Br 13, 1-2a, 25-14, 1.26-30.34-35

 

U one dane: Gospodin reče Mojsiju u pustinji Paranu: »Pošalji ljude, po jednoga čovjeka iz pojedinog pradjedovskog plemena, da izvide kanaansku zemlju, koju dajem Izraelcima.« Nakon četrdeset dana vrate se oni iz zemlje koju su izviđali. Odu k Mojsiju i Aronu i svoj izraelskoj zajednici u Kadeš, u Paranskoj pustinji. Podnesu njima i svoj zajednici izvještaj, a onda im pokažu plodove zemlje.

 

Izvijeste ga oni: »Išli smo u zemlju u koju si nas poslao. Zaista njome teče med i mlijeko. Evo njezinih plodova. Ali je jak narod koji u onoj zemlji živi, gradovi su utvrđeni i vrlo veliki. A vidjesmo ondje i potomke Anakove. Amalečani borave u negepskom kraju; Hetiti, Jebusejci i Amorejci žive u brdu; a Kanaanci se nalaze uz more i duž Jordana.« Kaleb ušutka narod oko Mojsija i progovori: »Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!« Ali ljudi što su s njim išli odvratiše: »Ne možemo ići na onaj narod, jer je jači od nas.« I počnu ozloglašivati Izraelcima zemlju koju su izviđali: »Zemlja kroz koju smo prošli da je izvidimo zemlja je što proždire svoje stanovništvo. Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove — Anakovo potomstvo od divova. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. Takvi bijasmo i njima.« Tada zagraja sva zajednica i poče vikati. I te noći narod plakaše. Još reče Gospodin Mojsiju i Aronu: »Dokle će ta opaka zajednica mrmljati protiv mene? Čuo sam tužbe što ih Izraelci na me dižu. Kaži im: Tako ja živ bio, objavljuje Gospodin, kako ste na moje uši govorili, tako ću vam i učiniti. U ovoj pustinji popadat će vaša mrtva tijela: svih vas koji ste ubilježeni u bilo koji vaš popis od dvadeset godina pa naprijed, koji ste rogoborili protiv mene. Nećete ući u zemlju na koju sam svoju ruku digao da vas u njoj nastanim, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju — dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu — ispaštavajte svoje opačine četrdeset godina. Iskusite što znači mene napustiti. Ja, Gospodin, to kažem: tako ću postupiti s ovom opakom zajednicom što se sjatila protiv mene. U ovoj istoj pustinji neka završi! Tu neka izgine.«

 

 

 

Bog dovodi konačno narod do zemlje koju mu je obećao i želi da je narod izvidi. Stoga se šalju izvidnici koji bi trebali pregledati zemlju prije nego se u nu uđe. Našli zemlju kojom “teče med i mlijeko” i donesoše njezinih plodova.

 

 

 

Na žalost, sva ljepota i bogatstvo nije bilo dovoljno za narod da povjeruje kako mu je obećano ući u tu zemlju, jer, vidjevši ljude koji tamo žive, narod ustuče poslušavpi izvidnike koji su se prepali domaćina. Narod nastavlja mrmrljati protiv Gospodina pokazujući kako ne vjeruje njemu u onoj mjeri u kojoj to Bog od njih zahtijeva.

 

 

 

Narod je zaboravio velika djela koja mu j enedavno Gospodin učinio. Stoga taj nedostatak vjere, Gospodin ne prihvaća, već vraća narod u pustinju kako bi pomrli svi koji su kušali ropstvo. To rosptvo je ostavilo dubok trag u izraelcima, jer su uvijek ovisili o nekom gospodaru. Sada, kada su slobodni, ne ovise o nikome osim o sebi. Čak ni o Gospodinu.

 

 

 

Naime, Bog NE UVJETUJE NIČIJU SLOBODU. On POMAŽE, ALI NE ČINI ODABIR UMJESTO ČOVJEKA. Tako je bilo i sa izraelcima: Bog ih je doveo u Obećanu zemlju, a oni su se trabli boriti za sebe računajući s Jahvom. Neće se Bog boriti umjesto izraelaca- oni su borbom trebali pokazati kako VJERUJU DA JE JAHVE S NJIMA I DA ĆE IM POMOĆI U BORBI.

 

 

 

Borba u koju su trebali ući, nije bila unprijed potpisan poraz, već mjesto OČITOVANJA BOŽJE SNAGE PREKO NARODA. Narod bi se borio i postao Božje oružje, a Bog bi mu pomogao pobjeđivati.

 

 

 

Slično se događa sa kršćaninom u njegovu duhovnom boju za usavršavanje. Ne bori li se, on sam okreće leđa Bogu pokazujući kako ne vjeruje da mu Bog može pomoći. Bori li se, ma koliko god neuspješno djelovali njegovi napori, BOG ĆE MU POMOĆI. Uspjeh borbe naime NE LEŽI U NAPORIMA ČOVJEKA- on borbom samo pokazuje da vjeruje u Boga- već leži U BOŽJEM DJELOVANJU PO LJUDSKOJ SLABOSTI. Bog se služi tim trenucima naših slabosti kako bi pokazao koliko je jek i velik i koliko je spreman učiniti u našem životu. Upravo tada, kada shvaćamo da sami ne možemo protiv grijeha ili neke neugodne situacije- BOG DJELUJE SAMO AKO SE BORIMO I NE ODUSTAJEMO. Bog djeluje i pobjeđuje u čovjeku milost, a ne strah i malodušje.

 

 

 

Često se pojavljuju problemi koje sa sobom donosi bilo koji ljudski ili nadnaravni projekt u kojeg se ulazi. Ipak, rješenje se ne nalazi u plakanju nad problemima, nego u borbi i hrabrom suočavanju s njima kako bi ih se nadišlo. Strah izraelaca pred snagom protivnika prilikom izviđanja Obećan ezemlje čini da neki od izraelaca obezvrijeđuju i loše govore o toj zemlji. Slično se događa sa kršćaninom kada se zbog straha ne želi boriti kako bi se usavršavao” (Biblia de Navarra, Eunsa, Pamplona, 2006, str. 657). “Znam kako, kada se treba boriti, uočavamo odjednom niz vlastitih slabosti i grešaka, u nastojanju da spriječimo vlasititi pad. Bog računa s tim. Neizbježno je da hodajući dižemo prašinu za sobom. Ta stvorenja smo i puni smo nedotataka. Ono što trebamo shvatiti jest kako, sjene koje se javljaju u našoj duši za cilj imaju istaknuti milost Božju i naše napore kojima odgovaramo na Božje poticaje. I taj ambijent ispunjen i svjetlom i sjenama, učinit će nas ljudskijima, ponznijima, suosjećajnijima, velikodušnijima” (Sveti Joemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, br. 76).

 

 

 

Po sjenama nekada shvaćamo bolje koliko ima svjetla oko nas. Tako je i sa našim slabostima: nekada nam služe kao sjene- da shvatimo koliko nam zapravo Bog pomaže u svemu. Stoga, ne treba se obeshrabrivati pred nikakvim preprekama u životu, već se boriti s puno vjere kako Bog sve izvodi na dobro.

 

 

 

Ps 106, 6-7b.13-14.21-23

 

Sjeti nas se, Gospodine, po dobroti prema svome puku!

 

Zgriješismo kao oci naši, činismo bezakonje, bezbožno radismo. Oci naši u Egiptu nehajni bijahu za čudesa tvoja. zaboraviše brzo djela njegova, ne uzdaše se u volju njegovu. Pohlepi se daše u pustinji, iskušavahu Boga u samotnom kraju. Zaboraviše Boga, koji ih izbavi u Egiptu znamenja čineći i čudesa u Kamovoj zemlji i strahote na Crvenom moru. Već namisli da ih satre, al' Mojsije, izabranik njegov, zauze se za njih da srdžbu mu odvrati, te ih ne uništi.

 

Mt 15, 21-28

 

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu nato njegovi učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

 

 

 

Današnje evanđelje donosi sliku u kojoj Isus na jedan neugodan način odbija kananejku koja dolazi moliti za svoju kći: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!” Isus je najprije ignorira: “on joj ne uzvrati ni riječi”, a na molbe učenika da je primi jer je naporna i stvara neugodnosti, Isus odgovara jasno dajući do znanja kako je poslan prije svega narodu koji IMA VJERU U JEDINOGA BOGA, to jest narodu koji pitanje vjere mogu razumjeti ispranvo: “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.

 

 

 

Ipak, dopušta da mu priđe i pokušava objasniti svoj stav: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” Ili, nije u redu uskratiti nekoga za milost koji to očekuje stoljećima i koji za tu milost živi generacijama i dati to nekome tko o toj milosti nema pojma, niti posjeduje potrebnu vjeru.

 

 

 

Na Isusovo ljubazno odbijanje žena ne posustaje,već mudro odgovara: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!” Ovaj je stav žene zadivio Isusa i vidjevši vleiku vjeru u njoj, upornost kojoj se bori za svoje dijete i u konačnici silnu ljubav njezina srca koje joj ne dopušta da odustane od borbe, Isus popušta i ozdravlja kći: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.”.

 

 

 

U ovoj ženi doista vidimo primjer velike vjere koja čovjeka potiče da se BORI ZA SVOJE MJESTO PRED BOGOM. No, ono što je uistinu nju dovelo pred Isusa jest LJUBAV PREMA KĆERI i PONIZNOST. Ovo posljednje je resilo njezinu dušu u mjeri koja je učinila da Isus promijeni svoj stav spram jedne poganke.

 

 

 

Poniznost je ta vrlina koja dušu dovodi pred Boga. Postoji jedan paradoks u nastojanjima da se postane sličniji Kristu: koliko god se snižavama, postajemo mu sličniji, i obrnuto, koliko god se uzvisujemo, manje smo mu slični. “Koliko se god jedno srce spušta poniznošću, toliko se uzdiže prema savršenstvu” (Sveti Augustin, Govor o poniznosti i strahu Božjem).

 

 

 

Jedna od stvari koja obilježava poniznost u čovjeka jest SPOSOBNOST DA SE PRIHVATE “VLASTITA INTELEKTUALNA I MORALNA OGRANIČENJA i PREPOZNA SE POTREBA OTVARANJA VJERI I SUSRTEU S KRISTOM OTKUPITELJEM” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 21-01-1980). Drugim riječima, biti ponizan ne znači biti u povlačenju pred svima, ne znači šutjeti uvijek, ne znači biti zadnji tupan u društvu,...- to znači DJELOVATI, ali ISTOVREMENO SHVAĆATI KAKO SAM SLAB, KAKO I JA GRIJEŠIM, I NE BJEŽATI OD TOGA, NE BJEŽATI OD DJELOVANJA, VEĆ U SVEMU RAČUNATI S BOGOM. Upravo činjenica kako shvaćamo da smo slabi, dovodi nas do razmišljanja o POTREBI BOŽJE POMOĆI. A to opet potiče na razmišljanje kako BEZ BOGA NE MOGU NIŠTA, te kako imam djelovati bez obzira na svoje uspjehe i neuspjehe očekujući kako će Bog sve moje slaboće preobraziti na nešto dobro. Stoga, veli Augustin, “pitaš li me što je najbitnije u vjeri i u disciplini postupanja spram Isusa Krista, odgovorti ću ti: prvo- PONIZNOST, drugo- PONIZNOST, i treće- PONIZNOST” (Sveti Augustin, Poslanica 118). “Poniznost je baklja koji osvjetljava naše slabosti. Ne sastoji se ni od riječi ni od djela, već od SPOZNAJE SAMOGA SEBE, zbog koje otkrivamo naslage naših slabosti koje nam oholost skriva od naših očiju” (Sveti župnik Arški, Govor o ponosu).

 

 

 

Sveti Augustin ukazuje na to da je žena bila preobražena poniznošću i da je zaslužila sjesti za stol s djecom” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-324). Njezina poniznost pokazala je njezinu vjeru! “Vjera nije vlastita oholicama, već poniznima” (Sveti Augustin, u Catena Aurea, vol. VI, str. 297).

 

 

 

Krijepost poniznosti ne sastoji se samo u odbacivanju umišljenosti egoizma i oholosti. (…) Riječ PONIZAN na španjolskom galsi HUMILDE, a dolazi od latinske riječi HUMUS, što znači ZEMLJA. Etimolopki, to bi značilo USMJERENOST PREMA ZEMLJI. Krijepost poniznosti je POKLONITI SE BOGU I SVEMU BOŽJEM U STVORENJIMA” (R. Garrigou Lagrange, Las tres edades de vida interior, sv. II., str. 670). “To konkretno znači priznati svoju slabost, svoju malenost i nedostatnos pred Bogom. Sveci osjećaju veliku radost kad se pred Bogom ponize i kad priznaju da je samo Bog velik, i da je u usporedbi s njim sva ljudska veličina isprazna i lažna” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-325).

 

 

 

Shvatiti KAKAV SAM, a to nikada ne ide bez da se SEBI PRIZNAJU VLASTITE SLABOSTI, znači PRIHVATITI ISTINU O SEBI. Tako, poniznost uvijek ide najrpije preko ISTINE. Ta ISTINA O SEBI NIKADA NE PONIŽAVA ČOVJEKA, VEĆ GA SPUŠTA NA PRAVO MJESTO AKO SE SAM UZDIZAO I OHOLIO NESTVARNIM SLIKAMA O SEBI SAMOME. Tako i ova Kananka nije bila ponižena Isusovim riječima, predma su one bila oštrije nego smo to navikli od Isusa. Shvativši svoje mjesto u odnosu prema odabranom narodu, kananka se nije obeshrabrila, već je PRIHVATIVŠI SVE KAZANO, ustrajala i bacila se pred noge Isusa.

 

 

 

Poniznost nema ništa zajedničko sa sramežljivošću, ravnodušnošću i osrednjim životom bez ikakvih težnji. Poniznost nam otrkiva da sve dobro u nama, kako naravno tako i nadnaravno, pripada Bogu, jer smo sve primili od njegove punine” (Isto, VI-326).

 

 

 

Kako “raditi” na tome da se postane poniznan? Prije svega, ne treba sebi umišljati kako smo ponizni ili kako svmo to već postali samo ako smo dva puta prihvatili neko poniženje. Za rast u poniznosti porebno je najprije PRILAZITI BOGU POPUT OVE KANANKE: molitvom, djelima milosrđa, sakramentima,... BEZ MILOSTI teško je ispravno shvatiti kakvi smo i što trebamo mijenjati. MILOST NAM ČESTO PROGOVARA POPUT ISUSA, upozoravajući nas “gdje nam je mjesto”, kakvi smo stvarno, a to zna biti neugodno.

 

 

 

Te neugodnosti i slabosti treba PRIHVATITI i ispravljati. I ne treba se brinuti za mišljenje okoline. Valja nam prihvaćati i velika i mala poniženja i ne zamarati se sa pohvalama i laskanjima, jer svoj život usmjeravamo Bogu želimo li postati poniznima.

 

 

 

Ne treba biti ni PREOSJETLJIV i ne shvaćati prigovore (koji su najčešće na mjestu) osobno, već kao sredstvo vlastitog ispravljanja. Ove nam kritike pomažu da SEBE NE PRECJENJUJEMO, da se ne uzoholimo i pomislimo kako smo bolji nego jesmo ili kako smo bolji od drugih. PONIZNOSTI SE NE VIDI “U PREZIRANJU SAMOGA SEBE, VEĆ U ZABORAVU NA SEBE, U RADOSNOM PRIZNANJU DA NEMMO NIŠTA ŠTO VEĆ NISMO PRIMILI” (Isto, VI-327).