Post 41, 55-57; 42, 5-7a.17-24a

 

U one dane: Glad zavlada u zemlji egipatskoj, i puk zavapi faraonu za kruh; a faraon reče svim Egipćanima: »Idite k Josipu i što god vam rekne, činite!« Kad se glad proširi po svoj zemlji Josip rastvori skladišta, te je Egipćane opskrbljivao žitom, jer je glad postala žestoka u zemlji egipatskoj. Sav je svijet išao u Egipat k Josipu da kupuju žita, jer je strašna glad vladala po svem svijetu. Među onima koji su išli nabavljati žito, jer i u zemlji kanaanskoj vladaše glad, bijahu i sinovi Izraelovi.

 

Josip je bio namjesnik u zemlji; on je dijelio žito svemu svijetu. Dođu tako i Josipova braća i poklone mu se licem do zemlje. Josip prepozna braću čim ih ugleda, ali se prema njima vladao kao stranac i oštro im govorio. Potom ih baci u zatvor na tri dana.

 

Treći im dan reče Josip: »Izvršite to, i ostat ćete na životu, jer sam ja čovjek bogobojazan. Ako ste pošteni, neka jedan od vas ostane u zatvoru, a vi ostali idite i nosite žito svom izgladnjelom domu. Poslije toga dovedite mi svoga najmlađeg brata, tako da se obistine vaše riječi te da ne izginete.« Oni pristanu. Zatim je jedan drugom govorio: »Jao nama! Stiže nas kazna zbog našega brata; gledali smo njegovu muku dok nas je molio za milost, ali ga nismo uslišali. Stoga nas je ova nevolja snašla.« Ruben im odvrati: »Zar vam nisam govorio: Ne ogrešujte se o mladića! Ali vi niste slušali. Sad se traži račun za njegovu krv.« Nisu znali da ih Josip razumije, jer su se s njim razgovarali preko tumača. On se od njih udalji te zaplaka. Opet se vrati, i razgovaraše s njima.

 

Mt 10, 1-7

 

U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.

 

A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.

 

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!'«

 

 

 

Čitamo kako je Gospodin danas pozvao apostole I dao “vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć”. Ipak, ta vlast nije bila cilj, već sredstvo njihova apsotolata. Cilj se pronalazi u zadnjoj rečenici evanđelja: “Putem propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!'”. Drugim riječima, sve ono što je Isus dao apostolima, zapravo je trebalo služiti tome da se duše dovedu k Bogu, da se uspostalja vlast Boga u svakoj duši- da svi budu dio kraljevstva nebeskog.

 

 

 

Kako kraljevstvo nebesko podrazumijeva isključivo vlast Boga, onda je bilo potrebno da se dvanaestoricu ovlasti u borbi protiv Božjih protivnika. Zato im je dana vlast nad dusima, bolestima,... Vlast donosi moć, moć snagu da se nešto učini- promijeni. Onaj koji ima Kristove olvasti, taj ima I snagu I moć da nešto učini u duši koja od Boga odmiče ili je pod vlašću đavla.

 

 

 

Unatoč tome što je ovo jedna senzacionalna stvar, to činjenje čuda NIJE CILJ APOSTOLSKOG DJELOVANJA. Naime, čuda je činio I mag Šimun koji je za novce htio kupiti ovu vlast koju su apostoli dobili od Isusa. Od tuda dolazi I ime onoj pojavi po kojoj se SVETE STVARI PRODAJU ZA NOVAC ILI SE PRONALAZI ČAK I LEGALAN NAČIN DA SE ZA NOVAC NEKOGA PRIVEDE SAKRAMENTIMA ILI SVETIM ČINIMA. Ta se pojava zove SIMONIJA, po ŠIMUNU- SIMONU, čovjeku koji je mislio kako novcima može kupiti sve.

 

 

 

Takvih je danas dosta. Puno je onih koji misle kako NOVCIMA MOGU KUPITI PRISTUP BOGU. Varaju se, jer obično iza takvih ljudi stoji jedan nezdrav stav koji čovjeka vodi u oholost. Najprije daje novac, I ništa ne traži za to, poslije toga malo o tome priča, hvali se, polako daje do znanja drugima da je on malo bolji od njih, I na kraju dolazi do situacije u kojoj on u ime darovanog novca traži od Crkve nešto posebno za sebe. Ovo možda ne možemo nazvati simonijom, ali uzrok u duši koji pokreće ovakvu osobu, isti je kao I kod Šimuna maga- vlastita korist, makar se ona očitovala samo dobrim mišljenjem koje će drugi stvoriti o meni.

 

 

 

Mi moramo razmišljati poput apostola. Ne se povoditi za čudnim stvarima, već gledati u cilj: ŠIRENJE KRALJEVSTVA NEBESKOG. Taj cilj je Bog postavio pred apostole; taj cilj je I ispred nas. Ako se štogod ne podudara s tim, valja od toga odmah odustati. Kaže sveti Josemaria Escriva:“Ako se štogod ne podudara s duhom Božjim, odmah to ostavi. Misli na Apostole: bili su bezvrijedni, ali su u Gospodinovo ime čudesa činili. Samo je Juda, a možda je I ono činio čudesa, izgubio put jer se dragovoljno udaljio od Krista, a nije, svom silinom I hrabrošću, srezao ono što se nije slagalo s duhom Božjim” (Kovačnica, 111).

 

 

 

Drugim riječima, čak I ako se po tebi događaju najveća čuda, a to kasnije ne daje ploda u životu ljudi, odustani od svega jer nisi na dorbu putu. Kada se događa čudo od Boga, onda se to događa da U DUŠI ZAVLADA KRISTOVA VLAST; DA ZVALADA KRALJEVSTVO NEBESKO. Pa ako nakon čuda, u životu ostaje nered koji je I postojao, treba se zapitati o tome što ili tko je uzrok takvu čudu. Mnogi tako krenu tim putevima senzacija, ali privatno ne pomaknu svoj život ni jedan milimetar. Jedni počnu moliti Boga, ali nastave psovati; drugi počnu češće ići u crkvu, ali nastave I dalje stvarati razdore sa susjedima; treći pak se posve “predaju Bogu”, ali od svoga predanja nisu u stanju ni kuću pošteno očistiti ili na poslu “zabušavaju” ne izvršavajući svoje obaveze. U tim dušama ne vlada kraljevstvo nebesko.

 

 

 

Želimo li postati dijelom tog kraljevstva, moramo sami OD SEBE NEŠTO DATI: MORAMO IZGUBITI SVOJ TERITORIJ. Drugim riječima, moramo zaboraviti na SVOJE IDEJE O ŽIVOTU I PRIHVATITI ZAKONE KRALJEVSTVA NEBESKOGA. U njemu nema mjesta bijesovima, spletkama, krađama, laganjima, prostotama,.... Tko tako nastavlja živjeti, u njemu ne vlada kraljevstvo. Potrebno je učiniti jedan dodatni napor sa sobom- ne kako bismo mi uživali u svojoj savršenosti, već kako bi nas u našem postupanju vodili ZAKONI KRALJEVSTVA: ljubi Boga, ljubi bližnjega. Kada neka zemlja postane dio jedne veće političke cjeline, onda se ta zemlja prilagođava takoj što usklađuje svoje zakone sa onom cjelinom u koju ulazi. Tako I mi moramo usklađivati svoj život sa zakonima Kristove ljubavi. Kada čovjek počne ulagati napor da promijeni sebe usklađujući svoj život s Kristom, onda se na njemu redovito ispunja da “Gospodin svojim miljenicima I u snu daje”.

 

 

 

Josip, sin Jakovljev, lik je iz Starog Zavjeta kojeg često uzimamo kao sliku Krista koji je patio (braća su ga bacila u bunar s namjerom da ga ubiju) I koji je spasio narod svoj od sigurne smrti (od gladi u ovom slučaju).

 

Danas bi ga ipak usporedili s jednim drugim likom iz Novog Zavjeta: sa SVETIM JOSIPOM. Osim što imaju isto ime, obojici je povjereno puno na skrb. Josipu u Egiptu povjeren je život brojnih naroda koje je nahranio- u tom je smislu ponovo sličan Kristu koji hrani I nas svojim tijelom. Sveti Josip je primio Svetu Obitelj na svoju skrb I bio je hraniteljem djeteta Isusa. Oboje su završili u Egiptu, te oboje imaju veze sas snovima: Josipu u Egiptu dano je razumije I tumači snove drugima, dok je sveti Josip u snu primao poticaje za svoje djelovanje. Uistinu, Gospodin svojim miljenicimai u snu daje!

 

Za oba Josipa nije bila važna čast I vlast- oni znaju kako su od Boga primili sve, pa danas mogu imati sve, a sutra već ništa. Upravo to pokazuje njihovu temeljnu osobinu PONIZNOST I SKROMNOST.

 

Obojica su bili ljudi velike molitve I kada kažemo da im Bog I u “snu daje”, onda mislimo upravo na takve ljude- ljude koje je molitva I ponizan život otvorila djelovanu Boga. ONI SU U SEBI I U DRUGIMA ZNALI PRONAĆI POTICAJE KOJI SU IH UPUĆIVALI NA ONO ŠTO BOG ŽELI OD NJIH.

 

Danas, čitajući od Josipu iz Egipta, čitamo I riječi antifone u misi: “ Evo vjernoga I razumnog sluge koga Gospodin nad obitelji svojom”. Upravo te riječi naše misli odnose svetom Josipu kojeg je Bog stavio da mu čuva obitelj. Bog je Josipu povjerio u ruke cijelu Crkvu preko Marije I Isusa. Povjerivši mu Crkvu, povjerio je I nas. Stoga nam je preko svetoa Josipa prokrčen put u nebo. “Preko svetoga Josipa obraćamo se izravno Mariji, a preko Marije izvoru sve svetosti, Isusu Kristu” (Benedikt XV, Motuproprij bonum sane et salutare, 25. srpnja 1920.)

Oba su Josipa IZGUBILA SVE i to ih nije previše uznemiravalo. Jedino što im je bilo bitno u životu bilo ISPUNITI ONO ŠTO BOG OD NJIH TRAŽI. Zanimalo ih je samo Kraljevstvo Božje i za to su bili spremni izgubiti sve svoje. Ova dvojica svetaca pokazuju kako se za Boga isplati izgubiti sve i kako u nijednoj životnoj situaciji NIJE POTREBNO TRAŽITI NIŠTA ZA SEBE. Jer, traži li čovjek najprije ono što je Božje, što je Božja volja, onda mu Bog i u snu daje.