Izl 2, 1-15a

 

U one dane: Neki čovjek od Levijeva koljena ode i oženi se djevojkom Levijkom. Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je lijep, krila ga je tri mjeseca. Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trske, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trsku na obali Rijeke. Njegova sestra stane podalje da vidi što će s njime biti. Faraonova kći siđe k Rijeci da se kupa, dok su njezine sluškinje šetale uz obalu Rijeke. Opazi ona košaricu u trski, pa pošalje sluškinju da je donese. Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete! Muško čedo. Plakalo je. Njoj se sažali na nj. »Bit će to hebrejsko dijete«, reče. Onda njegova sestra rekne faraonovoj kćeri: »Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama, da ti dijete doji?« »Idi!« odgovori joj faraonova kći. Tako djevojka ode i pozove djetetovu majku. »Uzmi ovo dijete — rekne joj faraonova kći — i odgoji mi ga, a ja ću te plaćati.« Tako žena uzme dijete i othrani ga. Kad je dijete odraslo, ona ga odvede faraonovoj kćeri, koja ga posini. Nadjene mu ime Mojsije, »jer sam ga — reče — iz vode izvadila.«

 

Jednog dana, kad je Mojsije već odrastao, dođe među svoj narod i vidje njegove muke. Spazi tada kako neki Egipćanin tuče jednoga Hebrejca — brata njegova. Okrene se tamo-amo i, vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak. Izađe on i sutradan te zateče dva Hebrejca kako se tuku. »Zašto tučeš svoga druga?« rekne napadaču. Ovaj odvrati: »Tko te postavi za glavara i suca nad nama? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?« Mojsije se uplaši pa će u sebi: »Tako! Ipak se saznalo.« Kad je faraon to dočuo, htjede Mojsija pogubiti. Zato Mojsije pobjegne od faraona i skloni se u midjansku zemlju.

 

 

Ps 69, 3.14.30-31.33-34

 

Tražite, ubogi, Gospodina, i oživjet će vam srce.

 

U duboko blato zapadoh, i nemam kamo nogu staviti; u duboku tonem vodu, pokrivaju me valovi. No tebi se molim, Gospodine, u vrijeme milosti, Bože; po velikoj dobroti svojoj ti me usliši po svojoj vjernoj pomoći! Ja sam jadnik i bolnik — nek me štiti tvoja pomoć, o Bože! Božje ću ime hvaliti popijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Gledajte, ubogi, i radujte se, nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite. Jer siromahe Gospodin čuje, on ne prezire sužanja svojih.

 

 

Mt 11, 20-24

 

U ono vrijeme: Stane Isus prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.«

 

»I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi.«

 

 

 

Gospodin često prolazi našim životima kao kroz Kafarnaum i Korozain radeći bezbroj čuda koja ne primjećujemo ili koja ne diraju naše srce. Osjetimo tek malo ushita u trenutku čuda, a onda slijedi povratak na stari život. Kao da nas ni najmanje nas ne dira njegov poziv na obraćenje.

 

 

 

Dakako, ne govorimo o onim čudima koja se spominju u Evanđeljima. Riječ je o sitaucijama u svakodnevici koje bi trebale dotaknuti naša srca preko bližnjih i situacija u kojima se nađu bilo oni, bilo mi sami. To su situacije koje nam “daju za misliti”, koje potresaju s ciljem da se nešto PROMIJENI U NAMA. Upravo to je i bio cilj mnoštva čudesa koja je Isus radio: obraćenje Bogu i promjena života. Isus je radio čuda kako bi raspalio vjeru u ljudima, kako bi ih potakao na obraćenje, a OBRAĆENJA NE MOŽE BITI BEZ KAJANJA.

 

 

 

Jao tebi Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Gospodin one riječi izgovara s boli, vidjevši da stanovništvo tih gradova nije ispunila milost kojom ih je obilno obasipao. Slijedili su ga jedno vrijeme, divili se- vidjevši neko ozdravljenje- izgledali su oduševljeni,..., međutim, U DUBINI DUŠE OSTALI SU DALEKO OD KRISTA” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Kristom, VI-153). Ti česti susreti s Kristom, nisu u konačnici utjecali na njihov život onako kako je to Krist htio. Ostali su hladni spram Boga.

 

 

 

Isus je htio da PROMIJENE ŽIVOT, DA NAPRAVE ZAOKRET PREMA BOGU, a toga nema bez KAJANJA. Jedno iskreno kajanje podarazumijeva kako u sebi OSJEĆAMO NA ODREĐEN NAČIN KAKO SE NEŠTO RANJAVA U NAMA. Ranjava se čistoća duše- ona čistoća koju je duši darovao Bog. U nama NEŠTO PUCA zbog neke počinjene greške ili grijeha. Događa se jedno CIJEPANJE NEKOG STAVA U NAMA KOJI NAS JE UVODIO U GRIJEH, i to cijepanje možemo opisati preko BOLI ZBOG GRIJEHA.

 

 

 

Bez te BOLI koja se osjeća kao bol krivnje, ili bol jer sam uvrijedio nekoga, zapravo i nema pravog kajanja. No to nije nužno neka sjetilna bol, neka bol koju osjećamo kao bol neke tjelesne rane. Više je riječ o jednom osjećaju gađenja i prijezira, a ne o nekoj emotivnoj reakciji. Bez te boli- nema pravog kajanja. “Više od samog grijeha, Boga ljuti i vrijeđaju grešnici koji ne osjećaju nikakvu bol zbog sovjih grijeha” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom mateju, 14). “Kako me žalosti kada vidim da ne osjećaš nikakvu bol zbog svojih malih grijeha! Jer, to zapravo znači kako do sada nisi započeo s nikakvim pravim nutarnjim životom” (Sveti J. ESCRIVÁ DE BALAGUER, Put, br. 330).

 

 

 

“Ta bol zbog grijeha, to kajanje sastoji se u osnovi od žalosti i od iskrenog gađenja nad uvrijedom koja je nanesena Bogu, od tuge i od prijezira prema počinjenom grijehu, s odlukomda više ne griješimo” (Usp. TRIDENTSKI SABOR, 14. sjednica, kan. 4., Denzinger 987). “To je okretanje dobru, obraćenje koje dovodi do rađanja novog života u nama” (M. Schmaus, Dogmatska teologija, sv. VI. Str.562).

 

 

 

Iskrena bol zbog grijeha, PRAVO KAJANJE NISU u osnovi OSJEĆAJI, VEĆ SPREMNOST DA SE IZBJEGNE PRIGODA ZA GRIJEH. Kajanje, kao i ljubav nisu stvar emocija već VOLJE. MOŽE SE NEKOGA VOLJETI BEZ NEKOG SILNOG IZLJEVA EMOCIJA, pa se ljubav tako izražava više djelima. MOŽE SE KAJATI BEZ EMOCIJA, te djelima pokazati kako ŽELIMO IZBJEĆI GREŠNU PRIGODU.

 

 

 

Kao što je moguće Boga, pa i čovjeka voljeti bez da se imaneke duboke izljeve emocija, moguće je i kajati se na isti način. Naime, ova BOG KOJA SE “OSJEĆA” ZBOG GRIJEHA, je zapravo BOL JER GRIJEH RANJAVA LJUBAV. Ranjava ljubav čovjeka i ranjava ljubav Boga prema čovjeku. Nama, kada nekoga povrijedimo biva žao. Puca nma srce. Jednako bismo trebali osjećati spram Boga. Tada bi ova bol bila BOL RASKAJANOG SRCA, koje samo želi VRATITI SVOJU LJUBAV NA PRAVO MJESTO.

 

 

 

TA RANJENA LJUBAV, ČIJU BOL OSJEĆAMO U SEBI, GONI ČOVJEKA DA TRAŽI OPROŠTENJE. Jednako je u odnosu dvoje ljudi, baš kao i u odnosu Bog i čovjek. RANJENA LJUBAV ČIJA SE BOL OSJEĆA POTIČE NA TO DA SE MOLI ZA OPROŠTENJE. O ovoj ranjenoj ljubavi piše RAIMOND LLULL u svojem djelu Knjiga o Prijatelju i Ljubavi: “Prisjetio se Ljubavnik svojih grijeha i u strahu od pakla htjede zaplakati, ali ne mogaše. Molio jeLjubljenoga za suze, a mudrost mu odgovori da ČEŠĆE I JAČE PLAĆE IZ LJUBAVI PREMA SVOM LJUBLJENOM, nego zbog straha od paklenih muka- jer njemu je draži plač iz ljubavi, negoli suze koje se prolijevaju iz straha” (Raimond Llull, Llibre d`Amic e Amat, 341).

 

 

 

Bog NE ŽELI DA STRAHUJEMO OD NJEGA, VEĆ ŽELI DA GA LJUBIMO, i ta ljubav, kada biva ranjena, preko boli signalizira čovjeku da je sagriješio, i ta bol ga treba poticati na kajanje, a kajanje na ispovijed. Tako, LJUBAV JEST PRAVI RAZLOG ISPOVIJEDI, A NE GRIJEH. Bog ne želi da se ispovijedamo iz straha, već iz ljubavi! “Koliko god su trajniji u nama bol i kajanje zbog naših grijeha, toliko se brže događa naše ozdravljenje” (Kasijan, Colaciones,19). “Ne zaboravi da je BOL kamen u kojeg udara Ljubav” (Sveti J. ESCRIVA DE BALAGUER, Put, br. 439). “Petar je izišao vani i gorko zaplakao. Ispovijedio je tako svoj grijeh. Plakao je gorko jer je znao ljubiti, i jako brzo je slatkoća ljubavi zamijenila gorčine boli” (Sveti Augustin, Govor, 295).

 

 

 

Ovakvo gledanje na kajanje trebalo bi otvoriti novo poglavlje u našem ODNOSU PREMA SVOJIM GRIJESIMA. Prema njima se ne smijemo odnositi kao prema nečem neizbježivom ili nečim što je nepromjenjivo. Čak i onda kada nam se čini kako grijeh ne izlazi iz našeg života, ili nam se čini kako smo potpuno nemoćni pred njim. Ono što je važno jest DA SE SA NIJEDNIM GRIJEHOM NE SMIJEMO POMIRITI: moramo biti u ratu s grijesima. Ne se opustiti i kazati: predajem se, ne mogu više. Osim toga, prema nijednom grijehu ne smijemo se odnositi kao prema nečem bezazlenom, jer nijedan, pa ni najmanji grijeh nije bezazlen. Svaki nas odvlači od Boga.

 

 

 

U tom smislu, česta ispovijed je najbolji lijek za ovo. “Onaj koji se često ispovijeda neće biti zadovoljan sa jednom običnom ispovijedi, već će nastojati učiniti jednu DOBRU ISPOVIJED, koja će učinkovito pomagati duši u njenim nastojanjima da slijedi Boga. Kako bi se česta ispovijed ispravno shvatila, i kako bi zaista postigla navedeni cilj, potrebno je ozbiljno prihvatiti ovaj princip: BEZ KAJANJA NEMA OPROSTA GRIJEHA! Iz ovoga izrasta načelo česte ispovijedi po kojoj se: NE ISPOVIJEDA NIJEDAN LAKI GRIJEH AKO NEMA OZBILJNOG I ISKRENOG KAJANJA! Uvijek naime postoji jedno općenito kajanje koje se tiče boli i žala zbog grijeha svoje prošlosti. Ali za čestu ispovijed, ovo opće kajanje može biti samo iznimka i nema veliku vrijednost” (B. BAUR, Česta ispovijed, str. 37-38).

 

 

 

ČESTA ISPOVIJED ili UČESTALA ISPOVIJED ozbiljna je stvar, premda se čini kako neki tome pristupaju olako. Kao uzrok takvom načinu ispovijedanja, nalazimo LJUBAV PREMA BOGU KOJU GRIJEH RANJAVA, pa bol ljubavi potiče čovjeka na ovakvu ispovijed.

 

 

 

Druga stvar koju trab uzeti ozbiljno jest ono što je Baur napisao: bez iskrenog i ozbiljnog kajanja nema oprosta! Potrebno je dublje promišljati o svojim grijesima, priznati vlastite propuste, a ne kriviti druge za njih. Potrebno je priznati grijehe “bez lažnih isprika i bez čuđenja nad sobom kada se pojave slabosti ili grijesi koje držasmo već nadvladanima, (…) a u svakodnevnom ispitu savjesti, trebali bismo sovje greške više gledati kao uvrijede Bogu, a manje kao svoju bijedu. Ne povežemo li svoje propuste i padove s ljubavi prema Bogu, bit ćemo skloni tražiti isprike za njih; tako ćemo ostati bez motivacije da zadržimo ovu trajnu sklonost prema skrušenosti, kajanju i zadovoljštini za grijehe. Nikada ne možemo izravnati dug prema Bogu” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Kristom, VI-153). Naprotiv, mi smo onaj dužnik koji nije imao čime platiti kojeg nalazimo u Isusovu govoru u Mt 18,25.

 

 

 

Stoga, ČESTA ISPOVIJED trebala bi nas više približavati Božjem Milosrđu nego nama samima. Sebe bismo pomoću te milosti trebali jasnije vidjeti, a bol i kajanje podsjećali bi nas stalno na ranjenu ljubav prema Bogu. Tako, milosrđem liječeni, primamo milost na milost; ljubav na ljubav.

 

 

 

U ispovijedi pristupamo, ne samo izliječenju, već BOŽJEM OPRAVDANJU: “Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. 16I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem.” (Rm 5,15-16). U tom smislu, nakon tolika opravdanja od strane Boga, nije li jasno koliko nas voli?! Nije li jasno koliko izljeva milosti ide preko tih opravdanja?! Stoga, “grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! (…) gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: 21kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (Rm 5,18-21).