Mt 9,32– 38

 

Kada slijepci otiđoše, dovedoše mu nijema čovjeka kojeg je đavao bio opsjeo. Čim je bio izgnan đavao, nijemi je mogao govoriti. Pun čuđenja povika narod: “Još se nije nikada tako što dogodilo u Izraelu.” A farizeji rekoše: “Uz pomoć đavolskog poglavice izgoni đavle.”

 

Isus je prolazio svim gradovima i selima. Učio je u sinagogama, navješćivao evanđelje o kraljevstvu i liječio svaku bolest i nemoć. A kada je vidio mnoštvo naroda sažali se nad njim jer su bili kao ovce bez pastira, izmučeni i satrveni. I reče on svojim učenicma: “Žetva je velika, a poslenika malo. Molite zato gospodara žetve da pošalje poslenike u sovju žetvu.”

 

 

 

Gospodin je prolazio svim gradovima i selima poučavajući i naviještajući evanđelje o kraljevstvu nebeskom. Uočio je VELIKU ŽELJU ljudi za Bogom. Tražili su naime Boga, ali ga nisu nalazili, jer oni koji su ih vodili i koji su ih trebali upraviti Bogu, više su se brinuli o sebi nego o ljudima koji su im povjereni.

 

 

 

Svi mi koji po službi odgovaramo nazivu PASTIRA, imamo dužnost naviještati evanđelje o kraljevstvu nebeskom i upravljati ljude Bogu. Stoga zajedno s Pavlom možemo zavikati: “Jao meni ako ne propovijedam evanđelje!” (1 Kor 9,16). No, ovaj krik ne bi trebao biti krik službenika crkve, već svakog vjernika koji, ŽIVEĆIS VOJU VJERU SEBE STAVLJA U SLUŽBU CRKVE. Tako, dok jedni propovijedaju U PROPOVIJEDIMA I SVOJIM ŽIVOTOM, drugi su to OBAVEZNI SAMO ŽIVOTOM. Način na koji živimo otkriva našu spremnost da se stavimo u službu Boga. I ako ta spremnost ne postoji, jao nama!

 

 

 

Danas se Gospodin sažalio nad narodom koji ga je slijedio. Vidio je mnoštvo željno Boga, ali su bili napušteni od svojih poglavica. Stoga je kazao: “Žetva je velika, a poslenika malo.” I u naše vrijeme možemo iskazati isto nezadovoljstvo: puno je ljudi koji žele Boga, ali je MALO ONIH KOJI SU SPREMNI STAVITI SE U SLUŽBU EVANĐELJA SVOJIM ŽIVOTOM- NAČINOM NA KOJI ŽIVE SVOJU SVAKODNEVICU.

 

 

 

Naime, krštenjem svaki vjernik postaje ovca, ali s vremenom, u doba zrelosti PREUZIMA ODGOVORNOST ZA RAST U VJERI ZA SVOJE BLIŽNJE I PRETVARA SE U PASTIRA. Malo je dakle pastira, ne samo među zaređenim službenicima, već i među onima koji bi to trebali biti u svojim obiteljima. “(...) mnogi su koji još nisu pronašli Učitelja na pravi način i još uvijek čekaju da im netko navijesti evanđelje; drugi, unatoč primljenoj kršćanskoj formaciji, izgubiše entuzijazam i samo na površan način žive svoj odnos sa Riječi Božjom; treći su se odmakli posve od Riječi Božje i potrebna im je nova evangelizacija” (Benedikt XVI, Homilija 05-08-2008). Ovim riječima papa Benedikt XVI govori o modernom “kršćanskom svijetu” u kojem kršćanstvo gubi svoju snagu.

 

 

 

A razlog zbog kojeg gubi snagu vidi se najbolje po riječima svetoga Petra u njegovoj poslanici: “Gospodin - Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3,15). Petar govori o ISUS KRISTU KAO IZVORU NAŠE SVETOSTI: po sakramentima, po primjeru života. I taj izvor svetosti mora IZ NAS IZLITI SVOJU VODU- svoga Duha, ako ŽIVIMO POPUT NJEGA. Tada će se PO NAŠEM ŽIVOTU OČITOVATI SPREMNOST NAŠA DA SVAKOME DAMO PRIMJER KAKO SE ŽIVI I VJERUJE U BOGA.

 

 

 

U ovom odlomku poslanice ne spominju se “zaređeni svećenici” već se tekst odnosi na SVE KRŠĆANE. U prethodnom odjeljku Petar govori o NOVOM SVEĆENIŠĆTVU KRŠĆANA koji to postaju KRŠTENJEM. Kako svećenik NE POSTOJI TAMO GDJE NEMA ŽRTVE, onda se od kršćana traži da svoju svećenićku službu očituju u svojim obiteljima i sredinama gdje žive i rade PO VLASTITIM ŽRTVAMA- DA ŽRTVUJU SAMI SEBE- DA ČINE ZAPRAVO DUHOVNE ŽRTVE, koje se očituju po trpljenju jedni drugih, po blagom postupanju sa svima, po poštovanju sviju ljudi, bez obzira koliko nam zla nanose: “A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu; vi, nekoć Ne-narod, a sada Narod Božji; vi Ne-mili, a sada Mili.” (1Pt 2,9-10), i nastavlja: “ da življenje vaše među poganima neka bude uzorno da upravo onim za što vas sada potvaraju kao zločince, pošto promotre vaša dobra djela, proslave Boga u dan pohoda.” (1Pt 2,12).

 

 

 

Problem pastira današenjeg doba ne može se samo reducirati na zaređene službenike, već se nužno mora proširiti i na vjernike koji ne žive svoju vjeru. I nedopustivo je da zaređeni ne POUČAVAJU VJERNIKE I NE DAJU PRIMJER SVOGA ŽIVOTA, ali to nije razlog da vjernici koriste loše pastire za opravdavanje vlastitih nedostataka u življenju vjere. Oni su naime “pastiri svojih životnih situacija”, i dužni su u svemu ustrajno živjeti vjeru dajući živi primjer bližnjima. Problem nedostakta radnika u žetvi nije samo problem zaređenih- to je problem cijele Crkve, svih ljudi u njoj.

 

 

 

I u prošlosti su vjernici prolazili slične sitaucije sa svojim pastirima, ali ih nisu čekali da bi sami dali primjer kako se živi vjera. Danas često slušamo kako Crkva ne djeluje u društvu koliko bi trebala. Postavio bih pitanje svim laicima koji će ovo čitati: ZAR VI NISTE CRKVA? ZAR VI NISTE ODGOVORNI ZA ŠIRENJE VJERE? ZAR VI NEMATE DJECU KOJU TREBA ODGOJITI U VJERI DAJUĆI IM ŽIVOTNI PRIMJER? ZAR VI NE RADITE U NEKOM PODUZEĆU U KOJEM SE TREBA PONAŠATI KRŠĆANSKI? ZAR VI NISTE TI KOJI BI TREBALI POKRENUTI INICIJATIVE U DRUŠTVU NA KRŠĆANSKI NAČIN? Svi su dakle odgovorni za dobro i za loše koje se događaju oko Crkve i nema opravdanja ni za zaređene ni za nezaređene kršćane.

 

 

 

Kako se ovo ne bi pretvorilo u dugo kritiziranje vjernika, pokušat ćemo govoriti o PASTIRIMA preko jednog jedinog Pastira Isusa Krista i modela njegova života.

 

 

 

Od pastira koji čuvaju stado ovaca ne očekuje se da svoj život daju za ovce, ali od DUHOVNIH PASTIRA se očekuje da ZANIJEČU SEBE I SVOJ ŽIVOT PREDAJU ZA SVOJE STADO, jer duhovno spasenje stada je važnije od života pastira. Upravo to nam potvrđuje i sam Gospodin: Dobri pastir život svoj daje za ovce svoje, daje svoje tijelo za njih, jer one su njegove po njegovom autoritetu i po njegovoj ljubavi. Obje su stvari potrebne: ovce mu pripadaju jer ih voli, ali ovo prvo bez drugog ne bi bilo dovoljno (ima vlast- duhovnu nad njima, op. Autora)” (Sveti Toma Akvinski, Komentar Evanđelja po Ivanu, 10,3).

 

 

 

Prva stvar koju učimo od Gospodina jest SPREMNOST DA SVOJ ŽIVOT IZLOŽIMO ZA ONE KOJE VOLIMO I ZA LJUDE S KOJIMA ŽIVIMO- koje nam je povjerio Bog. Tu se ne misli samo na “umiranje”, već na DAVANJE ŽIVOTA koje se očituje izgaranjem za drugoga, željom da se sve drugome učini što je dobro za njega, pa što koštalo da koštalo. Koliki su roditelji “izgorili” svoje živote radeći iz ljubavi za svoju djecu. I to je način da se svoj život da za drugoga. I to je način da se bude pastir.

 

 

 

Drugo, dobar pastir mora imati nepodijeljenu ljubav: MORA IMATI LJUBAVI ZA SVE! Jedan pastir u svom stadu brine za one ovce koje su “bolje” kao i za one koje su “lošije”. Premda vidi razliku u kvaliteti BIRNE ZA SVE i ne propušta pomoći nijednoj od njih. “Ljubiš li samo učenike koji su dobri”, govori sveti Ignacije Antiohijski, “nemaš nikakvih zasluga, jer više bi trebao brinuti za one buntovne koje valja udomiti dobortom. Ne koristi se isti lijek za sve rane.” (Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica Polikarpu). Nije ovdje riječ o tome da sve volimo na jednak način, jer to je nemoguće. Ta i mudra majka voli svu svoju djecu, ali ih voli na različite načine, jer nekoj djeci je potrebna strožiji odgoj, a prema drugoj valja biti blag kako bi se odgojili ispravno. Tako je i sa nama: valja nam VOLJETI SVE LJUDE BEZ RAZLIKE. No, način na koji ćemo ljubav iskazivati, ovisit će o KORISTI ZA TE LJUDE. Ta nećemo povlađivati nekome tko čini zlo. Ipak, nećemo ga pribijati ni na stup srama, već dobrotom koja poučava vlastitim primjerom, učiniti da se posrami radi svoga zla.

 

 

 

Milosrđe valja prevladati u našem odnosu prema ljudima. Ipak, milosrđe valja POUČAVATI. U protivnom će netko krivo shvatiti to milosrđe i pomislit će kako i dalje može raditi što je zlo. Takvo milosrđe NIJE MILOSRĐE, već samo dodatno otvaranje vrata nečijem zlu. Milosrđe TRAŽI NAČINE KOJI ĆE ČOVJEKA PRIBLIŽITI KAJANJU ZBOG ZLA I OBRAĆENJU. ONO NIJE POPUŠTANJE, VEĆ DJELATNA LJUBAV KOJA VODI KAJANJU ZBOG GRIJEHA. To je dobrota zbog koje će se netko posramiti i po sramu će shvatiti svoje greške. To nije javno posramljivanje, već duhovno shvaćanje grijeha.

 

 

 

U svemu se treba odnositi s mjerom prema ljudima koji su nam povjereni. Kada opominjemo, a treba opominjati, onda valja ODREDITI MJERU kako ne bismo nekoga povrijedili, već samo probudili njegovu savjest. “Ne pretjerujte u ničem, kako se vašom snagom ne bi rasparala roba sa onoga kojeg korite. Njegova vlastita slabost uvijek vam treba biti pred očima i podsjetiti vas na to da Bog NE ŽELI DA SE NIJEDNA “TRSKA NE PRELOMI”. S ovim ne želimo kazati kako treba dopustiti nekome da razvije loše navike, nego upravo suprotno” (Sveti Benedikt, Pravilo, 64).

 

 

 

Cilj našeg “pastirstva” nije u tome da se nadimljemo nad drugima, već da ih UPRAVIMO KRISTU, DA NJIHOVO PONAŠANJE BUDE TAKVO DA IM SE ŽIVOT PRIBLIŽI BOGU, DA ŽIVE U BOŽJOJ PRISUTNOSTI KOLIKO JE GOD TO MOGUĆE.

 

 

 

U tom smislu, dobar pastir ne obazire se na govor o sebi, niti mu treba biti cilj da “njega svi u selu vole.” Ovo vrijedi kako za svećenika tako i za oca ili majku u obitelji. Nekada morate postupiti tako da se vaši postupci neće svidjeti nekome. Stoga će ružno govoriti o vama, ali neka vas ne brine to, jer imate ispravnu nakanu, pa kada cilj bude postignut, sve loše će nestati pred vašim i tuđim očima. Ovo vrijedi kako za odnos sa prijatlejima, tako i sa djecom, sa kolegama,... “Neka pastir izbjegava napast da želi biti voljen od sviju više nego biti voljen od Boga, ili da bude previše plašljiv zbog straha od postupaka ljudi kojima je okružen. (…) Pastir se ponaša tako da raste u ljubavi, ali ne s ciljem da ga drugi slušaju, ne s ciljem vlastite koristi (Sveti Grgru Veliki, Pastoralna pravila, 1,2).

 

 

 

“Četiri su uvjeta koja treba ispunjavati dobar pastir. Na prvom je mjestu LJUBAV: to je zapravo jedina vrlina koju koju je Gospodin tražio od Petra kada mu je povjeravao stado. Potom, BUDNOST I OPREZ, po čemu jedan pastir pazi na potrebe svoga stada. Na trećem mjestu je ISPRAVAN NAUK, kojim će ljude upravljati spasenju. I konačno, SVETOST I JEDINSTVO ŽIVOTA, koje su prve od svih vrlina (Sveti Toma od Villanueva, Govor o Evanđelju o Dobrom Pastiru, Opera omnia, Manula 1822, str. 324-325.).

 

 

 

Ako ste pažljivo čitali ovaj tekst, vjerujem kako ste mogli shvatiti da je biti DOBAR PASTIR zadaća svakog kršćanina. Ove riječi vas podsjećaju na vašu krsnu zadaću: SVETOST ŽIVOTA KOJA SE IZRAŽAVA BRIGOM O BLIŽNJIMA PREKO KOJE ISKAZUJETE LJUBAV PREMA BOGU. Krštenje nam u život ne donosi samo blagodat Božje milosti, već i ODGOVORNOST ZA BLIŽNJE koja se na poseban način očituje preko vjere koju smo primili: to je ODGOVORNOST DA SVOJ ŽIVOT POPUT PASTIRA STAVIMO U SLUŽBU DRUGIH KAKO BI MEĐUSOBNO BRINULI JEDNI O DRUGIMA i BILI SPREMNI U SVAKOJ PRIGODI GLEDATI VIŠE NA DRUGE, A MANJE NA SEBI, TE KAKO BISMO POPUT DOBROG PASTIRA BILI SPREMNI DATI ŽIVOT ZA BLIŽNJE.

 

 

 

Podsjetit ću vas kako do DAVANJE ŽIVOTA nije pridržano samo mučenicima. I roditelji DAJU SVOJ ŽIVOT za djecu, ako ispravno shvaćaju odgoj: roditleji se spremno žrtvuju kako bi djecu POUČILI O ŽIVOTU U KRISTU, O LJUBAVI, A NE KAKO BI IM PRISKRBILI MATERIJALNO. Roditelj se žrtvuje da djecu izvede na pravi put, a ne da mu osigura stanove i kuće. Roditelj se žrtvuje kako bi djeca u konačnici pronašla svoju sreću u životu, a to je moguće jedino ispravnim odgojem za Boga. Svi mi imamo istu zadaću: biti DOBRI PASTIRI JEDNI DRUGIMA, paziti jedni na druge i nježno se brinuti za međusobno spasenje.