se osjećaj da je SAM POČINIO NEPRAVDU, i u osobe sa dobro odgojenom savjesti, zan se dogoditi da SEBE PARALIZIRAJU, da ne pokušavaju više ništa u životu, jer ih MUČI GRIJEH KOJI SU POČINILI. Za razliku od njih, oni koji nemaju problema s tim, olako i dalje koriste situaciju, rade zlo i čine nepravdu.

 

Ovaj OSJEĆAJ KRIVNJE otkriva UZROK sviju uznemiravanja: GRIJEH koji je IZVOR SVEGA ZLA kojeg počini čovjek!

 

 

 

MIR KAO DAR BOŽJI

 

U razmišljanju o NEPRAVDI, došli smo do uzorka GUBITKA MIRA U ČOVJEKU: to je ZLO UZORKOVANO GRIJEHOM ČOVJEKA. Za zlo, kojemu je izvor napasnik, đavao, ipak je KRIV ISKLJUČIVO ČOVJEK koji napastima podlegne.

 

Ako je nepravda najjasnije očitovanje gubitka mira, onda je MIR neizostavno povezan sa PRAVEDNOŠĆU, sa PRAVDOM. Kaže se stoga u Psalmu 85: “Pravednost i mir će se zagrliti” (Ps 85,11). U tom smislu MIR se izjednačava sa PRAVDOM i odnosi se na PUNINU ŽIVOTA čovjeka, a ta je punina moguća samo ako je ODNOS ČOVJEKA I BOGA ISPRAVAN- ako čovjek izbjegava NEPRAVDU, odnosno GRIJEH.

 

Vidimo (i po sebi i po drugima) kako nije moguće da čovjek ne sagriješi. NIJE MOGUĆE DA BAREM JEDNOM U ŽIVOTU NAPRAVI NEPRAVDU. Čovjek je često nemoćan pred naletima zla, pa jedino BOG može ISPRAVITI NEPRAVDE KOJE POČINI ČOVJEK. Nije rijetkost da dobri ljudi sami sebe često kažnjavaju ili isključuju iz društva ZBOG JEDNOG JEDINOG SVOGA GRIJEHA. Naime, oni su svjesni da su GRIJEHOM povrijedili NE SAMO NEKOG BLIŽNJEG, već su POVRIJEDILI I NEŠTO U DUBINI SVOJE DUŠE. Povrijedili su i VLASTITO DOSTOJANSTVO, svoju ljudskost, PA SE NE OSJEĆAJU DOSTOJNIM BITI S LJUDIMA na istoj razini. Ovo često nalazimo kod ljudi istančane savjesti KOJI SE GRIZU ZBOG GREŠAKA. Ova GRIŽNJA SAVJESTI, odraz je SVIJESTI O POSTOJANJU ŠTETE KOJU JE UČINIO GRIJEH, i tu štetu u tuđoj duši, u svojoj duši- ČOVJEK NE MOŽE POPRAVITI.

 

Kako vratiti vrijeme i popraviti stvari prije nego sam nekoga uvrijedio? Kako zaustaviti svoje požude prije nego sam počinio nešto grešna? Kako ispraviti u prošlosti sve one trenutke koji su utjecali da sagriješim, da napravim glupost, da vičem na nekoga, da vrijeđam,...? Nemoguće je čovjeku VRATITI VRIJEME. Nemoguće je zaroniti u prošlost i ispraviti. PROŠLOST SAMO ŽIVI U NAMA I GOVORI NAM O GREŠKAMA.

 

Oni koji vjeruju i znaju kako LJUDSKO DOSTOJANSTVO biva uzvišeno samo ZBOG BOGA, znaju i kako su grijehom protiv čovjeka i ljudskosti, sagriješili istom protiv Boga. Stoga se RASKAJANI obraćaju bogu. BOGU U KOJEM NE POSTOJI NI PROŠLOST, NI BUDUĆNOST moguće je ISPRAVITI sve. Bogu je moguće sve, ali On djeluje tako da ISPRAVLJA POSLJEDICE GREŠAKA I UNOSI MIR U ONU DUŠU KOJA SE KAJE. BOG ISPRAVLJA NAŠE NEPRAVDE KADA SE KAJEMO I KADA ŽELIMO POPRAVITI ONO ZLO KOJE SMO POČINILI. Bog je taj koji RASKAJANO SRCE POMAŽE SVOJOM MILOŠĆU i PROVIĐA MU PUT KOJI ĆE GA DOVESTI DO PRAVEDNA I MIRNA ŽIVOTA. Bog, vidjevši ispravnu želju i kajanje čovjeka, može UČINITI DA ONO ZLO KOJE ČOVJEK POČINI NE BUDE DJELOTVORNO kako bi čovjek zadobio MIR.

 

U tom smislu naučavamo kako je BOG TAJ KOJI OPRAVDAVA ČOVJEKA PO NJEGOVIM DJELIMA. Čovjek sam sebe ne može opravdati, već Bog, koji sve vidi i razumije nakane srdaca, OPRAVDAVA čovjeka kao što bi to učinio otac sa svojim djetetom: NADOKANDIT ĆE ŠTETU I PRIGRLIT ĆE DIJETE.

 

To opravdanje čovjeka iskaz je velike BOŽJE LJUBAVI PREMA ČOVJEKU, ali i izraz želje Boga da se USPOSTAVI MIR I PRAVEDNOST U SVIJETU, te da u toj uspostavi ČOVJEK BUDE SUDIONIK. Tako shvaćamo kako MIR, koji je neizostavno vezan s pravdom, POSTAJE PLOD BOŽJEG OPRAVDANJA VJERNIKA: MIR JE PLOD LJUBAVI Boga prema čovjeku. Analogno rečenome, tamo gdje NE VLADA PRAVDA, premda se živi u nekakvom miru, NE MOŽE SE SA SIGURNOŠĆU KAZATI KAKO LJUDI DJELUJU U SKALDU S BOŽJOM VOLJOM.

 

 

 

MIR KAO PLOD POMIRENJA S BOGOM

 

Čovjekov mir je plod POMIRENJA S BOGOM; to je pomirenje koje čovjek sam sebi ne može priuštiti, jer POMIRENJE S BOGOM, podrazumijeva da ČOVJEK U SEBI POMIRI SVOJA NAGNUĆA S ONIM ŠTO BOG ŽELI ZA NJEGA. ČESTO TO NIJE MOGUĆE ZBOG SKLONOSTI PREMA GRIJEHU, PA JE BOG TAJ KOJI ČOVJEKA OPRAVDAVA I POMIRUJE SA SOBOM.

 

MIR je jedno stanje POTPUNOG REDA U ŽIVOTU koji dolazi od Boga. Znate kako nam ljudi ČESTO NE OPRAŠTAJU GRIJEHE. Treba li zbog nečije tvrdoglavosti hoditi ovim svijetom opterećen grijesima samo zato jer neki čovjek NE ŽELI OPROSTITI?

 

Kada se čovjek kaje zbog greške, a drugi mu ne želi oprostiti opet postavljamo PITANJE PRAVEDNOSTI: je li u redu da JA KOJI KADA SAGRIJEŠIM ŽELIM DA ME NETKO OPRAVDA I DA MI SE OPROSTI, SADA DRUGOME NE ŽELIM OPROSTITI? Ne stavljam li se tako na mjesto Boga koji je jedini savršen i bez grijeha u sebi?

 

Opraštanje je doista, kao i mir, pitanje PRAVEDNOSTI: NIJE PRAVEDNO NE OPROSTITI. To je velika nepravda koju znamo učiniti drugim ljudima. Naime, poslani smo donositi KRISTOV MIR LJUDIMA, a taj MIR DOLAZI PO POMIRENJU S BOGOM, PO OPRAŠTANJU GRIJEHA. Nije li Krist liječio opraštajući grijehe? Nije li liječio govoreći IDI U MIRU? Ovaj mir odnosi se na STANJE CIJELOG BIĆA ČOVJEKA kojeg uznemirava samo GRIJEH I ZLO. Stoga, onaj koji UKLANJA BARIJERU KOJU GRIJEH PODIŽE, MOŽE DONIJETI TAJ MIR kojeg je imao i Adam prije nego je barijeru podigao sam pred Bogom.

 

 

 

NUTARNJI MIR I VRŠENJE VOLJE BOŽJE

 

Možemo sebi postaviti pitanje: KAKO ZADOBITI TAJ MIR, NUTARNJI MIR, SVJESNI SVOJIH GREŠAKA, SVJESNI KAKO ĆEMO SIGURNO JOŠ VIŠE PUTA POGRIJEŠITI U ŽIVOTU?

 

Kada bi odgovor na ovo pitanje bio samo naša stvar, teško bismo riješili pitanje nutarnjeg mira. Ali kako je Bog taj koji nam ovaj mir daruje pomirenjem sa sobom i ispravljanjem nepravdi koje počinimo, možemo o tome drugačije razmišljati.

 

Prije svega, možemo kazati kako to nije mir ljudi koji su UMRTVILI SVOJU SAVJEST. Ima ljudi koji se pred ZLOM NE SKLANJAJU, VEĆ GA MIRNO POČINE. Njihova savjest NIJE MIRNA, VEĆ PARALIZIRANA ZA ZLO: zlo im ne smeta i njihove su sklonosti takve da im ZLO POSTAJE NUŽNO SREDSTVO u postizanju svojih ciljeva.

 

Ovaj mir jest MIR LJUDI KOJI GRIJEŠE, ali IMAJU ISPRAVNE NAKANE. Drugim riječima, od samih grešaka VAŽNIJA JE ŽELJA I VOLJA DA SE NAPRAVI NEKO DOBRO DRUGOME, TE DA SE OTKLANJAMO OD ZLA pod svaku cijenu. Ovo je početni stav čovjeka koji ispravno djeluje. Nije to garancija kako se neće sagriješiti, ali ISPRAVNA NAKANA OBLIKUJE NJEGOVU VOLJU U SKLADU SA BOŽJOM, jer TRAŽI DOBRO, A NE ZLO.

 

Kada čovjek tako postupa, može OSTATI MIRAN, jer postupa U SKLADU SA SAVJESTI, SA OPĆIM DOBOROM I DOBROM DRUGIH LJUDI. Stoga, može biti miran kada je greška u pitanju: ONE SE DOGAĐAJU SVAKOME I POMAŽU NAM DA NE BISMO POMISLILI KAKO SMO SAVRŠENI. Osim toga, pomažu da POTRAŽIMO POMOĆ OD BOGA.

 

Ovaj mir ne dobiva se vezivanjem preko intimna prijateljstva, niti nekom sličnošću u duhu, osim ako nije utemeljen na potpunom zajedništvu naše volje sa voljom Boga. Jedno prijateljstvo oslonjeno na grešnim željama, na ugovorima koji promiču nepravdu, i na dogovorima koje služe zadovoljavanju taština, nemaju nikakve veze sa ovim mirom” (Sveti Leon Veliki, Govor 95, o blaženstivma).

 

Stoga, valja nam “iznad svega sačuvati mir u srcu, a to je najveće blago koje imamo. Za sačuvati ga, ne pomaže ništa tako kao zaboraviti na svoju volju i staviti je u volju božanskog srca, tako da se vrši Božja volja, a ne naša” (Sveta Margarita Marija Alacoque, Pisma, 1. pogl, tom 2., str. 321.). “Za jednog kršćanina, sloboda ne proizlazi iz samog čovjeka: ona se očituje u POSLUŠNOSTI BOŽJOJ VOLJI I VJERNOSTI NJEGOVOJ LJUBAVI. Događa se to onda kada Kristov učenik nalazi snagu za boriti se za slobodu u ovom svijetu. Pred tegobama na koje nailazi, ne dopušta da ga ponesu ni inercija, ni malodušje, već svu svoju nadu stavlja u Boga, koji ga podržava i čini plodnim sve ono što u duhu ostvari” (Sveti Ivan Pavao II., Poruka za Susret mira, 08-12-1980, br. 11).