Mudr 18, 6-9

 

Noć oslobođenja bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja. Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi. Tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji. I tad su zapjevali svete pjesme otaca.

 

 

 

Nalazimo govor o unaprijed najavljenom oslobođenju narodu koji je temeljem obećanja UNAPRIJED OČEKIVAO uspostavu pravednosti od strane Boga. Ovo je očekivanje bilo utemljeno na LJUBAVI BOGA PREMA ČOVJEKU. Onaj koji je vjerovao u Boga, znao je kako BOG ČOVJEKA VOLI. Ta se ljubav u poviejsti Izraela konkretizirala više puta, a kao najviše očitovanje te ljubavi nalazimo u uspostavi Božjeg grada Jeruzalema i Hramu u njemu. Ljubav vidljiva na tom gradu kojeg su izraelci pohodili kao mjesto susreta s Bogom, ulijevala im je NADU i donosila RADOST, kako ih Bog nije napustio, naprotiv- s njima je; te kako će Gospodin ispuniti sva njihova OČEKIVANJA.

 

 

 

Ono što su očekivali, ono čemu su se nadali, izraelci su tražili SADA- u svom vremenu. Ipak, Božje obećanje nema vremenkog ograničenja i nitko Boga ne može natjerati da nešto napravi kada i kako čovjek hoće. Kako se činilo da Bog ne ispunja sve što su očekivali, često su se obeshrabrivali i gubili nadu u Boga.

 

 

 

Problem njihova očekivanja bilo je to što su ciljevi tih očekivanja OSTALI S NJIMA NA ZEMLJI. A Bog je obećao NEBESKU STVARNOST: cilj svih Božjih obećanja bio je u Nebu.

 

 

 

Današnje čitanje govori o NEPRAVDI koju trpe pravednici. Izraelci bi odamh ispravili tu nepravdu. Njihova očekivanja ne idu daleko od njih samih. Ipak, sjetimo li se blaženstava i govora na Gori, svhvatit ćemo kako obećanja upravljaju pogled u nebo. Tako i problem pravednosti kojeg nalazimo sada, govori o jednoj pravednosti koja se ima ispuniti NA KRAJU, KADA SE SVE BUDE ISPRAVLJALO. Oni koji zbog pravednosti budu progonjeni, dobit će svoju naknadu u pravdi- ALI U NEBU- KOD BOGA.

 

 

 

Put do te konačne nadoknade ide preko života kojeg živimo. Do tog trenutka ispravljanja svih nepravdi, trebamo živjeti oslonjeni na Božju LJUBAV, koja stalno podsjeća na OBEĆANJA DANA OD BOGA. A Bog je VJERAN svojim obećanjima. Ima stoga smisla NADATI SE JEDNOM PRAVEDNIJEM ŽIVOTU S BOGOM.

 

 

 

Ps 33, 1.12.18-20.22

 

Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu!

 

Pravednici, Gospodinu kličite! Hvaliti ga pristoji se čestitima. Blago narodu kojemu je Gospodin Bog, narodu koji on odabra sebi za baštinu! Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi. Naša se duša Gospodinu nada, on je pomoć i zaštita naša. Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama kao što se u tebe uzdamo!

 

 

 

Heb 11, 1-2.8-19

 

Braćo: Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.

 

Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.

 

Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj. U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.

 

Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.

 

 

 

Abraham, oslonjen na NADU, VJEROVAO je protiv svake nade, kako će postato otac mnogih. Oslonio se na NADU, koja je počivala na Božjoj Riječi, na OBEĆANJU. Ta ga je NADA KRIJEPILA da NE KLONE U VJERI, da ne malaše, jer vidjevši svoje oronulo tijelo, teško mu je bilo vjerovati. Vidjevši Saru, ostarjelu i suhu, teško je bilo povjerovati kako će iamti brojno potomstvo.

 

 

 

Unatoč, ljudski gledano NEMOGUĆNOSTI DA SE TO OSTVARI, ABRAHAM NIJE KLONUO, NITI SE OBESHRABRIO. NADA kako će Gospodin ostvariti svoju riječ poticala ga je da VJERUJE. On se NADAO nečemu što LJUDSKI GLEDANO NIJE BILO MOGUĆE.

 

 

 

U tom smislu, u Abrahamu možemo vidjeti pralik Krista koji je PROTIV SVAKE LJUDSKE LOGIKE POŠAO NA KRIŽ- tamo odakle se nitko ne vraća. U tome se OSLONIO NA OCA- posve mu je predao svoj život u ruke. Na sličan je način postupao i Abraham. Sve je predao u ruke Bogu, i protiv svake ljudske logike OČEKIVAO NEMOGUĆE. Ali, što je čovjeku nemoguće- Bogu je MOGUĆE! “U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem narodâ mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. 19Nepokolebljivom vjerom promotri on tijelo svoje već obamrlo – bilo mu je blizu sto godina – i obamrlost krila Sarina. 20Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, 21posve uvjeren da on može učiniti što je obećao. 22Zato mu se i uračuna u pravednost.” (Rm 4,18-21).

 

 

 

Na svima koji se nadaju može se primjeniti ono što je Pavao kazao o Abrahamu: U nadi protiv svake nade (Rim 4,8). Kazat ćeš sada: kako je to moguće? To se dogoađa zbog tri stvari: Bog je SVEMOGUĆ, Bog me LJUBI NEIZMJERNO, Bog je VJERAN SVOME OBEĆANJU, I On, milosrdni Bog, onaj jekoji u meni pali svu moju sigurnost; zbog koje se ne osjećam ni sam, ni beskoristan, ni napušten, već usmjeren na jedan cilj spasenja koji će dovesti jednog dana u Raj (Sveti Ivan Pavao II, Govor, 20-IX-1978).

 

 

 

Lk 12, 32-48

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.

 

»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima! A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

 

Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj sluga u srcu: 'Okasnit će gospodar moj' pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.

 

I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«

 

 

 

UVOD

 

Čovjek ne može živjeti bez nade; svi ljudi nadaju se nečemu ili nekome. Na žalost, postoji prilično ispraznosti u našim očekivanjima, i tako se otvara jedan ponor očaja! Mi naprotiv, znamo kako je Isus Otkupitelj, umro, razapet i uskrsnuo slavno, radi naše NADE! Uskrsnuo je Krist, moja nada! Isus nas upućuje da, unatoč tegobama koje život stavlja pred nas, vrijedi i ima smisla zauzeti se u gradnji usavršavanja ovog “zemaljskog grada”, sa žarom koji će nas uvijek upravljati vječnosti!” (Sveti Ivan Pavao II, Govor, 24-III-1979).

 

 

 

U današnjem evanđelju naglašava se stav SLUGE KOJI BUDNO ČEKA SVOGA GOSPODARA. To je stav kršćanina koji živi svoju svakodnevicu, spreman za nebo. Ipak, ovakav stav ne ostavlja nam puno prostora za oslanjanje- nema ničeg čvrstog za oslonac u životu osim nas samih i naših bližnjih. Ono što nam Gospodin ostavlja kao oslonac jest Njegova RIJEČ- OBEĆANJE, kojim još od Starog Zavjeta upravlja naša razmišljanja o životu DALJE OD SVIJETA U KOJEM ŽIVIMO. Upravlja nas nebu.

 

 

 

Ovo OBEĆANJE, temelj je NADNARAVNIH KRIJEPOSTI: VJERUJEMO jer je Gospodin REKAO- vjerujemo Njemu; NADAMO SE jer očekujemo kako će se obećanje u svemu ispuniti; LJUBIMO BOGA jer nas već SADA pomaže svojom MILOŠĆU živjeti tako da se OBEĆANJE koje je dao ISPUNI NA NAMA. NADA o kojoj ćemo razmišljati danas, PRISNO JE POVEZANA S BUDNIM SRCEM-OVISI O LJUBAVI, A LJUBAV PODRAZUMIJEVA VJERU U NEKOGA. NADA nas potiče ČEKATI, OČEKIVATI nešto u BUDUĆEM VREMENU.

 

 

 

BAŠTINICI BOŽJI

 

Za razumijevanje priče o NADNARAVNOJ NADI, valja se dotaknuti Abrahama. On je OČEKIVAO ISPUNJENJE OBEĆANJA O BROJNOM POTOMSTVU. Oni su doživjeli samo JEDNOG SINA, ali ispunjenje obećanja o potomstvu, vidjeli su iz Neba- iz daljine. Za njih Pavao kaže: “U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.” (Heb 11,13). Abraham i Sara nisu za svoga života vidjeli ispunjenje tog obećanja, ali su se držali Boga nepokolebljivo. Mi vidimo ispunjenje obećanja koje je Bog dao Abrahamu.

 

 

 

Ideja POTOMSTVA se sa Starog prenosi u Novi Zavjet. Abrahamovo je potomstvo bilo po KRVI I ROĐENJU, ali zapravo, ispod te krvne povezanosti stajalo je OBEĆANJE ČIJEM SU SE ISPUNJENJU SVI NADALI. Svi oni koji su NASLIJEDILI ABRAHAMOVU VJERU, NASLIJEDILI SU I OBEĆANJE I ONO ŠTO OBEĆANJE DONOSI- život vječni u nebeskoj domovini.

 

 

 

U Novom Zavjetu, stvara se NOVO POTOMSTVO, ali po KRVI SAMO JEDNOG ČOVJEKA- po krvi Boga i Čovjeka Isusa Krista. VJEROVATI U NJEGA, znači PRIHVATITI ONO ŠTO JE BOG OBEĆAO PO NJEMU SVIMA KOJI VJERUJU: “14I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji 15da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. 16Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,14-16), ili “24»Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život” (Iv 5,24), ili “40Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan” (Iv 6,40). OBEĆANJE SE SADA DAJE NOVOM POTOMSTVU koje se se Bogom povezuje po VJERI. Stoga i Pavoa u svojoj Poslanici Hebrejima naglašava kako nije ključna stvar za ulazak u baštinu krvno srodstvo s Abrahamom, već VJERA KOJA SE NASLJEDUJE.

 

 

 

Novo potomstvo, KRŠĆANI, OČEKUJU također ISPUNJENJE OVIH OBEĆANJA koja NADILAZE LJUDSKO RAZMIŠLJANJE: ŽIVOT VJEČNI, USKRSNUĆE, ŽVIOT S BOGOM U SREĆI KOJA NE PRESTAJE!

 

 

 

SLUGE KOJE OČEKUJU GOSPODARA

 

Biti dio potomstva, biti baštinik budućih obećanja, ne znači pak ponašati se kako god. Baštinik u misli jednog hebreja NIJE IMAO PUNO VEĆA PRAVA OD SLUGE. On je zapravo trebao VRŠITI VOLJU OCA SVOJEGA, bit mu POSLUŠAN poput SLUGE. Stoga, kada u današenjem evanđelju slušamo Isusov govor o SLUGAMA, možemo slobodno kazati kako nije riječ o robovima, o ljudima koji nemaju nikakvih prava, već o jednom DRUGAČIJEM SLUŽENJU KOJEM SU PODLOŽNI SINOVI- BAŠTINICI.

 

 

 

Za shvatiti današnji Isusov govor u svjetlu razmišaljanja o NADI, podsjećamo kako ISUS NIKADA NE KORISTI RIJEČ NADA. Umjesto riječi NADA, koristi jedan drugačiji izraz koji odražava nadu; koristi izraz ČEKATI, BITI SPREMAN, SPREMNO OČEKIVATI. Za to koristi sliku SLUGE (a baštinik nije daleko od njega) KOJI ČEKA SVOGA GOSPODARA: “Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca”. NADA je dakle sinonim OČEKIVANJU, ČEKANJU nečega ili nekoga u budućem vremenu. U tom smislu u Vjerovanju izgovaramo kako IŠČEKUJEMO USKRNUĆE TIJELA I ŽIVOT VJEČNI. Ovo IŠČEKIVANJE uskrsnuća jest NADA koju gajimo u spasnje.

 

Ova slika SLUGU KOJI ČEKAJU GOSPODARA, pretpostavlja ODSUTNOST GOSPODARA. Sluga je do njegova dolaska prepušten sam sebi i svojem odlučivanju. Hoće li vršiti svoje obveze ili neće- to OVISI SAMO O SLUZI. U tom smislu, NADA opisana ČEKANJEM, pretpstavlja jednu napetost između SADAŠNJEG I BUDUĆEG TRENUTKA: NADAMO se nečem u budućnosti, ali SADA moramo živjeti kako bi se naša nadanja ispunila. Zato i govori Gospodin: “Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!” SLUGE SADA MORAJU BITI BUDNE kako bi dobili BUDUĆU NAGRADU OD GOSPODARA. Sluge će primiti nagradu zbog svoje razboritosti. Upravo to se od nas očekuje: razboritost u živlejnju vjere. NADA o kojog govori Gospodin, prije svega se sastoji od BUDNOSTI NAD SVOJIM POTUPCIMA, kako bi se duša prirpavila za susret sa Gospodinom.

 

 

 

Sluga mora biti TRIJEZAN u svojem postupanju. Bit trijezan poretpostavlja NE BITI OPIJEN SOBOM, što nalazimo u slici sluge koji ne mari za dolazak Gospodara. Biti slikovito kazan PIJAN u svojem postupanju, znači biti zatrovan svim otrovima svijeta.

 

 

 

VJERNIK BEZ NADE- “VJERNIK BEZ VJERE”

 

Osim što se mora biti TRIJEZAN, kako bi se SADA moglo OČEKIVATI BUDUĆA NAGRADA OD BOGA, za razmišljanje o NADI- o OČEKIVANJU SUSRETA S BOGOM, važno je razumjeti prirodu ove nade. Nada nam, rekosmo otvara prostor OČEKIVANJA. Kada se čovjek POUZDAJE U SEBE SAMOGA, tada su sva njegova očekivanja USMJERENA NJEMU. On se oslanja samo na sebe. Jedina SIGURNOST koju takav čovjek ima je U NJEMU SAMOME.

 

 

 

Niz je situacija u životu u kojima se NE MOŽETE OSLONITI SAMO NA SEBE. Morate se osloniti NA DRUGOGA. Tada svoja očekivanja usmjerava drugome i NADATE SE OD NJEGA dobiti nešto, nekakvu pomoć, ili što drugo. Kada se Vaša očekivanja ne ispune, dolazi ponekad do razočaranja.

 

 

 

Što ako ne postoji nitko tko bi Vam pomogao u određenom trenutku? Ponekad nas zateknu situacije u kojima se NA NIKOGA NE MOŽEMO OSLONITI. Što onda? Čemu se nadati? Kome usmjeriti svoja očekivanja?

 

 

 

Ove situacije koje djeluju beznadno, zapravo bi nam trebale biti škola NADNARAVNE NADE. Naime, VJERUJEMO KAKO BOG POMAŽE. Nije li logično da SVOJA OČEKIVANJA USMJERIMO BOGU? Ako vjerujemo, zašto onda ne bismo očekivali od Boga da nam pomogne? Zašto radimo upravo suprotno i pokušavamo sve sami, čak posežemo i za krivim sredstvima? Zašto se bojimo? Kada bismo imali tkao veliku vjeru, NE BISMO SE BOJALI NIČEGA, JER BISMO ZNALI KAKO ĆE BOG INTREVENIRATI. OČEKIVALI BISMO SA JEDNOM SIGURNOŠĆU BOŽJE DJELO SA NAMA. Imali bismo SIGURNOST BEZ STRAHOVA kako Bog djeluje! “Nadati se nije samo vjerovati u Boga, već vjerovati i biti siguran da nas voli i da nam želi samo dobro; i stoga to predstavlja jednu kršćansku milost. Zato velimo da vjera bez nade nije dostatna dovesti nas Kristu. Đavli VJERUJU I BOJE SE (Iv 11). Vjeruju, ali ne idu put Krista, jer nemaju nade, već padaju u očaj” (Blaženi kardinal J.H. Newman, Govor na Nedjelju IV., nakon Bogojavljenja; Katedrala svetoga Chauda, 1848.).

 

 

 

NADATE SE ONOME U KOJEG SE POUZDAJETE, A POUZDAJETE SE U ONOG KOJEG VOLITE

 

Danas je puno kršćana koji su OČAJNI, koji nemaju nikakvih očeivanja od svoga života. Sve se svodi na rad i zarađivanje, a izvan toga u životima ne postoji ništa. Pogledajte samo malo svoje životne horizone: gledate li dalje od vlastite kuće? Pokušavate li raditi nešto od čega nećete imati čistu zaradu, raditi za nekoga, za nečije dobro? Nalazite li radost i zadovoljstvo u malim stvarim i životnim radostima, ili mislite kako je sve loše, kako ništa nema smisla, kako se ide naopako,...? Jeste li možda BEZ NADE DA SE SVE MOŽE PROMIJENITI?

 

 

 

Ako ste bez nade, ponovo pročitajte što piše kardinal Newman o vjeri bez nade. U čemu je problem današnjih kršćana? Pitate li ih VJERUJU LI; većina će odgovoriti kako su vjernici. No, pitate li ih o SADAŠNJEM ŽIVOTU: može li se promijeniti, ima li nade; dobit ćete pravu sliku o VJERI TOGA ČOVJEKA. Čovjek koji ne vidi nikakve nade, ne može imati nikakvih očekivanja od života- od Boga. Takav se oslanja samo na sebe, i nema oslonca u Bogu-nema one NADNARAVNE NADE. To je ljudska nada, ali ona oslonac ima u Bogu. Nemojmo se čuditi što mnogi vjernici NE ŽIVE SVOJU VJERU- NEMAJU NIKAKVIH OČEKIVANJA OD BOGA- NEMAJU NADE!

 

 

 

Problem nade, nije samo stvar očekivanja da vam netko priskoči u pomoć. Naime, POUZDAJEMO SE U NEKOGA ZA KOGA IMAMO SIGURNOST DA ĆE NAM POMOĆI. Imamo li tu sigurnost u Bogu? Ovakva se SIGURNOST može imati SAMO AKO NEKOGA VOLITE I KAO VAS NETKO VOLI. Drugim riječima, možete se nadati nečem od Boga samo ako ga volite. “Nada nije moguća tamo gdje nema ljubavi” (Sveti Augustin, O vjeri, nadi i ljubavi, 117). Nada dakle ne pokazuje samo kakva vam je vjera, već i neizostavno, kakva je ljubav u vama. Kada me netko voli, onda je on taj koji čini da od njega nešto očekujemo; stoga, ljubav je ono što uzrokuje nadu u nama” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 1-2, q. 40, a. 7).

 

 

 

NADNARAVNA KRIJEPOST NADE- nadati se unatoč grijesima i greškama

 

Govoreći o nadnaravnoj krijeposti NADE, rekosmo kako je važno da SADA BUDEMO TRIJEZNI, da SADA ŽIVIMO ISPRAVNO, da SADA GAJIMO TU KRIJEPOST. Ovaj SADAŠNJI TRENUTAK, nije samo ispunjen stvarima koje nas ohrabruju ili obeshrabruju, čineži nas tako ispunjene nadom ili očajem. Ovaj je trenutak ispunjen NAŠIM GRIJESIMA, i svi, na ovaj ili onaj način, SHVAĆAJU SVOJU GREŠNOST.

 

 

 

Postavlja se pitanje: ako sam tako grešan, ako stalno griješim, kako se MOGU NADATI SPASENJU; kako mogu OČEKIVATI BOGA U NEBU, KAO BUDAN SLUGA SVOGA GOSPODARA? Kako ovu priču o NADI primjeniti uopće na sebe?

 

 

 

Pogledajmo što Grgur Veliki piše o DOBROM RAZBOJNIKU: “Ni količina, ni kvalitet zla kojeg počinimo ne mogu isprazniti sigurnost naše nade. Uvećava se naše pouzdanje dobrog razbojnika, koji prije svega NIJE BIO DOBAR, VEĆ JE BIO RAZBOJNIK. Razmislite dobro koliko je neshvatljivo Božje milosrđe. Taj razbojnik, osuđen zbog razbojstva u krvi, bijaše obješen na drvo križa; i u svojoj ispovijedi bijaše ozdravljen i zaslužio je čuti: Još danas ćeš sa mnom biti u raju! Što to znači? Tko bi mogao opisati toliku dobrotu Božju! Umjesto da primimo kaznu za svoje grijehe, primamo nagradu po OBEĆANJU. Gospodin je dopustio da njegovi izabrani mogu pogriješiti kako bi im po daru oprosta podario nadu svima koji trpe zbog sovjih grešaka, samo ako se utječu Bogu svim svojim srcem, i uz otvara put prave pobožnosti po suzama pokore” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 20 o evanđeljima).