Post 18, 1-10a

 

U one dane: Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta u Mamri dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spazi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite. Donijet ću krišku kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.« Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!« Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča govedima, uhvati junca, mlada i ugojena, i dade ga momku da brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima pod stablom dok su blagovali. Zapitaju ga: »Gdje ti je žena Sara?« On odgovori: »Eno je pod šatorom.« Nato će mu: »Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.«

 

 

 

BOG ULAZI PO RADU U LJUDSKI ŽIVOT- U ABRAHAMOV ŠATOR

 

 

 

Čitamo kako Abraham časti Boga DJELIMA SVOGA RADA: “Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča govedima, uhvati junca, mlada i ugojena, i dade ga momku da brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih”. Ono što je radom stekao donosi pred noge Boga i ČASTI GA TIME. U Starom Zavjetu, rad je bio tema oko koje se vrtjelo mnoštvo zakonskih propisa i nije bio beznačajna stavka Zakona.

 

 

 

TERMINOLOGIJA

 

 

 

Puno je naziva u Starom Zavjetu kojima se označava rad. Tako se primjerice koriste “abodah” za označiti teški i mučni rad, koji se odnosio i na agrokultiviranje; “mela'kah” kao zanimanje ili neki zadatak koji se ima obaviti; “mas” za prisilni rad; “se-bel” za društveni rad, javni posao; “ma'seh” kao neka okupacija ili nešto čime se čovjek zabavlja; “saba'” kao teški rad, ropstvo, službovanje, neki naporni zadatak; “debar yóm” kao dnevni zadatak; “'amal” kao umor, tegobu; “yegia'” za plaćeni posao, obvezu; “'issabón” za napornu obvezu koja je neizbježna i umarajuća; “melefcet 'abodah” kao dnevni posao, svakodnevni rad,...

 

 

 

Ova semantička polivalencija pokazuje kako su svojim izražavanjem hebreji nastojali iskazati NUTARNJI KARAKTER NEKOG RADA i njegovu stvarnost koja se dramatično odražava naj čovjekovu stvarnost. Za to razumjeti treba zaroniti u Bibliju.

 

 

 

KNJIGA POSTANKA

 

 

 

Ova Knjiga otkriva najviše o razmišljanju Izraelca o radu. Temeljna misao jest kako je ČOVJEK STVOREN NA SLIKU I PRILIKU BOŽJU. Ova tvrdnja pozanta je još u babilonskim izvorima, ali za razliku od hebrejskim koje tu “sliku” razumiju drugačije, babilonci smatraju kako je čovjek na sliku Boga stvoren kako bi radio u službi bogova i isključivo za njihovu korist. Kao da čovjeka rad isključuje, pa time dobiva jednu robovsku dimenziju. To je odraz jednog razumijevanja svijeta u kojoj je sloboda jedan božanski privilegij koji se ispunja čovjekovim ropstvom. Stoga, ovakva slika boga u čovjeku pretpostavljena je čovjekovu robovanju, a rad je tako i svhaćan: ne kao blagoslov, više kao prokletstvo.

 

Naspram ove vizije čovjeka, Biblija donosi novost: odvaja jasno stvaranje čovjeka od ostatka svemira i naglašava tu sličnost Boga i čovjeka. Bog je po ovom gledanju života STVORIO ČOVJEKA ZA SEBE, ALI NE DA BI MU ROBOVAO, VEĆ JE ČOVJEKU DAO SLOBODU po kojoj cijeli čovjekov život i rad dobivaju drugačiji smisao. Kako čovjek, tako i njegov rad, vezuju se isključivo uz Boga koji to blagoslivlja. Time pokazuje kako nije stvorio čovjeka da bi on bio udaljen os stvorenja, već da bi taj čovjek UNOSIO NEŠTO BOŽJE RADOM U OVAJ SVIJET, DA BI GA PREOBRAŽAVAO I U KONAČNICI BOGU PRIKAZIVAO PLODOVE SVOGA RADA.

 

 

 

Rad dakle NIJE BIO PROKLETSTVO, VEĆ BLAGOSLOV ZA ČOVJEKA koji je bio SLIKA BOŽJA. Stoga, i sve što je radio, bilo je blagoslovljeno.

 

 

 

Ovo se dobro vidi u jahvističkim izvješćima gdje se svijet kojeg je Jahve stvorio predstavlja kao mjesto ugodno za čovjeka. Čovjekov se odnos prema svijetu vidi po njegovu RADU U SVIJETU: “Gospodin uze čovjeka i stavi ga u Edenski vrt da ga obrađuje i čuva svojim radom” (Post 2,15). Rad se dakle ne vidi kao jedno iskorištavanje čovjeka, već ČUVANJE SVIJETA- jedno posebno djelovanje svojstveno samo čovjeku. Tako, sada pored Boga koji je sviejt stvorio i svime upravlja, te sve uzdržava, imamo i čovjeka koji svojim RADO UTJEČE NA SVIJET. Ima dakle posebu slobodu koja je slična stvarateljskoj slobodi Boga.

 

 

 

SEDMI DAN: DAN SUBOTNJI, ODMOR, POSVETA BOGU

 

 

 

U razmišljanjima o radu ne smije se zaboraviti SUBOTA ili SEDMI DAN koji je bio predviđen za odmor od rada i posvetu Bogu.

 

 

 

Nije siguran korijen ove subotnje posvete. Moguće je kako ona potječe iz babilonske tradicije u kojoj je “shappatu” bio dvadesetpeti dan u lunarnom mjesecu, odnosno dan punog mjeseca, u kojem se nije radilo ili u kojem je na neki način bilo opasno raditi. Vjerojatnije je kako SUBOTA kao dan posvete i odmora, u hebrejsku tradiciju ulazi u vrijeme izlasaka iz Egipta, u kojem se ne spominje isključivo pod nazivom “subota”, već se pojavljuje pod uredbama o odmoru.

 

 

 

Kada je pisac stvarao Knjigu Postanka, jasno je kako ideja ODMORA sigurno bila povezana uz POTREBU ČOVJEKA. Naime, pisac je knjigu pisao u uvjetima u kojima je čovjek bio podložan preko posla, rob. Takav je rad bio iscpljujući i gubio je smisao za onoga koji je radio. U takvim uvjetima, pisac RAD I ODMOR POVEZUJE S DJELOVANJEM BOGA i Bog je taj koji vraća smisao i dostojanstvo ljudskom radu.

 

 

 

Ovakvim gledanjem na rad i odmor, ONI SE PRETVARAJU U SURADNJU S BOŽJIM DJELOVANJEM U SVIJETU, TE U SUDIONIŠTVO U TOM DJELU BOGA. Zadaća rada tako otkriva dublju dimenziju svega što čovjek radi: sudjelovati u očuvanju hramonije svijeta kojeg je BOG SVOJIM DJELOVANJEM STVORIO. Bog je stavio čovjeka izvorno u VRT u kojem ima sve potrebno za život. Taj VRT je zapravo SVIJET u kojem čovjek radi i čuva sve svojim radom. Tako svijet vidimo kao nešto ŽELJENO OD BOGA, a jednako tako i RAD ČOVJEKA koji taj željeni svijet čuva i pazi svojim radom. Očito je kako je rad blagoslov.

 

 

 

No, robovski uvjeti života, učinili su rad prokletstvom za čovjeka. Zapravo, učinio je to GRIJEH, ali ono što je po radu uslijedilo za grijehom, pretvorilo se u prokletstvo. Rad je nešto INTEGRALNO SVIJETU I ČOVJEKU koji je stvoren od svijeta: “'adamah” (zemlja crvenica, prašina, zemlja), materijalna je osnova stvaranja kako svijet, a tako i čovjeka. Bog čovjeka vraća u svijet kako bi PREOBRAŽAVO VRT- SVIJET i upravio za Boga svime. Čovjek dakle, RADI ZA BOGA i koliko je god ČOVJEK BOŽJA SLIKA, toliko RAD ČOVJEKA ČUVA JEDNU SLIČNOST S BOŽJIM RADOM.

 

 

 

Kako rad, tako i ODMOR. Ideja SUBOTE nije se s Bogom povezivala jer je Bog robovski radio. To je došlo s čovjekovim grijehom. Ta ideja u sebi donosi SVIJEST o ČOVEJKOVIM OGRENIČENJIMA U RADU. Prije svega, ako je sve kod čovjeka SLIKA BOGA, onda i taj SEDMI DAN treba biti DAN U KOJEM ĆE SE ČOVJEK POSVETITI BOGU, U KOJEM ĆE SE MALO ODVOJITI OD SVOG RADA. Time će dobiti i vrijeme potrebno za odmor, ali prije svega će to VRIJEME POSVETITI BOGU- REZERVIRAT ĆE GA ZA BOGA.

 

 

 

S druge strane, ovaj dan za Boga, omogućavao je POTREBAN ODMOR SVIM SLUGAMA. Tako se izbjegavalo uništavanje onoga koji je mogao samo raditi i nije uvijek bio svoj gospodar u potpunosti.

 

 

 

Osim toga, Bog koji je stvorio svijet u savršenoj HARMONIJI, utisnuo je u taj svijet i PRIRODNE ZAKONE koji su dio jednog AUTONOMNOG ODVIJANJA ŽIVOTA U SVIJETU. Sedmi dan je podsjećao čovjeka, kako SVIJET MOŽE BEZ NJEGA I NJEGOVOG RADA. Drugim riječima, podsjećao ga je kako ČOVJEK NIJE BOG KOJI MOŽE U SVIJETU ŠTO GA JE VOLJA, već svijet može bez čovjeka.

 

 

 

Stoga, kako se čovjek ne bi uzoholio i zaboravio na Boga, kako ne bi pomislio da je svijet njegov, a ne Božji, taj subotnji dan, trebalo je ODUSTATI OD NEPOTREBNIH (SVIH) POSLOVA I POSVETITI SE BOGU, ZAHVALJIVATI MU NA SVEMU, KLANJATI MU SE.

 

 

 

U Knjizi Izlaska, unutar dijela o Deset Zapovijedi se kaže: “8Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. 9Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 10A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. 11Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.” (Izl 20,8-11).

 

 

 

Ovo SJETI SE, donosi se kao jedna ZAPOVIJED KULTA, jer kult ili obred uvijek je vezan uz POSADAŠNJENJE NEČEG IZ PROŠLOSTI. Stoga, premda se nigdje ne govori o nekakvim obredima, ovaj SUBOTNJI DAN KULTUALNOG JE KARAKTERA i ima biti posvećen Bogu: “10A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu.” Ovo je DAN POSVEĆEN BOGU PRIJE SVEGA, i odustajanje od poslova nema samo za cilj odmor, već prije svega POSVEĆIVANJE BOGU. Na taj se način i BLAGOSLOV DOBIVEN PORADU, NASTAVLJA I PO POTREBNOM ODMORU u kojem je čovjek sjeća Boga i rezervira vrijeme za njega.

 

 

 

Naš prijevod donosi riječ SVETKOVATI DAN SUBOTNJI. U latinskom prijevodu se kaže malo drugačije: MEMENTO UT DIEM SABBATI SANCTIFICES. Ili, SPOMENI SE DA POSVETIŠ SUBOTNJI DAN. Riječ je malo o igri prevoditelja koji su htjeli izravno povezati subotu sa kultualnim svetkovanje, ali o kultu se ne govori nigdje. Riječ o tome da ČOVJEK POSVETI SEDMI DAN BOGU! I u toj posveti da Bogu zahvaljuje i klanjamu se, a o tome postoje Zakonski propisi koji se kasnije navode u drugim odjeljcima. U tom smislu, ova ČOVEJKOVA POSVETA SUBOTE BOGU, ponovno nas vezuje uz SLIČNOST S BOGOM I NJEGOVIM DJELOVANJEM: BOG JE TAJ KOJI JE SUBOTU POSVETIO I ODREDIO JE DA SE REZERVIRA SAMO ZA NJEGA. O tome govori zadnji stih: “Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.” Nije ga posvetio odmoru, već sebi. U tom smislu i čovjekovo POSVEĆIVANJE VREMENA, BILO DA JE RIJEČ O RADU ILI ODMORU, USMJERENO JE BOGU!

 

 

 

Hrvatski prijevod približava nas izvornom smislu pisca. I dok u latinskom nalazimo izraz koji govori o potrebi da čovjek posveti Bogu svoj rad i odmor, u hebrejskom nalazimo izraz koji stvarno otkriva KULTUALNI KARAKTER SUBOTNJEG DANA. U hebrejskom jeziku riječ koja se koristi jest “'asah” (doslovno bi značila UČINITI NEŠTO, DJELOVATI PO NEČEM), a zarpavo se odnosi na SLAVLJE (u ovom slučaju vezano uz kult). U tom smislu, hrvatski je prevoditelj pazio na pravi smisao ovih redaka i u obzir uzeo izvornog pisca, a ne prevoditelja.

 

 

 

No, obojica su zapravo svojim izričajem ISPRAVNO DONIJELI SMISAO SUBOTNJEG ODMORA: to je dan za Boga, dan proslave Boga u kojem čovjek mora učiniti sve da se TAJ DAN POSVETI BOGU. Na taj način, čovjek, POSVEĆUJUĆI TAJ DAN I SVO NJEGOVO VRIJEME BOGU, zapravo ne posvećuje dan, već SEBE Bogu preko subote.

 

 

 

Kako ovo nalazuimo u Knjizi Izlaska, onda o ovom danu razmišljamo kao o danu posvećenu Bogu oji narod OSLOBODIO IZ EGIPATSKOG ROPSTVA. Egipat je bila jedno društvo RADA, ali ropskog rada. Stoga, sedmi dan posvete Bogu, bio je podsjetnik na OSLOBOĐENJE OD OVAKVOG RADA (ne dodirujemo se drugih aspekata ovog oslobođenja). Takav je rad ČINIO ZLO ČOVJEKU, NIJE GA IZGRAĐIVAO, GUŠIO MU JE SLOBODE I PONIŽAVAO GA. Drugim riječima, takav je rad bio sve samo NE ŽELJEN OD BOGA.

 

 

 

Kada je stvarao čovjeka, Bog ga nije stvorio samo da bi čovjek radio. To je jedna antropologija pogana koja dopušta ropstvo, porobljavanje poslom. Izbavljajući čovjeka iz egipatskog ropstva, Bog uvodi narod u PUSTINJU i vodi ga kroz pustinju četrdeset godina.

 

 

 

PUSTINJA je suprotnost onom VRTU u EDENU, čista suprotnost SVIJETU KOJEG JE BOG STVORIO ZA ČOVJEKA. Pustinja je slika POČETNOG KAOSA kojeg je trebalo UREDITI, slika je to onoga BESPLODNOG RADA U KOJEM SE ČOVJEK OSLANJA SAMO NA SEBE. Stoga, ovaj prolazak kroz pustinju, donosi sa sobom JEDAN NOVI POČETAK ZA ČOVJEKA: Bog čovjeka stvara u prašini pustinje u kojoj OBNAVLJA ODNOS S ČOVJEKOM, TAKO DA TAJ ČOVJEK SHVATI KAKO JE BOG U NJEGOVU ŽIVOTU VAŽNIJI OD ČITAVOG ČOVJEKOVA DJELOVANJA U SVIJETU: čovejk naime u pustinji ne može puno napraviti.

 

 

 

S pogledom na ljudski rad, PUSTINJA JE DEHUMANIZIRANO MJESTO: mjesto u kojem rad nema velike cijene ni smisla. Upravo sličnu pustinju proživaljavamo danas. U Mojsijevo vrijeme, pustinja je bila škola stvaranja novog čovjeka za Boga. Za NOVOG ČOVJEKA, koji će i svoj rad drugačije valorizirati i POSVEĆIVATI GA BOGU, ovaj prolazak kroz pustinju je bio poput PROLASKA KROZ SMRT nakon kojeg treba doći do NOVOG STVARNJA U KANAANU, U PALESTINI, koja je u to vrijeme bila iznimno plodna i nije imala puno pustinje. Uglavnom je bila zelena poput plodna vrta kojeg je Bog stvorio za čovjeka.

 

 

 

Ulaskom u Obećanu zemlju, hebrej uzalzi u NOVI VRT KOJEG JE BOG STVORIO ZA ČOVJEKA koji će BOGU POSVETITI SVE SVOJE: I RAD I ODMOR.

 

 

 

GRIJEH

 

 

 

Nakon što je počinio grijeh, čovjekov se odnos prema svemu, pa tako i prema radu, mijenja. Rad, kojeg je Bog dao čovjeku kao dar, kao blagoslov, sada se pretvara u muku i nevolju: “17A čovjeku reče: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! 18Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. 19U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.«” (Post 3, 17-19)

 

 

 

Grijeh je razbio onaj harmoničan odnos izvorne pravednosti u svemu, i učinio je da čovjek NE VIDI U RADU ONO ŠTO JE BOG RADOM HTIO POSTIĆI PREKO ČOVJEKA. Boga je čovjeka stavio u ovaj svijet da mu bude SURADNIK I GOSPODARA SVEMU, pa ga je obdario milošću da u SVAKOM RADU VIDI KORISNOST. Naprotiv, kada je grijehom razbijena harmonija, čovjek ne mari za korisnost, već više od nje traži VLASTITI INTERES. Tako u njemu POŽUDA SRCA PREVLADAVA ono što Bog od njega želi, pa čovjek rad premeće u prokletstvo. Gonjen grijehom, u svemu vidi zlo i ne bježi od toga da zlim sredstvima psotigne što želi.

 

 

 

Rad se pretvara u EKSPLOATACIJU, PUKO ISKORIŠTAVANJE ZEMLJE I LJUDI, a čovjek se UDALJAVA OD BOGA I RADOM POKUŠAVA SEBE USTOLIČITI ZA KRALJA ZEMLJE KOJU USPUT UNIŠTAVA. Bog takvom čovjeku postaje nekto jako dalek.

 

 

 

Ps 15, 2-4ab.5ab

 

Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?

 

Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom. Koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga; koji zlikovca prezire, a poštuje one što se Gospodina boje. Koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege, i ne daje novca na lihvu, i ne prima mita protiv nedužna.

 

 

 

Kol 1, 24-28

 

Braćo: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. Njoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem riječ Božju – otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.

 

 

 

Lk 10, 38-42

 

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

 

 

 

UVOD

 

U današnjem evanđelju o Mariji i Mari, uglavno se prepoznaju dva krila Crkve: konteplativno i molitveno u Mariji koja je odamh došla do Isusovih nogu; te ono aktivno u Marti koja je više bila zaokupljena svojim poslovima hoteći ugoditi Gospodinu.

 

 

 

Kada se požalilla Gospodinu kako ju je sestra napustila i ostavila bez pomoći, čini se kao da joj Gospodin upućuje kritiku. Ipak, slušajući riječi Gospodinove, ne možemo se oteti dojmu kako on BLAGO PODSJEĆA MARTU NA IZVORNI SMISAO SVEGA ŠTO RADI: Marija je ostavila sve i sjela do nogu Boga; a Marta bi sav svoj rad trebala podrediti Bogu i ne bi se trebala zamarati ljudskim razlozima rada.

 

 

 

Ono na što Isus podsjeća Martu jest kako i MARIJA NIJE LIJENA, i ona je radila, ni ona nije mirovala i ne treba je zbog samo jednog trenutka kritizirati. Marija je SJELA DO ISUSOVIH NOGU i pokazala da joj je Bog ispred svega, ali NIJE ZANEMARILA SVOJE OBVEZE. Upravo to, SJEDENJE POD ISUSOVIM NOGAMA, nije razlog da se radne obveze zanemare, kako to čine neki katolici, koji zaboravljaju na posao, na kuću,..., a Bog im služi kao izlika da ne rade.

 

 

 

Upravo suprotno, Marijin postupak upućuje na puno dublji smisao RADA: ona ga je ostavila da bi prišla Bogu. Zapravo je tako, posvetila Bogu sav svoj rad pokazujući kako NJEZIN RAD NIJE BITNIJI OD BOGA.

 

 

 

POSVEĆENJE LJUDSKOG RADA: rad približava ili udaljava od Boga

 

 

 

Bog nas nije pozvao da mu u svijetu služimo sjedeći, već RADEĆI. Ipak, dao nam je do znanja kako taj rad nije i ne može biti cilj samome sebi, već mora biti USMJEREN BOGU i po njemu se VRŠI VOLJA BOŽJA U NEČIJEM ŽIVOTU. Kada se RAD USMJERI BOGU, govorimo o POSVEĆIVANJU LJUDSKOG RADA. “Morate sada shvatiti s novom jasnoćom, da vas Bog zove da mu služite U i POČEVŠI OD GRAĐANSKIH, MATERIJALNIH, SVJETOVNIH ZADAĆA LJUDSKOG ŽIVOTA: u labaratoriju, kirurškoj dovrani, vojarni, za sveučilišnom katedrom, u tvornici, radionici na polju, u obiteljskom domu i u cijeloj neizmjernoj panorami POSLOVA: Bog nas čeka svakog dana. Ovo znajte: IMA NEŠTO SVETO, NEŠTO BOŽANKO, SKRIVENO U NAJOBIČNIJIM SITUACIJAMA, NEŠTO ŠTO SVAKI OD NAS TREBA OTKRITI (...)” (Sveti Josemaria escriva de Balaguer, Razgovori s mons. Escrivom de Balaguerom, Rialp, Madrid 1985,1114).

 

 

 

Ovo otkrivanje ide preko SVAKODNEVNIH OBAVEZA ILI POSLOVA, a potrebno je za to imati MARIJINU LJUBAV I MARTINU PREDANOST POSLU. Kada Gospodin govori Marti; ne prekorava je već podsjeća na ono što je BITNIJE OD NJENOG RADA: NA NJEZIN NUTARNJI STAV. “Toliko je zaposlena i zabrinuta da gotovo zaboravlja ono najvažnije: Kristovu nazočnost u kući” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-198).

 

 

 

Martin primjer pokazuje kako RAD MOŽE UDALJITI OD BOGA. I upravo takvo što danas nalazimo u našim sredinama. Rad u kojem je novac važniji od čovjeka, rad u kojem je zarada važnija od okoliša, rad u kojem je posao važniji od zdravih društvenih odnosa- jest RAD KOJI VODI NEPOŠTIVANJU BOGA, ČOVJEKA I ZAKONA! Ovakav rad UDALJAVA ČOVJEKA OD BOGA, i to udaljavanje ide u dva pravca: jedan se vidi u DEHUMANIZACIJI ČOVJEKA, a drugi se vidi u BARBARIZACIJI DRUŠTVA.

 

 

 

DEHUMANIZAICJA ČOVJEKA RADOM nastaje kada se RAD I INTRERES stave ispred čovjeka. Tada se događa da SE RADOM ČOVJEKA POROBLJAVA: plaši ga se da neće imati od čega živjeti, uvodi ga se u jedan strah i nesigurnost za vlastitu egzistenciju, potiče ga se na grešno ponašanje samo kako bi zadržao svoj posao! U takvim sitaucijama ČOVJEK GUBI SVOJE DOSTOJANSTVO; postaje bijednik koji je spreman učiniti sve za par bijednih kuna.

 

 

 

S druge strane, oni koji stavljaju čovjeka u takav položaj, mogu to JER IM TO NETKO OMOGUĆAVA. To omogućavanje kriminala, uvijek ide preko NEPOŠTIVANJA ZAKONA, IZIGRAVANJA ZAKONA, PODMIĆIVANJA, LAGANJA I VARANJA, OTIMANJA TUĐE IMOVINE- samo da bi se RADILO! U takvim okolnostima, otvara se prostor i drugim ljudima koji ne mogu ostvariti svoje potrebe radom, da čine stvari koje su nezakonite i sebe pravdaju nečijim kriminalom: KAD MOŽE ON, MOGU I JA! Ovo u konačnici vodu BEZVLAŠĆU, BARBARIZACIJI DRUŠTVA u kojem se gubi sigurnost!

 

 

 

Čovje se tako PONIŠTAVA RADOM KAO OSOBA, postaje broj, zaposlenik, djelatnik: ustvari, to su sve drugi nazivi za ROBA!

 

 

 

VRATITI IZVORNI SMISAO RADU I MATERIJALNOJ STVARNOSTI

 

 

 

Kako sve obnoviti? Kako vratiti pravi smisao ljudskom radu? Kako radom čovjeka vratiti Bogu? Krivi pogled na materijalnu stvarnost, uslijed naše grešnosti čini da ZABORAVIMO NA BOGA, te da zbog Gospdoarevih stvari zaboravimo Gospodara.

 

 

 

Mora postojati jedan SKLAD U SVEMU ŠTO RADIMO kako nam rad ne bi postao teretom i gospodarem našeg života. U govoru na Gori, Gospodin upozorava: “(...) Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?« 26»Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? 27A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? 28I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. 29A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. 30Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?« 31»Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ 32Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. 33Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. 34Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova” (Mt 6, 25-34).

 

 

 

Rad kojim pribavljamo sve potrebno za život treba nas DOVESTI BOGU, a ne izolirati od njega. U nama trab učvrstiti uvjerenje kako Bog upravlja svime i kako nema potrebe za brigu o matrijalnom. U tom svjetlu treba razumjeti Isusove riječi: “27Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.«” (Iv 6,27).

 

 

 

Upravo u RADU, U NAŠIM OBAVEZAMA, MJESTO JE GDJE NALAZIMO boGA, I TO JE TEMELJ NA KOJEM POČIVA I RAZVIJA SE NAŠ POZIV NA SVETOST, mjesto gdje volimo Boga preko vršenja ljudskih i nadnaravnih krjeposti. (…) Dugo se stavljao velik nagalasak na poteškoće koje zemaljski, svjetovni život stavlja pred duhovni života. Mažutim, upravo TU, U TIM POSLOVIMA I PREKO NJIH, A NE UNATOČ NJIMA, BOG POZIVA VEĆINU KRŠĆANA, DA POSVETE SEBE I SVIJET u životu punim molitve koji će dati smisao tim zadaćama.” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-196).

 

 

 

Izvorni smisao posla jest POSVETA BOGU, pa se ispravno shvaćen, ljudski rad uzdiže na razinu SVETOSTI: rad postaje SREDSTVOM POSVEĆIVANJA, A ČOVJEK RADOM NE SAMO POSVEĆUJE SEBE, VEĆ I SVIJET U KOJEM DJELUJE. Kako?

 

 

 

RAD KAO SREDSTVO POSVETE

 

 

 

Pokušat ćemo samo u natuknicama govoriti o tome. Prije svega, SVAKA DJELATNOST ČOVJEKA pa tako i RAD treba imati cilj u SPASENJU. Kako do toga preko rada?

 

 

 

Za shvatiti vrhunaravni smisao rada, čovjek treba razumjeti svoju ulogu POMAGAČA U BOŽJEM DJELU SPASENJA. Tada, shvaćajući SEBE kao BOŽJEG RADNIKA, sve prima drugačiji smisao jer više ne radimo za sebe, već za Boga. A kada radimo za Boga, RAD POSTAJE MJESTO POSVETE.

 

 

 

U tom smislu, ono što nas POKREĆE NA DJELOVANJE NIJE INTERES VEĆ LJUBAV: prema Bogu i čovjeku. Samo se LJUBAVLJU NEŠTO MOŽE PREOBRAŽAVATI, a upravo to jest cilj rada: PREOBRAŽAVATI STVARNOST USAVRŠAVAJUĆI JE. To znači da i posao treba raditi NAJBOLJE ŠTO SE MOŽE.

 

 

 

Tako pristupati poslu, znači često TRPJETI IZ LJUBAVI. Trpjeti nerazumijevanje, ali sve s ciljem da se Bogu posveti posao. Ovo trpljenje dovodi nas do Križa i psoao se pretvara često u prigodu sjedinjenja s Kristom raspetim.

 

 

 

Za dobro raditi posao posvećujući se Bogu, potrebno je paziti na MALE STVARI, NA DETALJE. Upravo po tim detaljima dobor napravljenim- bolje od drugih prepoznaju se pravi majstori svoga posla- a to se od nas očekuje: da budemo majstori u poslu, a ne neki šarlatani.

 

 

 

Osim toga uvijek treba imati VISOKE CILJEVE I ISPRAVNU NAKANU. Visoke ciljeve kako ne bismo ostali prosječni, a ispravnu nakanu kako nas ti ciljevi ne bi odveli u krivom smjeru: kako ne bismo upali u oholost, postali bahati.

 

 

 

U tom smislu, RAZMIŠLJANJE O POSLU kojeg se obavlja postaje poput MISAONE MOLITVE, jer ovako razmišljati o poslu kojeg radimo iz ljubavi prema BOGU, zapravo znači “izgovarati” jednu molitvu svojim djelima.