Br 11, 4b-15

 

U one dane: Izraelci se opet upuste u jadikovanje, govoreći: »Tko će nas nasititi mesom! Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, poriluka, luka i češnjaka. Sad nam život vene; nema ničega, osim mane pred našim očima.«

 

Mana je bila kao zrno korijandera i nalik na bdelij. Narod išao naokolo, skupljao je, a onda tro kamenom na kamenoj ploči ili stupao u stupi. Kuhao ju u loncu i od nje pravio kolače. Okus joj bijaše kao okus kolača zgotovljena na ulju. Kad bi se noću spuštala rosa po taborištu, s njome bi se spustila i mana.

 

Mojsije je slušao kako jadikuje narod u svojim obiteljima, svatko na ulazu u svoj šator. Gnjev Gospodnji žestoko planu, i Mojsije se ražalosti.

 

Mojsije reče Gospodinu: »Zašto zlostavljaš slugu svoga? Zašto nisam našao milost u tvojim očima, kad si na me uprtio teret svega ovog naroda? Zar je od mene potekao sav ovaj narod? Zar sam ga ja rodio, kad veliš: Nosi ga u svome krilu, kao što dojilja nosi dojenče, u zemlju što sam je pod zakletvom obećao njihovim ocima! Odakle meni meso da ga dam svemu ovom puku koji plače oko mene govoreći: Daj nam meso da jedemo! Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za mene. Ako ćeš ovako sa mnom postupiti, radije me ubij, ako sam našao milost u tvojim očima da više ne gledam svoga jada.«

 

 

 

U PUSTINJI

 

 

 

Knjiga koju mi poznajemo kao Knjiga Brojeva, počinje sa riječima: be-midbar , što bismo mogli prevesti kao U PUSTINJI. Upravo taj naziv ova knjiga nosi u prijevodu LXX napravljenog za židovsku dijasporu. Upravo vrijeme izraelskog naroda provedeno u Sinajskoj pustinji i u Kadeškoj oazi, zapravo čini temelj ove knjige. Knjiga zapravo opisuje put kroz pustinju do dolaska na Moapske poljane i pripravu ulaska u Obećanu zemlju. Donosi nam opis života naroda i njegovo oblikovanje u pustinji kao naroda Božjeg.

 

 

 

Bog se predstavlja narodu kao jedina uzdanica, kao jedino vodstvo, pa ovaj prolazak kroz pustinju treba biti ŠKOLA VJERE za narod. Narod ima naučiti kako mu je Bog dovoljan, kako će Bog providjeti sve što je narodu potrebno i kako se s Bogom ne treba brinuti za svoj život. Pustinja je mjesto u kojem je čovjek limitiran i ne može ostvariti svojim radom sve što bi mogao u drugačijim uvjetima. Stoga, tako ograničem okolnostima, čovjek može samo očajavati ili se osloniti na Boga. Upravo to ograničenje u djelovanju čovjeka koristi Boga kao pouku za narod. Na žalost, čovjeku se nije lako “osloboditi sebe”, nije lako prepustiti svoj život u ruke Jahve.

 

 

 

Mjesto u kojem se odigravao ovaj događaj iz danaašnjeg čitanja zvalo se TABERAH, ili u prijevodu KAD, ILI KADIONIK. Samo ime podsjeća na trenutke u kojima se NAROD U PUSTINJI ZAPALIO GNJEVOM ZBOG OSKUDICE, ALI SE I GOSPODIN ZAPALIO GNJEVOM ZBOG TVRDOGLAVOSTI NARODA KOJI NE PRIHVAĆA VEĆE DAROVE OD BOGA I RADIJE SE OKREĆE ROPSTVU NEGO BOGU KOJI GA JE OSLOBODIO.

 

 

 

SLOBODNI ROBOVI: NE OSVRTATI SE ZA SOBOM

 

 

 

Unatoč darovanoj slobodi, narod koji se nađe u pustinji, počinje prigovarati Mojsiju zbog hrane i uvjeta za život. Ono što začuđuje jest kako su se sjetili ROPSTVA U KOJEM SU IMALI MINIMALNE UVJETE ZA ŽIVOT, U KOJEM NISU BILI ZADOVOLJNI, a sada SLOBODNI, ZANEMARUJU ČINJENICU DA OSIM BOGA NEMA NIKOGA IZNAD NJIH i OBEZVRIJEĐUJU DAR SLOBODE kojeg su, isključivo zbog ljubavi Boga prema njima zadobili.

 

 

 

Više se puta pojavljivala napast prigovaranja i nezadovoljstva naroda tijekom bijega iz Egipta. “Nakon početnog entuzijazma, javljaju se dvojbe, nepotrebna pitanja i zabrinutosti, strahovi” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, br.133). Ovim riječima sveti Josemaria opisuje stanje jednog studenta koji ustukne na putu prema ostvarenju svojih ciljeva. I nastavlja: “Zbrinut si zbog studija, obitelji, ekonomskih pitanja, i više od svega, brine te misao da ti ne možeš to završiti, da ne služiš ničemu, da ti nedostaje životnog iskustva. Dat ću ti jedno sigurno sredstvo kako bi nadišao svoje strahove- koji nastaju napastima đavla ili zbog nedostatka velikodušnosti kod tebe- OBEZVRIJEDI IH, ZANEMARI IH, IZBACI IH SVOJIH MISLI I SJEĆANJA. Često propovijedamo o Učitelju koji već dvadeset stolječa ponavlja: NE OKREĆI SE ZA SOBOM!” (Isto).

 

 

 

Narod se u pustinji počeo osvrtati za onim što su napustili u egipatskom ropstvu. S jedne stane dobili su slobodu, ali i oskudicu s njom; druge strane, napustili su robovanje, ali i izvjesnu materijalnu sigurnost. Kao na vagi stajale su u dušama izraelaca ove dvije stvari, i prevagnula je ona robovskog mentaliteta. Radije su htjeli biti robovi, nego slobodni ljudi. Time su pokazali kako u njima nije bilo zrele vjere u Boga, i sav odnos naroda s Bogom zapravo se OSLANJAO NA MOJSIJA I NJEGOV ODNOS S BOGOM.

 

 

 

PUSTINJA- ŠKOLA POUZDANJA U BOGA

 

 

 

U pustinji, Bog se predstavlja narodu na razne načine i želi ga utvrditi u sigurnosti koja se oslanja na Boga, a ne na čovjeka i ljudski rad. Stoga je Bog STALNO PRISUTAN U NARODU i tu PRISUTNOST OČITUJE PREKO RAZNIH ZNAKOVA: oblak, stup od oblaka koji je svijetlio noću, MANA kojom se narod hranio usred pustinje, VODA PROVRLA IZ STIJENE koja je narod napojila, PREPELICE kojim su dobili željeno meso,...

 

 

 

MANA se u pustinji predstavlja kao KRUH S NEBA (Izl 16,4, Ps 78,24) koji je narodu dolazio svaki dan (osim subotom) kao dar s neba, kako bi se narod POUČI OSLANJATI NA BOGA koji je pokazivo preko MANE KAKO JE S NARODOM STALNO PRISUTAN.

 

 

 

Narod nije shvatio lekciju i na ovom mjestu se buni i traži bolje materijalne uvjete za život. Sjećanja na ove događaje ponukale su pisca Ponovljenog zakona da podsjeti narod na ono bitno: “2Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. 3Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom – za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci – da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih. 4Tvoja se odjeća na tebi nije izderala niti su ti noge oticale ovih četrdeset godina” (Pnz 8,2-10). Ovim se naglašava Jahvin ODGOJ NARODA koji se trebao naučiti cijeniti svoju SLOBODU I VIŠE OD SVEGA CIJENITI BOŽJU PRISUTNOST U NARODU. Time ga je Bog poučavao OSLANJANJU NA BOGA, A NE NA ČOVJEKA, jer čovjek je slobodan potpuno samo kada nema potrebe osloniti se na nikoga osima n Boga.

 

 

 

Ova pouka ima cilj u ispravnom odnosu prema svemu što će dobiti u Obećanoj zemlji, pa pisac nastavlja: “5Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja, kao što čovjek odgaja sina svoga. 6I drži zapovijedi Jahve, Boga svoga, hodeći putovima njegovim i bojeći se njega! 7Ta Jahve, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju: zemlju potokâ i vrelâ, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima; 8zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina; 9zemlju u kojoj nećeš sirotinjski jesti kruha i gdje ti ništa neće nedostajati; zemlju gdje kamenje ima željeza i gdje ćeš iz njezinih brdina vaditi mjed. 10Do sita ćeš jesti i blagoslivljati Jahvu, Boga svoga, zbog dobre zemlje koju ti je dao.«” (Pnz 8,5-10). Bog nije napustio svoj narod, već ga PRIPRAVLJA ZA ULAZAK U OBEĆANU ZEMLJU. Pripravlja SRCE NARODU, kako se narod u obilju ne bi uzoholio i otklonio se od Boga.

 

 

 

Pustinja je svaka “rubna” životna situacija koja nas dovodi u napast da svoju pravdu istjeramo posežući samo za LJUDSKIM RJEŠENJIMA koja često podrazumijevaju da napravimo neko zlo bližnjemu ili sagriješimo protiv njega. Bez obzira na našu pravednost, to nije dopušteno činiti. Stoga nas “privatne” pustinje pozivaju na STRPLJENJE, USTRAJNOST U DOBRU I PUŠTANJE DA BOG DJELUJE UPRAVO PO NAMA I NAŠEM TRPLJENJU U TIM NEUGODNIM SITUACIJAMA. U našim PUSTINJAMA BOG STALNO OSTAJE S NAMA AKO SE NA NJEGA OSLONIMO, ako ne tražimo svoja rješenja za “izlaske iz pustinje”.

 

 

 

MANA- KRUH S NEBA

 

 

 

MANA je bila poput zrna korijandra, slična bdeliju koja se kupila rano ujutro, prije izlaska sunca. Od nje se pravio kruh okusa medena kolača, kojim su se hranili izraelci u pustinji. Postoje različite pretpostavke o porijeklu mane prema kojima je to jedan lišaj koji leprša u zraku i pada naokolo po zemlji. Beduini ga kupe u svitanje i pripremaju jela od njega.

 

 

 

Veća je vjerojatnost kako je riječ o IZLUČEVINAMA KUKCA koje su se skupljale na LIŠĆU TAMARISA MANIFERA (tamarix mannifera). Kapljice izlučevine se noću zgrušaju, a na suncu rastope. Okus kruha koji se radio od ovoga odgovara biblijskom opisu. Dan danas Arapi to nazivaju MANOM i kupe je ujutro i navečer.

 

 

 

Samo ime MANA (arapski MANN, egipatski MENNU), slijedeći izraelsku tradiciju, moglo bi doći od izraza ČUĐENJA naroda koji je vidjevši ČUDO MANE pred sobom kazao najprije: MAN HU- ŠTO JE OVO? Kako se u Svetom Pismu ni na jednom drugom mjestu ne koristi ova riječ kao upit, vjerojatnije je kako su izraelci već u Egiptu poznavali manu u prirodnom obliku, a vidjevši to u pustinji u velikoj količini, zacijelo su ostali ZAČUĐENI RJEŠENJEM GLADI koju im je providio Bog. Stoga, MANA nalazi korije u uzdahu čuđenja izraelaca koji bismo mogli prevesti: PA OVO JE MANA! Ili: JE TO MANA?! JE LI MOGUĆE DA JE TO MANA?! (Usp. F. Zorell, Lexicón graecum Novi Testamenti, Roma 1978, 795-796.).

 

 

 

MANA NESTAJE KADA SE KUŠAJU PLODOVI ZEMLJE

 

 

 

Ono što je znakovito za MANU, gledano iz perpektive povijesti Izraela, jest kako je MANA NESTALA ONOG TRENUTKA KADA JE ČOVJEK POČEO ŽIVJETI OD PLODOVA OBEĆANE ZEMLJE.

 

 

 

Ova činjenica ima se shvatiti dvojako. Prije svega, kada se čovjek oslanja na sebe, a ne na Boga, MANA NIJE DOSTATNA. TAMO GDJE ČOVJEK SAM ŽELI GOSPODARITI SVOJIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA ona možda ne nestaje, ali NIJE DOSTATNA, jer takav je čovjek toliko nezadovoljan, da mu ni Bog ne može ugoditi.

 

 

 

Druga je stvar kada se DAR OD BOGA PRIMI NA ISPRAVAN NAČIN. Tada sve što čovjek radi postaje BLAGOSLOV I BOŽJI DAR. Stoga, čovjek koji se oslanja na Boga, dobiva puno više nakon prolaska kroz pustinju od onoga koji u takvim situacijama želi sam gospodariti sobom, ne želeći malo pretpjeti za Boga. Drugim riječima, čovjek koji PONIZNO PRIHVAĆA ŽIVOT KAKAV GOD ON JEST, OSLANJAJUĆI SE PRI TOM NA BOGA i čekajući da Bog njega izvede iz “pustinje”, prima puno više: ne samo da prima velike materijalne darove, već zadobiva mir i zadovljstvo po kojima kuša onu trajnu sreću u VJEČNOSTI.

 

 

 

Tako, Božja PRISUTNOST koja se U ZNAKOVIMA OČITUJE SADA, postaje djelotvorna u životu čovjeka koji živi U SADAŠNJOSTI, JEDAN PREDOKUS VJEČNOG ŽIVOTA.

 

 

 

Ps 81, 12-17

 

Kliknite Bogu, jakosti našoj!

 

Moj narod ne slušaše glasa moga, Izrael me ne posluša. Zato ga pustih okorjelom srcu njegovu: neka hodi kako mu se hoće! O, kad bi me narod moj slušao, kad bi Izrael putovima mojim hodio, brzo bih pokorio dušmane njegove, ruku bih svoju okrenuo na protivnike njegove. Oni što ga sad mrze dodvarali bi mu se, i njihov bi udes bio zapečaćen zauvijek. A svoj narod hranio bih pšenicom najboljom i sitio ga medom iz pećine.

 



 

Mt 14, 13-21

 

U ono vrijeme: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

 

Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.

 

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

 

 

 

Učenici pokazuju ljudsku zabrinutost za narod. Vidjevši ljude kako vjerno slijede Isusa brinu se što će taj svijet pojesti, kako će se napojiti. Narod naime slijedi Isusa, ali gotovo nitko ne nosi hrane, a u kraj u koji su došli nemaju je gdje kupiti: “Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.«”.

 

 

 

Isus je to primjetio i prije učenika: “vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.” Ipak, za razliku od njih, Isus ima drugačije rješenje: TRAŽI OD UČENIKA DA ONI DAJU NARODU HRANE. “A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.«” Učenici, posve zbunjeni, nemaju rješenje za ovu situaciju. Malo je hrane, posve nedostatno za nekoliko tisuća ljudi. Oni vide stvari kakve jesu: LJUDSKI GLEDANO, POSVE SU NEMOĆNI UČINITI BILO ŠTO. Ostaju zbunjeni i ne znaju što bi.

 

 

 

Materijalna stvarnost stvara prepreke koje čovjek nekada sovjim radom nastoji prevladati kako bi sebi stvorio bolji život. Nekada su prepreke objektivno toliko velike, da čovjeka ostavljaju bespomoćna pred materijalnim zahtjevima života. Kako postupati? Očajavati? Predati se?

 

 

 

U slične je situacije Bog uvodio svoj narod u pustinji. Kada su ostajali bez hrane, očajavali su zbog svoga stanja. Nisu sami mogli gospodariti situacijom. Padali su u jedan pesimizam koji ih je vraćao u egipatsko ropstvo. Bog ih je poučavao kako S NJIM MOGU SVE, A BEZ NJEGA MALO I NIŠTA. U UVJETIMA koji su čovjeku objektivna prepreka, BOG IM JE PROVIDIO HRANU.

 

 

 

Slično nalazimo i u današenjm evnađelju: u uvjetima u kojima je objektivno čvojeku nemoguće pronaći rješenje- ISUS PROVIĐA HRANU.

 

 

 

Ovo je bila jedna ŠKOLA VJERE ZA APOSTOLE, slična onoj koju je Jahve provodio nad izraelcima u pustinji. Učenici su mogli donijeti samo pet kruhova i dvije ribice, a to je ništa prema potrebama ljudi. Isus ih poučava kako ONI TREBAJU NAPRAVITI ONO ŠTO MOGU, i to im je jedino što se od njih traži. Ne više od toga: VIŠE OD TOGA JEST POUZDANJE U BOGA. Nakon što napravo ono što je u njihovoj ljudskoj moći, NE TREBA BITI ZABRINUT, poput izraelaca u pustinji, već S PUNO OPTIMIZMA RAČUNATI S BOGOM I NJEGOVOM INTREVENCIJOM.

 

 

 

Gospodin stoga traži od apostola da se NAUČE SLUŽITI BOGU: “dajte im vi jesti”. To podrazumijeva da MALO LJUDSKIH STVARI, malo kruha i ribica, BOG PRETVARA U NEŠTO VELIČANSTVENO. BOG ŽELI DA SHVATIMO KAKO NEMA NEUSPJEŠNOG APOSTOLATA AKO SE ČOVJEK POUZDAJE U BOGA. Nema ni neuspješnog kršćanina, u čemu god on radio- ako se pouzdaje u Boga. Jer, Bog sve LJUDSKE NEUSPJEHE PRETVARA U SREDSTVA ZA APSOTOLAT. Pri tome se NEKI PLODOVI VIDE ODMAH, A NEKI KADA DOĐE VRIJEME DA SAZRIJU U LJUDIMA.

 

 

 

Ne treba stoga OČAJAVATI NI NAD ČIME. U ŽIVOTU S BOGOM NIŠTA NIJE IZGUBLJENO I SVE IMA DUBLJI SMISAO. Moramo vjerovati samo da sami po sebi, bez Bog, ništa ne možemo, a da s Bogom sve biva moguće.

 

 

 

Ovdje je riječ o OPTIMIZMU koji mora čvrsto stajati u korijenu kršćanskog života. Taj KRŠĆANSKI OPTIMIZAM “plod je vjere, a ne životnih okolnosti” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-313), koje nam često ne idu u prilog. Taj otpimizam plod je uvjerenja kako me Bog prati u svemu što radim i kako je PRISUTAN U MOM ŽIVOTU na jedan djelatan način: ne ostavlja me i pazi me.

 

 

 

Nije riječ o nekom optimizmu koji se oslanja na puku slučajnost u čovjeka koji “zatvara oči pred stvarnošću” govoreći kako će se “sve već nekako riješiti”. Riječ je o ČVRSTOM UVJERENJU KAKO ĆE BOG SVE ONE NEMOGUĆE SITUACIJE U MOM ŽIVOTU PRETVORITI U PLODNO I KORISNO KAKO ZA MENE, TAKO I ZA LJUDE OKO MENE. Ovakvo uvjerenje potiče čovjeka DJELOVATI u situacijama koje DRUGI LJUDI NAPUŠTAJU, TAMO GDJE LJUDSKIM OČIMA NIŠTA NEMA SMISLA NITI IMA NEKE KORISTI. To može samo čovjek pun kršćanskog optimizma koji vjeruje u svoje poslanje kada radi nešto dobro i korisno, i vjeruje kako ga u tom poslanju Bog podržava u svemu.

 

 

 

“Radikalni optimizam onoga koji ide za Gospodinom ne udaljava ga od stvarnosti. Širom otvorenih očiju zna se suočiti s njome, a ona ga ne obeshrabruje, njegovu dušu ne obuzima tuga jer zna da ga Bog Otac nikada neće napustiti” (Isto). Takav je čovjek UVJEREN kako NIJEDNO DOBRO DJELO, MA KOLIKO GOD ONO LJUDIMA DJELOVALO BESMISLENO ILI BEZNADNO, NE MOŽE OSTATI BESPLODNO, AKO SE ČOVJEK OSLONI NA BOGA. Možda će nekome takav rad djelovati uzaludan, možda će netko prigovoriti “zašto se radi ako od toga nema koristi”, možda će ljudi misliti kako smo zanesenjaci, ali to nije ni bitno. Kršćanin zna “da dobro djelo nikada neće propasti, i da sjeme mora umrijeti pod zemljom da bi urodilo plodom. Zna da žrtva dobrih nikada nije jalova” (G. Chevrot, El pozo de Sicar, Rialp, Madrid 1981., str. 257.).

 

 

 

Kršćanski optimizam nije neki sladunjavi otpimizam niti čisto ljudsko povjerenje da će sve biti dobro. To je optimizam koji se ukorijenjuje u svijesti slobode i sigurnosti u moć milosti; optimizam po kojem smo prema sebi zahtjevni, po kojem se upinjemo u svakom trenutku uzvratiti na Božje pozive” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, 659).

 

 

 

Možemo li zamisliti ljude koji su blagovali KRUH KOJI NISU MOGLI LJUDSKI ZADOBITI NI U KOJEM SLUČAJU?! Možete li zamislit ushit apostola koji su ostali zapanjeni čudom koje su vidjeli?!

 

 

 

Unatoč čudu, dogodilo se kako apostolima, tako i narodu, da sve to skupa nije bilo dovoljno da povjeruju. Škola povjerenja u Boga morala se nastaviti sve do Križa i Uskrsnuća. Nakon nekog vremena, Isus je ponovio ovo čudo. Darovao je, baš kao i njegov nebeski Otac KRUH S NEBA GLADNOME NARODU, i NITKO NIJE SHVATIO KOGA IMA PRED SOBOM.

 

 

 

Ovaj nas događaj potiče na OPTIMIZAM U SVEM UŠTO RADIMO: jedan optimizam koji od nas zahtijeva da DJELUJEMO, ali da se pri tom OSLONIMO NA BOGA. Mi trebamo napraviti ono što je nama moguće, a Bog će umnožiti plodove svega našeg djelovanja. Ne očajavati, ne tugovati nad svojim životom, već ŽIVJETI: samo onaj koji ŽIVI, KOJI SE NE OSVRĆE UNAZAD, KOJI GLEDA NAPRIJED U BUDUĆNOST, samo takav može Bogu poslužiti kao apostol u svakodnevici.