Iv 20, 11-18

 

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

 

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

 

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

 

 

 

Ovu scenu u kojoj se Isus ukazao Mariji Magdaleni koja ga nije odmah prepoznala, najbolje opisuje sveti Grgur Veliki: “Ono na što bi trebali svnuti pozornost jest snaga ljubavi koja je izbijala iz srce one žene koja se nije odvajala od groba premda su se već I apostoli udaljili od njega. Tražila je ono što nije mogla naći, i zapaljena žarom vlastita srca, izgarala je od želje za onim za kojeg je mislila kako su joj ga odnijeli. Bila je ona jedina koja Ga je vidjela I to stoga jer je ostala tamo tražeći Ga, a vidjela Ga je jer se snaga dobrih djela očituje u postojanosti u činjenju dobra” (Homiliae in Evangelia 25,1-2.4-5).

 

 

 

Zbog svog stava “traženja Gospodina izvan svake nade”, zbog svoje velike ljubavi spram Isusa, koja ju je na to gonila, Mariju tradicija istočnih Crkava naziva ISOAPOSTOLOS, ili JEDNAKA APOSTOLIMA, dok je latinska naziva APOSTOLA APOSTOLORUM ili APOSTOL APOSTOLA.

 

 

 

Ukazujući se Mariji Magdaleni, Isus nam pokazuje kako nas nikada ne napušta. Obećao je ostati sa svojima do kraja, zauvijek I na tom se odnosu Isusa sa onima koji u Njega vjeruju ispunjaju riječi proroka Izaije: “Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ostavit čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja I zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49,15). Isus je Bog koji svoje obećanje ispunja uvijek. Dakle, s nama je, blizu nam je. Problem je što Ga mi često ne vidimo ili ne znamo kako ga prepoznati.

 

 

 

Pogledajmo malo današnje evanđelje. Marija Magdalena nije odmah prepoznala Gospodina. Najprije je mislila kako je riječ o vrtlaru: “Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.” I nama se događa često da Isusa ne prepoznajemo. Pristupamo sakramentima potpuno indiferentni na ono što primamo. U svakom sakramentu primamo živoga Boga, a posebice u sakramentu svete pričesti primamo samoga Isusa. Koliko puta smo “uzeli” taj komadić kruha koji je za nas ostao komadićem kruha? Koliko puta smo pošli na pričest razmišljajući o svemu samo ne o Isusu kojeg ćemo primiti u sebe?

 

 

 

Uistinu, često ne preoznajemo Boga pod sakramentalnim prilikama, ali Ga prije toga ne prepoznajemo U SEBI. Svaki život u vjeri uvijek je obilježen MOLITVOM. Ta znate kako postoje ljudi koji iz objektivnih razloga ne mogu primiti Gospodina u pričesti, ali njihov odnos s Bogom može biti odnos intezivne ljubavi, baš onakav kakav je bio s Marijom Magdalenom. Takav se odnos ne gradi između neznanaca, već između osoba koje se dobro poznaju. Možda upravo neki od tih ljudi, koji se ne mogu pričestiti, Isusa poznaju I vole više nego mi koji Gospodinu pristupamo svakodnevno u pričesti?

 

 

 

Najprije nam valja u MOLITVI TRAŽITI GOSPODINA. U psalmu 27 pjesnik pkazuje kako ovu potrebu stalnog traženja Boga u molitvi, poznaje jako dobro: “Moje mi srce govori: Tražite lice njegovo! Da, lice tvoje, o Gospodine ja tražim” (Ps 27,8). Moleći se I razmišljajući o Isusu I o scenama iz Njegova života, polako će se u nama stvarti predodžba o tome tko je On bio, kakav je bio, na koji je način postupao. Tako ćemo njegove geste, njegove riječi polako početi prepoznavati u sviejtu oko sebe. Prepoznavat ćemo ih, NE KAO CITATE, VEĆ KAO ŽIVU RIJEČ. Naime, netko može naučiti cijelo evanđelje I ponoviti svaku Isusovu riječ, ali to neće biti prepozanto kao Isusovo. Te će riječi ostati prazne jer ih život govornika ne prati. Naprotiv, netko će svojim postupcima jako podsjećati na principe kršćanskog ponašanja I u tome ćete preopznavati djelo Božje, to će Vas podsjećati na Isusa I njegove riječi. Pa kada Vaši postupci budu vođeni jednom ISKRENOM ŽELJOM DA SE ŽIVI SVE ONO ŠTO ISUS GOVORI, prepozant će I drugi u Vama isto. A Vi nećete moći živjeti tako, ako ISUSOVE RIJEČI NE BUDU U VAMA- ako Isusa ne poznajete!

 

 

 

Često puta nekoga ne upoznamo dobro jer se nismo dugo zadržali s tom osobom. Spriječavaju nas u tome obaveze I problemi kojima nas život odvlači od te osobe. Ipak, s vremenom tu osobu upoznamo, jer smo se ČESTO DRUŽILI S NJOM. Ovo se može primjeniti na naš odnos s Bogom. Nije rijetkost da nam život nametne takav “ritam” da nemamo previše vremena za sebe ni za druge. Ipak, postoje privilegirani trenuci koji nam otvaraju mogućnost susreta sa dragim ljudima. Te trenutke SAMI STVARMO, AKO TO ŽELIMO. Tako zna biti I sa molitvom. Moguće je da zbog obaveza nismo u mogućnosti moliti kako bismo htjeli. Stoga nam valja ČESTO SE SJETITI BOGA. Nakratko, ili onoliko koliko nam to mogućnosti dopuštaju, ali ČESTO. Ponekad treba nakratko prekinuti neki posao da bi se pomolili tako da to nitko ne vidi. Uvijek postoji način da bi se molilo. Iz tih čestih susreta izrast će jedno poznanstvo koje će se oploditi prijateljskom ljubavlju sa Bogom.

 

 

 

Više od toga, upoznavajući Boga, polako ćete Ga počet prepoznavati u sebi I u sakramentima. Ne klonite u molitvi ako Gospodina ne prepoznate, ako Vam se čini da se molite “nepoznatom” Bogu. Samo budite ustrajni u molitvi I Bog će svojom Milošću napraviti ono što sami nismo u stanju molitvom I počet ćemo Ga polako prepoznavati.

 

 

 

Pogledajte Mariju Magdalenu: nije Ga prepoznala. Mislila je da je vrtlar. Očito je Njegov lik bio takav da se nije moglo prepoznati Ga odmah. No Marija je zasigurno ugledala RANE, PROBODENE RUKE, NOGE, BOK, prepoznala je Njegov GLAS, možda je prepoznala neku Njegovu GESTU, pa premda njie mogla po obličju shvatiti kako je riječ o Isusu, bila je sigurna da ispred nje stoji ISUS KRIST. Ona zapravo NIJE ODUSTAJALA OD TRAŽENJA. Njezina USTRAJNOST dovela ju je da VIDI GODPOSINA: “Najprije je dakle tražila, ali nikako nije nalazila. Ustrajala je tražeći i zbog toga je našla. Dogodilo se da su ODGOĐENE ŽELJE NARASLE, A POSTAVŠI VEĆE, DOHVATIŠE ŠTO NAĐOŠE. SVETE ŽELJE NAIME ODGAĐANJEM RASTU. Kad bi odgađanjem iščezle, ne bi bile želje” (Sveti Grgur Veliki, Homiliae in Evangelia 25,1-2.4-5).

 

 

 

Nama se može dogoditi isto. Moguće je da u svetoj misi, u euharistiji, nismo u stanju prepoznati Isusa u njegovim RIJEČIMA, U GESTAMA LOMLJENJA KRUHA, u svemu onom što se događa na oltaru. Ipak, čvrsta VJERA počiva na LJUBAVI PREMA BOGU, a ljubav čini da čovjek ne mari uvijek za izgled one osobe koju voli, već kada je prepozna- hrli k njoj u susret.

 

 

 

Stoga, pokušajte se ČESTO SUSRETATI S GOSPODINOM, najprije u molitvi, a potom I u sakramentima svete ispovijedi I pričesti, kako bi ste Ga upoznali bolje I kako biste Ga ljubili više. Iz takvog odnosa, prestat će Vaše dvojbe o onome što se nalazi “u kruhu I vinu” I postat ćete sigurni da je to TIJELO KRISTOVO I KRV KRISTOVA. Vaša će sigurnost rasti iz ljubavi prema Onome čije lice tražite često I kojega želite, poput Marije Magdalene imati stalno uz sebe.

 

 

 

Postoje ljudi koji imaju objektivnu (zajkonsku) zapreku za primanjem pričesti i ispovijedanjem. Unatoč tome, vidimo kako upravo ti ljudi često žive čestitije i vjeri privrženije nego neki koji se “redovito” pričešćuju. Čini se kao nepravda zar ne? Ipak nije. Shvatite li riječi Grgura Velikog ispravno razumejt ćete kako nije riječ o nepravdi. Većini tih ljudi ostavljen je prostor između sakramenata i njih, kako bi NE PRIMANJEM SAKRAMENATA U NJIMA RASLA ŽELJA ZA BOGOM. Naglašavam, govorimo o ljudima čestita života, koji imaju zapreku, a ne o nekima koji žive neredno. Treba stoga USTRAJATI U TOM ČEKANJU I STALNO BITI BLIZU GOSPODINA U NJEGOVOJ CRKVI.