Mt 18, 1-5.10.12-14

 

U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«

 

»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«

 

»Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«

 

 

 

Bog ne želi da itko propadne, želi da se svi spase i o tom govori Isus kada kaže: “Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih”. Kolika je briga Gospodinova za ljude pokazuje Isus govorom o djetetu koje je maleno, te o ovci koja se izgubila i bespomoćno luta. Time se želi kazati kako Bog nikoga ne zanemaruje, već brine o svima posebice o onima koji su jadni i ugroženi gledano očima svijeta.

 

 

 

Pitanje Božje brige o nama može se svesti na problem naše VJERE ILI NEVJERE. Naime, dijete je bespomoćno i bez roditelja ne može opstati samo u ovom svijetu. Ono je nužno usmjereno na roditelje i u svemu se OSLANJA NA NJIH. Roditelji daju sigurnost djetetu kako bi ono živjelo mirno i bezbrižno.

 

 

 

Mi bismo se u odnosu prema Bogu trebali odnositi kao dijete prema roditeljima. Drugim riječima, sva životna sigurnost trebala bi nam biti u Bogu. Zato pslamist uvjeren kako se Bog brine o njemu pjeva: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati. Dokle ćete na bijednika nasrtati, obarat' ga svi zajedno, k'o zid ruševan il' ogradu nagnutu? Urotiše se da me s visa mog obore, u laži uživaju; ustima blagoslivlju, a u srcu proklinju. (...) U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!” (Ps 62).

 

 

 

Primjećujemo kako često takava mir i takva sigurnost izostaju. Shvaćamo kako smo često nesigurni, nemirni pred izazovima svijeta. Pokušavamo SAMI OVLADATI SITUACIJAMA KOJE NAS MUČE i nerijetko ne uspijevamo. Zapravo ne vidimo kako često pokušavamo riješiti nešto što nadilazi naše mogućnosti. Dijete se u tim trenucima prepušta roditeljima. Premda svako dijete u sebi nosi klice uznositosti odraslih, u ovakvim situacijama, ONO SE PONIZUJE, UMANJUJE PRED RODITELJIMA KOJI MU TREBAJU POMOĆI. Ukoliko to ne učini, ukoliko ne zamoli pomoć, ukoliko se ne ponizi malo (premda dijete najčešće ni ne zna što je poniženje), ostaje samo i najčešće ne dobije što želi. Roditelj, kada ga dijete zamoli, dijete uslišava u onom što je ZA DIJETE DOBRO. I dijete se ponekad buni kada ne dobije sve što traži, baš kao i mi kada nam ne ide od ruke i ne dobivamo što želimo. Roditelj umiri dijete, a mi često nastavljamo sa “ludovanjem” jer NISMO U STANJU ČUTI GLAS BOGA.

 

 

 

Zapravo pokazujemo kako se NISMO SPREMNI PONIZITI PRED BOGOM, već želimo rješavati SVE, pa i ono što nam djeluje nemoguće. Takve situacije valja prepustiti Bogu i zadržati mir. Ključno je prihvatiti stvari onakvima kakve jesu i pustiti da Bog rješava situacije. Na to nismo spremni. Nismo se spremni poniziti i priznati sebi da ne možemo, da ne znamo, da nismo u stanju napraviti nešto ili riješiti neki problem.

 

 

 

Sve ovo upućuje na to kako se OSLANJAMO SAMO NA SEBE, A NE NA BOGA. Kada Bog traži da budemo ponizni, da prihvatimo izvjesna poniženja, onda to čini radi nas. Uči nas kako se OSLANJATI NA NJEGA, A NE NA SEBE. Ovo oslanjanje na Boga ne isključuje naše djelovanje, već ga oplemenjuje. Ključan je problem kako prepoznati da Bog želi djelovati u našoj svakodnevici.

 

 

 

Bog ne traži poniznost kako bi se mi hvalili svojim vrlinama (jer u tome poniznosti nema), već kako bi zavrijedili ući u kraljevstvo Božje: “Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.

 

 

 

Želja je Boga da se po SLOBODNOJ SVOJOJ VOLJI ODLUČIMO ZA NJEGA I NJEGOVO KRALJEVSTVO. To pretpostavlja kako moramo uložiti truda u svoje ponašanje. Početak i kraj svega našeg rada na sebi jest PONIZNOST: “Upitaš li me što je ono bitno u vjeri i u disciplini spram Isusa Krista, odgovorit ću ti: najprije PONIZNOST, potom PONOZNOST, na kraju PONIZNOST” (Sveti Augustin, Poslanica 118).

 

 

 

Suprotno poniznosti jest OHOLOST koja je svojstvena đavlu i demonima. Ona je njih UDALJILA OD BOGA, jer su SAMI HTJELI UPRAVITI SVIME- BEZ DA SE OSLANJAJU NA BOGA. Htjeli su gospodariti svojim životima potpuno, ali BEZ BOGA. Bog želi da mi gospodarimo svojim životim, ali SA NJIM- da ga ne odbacujemo. Kako se ne bi dogodilo da se uzoholimo i okrenemo leđa Bogu, PONIZNOST nam pomaže shvatiti ispravno naš položaj u odnosu na Boga.

 

 

 

Poniznost nam pomaže PRIBLIŽITI SE BOGU, jer po njoj Bog vidi kako nam je stalo do Njega, a ne do sebe. Na taj način poniznost “pomaže čovjeku slobodno se približiti duhovnim i božanskim dobrima” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 161, a. 5). Približiti se božanskim dobrima, znači približiti se Bogu po vlastitom životu. Zapravo je riječ o tome da se PONIZNOŠĆU UVEĆAVA NAŠA SLIČNOST S BOGOM: “Ponizni, oni koji se ponizuju, snizuju, uvećavaju svoju sličnost s Bogom, a oni oholi, koji se nadimlju i uzdižu nad druge, zapravo se degradiraju po sličnosti sa anđelom otpadnikom” (Sveti Grgur Veliki, Pastoralno Pravilo ,3,18). Sveti Augustin zaključuje kako čovjek “koliko se god više ponizuje u srcu po poniznosti, više se uzdiže u savršenstvu” (Sveti Augustin, Gosovr o poniznosti i strahu Božjem).

 

 

 

Ponizan čovjek prihvaćanjem poniženja, zapravo prihvaća svoja ograničenja i time otvara prostor za Božje djelovanje u njegovu životu: “Svaka nizina će biti ispunjena i svako brdo sniženo, jer ponizni primaju darove koje oholice u svom srcu odbacuju” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 20 o Evanđeljima). Ponizni kao da u svojoj osobnosti kopaju rupe koje će ispuniti Bog.