Prop 1, 2; 2, 21-23

 

Ispraznost nad ispraznošću,veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.

 

 

 

O AUTORU I KNJIZI

 

 

 

Knjiga Propovjednika može iznenaditi čitatelja svojim pesimizmom. Naravno, iznenađuje ako se čita izvan bibilijskog korpusa; sama za sebe.

 

 

 

Autor se predstavlja pseudonimom Qohélet, kojeg prijevodimo sa Propovjednik. Riječ je zasigurno o jednom židovskom učitelju, jer iza riječi Qohélet, krije se korijen qhl (KAHAL), koji odgovara prijevodu SJEDINITI, SKUPITI, SABRATI (u kasnije nastalim tekstovima rane Crkve, prevodi se sa Crkva- ekklesía). Pisac je vjerojatno predsjedatelj neke zajednice i dobar poznavatelj ispravna nauka, sam naziv Qohélet mogli bismo prevesti sa ONAJ KOJI SKUPLJA, KOJI OKUPLJA ZAJEDNICU, ili možda bi ispravnije bilo kazati ONAJ KOJI POUČAVA ZAJEDNICU.

 

 

 

Nastanak knjige pada u vrijeme oko 250-200. godine prije Krista. Vrijeme u kojem se nalazi jest vrijeme prodora raznih utjecaja u židovsku vjersku zajednicu. Lako je moguće kako je misao grčke filozofije prodrla u društvo i postala uzrokom razvodnjavanja vjere i zasigurno određene profanacije u liturgiji. Ono što se počelo naglašavati bilo je LJUDSKO DJELOVANJE, bio je izvjesni HEDONIZAM i ZAOKRET ČOVJEKA PREMA SEBI I SVOJIM SPOSOBNOSTIMA.

 

 

 

ISPRAZNOST NAD ISPRAZNOSTIMA

 

 

 

Krivo shvaćanje Propovjednika značilo bi svrstati ga među pristalice hedonizma ili epikurejske misli, ali to nije točno. Propovjednik piše tekst društvu koje je pogodio žar za luđačkim radom, za bogaćenjem, aktivizmom, te užicima. Čini se kao da pišemo o 21. stoljeću, zar ne? U takvom okruženju, malo vremena ima čovjek za Boga i za sebe. Stoga, sve što radi i stvara, brzo nestaje, brzo se troši, brzo gubi vrijednost. U konačnici, čovjek koji tako radi, gotovo i ne vidi što je stvorio, jer brzina kojom ga život tjera naprijed, čini da ne kuša mira i ljepote plodova svojeg rada. Cijeli život radi i kada umre, sve ostavlja na uživanje drugome: “Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio.” Čemu to?

 

 

 

Doista, ovako gledati na stvari iz perspektive nekoga tko radi da bi se obogatio, da bi stvorio nešto- NEMA NIKAKVA SMISLA. Život se čini bedast i upravljen protiv onoga koji radi i stvara.

 

 

 

Propovjednik, stoga NE KRITIZIRA ŽIVOT, NI BOGA KOJI JE ŽIVOT STVORIO, VEĆ ČOVJEKA KOJI SE PREMA ŽIVOTU KRIVO ODNOSI. Čovjek je od Boga dobio velike darove, pa ih koristi za unaprijeđivanje života, te bogaćanje što se u židovstvu onog vremena shvaćalo kao blagoslov. Ti isti darovi se “okrenu” protiv njega kada ih se ne koristi ispravno, a cijeli se život pretvori u ISPRAZNOST KOJA NIŠTA NE VRIJEDI, JER SMRT UNIŠTI ŽIVOT, A ONO ŠTO IZA ŽIVOTA OSTANE- NIJE MOGUĆE PONIJETI SA SOBOM U SMRT.

 

 

 

Ispraznost nad ispraznošću,veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!” Čovjek koji život USMJERI SAMO SEBI I ZABORAVI NA BOGA, pretvara svoj život u ISPRAZNOST. Ono što mu se u životu događa, ne umije shvatiti, jer Bog je stvorio život puno složenijim nego što ga čovjek može dohvatiti. Stoga, kada ne uspijeva KONTROLIRATI SVE SVOJIM DJELOVANJEM, čovjekov život GUBI VRIJEDNOST I SMISAO, jer nije u stanju napraviti ono što se njemu čini smislenim. U KONAČNICI, SMRT PREDSTAVLJA PORAZ JEDNOM OVAKVOM ŽIVOTU.

 

 

 

Takav se život PRETVARA U NIŠTA. Upravo to bi bio dobar način za shvatiti ono što veli Propovjednik. SVE JE ISPRAZNOST: sve je HEBEL. Riječ HEBEL koju koristi Propovjednik, zapravo predstavlja paru, nešto što isparava u zraku i nestaje zauvijek, poput daha koji se ispusti u okruženje i nestane. Ovaj HEBEL, mogli bismo prevesti sa NIŠTA. Tada razumijemo Propovjednika koji govori: SVE JE NIŠTA, ŽIVOT NIŠTA NE VRIJEDI,...

 

 

 

No, kada to pokušava naglasiti koristi superlativ HABEL HABALIM, ili ISPRAZNOST NAD ISPRAZNOŠĆU. Time želi kazati kako se sve čini kao jedno VJEČNO ili BESKONAČNO NIŠTA. Praznina, nestajanje!

 

 

 

U ovim riječima Propovjednika nalazimo jednu dozu realizma i shvaćajući ispravno njegove riječi, razumijemo kako kritizira način života svojih vjernika koji su se prepustili struji da ih vodi, koji više mare za svjetovne stvari nego za Boga, koji su postali vjernici samo u mjeri u kojoj zadovoljavaju formu, ali od vjere im je važnija zarada, čast, ambicija, ...

 

 

 

Sve su to zapravo ispraznosti kada se živi bez Boga. U bogaćenju, u svjetskim stvarima leže korijeni KRIVIH OČEKIVANJA OD ŽIVOTA, I KRIVIH STAVOVA PREMA ŽIVOTU. Propovjednik nije skeptip spram ljudskih stvaralačkih kapaciteta, već kritizira sve ljudske nakane koje, tražeći mudrost ovoga svijeta, čine to zaboravljajući na Mudrost- na Boga koji jest Mudrost i Život.

 

 

 

Pitanje koje otvara Propovjednik ovim tekstom jest pitanje BUDUĆNOSTI: “(...) čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. (...) Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio?” Čemu sav trud kada se nagrada ne vidi? Jedanko prolaze i dobri i zli! Ima li onda smisla sve ovo? Zar je doista sve ispraznost?

 

 

 

SVETO PISMO OTKRIVA SMISAO PROPOVJEDNIKA

 

 

 

Za otkriti smisao ove knjige i riječi koje se na realističan način dodiruju smisla svega što radimo na zemlji, valja nam zaroniti u Sveto Pismo; konkretno u Stari Zavjet kako bismo razumjeli ove riječi. Ova Knjiga Propovjednika nalazi se iza Knjige o Jobu, Psalama i Mudrih izreka. Na neki se način tematski oslanja na ove knjige.

 

 

 

Preskočimo li Psalme koji predstavljaju jedno bogatstvo za sebe (tematikom i izražajnošću) shvatit ćemo kako se u Jobu govori o PATNJI PRAVEDNIKA U SVIJETU koji za svoju pravednost dobiva zlo; u Mudrim izrekama nalazimo niz ODGOJNIH SAVJETA koji trebaju pomoći ISPRAVNO ŽIVJETI; dok u Propovjedniku nalazimo SLIČAN PRISTUP ŽIVOTU U SVIJETU.

 

 

 

U Jobu je vidljivo kako je potrebno trpjeti u ovom životu trudeći se u svemu ustrajati u dobru, te kako takav život koji se ne otklanja od dobra na kraju nagrađuje Bog. Zbog Boga zapravo vrijedi sve pretrpjeti u ovom životu. Bog naime daje veću nagradu čovjeku od svega što sam čovjek može svojom pravednošću steći za života.

 

 

 

U Mudrim izrekama se potiče čovjeka da traži mudrost u životu kojeg živi, ali se ta mudrost često skriva u žviotu i nije je lako pronaći. Stoga se potiče na ispravna život, donoseći niz savjeta kako bi se dublje pronicala stvarnost koju je stvorio Bog. Mudrost tražiti bez Boga je uzaludan posao, stoga, veli pisac kako je ova pravila za život potrebno upisati u svoje srce kako bi nas srce vodilo kroz život prema Mudrosti Boga. Tako će svo ljudsko iskustvo naći svoj smisao u Mudrosti Stvoritelja, ali za pronaći Boga u svemu potrebno je imati “strah Božji”, odnosno, potrebno je s oprezom pristupati životu kako se lošim postupcima ne bi Boga povrijedilo, kako se Mudrost ponovo ne bi sakrila čovjeku. Ova knijga pokušava probiti put čovjekovoj sreći kroz ispravno življenje.

 

 

 

Konačno, Propovjednik radikalizira potrebu ispravnog života. Jedan vjernik ne bi smio upuštati u stvari koje zarobljavaju srce čovjeka koji se odmiče od Boga. Život u vjeri, jest život traženja Boga u svemu. Pri tome Propovejdnik shvaća čovjekova ograničenja i nagalašava ih u knjizi kako bi potakao na razmišljanje o tome da čovjek bez Boga ne može ništa, te u jednom životu bez Boga cijeli život postaje besmislen.

 

 

 

U Jobu se naglašava trpljenje u ispravnom življenju, u Mudrim izrekama se otvara put ispravnog života preko savjeta za život. No, takav život ne isključuje trpljenje. Ono što povezuje ove dvije knjige jest činjenica da se naglašava USTRAJNOST U PRIJANJANJU UZ BOGA I JEDAN ISPRAVAN ŽIVOT. Stoga, savjeti Mudrih izreka idu u tom pravcu, kako bi se pronašao put do Boga u ovom životu. Konačno, Propovjednik radikalizira tu potragu za Bogom u ovom životu, naglašavajući opasnosti koje život bez Boga donosi: sve što radimo može se činiti ispravnim, unatoč tome može biti posve besmisleno, ako se život planira bez Boga! Takav život, ne može čovjeka usrećiti.

 

 

 

Nakon ovih knjiga slijede Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti i Knjiga Sirahova u kojima se drugačije pristupa stvarnosti. Za razliku od prve tri knjige koje o životu pričaju kao stražar o straži: s dosta opreza, straha Gospodnjeg, trpljenja; slijedeće knjige otvaraju put RADOSTI I NADE koja se ČOVJEKU OTVARA U ŽIVOTU kada PRONALAZI BOGA U SVEMU. Nalazimo jedan drugačiji pristup životu koji donosi sigurnost u život, strah kao da je nestao jer pisci ovih knjiga razvijaju NADU U DOLAZAK MESIJE. To očekivanje susreta s Mesijom, budi optimizam u njima, pa premda se u Sirahu i Mudrosti ponavljaju neke teme vezane uz život, sada se o istim govori iz pozicije čovjeka koji ima jednu sigurnost u Boga koji ga vodi kroz život.

 

 

 

Knijge dakle progovaraju o gotovo istim temema ali iz drugačijih perspektiva. Mogli bismo stoga Propovjednika smjestiti u korpus knjiga čiji mentalitet više odgovara tradicionalizmu Izraela, dok knjige koje ga slijede otvaraju put jednom optimizmu novog mesijanizma.

 

 

 

 

 

Ps 90, 3-6.12-14.17

 

Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.

 

Smrtnike u prah vraćaš i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!« Jer je tisuću godina u očima tvojim ko jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna. Razgoniš ih ko jutarnji san, kao trava su što se zeleni: jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer već se suši i vene. Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce.Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš? Milostiv budi slugama svojim! Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim da kličemo i da se veselimo u sve dane! Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama! Daj da nam uspije djelo naših ruku, djelo ruku naših nek uspije!

 

 

 

Kol 3, 1-5.9-11

 

Braćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to idolopoklonstvo! Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist.

 

 

 

Lk 12, 13-21

 

U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«

 

Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«

 

 

 

UVOD

 

 

 

Imati više i više, kako za narode, tako i za svakog pojedinca, ne bi trebao biti konačni životni cilj. Svaki je porast, (bez obzira o čemu govorimo) jedan problem za sebe dvojakih obilježja. Ono što je bitno, a to je da čovjek bude više čovjek, kao da se zatvara u jedan zatvor od onog trenutka kada se kao najveće dobro predstavi IMATI VIŠE. Istovremeno, to IMATI VIŠE čovjeka sputava gledati DALJE OD OVOG ŽIVOTA” (Usp. Pavao VI, Populorum progressio, br. 19).

 

 

 

Čovjek iz današnje prispodobe jest vrijedan čovjek koji radi puno i zarađuje puno. Čestit u svakom pogledu. Ipak, njegovi prioriteti pokazuju kako je sav njegov rad uzaludan jer ga je USMJERIO SEBI I VLASTITOM UŽIVANJU U LAGODNU ŽIVOTU. Gospodin želi ispraviti ovakvu perspektivu i želi da se čovjek u svemu što radi vrati Bogu i u Bogu nalazi svoj životni smisao. Život je dobar, ali ma koliko god on bio dobra, malo vrijedi ako se živi samo za sebe i bez Boga.

 

 

 

BOGATI ČOVJEK: SLIKA MODERNOG ČOVJEKA; sindrom hrčka

 

Pogledajmo malo u čovjeka iz prispodobe. Lako ćemo u njemu prepoznati sebe- kažem SEBE, a ne svoje susjede ili znance kako to neki vole prepoznavati u propovijedima ili štivima. Mi danas živimo kao dio jednog mentaliteta SKUPLJAČA- ČOVJEKA KOJI PATI OD SINDROMA HRČKA, premda nam se to ne čini. Naime, hrčak skuplja, često BEZ IKAKVE POTREBE mnoštvo stvari dok se sam ne zaguši njima. Većina od tih stvari nikada mu neće biti potrebna. Ovo često pronalazimo kod starijih ljudi koji iz STRAHA DA ĆE OSTATI BEZ NEČEG, jer su onemoćali pa bi lako mogli ostati bez pomoći, SKUPLJAJU I POHRANJUJU mnoštvo stvari, od kojih su neke posve nepotrebne, a druge bi bilo korisnije odmah potrošiti.

 

 

 

Život je organiziran tako danas da čovjek potiče na POHRANJIVANJE STVARI, na SKUPLJANJE ZALIHA. Prije svega tu mislimo na novac, na zemljišta, na kuće, na automobile,... Što je u korijenu tog pohranjivanja i stvaranja zaliha? Kazao bih kako nalazimo samo dva razloga: ŽELJA ZA POSJEDOVANJEM; te NESIGURNOST I STRAH ZA ŽIVOT.

 

 

 

U želji za posjedovanjem, pronalazimo sklonost ljudskog srca da traži isključivo zemljake stvari, ne mareći pri tom za transcedentnu dimenziju života. Ovakav čovjek zaboravlja da ŽIVOT IMA SVOJ VIJEK TRAJANJA I DA GA POSJED NE MOŽE PRODULJITI. Ono što u pravilu stoji iza ove želje za POSJEDOVANJEM, jer način života BEZ BOGA- u kojem je čovjek BOG SAM SEBI i u kojem je čovjek SVE PODREDIO SEBI i VLASTITIM UŽICIMA: “Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!”.

 

 

 

Drugi, iz straha počinju RADITI SVE KAKO BI IMALI, KAKO BI SE OSIGURALI, ne mareći pri tom rade li ispravno ili čine zlo. U strahu zaborave na Boga, i cilj njihova života jest SKUPITI DOVOLJNO BOGATSTVA KAKO BI SE OSIGURALI ZA MIRAN ŽIVOT. I ovi ljudi često žive čestito, a mnogi od njih su teško i mukotrpno stjecali, ali ŽIVE BEZ BOGA. NJIHOV JE BOG SIGURAN I MIRAN ŽIVOT.

 

 

 

SMRT KAO GRANICA: radimo za druge

 

Bog čovjeka koji živi samo za materijalna dobra naziva BEZUMNIKOM!Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?” Gospodin nas poučava kako je prava glupost svoje SRCE KOJE JE STVORENO ZA VJEČNOST, VEZIVATI UZ PROLAZNE STVARI: zarobiti svoje srce stjecanjem bogatstva, traženjem časti na zemlji, to je ispraznost nad ispraznostima, kako veli Propovjednik. “Koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje” upozorava Gospodin. Ovaj bogataš iz prispodobe predstavlja nam jedan oblik života u kojem se živi za sebe: uživati koliko je moguće više, jesti, piti, zabavljati se- to je njegov ideal. Boga ni druge ljude nitko ne spominje.

 

 

 

Problem ovakva života je što smo mi podložni SMRTI i ta granica je GRANICA NAPUŠTANJA JEDNOG NAČINA ŽIVOTA I NASTAVKA ISTOG ALI NA DRUGAČIJI NAČIN. Kako? Prije svega, smrt nas odjeljuje od materijalnih dobara. Stoga, koliko god mi posjedovali materijalnog, NIŠTA NEĆEMO PONIJETI SA SOBOM! Navezujući se na materijalno bogaćenje, vezujemo se uz jedan besmislen život koji SMRĆU SIGURNO PRESTAJE I OD TAKVA ŽIVOTA NIŠTA SE NE NOSI U NEBO.

 

 

 

U trenutku smrti, STANJE JE DUŠE ODREĐENO ŽIVOTOM KOJI SMO ŽIVJELI I NEMA MOGUĆNOSTI PROMJENE. Sudbina koja nas čeka u vječnosti posljedica je našeg ponašanja na zemlji: “Padne li drvo na jug ili sjever, svejedno: gdje padne ondje i ostaje” (Sir 11,13). Ako smo kao cilj svoga života imali STJECANJE MATERIJALNOG BOGATSTVA, to se bogatstvo pretvara u jedan UTEG KOJI ČOVJEKU NE DOPUŠTA DA UZLETI U NEBO, k Bogu!

 

 

 

Našje život OGRANIČEN U VREMENU, i KRATAK JE. Uvijek će nam nedostajati vremena za neke naše planove. Stoga, valja misliti o drugim stvarima. Prije svega, dobro je razmišljati o SMRTI KAO GRANICI KOJA JE ŽIVOTU POSTAVLJENA, te KAKO NASTAVITI SA ŽIVOTOM POSLIJE SMRTI? Kada shvatimo kako ovo što živimo na zemlji predstavlja jedno SREDSTVO KOJE NAM POMAŽE DOĆI K BOGU, onda nam se otvaraju drugi načini da pristupamo životu.

 

 

 

Gospodin može pozvati čovjeka k sebi nenajavljeno: NITKO NE ZNA KADA SU MU DANI IZBROJENI. Nitko ne zna svoj čas smrti. I što ako smrt nastupi usred mojih velikih životnih uspjeha? “Poput sjene čovjek prolazi, tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti” (Ps 6,20). Ima li to smisla?

 

 

 

ISKUPLJIVATI VRIJEME

 

Gospodin nas stalno upozorava kako SMRT NIJE KRAJ ŽIVOTNE PRIČE, kako se priča nastavlja. I taj NASTAVAK ŽIVOTNE PRIČE slijedi BEZ MATERIJALNOG BOGATSTVA KOJE SE SKUPLJALO ZA ŽIVOTA. Ono je u vječnosti bezvrijedno, ako se samo skupljalo iz gore navedenih razloga. Shvatite ispravno: BOGATSTVO NE SMIJE BITI CILJ ŽIVOTA; STJECANJE NE SMIJE BITI CILJ! Ima naime bogatih ljudi koji se ispravno odnose prema svemu što imaju, i tada im se njihovo materijalno stanje pretvara u BLAGOSLOV.

 

 

 

Ono o čemu će se od nas zatražit račun jest KAKO SMO RASPOLAGALI DOBRIMA KOJA NAM JE GOSPODIN DAO. Neće nas pitati KOLIKO SMO STEKLI, VEĆ KAKO SMO STEKLI I KAKO SMO RASPOLAGALI TIM DOBRIMA. Nitko Bogu neće donijeti ni kuća ni automobila, ali donijet ćemo sa sobom ljubav i dobrotu koju smo skupili za života. Zapravo, tu LJUBAV I DOBROTU K BOGU DONIJET ĆE DRUGI- ONI KOJIMA SMO JE DARIVALI!

 

 

 

Problem LJUBAVI otvara pitanje USMJERAVANJA NAŠEG ŽIVOTA. Ljubav i dobrota na neki način govore isto. Razlika je što je LJUBAV INTENCIONALNA DOBROTA. Možemo kazati kako je to MOJA DOBROTA KOJU USMJERAVAM DRUGOME! Što ako sam svu svoju dobrotu USMJERIO SEBI?

 

 

 

Ovo nas pitanje vraća na početak ove priče o POSJEDOVANJU: ČOVJEK IMA U SEBI JEDNU SKLONOST POSJEDOVANJU! Ipak, Bog je ljubav definirao kao DARIVANJE- NE POSJEDOVANJE- ODUSTAJANJE OD SVOGA POSJEDA!

 

 

 

U tom smislu, kada čovjek DARUJE SEBE, DARUJE SVOJU LJUBAV, on sebe dovodi u poziciju onoga koji NIJE VEZAN UZ ZEMLJU- MOŽE UZLETJETI BOGU! I Bog nas neće pitati KOLIKO POSJEDUJEMO, VEĆ KOLIKO SMO DAROVALI DRUGIMA! Jer DOĐEMO LI BOGU PUNI SEBE, znat će Gospodin da nam je život bio isprazan. No, dođemo li PRAZNIH RUKU I ČISTA SRCA KOJE JE IZ SEBE DARIVALO SVE ŠTO JE POSJEDOVALO- Bog će nas primiti i ispuniti sobom; i sve što smo darovali od sebe za života- NADOKNADIT ĆE BOG!

 

 

 

Što se dakle očekuje od nas u vremenu do smrti? Očekuje se od nas da ISKUPLJUJEMO TO VRIJEME DARIVANJEM LJUBAVI; da ISKORISTIMO ŽIVOT ZA STJECANJE ZASLUGA ZA NEBO, za OSLOBAĐANJE OD NAVEZANOSTI NA MATERIJALNO, za traženje oproštenja za grijehe.

 

 

 

Ovo otvara pitanje rada: zašto radimo ako ne zbog posjeda? Pa radimo da bismo PREOBRAŽAVALI ŽIVOT U NEŠTO BOLJE i kako bi preko tog rada dobili DOVOLJNO ZA ŽIVOT, A SAV VIŠAK ISKORISTILI DA POMOGNEMO DRUGOME- DARUJUĆI MU, ne materijlano, već preko tog materijalnog SVOJU LJUBAV! Ako naša materijalna dobra nisu upravljena tako da nam pomognu DOĆI U NEBO, BOLJE NAM JE DA NEMAMO NIŠTA!

 

 

 

Važno je shvatiti kako NE RADIMO ZA SEBE, VEĆ ZA DRUGE: radimo kako bismo darivali, a ne kako bismo stjecali ili posjedovali. To je sekundarni cilj: svi naime radimo prije svega da bismo osigurali svoj život. Ipak, kada se to i dogodi, radimo DA BISMO POMOGLI JEDNI DRUGIMA. Netko će pomoći djeci, netko susjedu, rođaku, netko neznancu. I ako RADIMO SAMO ZA SEBE- SAMI ĆEMO UMRIJETI I BOGU POĆI PUNI SEBE I SVOJIH PLANOVA. Teško ćemo zapravo Njemu i stići, jer TAKO OPTEREĆENI SOBOM I BRIGOM ZA SEBE- nikada se nećemo vinuti u nebo.

 

 

 

Govoreći o životu iz prespektive vremena, pitamo se nekada zašto Bog digne čovjeka mlada, a nekada nekome dadne dug, predug vijek? VRIJEME NAM SE PRODUŽAVA SAMO KAKO BISMO ISKUPILI SEBE ILI DRUGE! SAMO KAKO BISMO NAPRAVILI NEŠTO U ŽIVOTU ZA SVOJE SPASENJE ILI SPASENJE NEKOG BLIŽNJEG! ZA DRUGOGA!

 

 

 

Pokora, nadoknada za neku počinjenu štetu, ispravljanje neke nepravde za života počinjene, otkrivanje prave istine o nekome ili nečem, pomirenje, oproštenje ili primanje oprosta, darivanje svojih viškova, pomaganje nekome da prebrodi teške trenutke..., niz je način na koji iskupljujemo vrijeme. Tako je i sa radom: raditi čestito, ali ne pretvoriti rad u gospodara, već raditi tako da rad služi tebi i drugima, jedan je od način da se iskupljuje vrijeme. ISKUPITI VRIJEME ZNAČI ISKORISTITI GA TAKO DA SE NEŠTO ILI NEKTO PREOBRAZI i tako PRIBLIŽI BOGU, a da tu preobrazbu platim ja svojom žrtvom ili odricanjem.

 

 

 

Jedan dan u našem životu bit će NAŠ POSLJEDNJI DAN. Mnogi su umrli danas ili će uskoro umrijeti i ni slutili to nisu. Nemojte da nas taj trenutak dočeka sa srcem vezanim uz materijalno, uz bogatstvo, uz posjed. DARUJTE SEBE I ISKORISTITE SVE ŠTO IMATE DA ZADOBIJETE NEBO U TAJ SVOJ POSLJEDNJI DAN! ŽIVITE RADOSNO, ALI ŽIVITE TAKO KAO DA VAM JE SVAKI DAN POSLJEDNJI I KAO DA O SADAŠNJEM TRENUTKU OVISI MOJE SPASNJE.