Mt 25, 1-13

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«

 

»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'«

 

»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

 

 

 

U židova je postojao običaj da djevojke dočekuju zaručnika. Ne znamo korijen tog običaja, ali ga je Gospodin upotrijebio u evanđelju kako bi nas upozorio na potrebu SPREMNOSTI, BUDNOSTI na dolazak Krista. Zapravo, pouka govori o tome KAKO IŠČEKIVATI KRISTOV DOLAZAK. To iščekivanje nije nešto pasivno, već se tiče svakodnevice koju živimo. Sveti Grgur Veliki govori kako “On dolazi k nama, I trebamo ga čekati budna duha s ljubavlju koja bdije jer, SPAVATI JE UMRIJETI” (Homilije na evanđelja 12,2).

 

 

 

Na što misli Grgur kada govori kako je spavati isto što I umrijeti? Misli pri tom na one časove života koje NE KORISTIMO NA PRAVI NAČIN, odnosno koje ne koristimo tako da bi svoj život približili Bogu. U tom smislu, spavati znači IZGUBITI ŽIVOT, IZGUBITI VRIJEME KOJE KORISNO MOŽEMO UPOTRIJEBITI, PROPUSTITI PRIGODE U KOJIMA SMO SVOJ ŽIVOT MOGLI ISPUNITI DJELATNOM LJUBAVLJU PREMA BLIŽNJIMA, A PREKO NJIH I PREMA BOGU.

 

 

 

Čitajući ovu prispodobu o mudrim I ludim djevicama shvaćamo kako nije dovoljno samo krenuti putme koji vodi Kristu. Potrebno je I više od toga: “potrebno je ustrajati na tom putu u stalnoj budnosti, jer svaki čovjek, svaka žena, ima sklonost ublažavati predanje koje sa sobom nosi kršćanski poziv. (…) Potrebno je stalno biti na oprezu jer pritiska okoline, kojoj je glavno pravilo života nezastina potraga za udobnošću, može biti snažan. U tom bismo slučaju nalikovali djevicama koje su na početku bile pune dobre volje, ali su se brzo umorile I nisu mogle dočekati Zaručnika, premda su se za to pripremale cijeloga dana. (…) Ne zaboravimo da SVJETLO LJUBAVI treba obasjavati naše obiteljske I društvene odnose, odnose s prijateljima, s klijentima, s onima s kojima se tek povremeno susrećemo...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII- 162).

 

 

 

Kako “obasjavati svijet” svojom ljubavlju? Kako imati to “ulje Božje ljubavi” u sebi? Možda bismo trebali početi sa sveitm Pavlom I Poslanicom Efežanima. Najčešće gubimo ulje preko RIJEČI I GOVORA u kojma se rasipamo kudeći druge I nalazeći svima mane. Pavao to komentira ovako: “NIKAKVA NEVALJALA RIJEČ NEKA NE IZLAZI IZ VAŠIH USTA, NEGO SAMO DOBRA, da prema potrebi saziđuje I MILOST ISKAŽE SLUŠATELJIMA. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega kojim ste opečaćeni! Daleko od vas svaka gorčina,i gnjev, I srdžba, I vika I hula sa svom opakošću. Naprotiv! Budite jedni drugima DOBORSTIVI, MILOSRDNI, PRAŠTAJTE JEDNI DRUGIMA KAO ŠTO I BGO U KRISTU NAMA OPROSTI” (Ef 4, 29-32).

 

 

 

Ovo je naravno samo početak koji se nalazi U NAMA, jer riječi izlaze iz naše duše pokazujući što u njoj nosimo. One mogu nas I druge ljude zagaditi koliko I izgraditi. Stoga, prvo mjesto na kojem valja biti oprezan jesu naše MISLI I RIJEČI UPUĆENE DRUGIMA. Tu, U SEBI, valja nam se boriti da OTKLONIMO OD SEBE SVE ONO ŠTO NAS MOŽE SPRIJEČITI DA PREMA DRUGIMA BUDEMO DOBRI I ODNOSIMO SE S LJUBAVLJU. “U doboronamjernoj duši uvijek postoji živa, čvrsta I odlučna NAMJERA DA SE OPROSTI, ŽRTVUJE, POMOGNE, TE STAV KOJI UVIJEK POTIČE NA OSTVARENJE DJELA LJUBAVI. Da se u duši ukorijenila ova želja za ljubavlju I ovaj ideal da ljubimo bez interesa, najuvjerljiviji dokaz bit će redovitost, iskrenost I djelotvornost naših svetih ispovijed, sveith pričesti, razmatranja I čitavog molitvenog života” (B. Baur, En la intimidad con Dios, Herder, Barcelona, 1975. str. 247).

 

 

 

Ono na što želimo uputiti ovo razmišljanje jest činjenica da naša “svjetiljka”, odnosno naš život SVIJETLI ZBOG KRISTA. Mi bismo trebali biti dobri zbog Boga, jer ako smo dobri zbog Boga ili iz ljubavi prema Bogu, onda ćemo I prema ljudima biti dobri jer Bog to želi. To je kao sa roditeljima I djecom: roditelji odgajaju djecu da budu dobri. To znači BITI DOBAR PREMA RODITELJIMA, ali ako se ta DOBROTA NE VIDI PREMA DRUGIM LJUDIMA, onda je odgoj zakazao. Kada je dijete dobro prema drugim ljudima, onda je ta dobrota PLOD JEDNOG DOBROG ODGOJA PRIMLJENOG OD RODITELJA. S druge strane, ovo iskazivanje ljubavi preko pristojnosti I dobrote spram drugih ljudi, ne mora uvijek biti izraz one čiste ljubavi prema bližnjemu, ali će se iskazivati RADI RODITELJA I RADI LJUBAVI PREMA RODITELJU. Kada se ne ponašam pristojno prema neznancma, pokazujem veliko nepoštivanje prema onim ljudima koji sume odgojili da druge poštujem, I obrnuto.

 

 

 

Tako je I sa kršćanima: želimo li na primjeren način pokazati ljubav prema Bogu, onda moramo paziti na svoje ponašanje prema ljudima. Dakako, najprije stvaramo jedan blizak odnos s Bogom u MOLITVI: TU SE NAIME SVJETILJKA PUNI ULJEM- tu se čovjek odgaja za Boga I ispunja milošću potrebnom da drugima iskazuje primjerno poštivanje. U molitvi se ulazi u prisnost s Kristom Isusom I polako se uči kako LJUDIMA ISKAZIVATI LJUBAV RADI BOGA.

 

 

 

Pogledamo li malo one “lude djevice” koje nisu imale ulja u svijećama, shvati ćemo kako one nisu bile pasivne: one su došle sa svijećama radosne u iščekivanu zaručnika. Ipak, NISU USTRAJALE U IŠČEKIVANJU- ULJULJKALE SU SE (kao I mudre) I pozaspale. Nama se to može dogoditi u životu: često se uljuljkamo u udobnost lagodna života, I malo zaboravimo na kršćanstvo, na Isusa, na svoj život. Ovaj SAN koji je obuzeo sve djevojke, zapravo je slika jednog života koji u svakodnevici može lako doživjeti jedan otklon od kršćanskog opreza: ČOVJEK U SNU NE VLADA SOBOM. Tako I mi često puta u životu skrenemo prema grijesima I gubimo konce svog života iz svojih ruku- u grijehu na vladamo sobom- grijeh vlada nama poput sna koji nam nameće što ćemo sanjati.

 

 

 

No kada se probudiše oda sna, jedne su djevice spremno dočekale zaručnika s uljem, dok su druge morale otići po ulje. Dok su se one vratile, zaručnik je već otišao. Na kraju ih je dočekao okrutan odgovor: “Zaista kažem vam, ne poznam vas!” Ove djevice koje su ostale bez ulja imale su dovoljno vremena za otići po ulje, ali ga nisu pravo iskoristile.

 

 

 

Nama se može lako dogoditi da “ostanemo bez ulja”, da nas zateče susret s Kristom. I premda stalno dolazimo u Crkvu mogu nas dočekati Isusove riječi: “Zaista kažem vam, ne poznam vas!” Ukoliko BUDNO NE PAZIMO NA SVOJ ŽIVOT, na svoje ponašanje, ukoliko zanemarimo molitvu I svoj odnos s Bogom, ukoliko nam se dogodi da se prema bližnjima na ponašamo kako bi to Bog od nas htio, uistinu nas mogu u nebu dočekati ove riječi po kojima ćemo lako shvatiti gdje nam je mjesto. Nemojte da bude kasno. Ne dozvolite da nas Zaručnik iznenadi. Pripravljate se za taj susret cijeli život.

 

 

 

Najbolji način za to jest sveta PRIČEST. Pripraviti se pravo za pričest, znači pripraviti se kako valja za susret s Gospodinom. Mnogi ovaj susret omalovažavaju NEBRIGOM ZA SVOJU DUŠU. Ne paze na svoje ponašanje I ne ispituju savjest I svoje postupke. Drugi pak NE POKAZUJU NIČIM IZVANA DA IM JE STALO DO PRIČESTI. Ako niste primjetili, sveta Pričest je SLIKA ONE NEBESKE GOZBE U KOJOJ SE HRANIMO ZA ŽIVOT VJEČNI. Pa kada je Gospodin ovu gozbu opisivao uvijek je naglašavao DOSTOJANSTVO TRENUTKA KOJE NE SMIJE BITI UMANJENO NI STANJEM DUŠE NI VANJŠTINOM. Na žalost neki se kršćani više pripremaju za odlazak u dućan, nego za misu. Očekuju od nas da njihov nedostatak dobre volje za pripravu vrednujemo tako da ih se nagradi pričešćivanjem.

 

 

 

NE MORA SVAK PRIMITI PRIČEST! PRIČEST PRIMAJU ONI KOJI SU DOSTOJNO PRIPRAVLJENI ZA TO, a ta je priprava najčešće vidljiva po ponašanju, odijevanju, strpljivosti na misi,... Osim toga, neće propasti svijet ako se čovjek jednom ne pričesti. Bolje je naime JEDNOM SE PRIČESTITI VALJANO I ČESTITO, NEGO STOPUT BEZBOŽNO I NEPRIPRAVLJEN.

 

 

 

Ovaj nedostatak priprave na pričest nije problem “jedne pričesti”. Uočavmo kako ljudi koji se ne pripravljaju za misu, dolaze takvi I na pričest. Govorim o vanjskim znacima priprave: o molitvi , o sabranosti, o odijevanju,... O unutarnjim I ne možemo suditi jer nisu vidljivi. Ljudi koji često dolaze nepripravljeni na pričest nisu ljudi kojima se to događa samo jednom I slučajno zbog nesretnog spleta okolnosti. TO SU LJUDI KOJI TO ČINE ČESTO- pa ne možemo govoriti o pripravi na susret s Gospodinom, već o NEPRIMJERENU ODNOSU KOJI POČIVA NA NEMARU I DUHOVNOJ LIJENOSTI KOJA ZANEMARUJE ČESTIT ISPIT SAVJESTI I NE RAZMIŠLJA O SUSRETU S KRISTOM KAO U SUSRETU S KRALJEM NA GOZBI, već kao o susretu s nekim nevažnim koga možemo pohoditi bilo kako!

 

 

 

SUSRET SA ZARUČNIKOM TRAŽI OD NAS BUDNOST I PRIPRAVU u svemu. Tako, ljudi koji nemarno ili ležerno dolaze na misu pokazuju svoje mišljenje o Bogu. Očito im je važnije da budu tu gdje jesu iz kojeg god to bilo razloga, nego sam susret s Bogom. Nije rijetkost da im ulje ostane negdje, da su ga zaboravili.