Izl 40, 16-21.34-38

 

U one dane: Mojsije učini sve kako mu je Gospodin naredio. Prvoga dana prvoga mjeseca druge godine Prebivalište bi podignuto. Ovako Mojsije podignu Prebivalište: razmjesti njegova podnožja, uspravi njegove trenice, postavi priječnice i podiže stupove. Zatim raspne Šator nad Prebivalište, a povrh njega stavi pokrov Šatora, kako je Gospodin Mojsiju naredio. Uze onda Svjedočanstvo i stavi ga u Kovčeg; na Kovčeg postavi motke; onda stavi Pomirilište ozgor na Kovčeg. Potom unese Kovčeg u Prebivalište; objesi zavjesu za zaklon. Tako zastre Kovčeg svjedočanstva, kako je Gospodin i naredio Mojsiju.

 

A onda oblak prekri Šator sastanka, i slava Gospodnja ispuni Prebivalište. Mojsije nije mogao ući u Šator sastanka, zbog oblaka koji je na njemu stajao i slave Gospodnje koja je ispunjala Prebivalište.

 

Sve vrijeme njihova putovanja, kad god bi se oblak digao s Prebivališta, Izraelci bi krenuli; ali ako se oblak ne bi digao, ni oni ne bi na put polazili sve do dana dok se ne bi digao. Jer sve vrijeme njihova putovanja oblak Gospodnji danju stajaše nad Prebivalištem, a noću bi se u oblaku pojavila vatra vidljiva svemu domu Izraelovu.

 

 

 

Čitamo kako je Bog otkrio svoje nakane da bude BOG S LJUDIMA, jedan Bog koji će se ljudima približiti. Zahtijevao je od Mojsija da napravi ŠATOR SASTANKA u kojem bi bilo BOŽJE PREBIVALIŠTE. Kada je sve napravio kako je Bog tražio od njega, Bog se, kao i prije dok je spašavao izraelce iz Egipta, pojavio u OBLAKU: “A onda oblak prekri Šator sastanka, i slava Gospodnja ispuni Prebivalište. Mojsije nije mogao ući u Šator sastanka, zbog oblaka koji je na njemu stajao i slave Gospodnje koja je ispunjala Prebivalište.” I taj je OBLAK bio znak Božje prisutnosti među ljudima.

 

 

 

Kasnije, ušavši u Obećanu zemlju, izraelci sagradiše Hram kako bi mogli prilaziti Bogu, biti mu blizu. Taj je Hram bio, ne samo svetište, već PREBIVALIŠTE Božje u narodu, i biti BLIZU HRAMA, uvijek je značilo BITI BLIZU BOGA. Ova FIZIČKA BLIZINA značila je puno izraelcima, i davala im je sigurnost u svemu što su radili. S Bogom, sve su mogli; bez Boga- ništa.

 

 

 

U punini vremena, Riječ je Tijelom postala i PREBIVALA MEĐU NAMA: Bog se utjelovio i Djevica je “postala novi Božji šator: riječ se Božja tako nastani među nama. Grčka riječ za NASTANITI SE, kojom se koristio pisac evanđelja Ivan, etimološki znači: UŠATORITI SE, PODIĆI ŠATOR, i odatle: BORAVITI NA JEDNOM MJESTU(...). Od tog vremena pa dalje možemo reći kako Bog živi s nama. Svaki dan možemo biti uz njega, bliže nogo što to možemo zamisliti” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-274).

 

 

 

Nekada su Izraelci govorili kako je Bog s njima. Danas taj privilegij imamo mi i možemo kazati kako je Bog stalno s nama prisutan u SVETOJ MISI PRIJE SVEGA. Kada svećenik na svetoj misi posvećuje KRUH I VINO, DONOSI NAM KRISTA, BOGA I ČOVJEKA NA OLTAR, gdje prije toga nije bio po svom svetom ČOVJEŠTVU.

 

 

 

To je osobita prisutnost- osobita, ali STVARNA, koja se događa samo u euharistiji i nastavlja se u SVETOHRANIŠTU, u tabernakulu Novog Saveza. Ta se prisutnost najprije odnosi na Kristovo Tijelo, stoga i na tri božanske osobe Presvetog Trojstva: na Riječ, po sjedinjenju s Kristovim čovještvom, na Oca i na Duha Svetoga, po uzajamnom odnosu božanksih osoba. “U svetohraništu Krist je stvarno prisutan, tijelu, krvlju, dušom i božanstvom. Može se doslovno reći: Bog je ovdje, blizu mene. Gospodine, čvrsto vjerujem da di ovdje prisutan, da me vidiš, da me čuješ,...” (Isto, VI- 275).

 

 

 

Vjerujem, kada bismo stvarno bili svjesni te Božje prisutnosti, nikada ne bismo poželjeli otići iz Crkve. Nikada nam misa ne bi bila dugačka, i klanjanje bi se pretvorilo u novo zaljubljivanje u Boga.

 

 

 

Mt 13, 47-53

 

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.«

 

»Jeste li sve ovo razumjeli?« Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«

 

Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.

 

 

 

Danas slušamo riječi koje ovako u slikama ribe uhvaćene u mrežu ne izgledaju strašno, ali kada ove slike prenesemo u onu stvarnost koju mi iščekujemo, onda to postaje nešto oko čega se valja ozbiljno zamisliti. Kraljevstvo je nebesko kao mreža koja se vadi tek kada se napuni. Tako I mi čekamo to vrijeme u kojem će biti ispunjeno sve I u kojem će doći do konačnog odjeljivanja. Po MILOSRĐU BOŽJEM SVI LJUDI BEZ RAZLIKE IMAJU PRIGODU SPASITI SE I UĆI U KRALJEVSTVO BOŽJE, ALI PO PRAVEDNOSTI BOŽJOJ NIJE MOGUĆE DA SVI BUDU SPAŠENI. Bog ne bi bio Bog kada ne bi bio pravedan. Stoga je uzalud uzdati se u Milosrđe a istovremeno živjeti razvratno, neljudski- nekršćanski- nepravedno.

 

 

 

Kaže se u današnjem čitanju kako će izići anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Pazite još jednom: ODIJELIT ĆE ZLE OD PRAVEDNIH! Kada se govori o PRAVEDNIMA misli se na one ljude koji su nastojali živjeti PRAVEDNO- ISPRAVNO. Nije potrebno objašnjavati što to znači. Svaki čovjek U SEBI ima svijest o tome je li neko njegovo djelo ISPRAVNO ILI NIJE. Nekada, zbog objektivnih okolnosti ta svijest nije do kraja izgrađena pa se može dvojiti oko ispravnosti nekih stvari ili se čak može imati krivo mišljenje, ali nitko ne može kazati kako se u sebi ne propitkuje (prije ili kasnije) o ISPRAVNOSTI SVOJIH DJELA.

 

 

 

Životinje to ne mogu- one jednostavno slijede kodove svoje prirode- instinkte koji ih ograničavaju. Stoga kod životinja ne možemo govoriti o PRAVEDNOSTI ILI ISPRAVNOSTI POSTUPAKA. Životinje mogu nanijeti neku štetu, ali nisu zle jer nemaju te SLOBODE PO KOJOJ BI SE ODLUČIVALI ZA NEKI POSTUPAK- instinkt ih ograničava.

 

 

 

Čovjek naprotiv, po svojoj SLOBODI IMA TU MOGUĆNOST DA SE OPREDIJELI ZA DOBRO ILI ZA ZLO- za nešto ispravno ili nešto neispravno- za pravedno ili nepravedno. Nije rijetkost da se u svoj svojoj slobodi odlučimo za nešto nepravedno. Događa nam se, da ustrajavajući na takvim činima, postajemo ZAROBLJENICI SVOJE NEPRAVDE- NE MOŽEMO SE OTRGNUTI OD SVOJIH ZLIH NAVIKA- POSTAJEMO ROBOVI VLASTITIH MANA I GUBIMO SLOBODU.

 

 

 

Kada se odlučujemo za nešto dobro I pravedno, uvijek nam se iznova otvara mogućnost za novo napredovanje u dobru I usavršavamo se postajući sve humaniji- ljudskiji u svojim djelima. I dok nas zlo I nepravda zarobljavaju, dobrota I pravednost oslobađaju dušu od svega što bi nas moglo učiniti manje čovjekom. Čineći dobro, RASTE U NAMA SVIJEST O TOME ŠTO JEST, A ŠTO NIJE DOBRO- POSTAJEMO SLOBODNIJI. S DRUGE STRANE, RADEĆI ZLO, TA SE SVIJEST GUBI U POKUŠAJIMA DA SE VLASTITO ZLO OPRAVDA.

 

 

 

Oni koji sada rade zlo I opravdavaju svoje grijehe, jednako će se ponašati u Nebu. Navike su navike, I kada se ustale U DUŠI NI SMRT IH NE MOŽE IZBRISATI. Tako će I po smrti ostati stvari iste. Svaki onaj koji misli kako može na jedan način živjeti na zemlji, a kako će to kompenzirati na Nebu, vara se ako već sada barem ne pokuša promijeniti sebe na bolje. Ostanu li grijesi ovdje, ostat će I gore. Zato I imamo ispovijed kako bi grijehe Bog “pomeo”, kako bi uklonio od nas sve što nas poništava kao kršćane, kako bi mi polako stvarali jednu NAVIKU OBRAĆENJA. Ovo je malo čudno za čuti, ali poznajemo li narav čovjeka, onda shvaćamo kako je ova potreba za obraćenjem svakodnevna. Onaj koji ima svijest o grešnosti vlastitih postupaka znat će koliko je ovo važno.

 

 

 

Kada se zapusti ispovijed, čovjek polako zapušta samoga sebe. Ispovijed nas vraća u situaciju da kažemo Bogu I sebi u lice istinu o vlastitoj nepravdi, te da učinimo sve da uz Božju pomoć stanemo na pravu stranu. Budući da griješimo stalno, onda je jasna ova potreba za stvaranjem “navike obraćenja”. Riječ je o jednoj vrlini koja, kada se ustali u duši olakšava nam da sebe vidimo kakvi jesmo. Zapravo, tu sliku o sebi trebali bi stvarati uspoređujući se sa Isusom Kristom. Zato, ova navika daje na uvid kolike su razlike između nas I Krista. Istina je kako nikad nećemo postići savršenu identičnost sa Kristom, I mora se dobro paziti onaj koji misli da je poput Isusa Krista. KRIST JE BOG, koji nam je svoje božanstvo pokazao po svojoj ljudskosti. I upravo ta Božja Ljudskost, služi nam kao putokaz u Nebo: nikad je nećemo doseći osim kada se potpuno sjedinimo s Kristom (a to je moguće samo nakon smrti), ali joj se možemo približavati. I koliko smo SLIČNIJI KRISTU, to bolje po nas jer smo na pravom putu.

 

 

 

Ukoliko nema doditnih točaka između Krista I nas, treba se zamisliti nad sobom. Za dobru ispovijed treba tražiti te razlike između Kristova lika I nas samih.