Mt 12, 1-8

 

U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. Vidjevši to, farizeji mu rekoše: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom.« On im reče: »Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima? Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su? A velim vam: veće od Hrama jest ovdje! I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive. Ta Sin Čovječji gospodar je subote!«

 

 

 

Ispred nas je scena u kojoj apostoli čine nešto što ZAKONOM NIJE DOPUŠTENO. S druge strane, razlog njihova kršenja Zakona židovskog, nije neka njihova obijest, već stvarna životna potreba: bili su gladni. Pitanje koje s pred nas otvara jest pitanje ODNOSA MILOSRĐA I PRAVEDNOSTI. Jesu li apostoli ispravno postupili? Jesu li trebali poštivati takav zakon koji može ugroziti njihov život?

 

 

 

Ako jesu, onda je pravednost ispunjena, ako nisu trebali bi odgovarati pred Zakonom. Mi se nalazimo u jednoj apsurdnoj situaciji: očito je kako apostoli nisu učinili ništa krivo- ta bili su gladni- unatoč tome trebali bi odgovarati pred Zakonom. Ovdje nešto ne štima. Židovski Zakon očito ne razumije što je to glad!

 

 

 

Nije baš tako. Kada su pisali Zakone Židovi su razmišljali o svakoj mogućoj situaciji u kojoj se čovjek njihova vremena može naći. Pokušali su uspostaviti PRAVEDNOST utemeljenu na odredbama koje su primili od Boga, a koje su sami s vremenom nadopunjavali kako bi život učinili boljim. No njihovo slijepo slijeđenje zakonskih odredbi, dovelo je do situacija u kojima je Zakon postajao NEPRAVEDAN. Isus zapravo upozorava kako jedna takav Zakon nikoga ne obavezuje. ZAKON KOJI IDE PROTIV ŽIVOTA NIJE DO BOGA. Zakon koji dozvoljava da ŽIVOT UNIŠTIŠ, UBIJEŠ, OSRAMOTIŠ- nije od Boga. Ni mi danas nismo lišeni takvih zakona u našem društvu. Zakoni koji nisu od Boga, koji su nepravedni, koji idu protiv života- nas ne obavezuju.

 

 

 

U tim se zakonima NE ISPUNJA PRAVEDNOST. Oni su najčešće izraz INTERESA JEDNE SKUPINE LJUDI koji ZAKONOM POKUŠAVAJU ZAŠTITI SVOJE INTERESE. Takvi zakoni su u pravili nepravedni I ne obavezuju na poslušnost. U dokumentu Gaudium et Spes II. Vatikanskog koncila, o ovoj se temi promišlja tako što se naglašava dostojanstvo ljudske osobe: “Uređenje svih stvari mora biti podređeno redu osobe, a nikako obrnuto.” Dakle, ono što ide protiv ljudskog dostojanstva, što prijeti čovjekovu životu, ne može biti pravedan zakon.

 

 

 

U nastavku Isus spominje kako svećenici u Hramu krše Zakon subote po kojem nitko ne bi smio raditi I za to ne snose krivice. Očito kako ovaj Zakon NIJE ISTI PREMA SVIMA. Stoga teško može ispuniti mejru pravednosti. Isus upozorava kako se o PRAVEDNOSTI NE MOŽE RAZMIŠLJATI BEZ MILOSRĐA, jer pravednost bez milosrđa može lako postati nečovječna I bezbožna. Stoga je milosrđe nužno u prosuđivanjima. Jednako je I kada se primjenjuje milosrđe bez pravednosti- može se nekome nanijeti velika nepravda koja čovjeka može povrijediti. Takvo milosrđe postaje farsa koja ne uvažava čovjeka- postaje milosrđe bez ljubavi- a to nije milosrđe.

 

 

 

Kako onda postupati? Pogledajmo Isusa. On veli: »veće od Hrama jest ovdje! Ta Sin Čovječji gospodar je subote!« Zašto Gospodin govori ove riječi? Želi kazati kako je On veći od svih židovskih Zakona, kako je veći od Hrama u kojem Židovi prinose žrtve, kako je On Sin Čovječji, onaj koji ima doći. Tako ga naziva prorok Izaija. Ako je veći od Zakona, ako je veći od Hrama- ISUS JE BOG. U ovoj kratkoj rečenici Isus sebe otkriva onako kako ga mi poznamo- PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK.

 

 

 

Gospodin se oslanja pri tom na židovsku tradiciju koju razumiju svi. Naime, kruhovi koje je svećenik prinosio bili su zaprvo dvanaest tek ispečenih heljbova koji su se stavljali svaki tjedan na stol u svetištu kao spomen na dvanaest izraelskih pelemena. Ti su kruhovi bili rezervirani samo za svećenike koji su obavljali ono što je kult od njih tražio.

 

 

 

Isus spominje kralja Davida koji je prekršio zabranu diranja tog kruha koji je bio samo za svećenike. Tada David nije bio kažnjen jer je svećenik Abjatar znao za sve odredbe Zakona po kojima su odredbe nižeg ranga prestajale vrijediti pred vladarima, stoga mu je dopustio da pojede te kruhove.

 

 

 

Kada Isus govori o tome, želi podsjetiti farizeje kako ZAKON IMA SVOJE GRANICE, TE KAKO JE U DAVIDOVU SLUČAJU ZAKON PRESTAO VRIJEDITI JER JE DOŠAO NETKO TKO JE IZNAD ZAKONA. Tako im je dao do znanja kako pred njima stoji NETKO TKO JE IZNAD TOG ZAKONA- tko je ravan Zakonodavcu- Bogu. Stoga je Isus veći od Zakona I od Hrama. Na ovaj se način Isus stavio IZNAD SUBOTE, IZNAD ZAKONA, IZNAD HRAMA- a za Židove, to je mogao samo Bog. No, umjesto da shvate dobro Isusove riječi I da se prisjete njegovih čudesa kojima je stalno potvrđivao svoje božanstvo, farizeji su ga optužili da huli protiv Boga. Zato sveti Ćiril Alekdansrijski I plače nad njima: “O farizeju, vidiš da čini čudesna djela, liječi bolesne snagom koja nadilazi sve ljudsko, a ti mu pripravljaš smrt zbog zavisti” (Catena aurea)

 

 

 

Stoga, ovo razmišljanje o odnosu milosrđa I pravednosti treba ići dalje od slova zakona što ga ljudi propisuju- treba sve gledati preko Isusa: preko njegove svete ljudskosti. Valja nam gledati u Boga. Samo tako gledajući, shvati ćemo kako se Božji zakon može ispunjati na čovjeku.

 

 

 

Je li Isus ikoga ikada optužio za nešto? Je li svima oprostio koji su ga proganjali? Je li svima rekao uvijek istinu? Je li svima iskazivao ljubav? Je li ikada nekoga povrijedio nepravednim postupkom? Je li zahtijevao od ikoga nemoguće samo da se uspostavi pravda koja je narušena? Je li tražio od Petra koja ga je JAVNO ZATAJIO, DA SE JAVNO ISPRIČA? NIJE! Isus nije htio ispuniti mjeru pravednosti po zakonu oko za oko- zub za zub, već je NEPRAVDU LIJEČIO PRAVDOM KOJA JE UVIJEK U SEBI NOSILA MILOSRDNU LJUBAV KOJA JE SVE CIJELILA.

 

 

 

Za to je nužno zakone koji žele postići pravednost, uvijek oplemeniti milosrđem. U milosrđu se ta pravednsot ispunja. No nikada se pravednost ne smije zanemariti, kako se milosrđem ne bi pravdali nečasni I nepravedni postupci.

 

 

 

Kako onda postupati da bi se ispunila mjera pravednosti I da istodobno ne povrijedimo nikoga I spasimo čovjeka? Iskazivanjem MILOSRDNE LJUBAVI. Ona je uvijek milostiva, dobrostiva, sve prašta. U njoj će se lako pronaći milosrđe. Ipak, ljubav ZAHTIJEVA DA SE KAŽE ISTINA O SVEMU. Primjenjujući stoga ovaj obrazac milosrdne ljubavi, obavezni smo KAZATI ŠTO JE PRAVO- kako bi se ispunila mjera pravednosti. O ovoj milosrdnoj ljubavi progovara sveti Lav Veliki: “Prepoznaj, o kršćanine, kako najviše dostojanstvo ležu u mudrosti koja shvaća što je DOBRO prema kojem se treba upraviti, te shvaća nagrade koje su za to obećane. Kako milosrđe želi da budeš milosrdan, pravednost želi da budeš pravedan, tako Stvoritelj želi vidjeti svoj odsjaj u svome stvorenju; želi vidjeti svoju vjernu sliku koja se zrcali u ljudskom srcu, preko imitiranja koje ti trebaš napraviti kako se po tebi ostvarilo božje djelo. Neće biti frustrirani u vjeri oni koji tako djeluju, a tvoje želje postat će stvarnost, I uživat ćeš trajno u Onome kojeg ljubiš” (Sermones, 95,7).

 

 

 

Ova milosrdna ljubav, ide za tim da se nikome šteta ne napravi, a da se obnovi ono što je razrušeno nepravdom, da rane zacijele, da se uspostavi pravednost, ali ne takva koja će drugoga ubuti u ime pravednosti, već koja će uspostaviti prave odnose među ljudima, ili koja će čovjeka vratiti u pravi odnos sa Bogom.

 

 

 

Pogledajte samo ISPOVIJED. Ona nije sudište Vama, već grijehu. U njoj Gospodin uvijek Vama iskazuje ljubav PRAŠTANJEM, ali se istodobno zahtijeva da KAŽETE ISTINU O GRIJESIMA. U suprotnom, pravednost će izostati. U ispovijedi se ide za tim da se šteta napravljena grijehom popravi (nije li to pravednost) na način da se pazi na život onog koji je sagriješio (nije li to milosrđe).