Pnz 30, 10-14

 

Mojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.

 

Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.«

 

 

 

Mojsije poziva narod da se OBRATI “Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.Jasno govori kako obraćenje ne ovisi o Zakonu, već o SRCU ČOVJEKA. U tom smislu Zakon Božji BLIZU JE ČOVJEKA- U NJEMU, i sam čovjek ga mora pronaći u sebi kako bi ga vršio, kako bi se Bogu obratio.

 

 

 

Ova BLIZINA Boga čovjeka zapravo je određena LJUBAVLJU koju čovjek nosi u sebi. I kada bismo ljubav mogli mjeriti metrima, onda to ne bismo mogli učiniti u sebi, već bismo tu svoju ljubav morali “iznijeti iz svog srca”, vani. A kada to učinimo, ljubav nije moguće više zadržati za sebe, već se daruje drugome. U tom smislu, ova BLIZINA određena je BLIZINOM NEČIJEG SRCA MOJEM SRCU.

 

 

 

Stoga, Riječ Božja postaje bliska kada se oživi ljubavlju kojom ljubim BLIŽNJE: ONE KOJI SU MI BLIZU. Riječ Božja, Zakon Božji mrtav je dok ga netko ne oživi svojim srcem, stoga Mojsije i upozorava: “Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.

 

 

 

Pitanje koje sebi možemo postaviti jest isto pitanje koje farizej postavlja Isusu u evanđelju o dobrom samaritancu: “A tko je moj bližnji?

 

 

 

Gledajući samo Stari Zavjet, stvar s BLIŽNJIM se komplicira, jer ovaj izraz udaljava jednog izraelitu od stranca i poganina. TORA kao BLIŽNJEG označava brata u vjeri- IZRAELCA, HEBREJA. To se osobito vidi u zgodi u kojoj mladi Mojsije ubija Egipćanina koji postupa loše sa jednim Hebrejcem (Izl 2,13-16).

 

 

 

Ipak, u poglavlju Levitskog zakonika (Lev 19), u kojem se govori o SVETOSTI, ovaj izaz BLIŽNJI proširuje se i na stranca, premda postoji izvjesna zadrška pri tome. Naime, svi zakoni koje je Bog dao Mojsiju, prije svega su usmjereni Hebrejima. Tek kada se ispunjaju unutar zajednice, imaju smisla ispunjavati se prema vani. Tako je u većini ovih zakonskih propisa, BLIŽNJI ZAPRAVO IZRAELAC, a tek nakon toga I STRANAC KOJI DOĐE, čiji se život mora poštivati i podržati.

 

 

 

U evanđeljima se ovaj pojam BLIŽNJEGA PROŠIRUJE. Čitirajući naredbe Mojsijeva Zakona, bližnji je uvijek izraelita, ali u prispodobi o milosrdnom samarijancu, BLIŽNJI SE SHVAĆA KAKO IZRAELAC, TAKO I SAMARIJANAC- NEPRIJATELJ. Na taj se način ispunja u ovoj ljubavi sve ono što Isus traži kada činimo nekome dobro: “Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. 44A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone 45da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. 46Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? 47I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?« 48»Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«” (Mt 5,43-48).

 

 

 

Sam Mojsijev zakon ne ignorira strance, već naprotiv, zahtijeva od hebreja da se prema strancima odnose lijepo i da se prisjete kako su i sami bili došljaci u Egiptu. Unatoč tome, ostaje rezerviran kada je u pitanu ljubav prema neprijatelju, premda se daje naslutiti kako zahtijeva od hebreja da nikada ne čine zlo tim ljudima. Na taj ih se način pokušava približiti Božjem idealu ljubavi koji daje kišu i sunce kako pravednima, tako i nepravednima.

 

 

 

Ps 69, 14.17.30-31.33-34.36ab.37

 

Tražite, ubogi, Gospodina i oživjet će vam srce.

 

Tebi se molim, Gospodine, u vrijeme milosti, Bože; po velikoj dobroti svojoj ti me usliši, po svojoj vjernoj pomoći! Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja, po velikom milosrđu obazri se na me! A ja sam jadnik i bolnik – nek me štiti tvoja pomoć, o Bože! Božje ću ime hvaliti popijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Gledajte, ubogi, i radujte se, nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite. Jer siromahe Gospodin čuje, on ne prezire sužanja svojih. Jer Bog će spasiti Sion – on će sagradit gradove Judine. Baštinit će ga potomci slugu njegovih; prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.

 

 

 

Kol 1, 15-20

 

Krist Isus slika je Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. On je glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.

 

 

 

Lk 10, 25-37

 

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:

 

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

 

 

 

UVOD

 

Pitanje koje današnje evanđelje postavlja jest isto ono koje farizej postavlja Isusu hoteći se opravdati: “A tko je moj bližnji?” Pogledamo li pažljivo u evanđelje, uočit ćemo kako u njemu stoji na početku parabole o Samrijancu: “Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon”. Kaže se ČOVJEK NEKI; prilično neodređeno, zar ne? Zapravo riječ je o SVAKOM ČOVJEKU: svaki čovjek je onaj koji može upasti u nevolje tijekom svoga života. SVAKI ČOVJEK, tako se pretvara u nekoga tko je potreban POMOĆI DRUGOG ČOVJEKA.

 

 

 

Drugim riječima, BILO KOJI ČOVJEK U NAŠOJ BLIZINI, može biti osoba kojoj treba pomoć, a shvatm li to dobro, bez obzira na moje osobne stavove prema toj osobi- ja sam taj koje se može pretvoriti u svećenika ili levita koji PROPUŠTA POMOĆI ČOVJEKU, ili pak u MILOSRDNOG SAMARIJANCA koji je pokazao TKO JE STVARNO BLIŽNJI ČOVJEKU.

 

 

 

SVEĆENIK I LEVITA: grijeh propusta

 

Gospodin nam po ovoj prispodobi ne govori samo o milosrđu i o tome tko nam je bližnji, već govori i o GRIJEHU PROPUSTA, kojeg vidimo po svećeniku i levitu koji su onuda prolazili. Obojica su ga ZAOBIŠLI i svaki je pošao za svojim poslom. Vjerujem kako su obojica u sebi postavljali PITANJE U SVOJOJ SAVJESTI: ŠTO UČINITI? Kako postupiti ispravno? Jednako tako, obojica su U SEBI PRONAŠLI KRIVI ODGOVOR.

 

 

 

Obojica su imali KRIVO ODGOJENU SAVJEST, te su njihove prosudbe imale KRIVE PRIORITETE. Umjesto da POMOGNU ČOVJEKU U NEVOLJI, obojica su na prvo mjesto stavljali obaveze prema svom POSLU. Bolje je kazati prema svom BOGU, jer posao je obojice bio vezan uz BOGA.

 

 

 

U ovoj poveznici POSAO-BOG možemo i danas gledati mnoge kršćane krivo odgojene savjesti koji POSAO, ZAKON, OBAVEZE STAVLJAJU ISPRED ČOVJEKA. Bog im postaje ono za čim žude, a čovjek u tim žudnjama nestaje. Mnogi tako gube prijatelje i obitelj, jer im BLIŽNJI PADAJU NA LJESTVICI PRIORITETA. Oni zapravo PROPUŠTAJU UČINITI NEŠTO SPRAM BLIŽNJIH.

 

 

 

Vjerujem kako među ovom dvojicom možemo pronaći sve one koji se muče i trude oko svojih poslova, ali pri tom zanemare ljude. Zaborave tako da im je ČOVJEK ISPRED SVEGA, A BOG ISPRED ČOVJEKA. Nekada u ovoj skupini ljudi nađemo one koji koriste BOGA I CRKVU kao izgovor da ne obavljaju svoje ljudske dužnosti. Tako, zbog “molitve, mise, hodočašća,...” često puta nalazimo domove kršćana posve neuredne, djecu zapuštenu, supružnike tužne, roditelje zabrinute,... Takvi ne shvaćaju da ih Bog poziva sebi na jedan drugačiji način: da stvaraju novi život i brinu o njemu iz ljubavi prema Bogu, a ne koristiti Boga da bi zanemarili upravo te.

 

 

 

NE IMATI SUOSJEĆANJA, NAĆI LAŽNE RAZLOGE

 

PROPUSTITI NEŠTO UČINITI SPRAM BLIŽNJEGA uvijek nas dovodi do tri glavna uzroka ovog grijeha propusta. Prvi smo već naveli: LOŠE ODGOJENA SAVJEST. Drugi i treći razlog se uvijek deriviraju iz prvog uzroka. Drugi je uzrok propusta NE IMATI SUOSJEĆANJA, a treći PRONAĆI LAŽNI RAZLOG ZA NE UČINITI NEŠTO.

 

 

 

Pogledamo li u Samaraijanca iz evanđelja, shvatit ćemo kako je SUOSJEĆAO SA ČOVJEKOM: “Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom”. On se SAŽALIO NAD NJIM, ali to sažaljenje ne bi bilo djelotvorno da nije SUOSJEĆAO. Drugim riječima, STAVIO SE U POLOŽAJ TOG ČOVJEKA ili je u njegov položaj stavio NEKOG KOGA ON SAM VOLI. Ovo sažaljenje je učinilo da Samarijanac ispravno postupi: DA SE NE PITA TKO JE ČOVJEK, VEĆ DA MU POMOGNE. Ipak, sažaljenje ništa ne bi značilo da Samarijanac nije PRISTUPIO ČOVJEKU.

 

 

 

Samarijanac je PRISTUPIO ČOVJEKU- ON JE SAMNJIO UDALJENOST, DOŠAO MU JE BLIZU u želji da mu pomogne, postavši mu BLIŽNJI. Ljubav koju mu je milosrđem iskazao je poništila udaljenost dvoje ljudi i povezala ih preko nevolje jednoga od njih. Upravo to PRISTUPANJE ČOVJEKU, jest ono što se od nas očekuje napraviti kada je netko u nevolji. Uzalud upozoravamo na probleme ovog ili onog čovjeka, uzalud ga sažaljevamo, uzalud suosjećamo s njim, AKO MU NE PRISTUPIMO. Nitko ne garantira kako ćemo problem riješiti čak i ako mu pristupimo, ali time pokazjemo kako smo SEBE SPREMNI STAVITI U SLUŽBU ČOVJEKU. A to je zapravo ono što Bog od nas traži.

 

 

 

Onaj koji NE PRISTUPI ČOVJEKU, unatoč tome što ga sažalijeva, posve je beskoristan i pokazuje kako NEMA DOVOLJNO SNAGE U NJEGOVOJ LJUBAVI: NJEGOVA LJUBAV NIJE DJELOTOVORNA. Sveti Augustin takve opisuje jednom malom anegdotom: “Jedan upadne u bunar gdje voda dostaje za plutati, bez opasnosti da će se ovaj ugušiti. Drugi, prišavši bunari i vidjevši onog koji je upao, kaže njemu s čuđenjem: kako su dospio dolje? A ovaj mu odgovara: Molim te, vidi kako me možeš izvući odavde, i ne umaraj se pitanjima o tome kako sam pao dolje!” (Sveti Augustin, Poslanica, 167).

 

 

 

Grijeh propusta zapravo se tiče LJUBAVI KOJA NIJE DJELOTVORNA, KOJA NEMA SNAGE ILI NE ŽELI UČINITI NEŠTO ZA ČIM VAPIJE ČOVJEK. TO JE LJUBAV KOJA NAS OD ČOVJEKA UDALJAVA I NE ČINI NAS BLIŽNJIM, VEĆ ISPRED ČOVJEKA NASTOJI PRONAĆI TISUĆU RAZLOGA ZBOG KOJIH BI SE TREBALI BAVITI SOBOM, A NE POMOĆI ČOVJEKU. U današnjem evanđelju Gospodin svoj razgovor završava riječima upućenim farizeju: »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«” Ove su riječi POZIV NA DJELOVANJE, a ne na gledanje ili komentiranje nečijeg stanja ili nečije potrebe.

 

 

 

NE KORISTITI TALENTE i ŠUTJETI PRED ZLOM

 

Svi ljudi, pa tako i oni koji propuštaju pomoći nekome, primaju određene talente od Boga. Svaki je čovjek posebno biće i svaki ima posebne darove koje TREBA KORISTITI TAKO DA OD NJIH IMAJU KORISTI DRUGI LJUDI.

 

 

 

Na žalost, često se talenti ne koriste. Ostaju zakopani u duši koja bi puno puta mogla pomoći nekome. Za tu pasivnost najčešće se pronalaze neki LAŽNI RAZLOZI koji UDLAJAVAJU OD ONOG ČOVJEKA KOJI JE U STVARNIM POTREBAMA. Uvijek su to neki LAŽNI OBZIRI ILI LAŽNE SKROMNOSTI koji potiču NE ISTICATI ONO ČIME SE MOŽEŠ PODIČITI. Razlog je lažan u onoj mjeri u kojoj tvoj talent može pomoći drugima da bolje žive.

 

 

 

Ovi lažni razlozi nerijetko čovjeka potiču NA ŠUTNJU KADA BI TREBAO GOVORITI. Toga nisu lišeni ni kršćani. Naime,često puta ZATVARAMO USTA, bilo iz straha za sigurnost, bilo iz straha za komoditet koji bismo mogli izgubiti I NE GOVORIMO O ONOM ZLU KOJE POGAĐA DRUGE LJUDE. Nas možda ne pogađa, ali pogađa bližnje. Kada NE GOVORIMO, jednako propuštamo djelovati, jer ŠUTNJOM SE UDALJAVAMO OD ČOVJEKOVIH PROBLEMA. Nismo mu bliski, niti smo mu bližnji.

 

 

 

Trebali bismo uvijek imati jednu dozu EMPATIJE koja bi nas STAVILA U KOŽU DRUGOGA: koja bi postavila pravo pitanje u tom trenutku koja se tiče mene samoga ili nekoga koga volim. Što bih poželio da se sam nađem u ružnoj situaciji u kojoj vapijem za pomoć? Zar bi mi dostajalo nečije sažaljevanje? Pa to je nekada uistinu uvredljivo za čovjeka! Ili se možemo upitati kako bih postupio kada bi se u neugodnosti nalazio netko iz moje bliže obitelji, a ne neki stranac? Zar bih sve to mirno gledao ili bi pohitao pomoći unesrećenome?