Mt 11, 25-27

 

U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.«

 

 

 

Isus podsjeća na to kako se snaga vjere ne mjeri ljudskom snagom, već nečim sasvim drugim. Za razliku od drugih učitelja svoga vremena koji su žudjeli za dobrim i poznatim imenima među slušateljima, Isus se zadovoljan što ga prihvaćaju prije svega jednostavni i ponizni ljudi. To su zapravo oni “maleni” koji se ne oslanjaju na vlastitu mudrost ili snagu, niti sebe drže osobito važnim u očima ljudi.

 

 

 

Isus slavi Oca zbog toga i ova kratka molitva jedanje biser u evanđeljima u kojem se Isus predstavlja kao ONAJ KOJI POZNAJE OCA- KAO SIN BOŽJI. Ovo je i za nas poseban trenutak jer nam Isusove riječi otvaraju novu perspektivu gledanja na Boga: BOG NIJE SAM U SEBI- BOG JE JEDAN, SAZDAN OD TROJE- OD TRI OSOBE KOJE SE POSEBO POŠTUJU I VOLE. Ovo je svjedočanstvo o najdubljim osjećajima koje Isus ima spram Oca: “Njegov potresan govor koji počinje sa – Da oče- opisuje dno Isusova srca i njegovo pristajanje uza sve što želi Otac. Bio je to jedan odjek na – Neka mi bude po riječi tvojoj- izrečen od njegove Majke u trenutku začeća; bio je to jedan uvod u ono što će kazati Ocu sa Križa u svojoj agoniiji. Čitava molitva Isusova ispunja se u tom pristajanju u ljubavi svim srcem, svim svojim ljudskim srcem uz otajstvo volje Oca” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2603).

 

 

 

U mnogim religijama Bog je zazivan kao Otac. Božanstvo se često smatra "ocem bogova i ljudi". U Izraelu Bog se naziva Ocem ukoliko je Stvoritelj svijeta. Jos više Bog je Otac Izraelu svome "prvorodjencu" (Izl 4,22) zbog Saveza i dara Zakona. Naziva se i ocem Izraelova kralja. No Bog je osobito "Otac sirota", siročadi i udovica, koji žive pod zaštitom njegove ljubavi.

 

Označujući Boga imenom "Otac" govor vjere ističe nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i njezna brižnost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Božja nježnost može izreći i slikom majčinstva koja još više izrazava Božju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji čovjeku na neki način prvi Božji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje takodjer da su roditelji pogresivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muško ni žensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo, iako im je on izvor i mjerilo: nitko nije otac kao što je to Bog.

 

Isus je objavio da je Bog "Otac" u nečuvenom smislu: nije to tek kao Stvoritelj, on je vječno Otac u odnosu prema svome jedinorodjenom Sinu, a ovaj je opet Sin samo u odnosu prema svom Ocu: "Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti" (Mt 11,27).

 

Zato apostoli ispovijedaju Isusa kao "Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog" (Iv 1,1), kao "sliku nevidljivoga Boga" (Kol 1,15), kao "odsjaj Slave i otisak Bića njegova" (Heb 1,3).(KKC, br. 238-241).

 

Možda je ovo trenutak za razmišljanje o Bogu preko roditeljske ljubavi. Za shvatiti zašto Isus Boga naziva Ocem, valja se sjetiti kako je Isus bio istovremeno i Bog i Čovjek, a kao Čovjek je imao Majku. Osim toga, ovaj naziv OTAC povezuje Isusa sa židosvkom tradicijom prema kojoj se Bog odnosio spram izabranog naroda kao što se BRIŽNI OTAC ODNOSI PREMA SVOM DJETETU. Podsjećam kako je riječ o izrazito patrijahalnom društvu, pa je OTAC onaj koji je u obitelji odgovoran za njezinu sudbinu.

 

S druge strane, LIK OCA nas na neki način dovodi da o Bogu Ocu razmišljamo u kontekstu RODITELJSKOG ODGOJA. Jasno je kako OTAC I MAJKA NE ODGAJAJU DJECU NA ISTI NAČIN. Kod majke se briga za djecu očituje stalnim upozoravanjim, stalnim skretanjima pozornosti, čestim zabranama. Majka je ta koja u obitelji stalno bdije nad svojom djecom kao kvočka nad pilićima. Isto tako, zna se kada majka odredi neku kaznu da ne postoji način da se ta kazna izbjegne. Ona je odgojna, ali majka uvijek inzistira na njoj. U tom “kažnjavanju” krije se tajna majčinske ljubavi. Majka koja bi dala svoj život za svoju djecu sada ih kažnjava, ali ne kako bi ih kaznila, već poučila na poseban način.

 

 

 

Kod oca se stvari događaju na drugačiji način. Otac je onaj koje ČESTO NE VIDIMO TIJEKOM DANA, jer on radi i radeći POKUŠAVA PRISKRBITI POTREBNO SVOJOJ OBITELJI. U tom smislu očev bi rad odgovarao onom idealu Božje Providnosti kojom smo zbrinuti u svemu. Kao što bi otac na jedna tih i neprimjetan način unio u život obitelji sve ono što je obitelji potrebno, tako i Bog unosi sve potrebno u naš život. Stvari se kod Boga malo kompliciraju, jer BOGA NE VIDIMO, ALI ČESTO PUTA NE VIDIMO NI DJELOVANJE NJEGOVE PROVIDNOSTI. Otac u tom smislu u svom liku biva najbliži odraz Boga i njegova djelovanja.

 

 

 

Žalosno je, ali mnogi očevi ne odgovaraju tom opisu i sve je više onih očeva koji ne skrbe za svoju obitelj na pravi način. Sve su im više važniji njihov izgled i ono što drugi misle o njima, nego jedan pravi muževan stav oca obitelji i supruga. Rekao bih kako su naspram onih nesretnika koji dane gube po kafanama, drugi posve feminizirani. Dok se jedni ponašajo bezbroižno ne brinući se o ničem, drugi se ponašaju “ženskasto” brinući se o sebi. Srećom, i jedni i drugi, još uvijek su manjina.

 

 

 

Majka bi onda trebala odgovarati slici Crkve. Ne zovemo Crkvu bez razloga “Majkom”, jer Crkva o svima brine poput majke. Ona je ta koja djeci IZRAVNO DONOSI SVE ŠTO JE OTAC UNIO U OBITELJ, ona nas hrani sakramentima, donosi blagoslov, ali ona također poput brižne majke opominje i upozorava.

 

 

 

Tako majka na sebe preuzima najveći dio odgovornosti za svoju djecu, jer ona je ta koja više vremena provodi sa svojom djecom u izravnom kontaktu; ona je ta koja donosi trenutne odluke s kojima se otac ne bavi. Znate kako je ono u obitelji kada djeca žele nešto dobiti, idu najprije ocu jer računaju kako će im on prije dati. Očevi su slabi na svoju djecu, pa im se smiluju i kada treba i kada ne treba. No, mudar otac u dvojbama obično kaže onu poznatu: “Pitaj mamu, pa ako ti ona dozvoli...” Takav je odnos Oca i Majke, Boga i Crkve: Bog- Otac je sve svoje ovlasti prenio na Crkvu- Majku, pa kome se oprosti, oprošteno mu je,...

 

 

 

Ovo ne treba shvatiti kao izbjegavanje obaveza, već kao jedan način izražavanja ljubavi. Kako su mjačinska i očinska ljubav različite, tako je različit njihov odnos u odgoju djece: otac ne zna na pravi način kazniti djecu, i kada to čini često to biva pretjerivanje; majka u svemu tome nalazi MJERU i zna do koje točke može djecu kažnjavati, ali ne radi kazne već radi odgoja- iz ljubavi. Jednako, majka ne zna – zbog svoje velike brige o djeci- do koje mjere popustiti djetetu; otac naprotiv, kada popušta, djeluje kao da iskazuje milosrđe.

 

 

 

Vidite, o ovoj slici nalazimo Crkvu i Boga. Crkva, poput zrele i dobre majke STAVLJA GRANICE U ODGOJU DJECE- granice koja djeca ne smiju prelaziti u svom ponašanju i o kojima se moraju naučiti. Riječ je dakako o moralnim granicama koje nas, kao kršćane po ponašanjau u svakodnevici razlikuju od pogana. Kada se majku ne sluša, te se granice brišu i djeca, bez obzira što se nazivaju kršćanima, ne ponašaju se poput kršćana.

 

 

 

Nasuprto tome, Bog poput milosrdna oca čeka raširenih ruku na svako svoje dijete koje mu se želi vratiti. Sve mu proviđa, ali mora preko Majke do Oca koji će mi OPROSTITI SVE NEPODOPŠTINE. I tu je Bog kako bi nam iskazao MILOSRĐE i preko milosrđa veliku svoju LJUBAV. Ali do tog se milosrđa dolazi preko Crkve. Kada jedno dijete napravi glupost zbog koje se majka srdi, onda to nije problem, jer majka “zna mjeru” u kažnjavanju. No kada se napravi greška (čitaj grijeh) zbog koje bi se otac mogao rasrditi, MAJKA ZNA DA JE ONA NEMOĆNA U OPRAŠTANJU, DA TAKVO ŠTO MOŽE SAMO OTAC OPROSTITI KAKO BI U OBITELJI VLADAO RED, PA MAJKA POSREDUJE KOD OCA, BAŠ KAO ŠTO CRKVA POSREDUJE KOD BOGA. I KADA OTAC OPROSTI, I MAJCI I DJETETU JE LAKŠE. Bog je stoga dao SAKRAMENTE, a napose sakramente ISPOVIJEDI I PRIČESTI, kako bismo PREKO MAJKE STIZALI DO OČEVA MILOSRĐA. Nitko ocu ne može opravdati djecu kao majka, pa tako nitko vjernika ne može zagovarati kao Crkva.

 

 

 

U narodu se kaže kako “majka drži tri kantuna kuće” želeći se time naglastiti velika ljubav i trud koji svaka majka ulaže kada se brine za svoju obitelj. Što je s ocem? Otac se ne vidi u cijeloj priči. Uistinu, nije normalno da otac mijenja majku, jer majčinsku ljubav nitko ne može zamijeniti. No, otac je tu kada se donose teške odluke, otac je tu kada se treba “staviti” ispred obitelji, otac je tu kada treba zaštiti sve, kada treba žrtvovati sebe posvema radi boljitka žene i djece. Premda ga “nema” on je prisutan na jedan drugačiji način: on ne nosi “kantune kuće”, već bi on trebao “biti u temeljima obitelji”. I uglovi se kuće oslanjaju na temelje, a tamo gdje temelji nisu čvrsti- ni kantuni ne stoje dobro.

 

 

 

Temelji se kuće ne vide, ali ipak podnose na svoj način teret cijele kuće. Tako je sa ocem u obitelji (ako se ponaša poput oca)- tako je sa Bogom i Crkvom. Boga nitko nikad nije vidio, ali se sva naša vjera oslanja na Njega. Stoga nam je i poslao Sina da nas upozna sa sobom- da nam Sin pokaže kakav je Otac i da nas preko Majke dovede k njegovu milosrđu