VELIKA GOSPA

 

Lk 1, 39-56

 

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.

 

Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

 

 

 

ZDRAVO MARIJO

 

Jedna od molitava koju najčešće molimo zasigurno je ona upućena Blaženoj Djevici Mariji: ZDRAVO MARIJO, MILOSTI PUNA,... Još od Srednjeg vijeka ovo je jedna od najraširenijih molitava među kršćanima. Ovo su riječi koje je Mariji izgovarao anđeo Gabrijel, pa na neki način govorimo o ANĐEOSKOJ MOLITVI kada molimo Zdravo Marijo.

 

 

 

Kada je pozdravlja, anđeo čini to na poseban način. Govori joj zapravo RADUJ SE MARIJO: CHAIRE XEHARITOMENE, raduj se milosti puna! Puno je umjetničkih djela koja Mariju prikazuju s jednim blagim osmjehom na licu koji stalno podsjeća na BLAŽENOST ONIH KOJI PRIHVATE BOŽJU VOLJU ONAKO KAKO JE TO MARIJA PRIHVATILA u razgovoru s anđelom. Taj osmjeh odražava onu puninu milosti o kojoj je anđeo govorio, stoga umjetnik dobro razumije kako ta ispunjenost milošću u životu uvijek čovjeka dovodi k sreći- k Bogu.

 

 

 

PRVA KOJA SLUŠA I VRŠI VOLJU BOŽJU

 

Marija SLUŠA anđela i PRIHVAĆA DA SE NA NJOJ VRŠI SVE ŠTO BOG OD NJE TRAŽI. Ovo nas podsjeća na evanđelje u kojem Isusu govore kako ga traže majka i braća njegova, odgovara najprije pitanjem o tome tko su njegoa majka i njegova braća. Sam daje odgovor na to pitanje: “48Tomu koji mu to javi on odgovori: »Tko je majka moja, tko li braća moja?« 49I pruži ruku prema učenicima: »Evo«, reče, »majke moje i braće moje! 50Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.«” (Mt 12,48-50), ili: “20Javiše mu: »Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti.« 21A on im odgovori: »Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.«” (Lk 3,20-21).

 

 

 

Upravo na Mariji se ispunjavaju ove riječi. Ona je bila prva osoba koja je na ovakav način pristupala Božjoj Riječi: slušala ju je i vršila. Ovo je stav osobe koja ima POVJERENJE U RIJEČI KOJE JE SLUŠALA. Zapravo, povjerenje je odraz njezine VJERE U ONOGA KOJI JE RIJEČI POSLAO- U BOGA. Ovo povjerenje u Božju intervenciju raste i sazrijeva s Marijom, pa je ona prva osoba koja je potakla Isusa na čudo- ono u Kani Galilejskoj. Tko može reagirati onako sigurno u Kani? Samo onaj koji je SIGURAN U ISUSOVO POSLANJE, U NJEGA. Sigurnost u ovakvih ljudi izrasta iz njihove vjere.

 

 

 

Marija se pretvara u primjer kršćanina- vjernika koji svakodnevno PRIJANJA UZ RIJEČ BOŽJU I TRUDI SE ŽIVJETI PO NJOJ. To je jedini PUT RAZUMIJEVANJA BOŽJE LJUBAVI u životu koji nam često daje razloga za ogorčenja i razočaranja. Marija, koja je, SLUŠAJUĆI RIJEČ BOŽJU doživjela niz neugodnosti, sve do one najteže na Kalvariji gdje je gledala Sina kako umire na Križu, nije posustala. Potaknuta milošću, podigla se iz svojih tuga, jer je vjera u njoj govorila kako smrt nije kraj. Tako je postala primjerom ustrajnosti u vjeri.

 

 

 

Marija je brzo vratila osmjeh na lice: nakon tuge Piete, Marija ulazi u RADOST USKRSLOGA, i tu radost nastoji predati Crkvi i svim kršćanima. Zato je i zazivamo UZROČE NAŠE RADOSTI- ona, koja je radošću nadišla sve tuge, može i nama dati poticaj da se radujemo. RADUJ SE MARIJO- te anđeove riječi kao da su obilježile njezin život.

 

 

 

Na ovaj način, Marija postaje jedna ŠKOLA NADE. Često joj tepamo PRIJESTOLJE MUDROSTI, NADO NAŠA. Cijeli je njezin život bio JEDAN POGLED U BUDUĆNOST. Nikada zasigurno nije očajavala nad situacijama u kojima se našla. Ova radost koja ju je resila, odraz je NADE KOJU JE NOSILA U SEBI. Kako je POVJEROVALA I DOPUSTILA DA SE NA NJOJ VRŠI VOLJA BOŽJA, njezina vjera se pretvorila u stalan izvor jedne nade, a nada donosi radost u život.

 

 

 

Stoga Marija stalno upravlja pogled unaprijed, svakog vjernika koji joj se utječe. Ona traži načina da se u duši pobudi radost koja je pronašla nadu u sebi. Marija i nama može vratiti osmjeh na lice.

 

 

 

PONIZNA SLUŽBENICA

 

Riječi hvalospjeva u drugom dijelu ovog evanđelja, kojeg najčešće nazivamo jednostavno VELIČA, otkrivaju kako ona koja pjeva, čini to iz pozicije SIROMAŠNIH, OSTATKA IZRAELOVA, onih koji se na neki način nalaze na rubovima društva. To su, biblijskim jezikom nazvani ANAWIM- siromašni. Sam hvalospjev nam otkriva duhovnost ovakvih ljudi koji pred sobom u životu nemaju nikoga drugog sem Boga. Sve ostalo je ispraznost koja u usporedbi s Bogom nema nikakve vrijednosti. Ovakve duše, u sebi ne vide nikakve veličine, već svu veličinu života kojeg žive nalaze u Bogu. Stoga su ovo oni koje bismo nazvali PONIZNIMA i SIROMAŠNIMA, ili TAPEINOSIS, grčki kazano riječju koja konkretizira ove dvije stvari u sebi.

 

 

 

Govoreći ovaj hvalospjev, Marija koristi izraze u prvom licu, ali se izražava o sebi na jedan puno dublji način. Ona ne govori “ja”, već umjesto toga govori: DUŠA MOJA, DUH MOJ. Na ovaj način pokušava kazati kako je više od nje same važnija veza njezina sa Gospodinom. Njezin JA NESTAJE u njezinim riječima, i jedino što želi jest vezati se dušom za Boga.

 

 

 

To njezino “nestajanje”, umanjivanje same sebe, kao da za cilj ima naglasiti veličinu Božju. Što je jedna neznatna službenica pred Gospodinom? O tome kaže sveti Ambrozije: “Svaki od nas bi trebao imati Marijinu dušu kako bi veličao Gospodina; svaki oda nas bi trebao imati Marijin duh kako bi se radovao u Bogu. Valja kazati kako postoji SAMO JEDNA MAJKA BOGA, premda se to vidi isključivo po tijelu. Ipak, po DUHU, Marija postaje majkom sviju koji se rađaju u Kristu, jer svaki od tih uzima Riječ Božju... Marijna duša kliče veličini Gospodnjoj, jer posvećena duhom i dušom Ocu i Sinu, časti sa iskrenim osjećajima samo jednog Boga, od kojeg dolazi(...)” (Sveti Ambrozije, sO evanđelju po Luki).

 

 

 

Majka Božja sebe prikazuje kao dio onih koji “nestaju” pred očima svijeta, postajući maleni, neznatni, nevidljivi, ali upravo takvi u očima Božjim imaju najveću vrijednost. Naspram silnika koji pucaju od svojih ambicija, Marija je skrivena od očiju svijeta. “Veličina je Majke Božje i naše u poniznosti. Našem životu veoma je potrebna poniznost sve dok smo u svijetu među ljudima” (Sveta Majka Tereza, dr. Llush Gjergji, Majka Tereza- lik i djelo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 90).

 

 

 

Njezina egzistencija na svojim leđima nosi silan teret ljubavi prema svom Sinu, pre kojim ona nestaje kako bi se pojavila ponovo samo kada je trebalo osigurati “novo rađanje- nove djece za Crkvu”. U najtežim trenucima, Marija stoji sa apostolima bodreći ih, premda sama podnosi boli velike tuge za izgubljenim Sinom. Ipak, jače od njene boli su vjera i nada kako je Uskrsli živ i kako će se pojaviti sa apostolima. Stoga, ona istovremeno TRPI zbog sinovljeve muke, ali i zbog RAĐANJA NOVE DUHOVNE DJECE U CRKVI, a svo će se njezino trpljenje pretvoriti u veliku radost po pojavi Uskrsloga.

 

 

 

Takvi životi, koji su sebe zaboravili radi Boga i radi drugih ljudi, poput Marije Majke Božje, veliki su u očima Boga jer su posve zanemarili sebe radi Božje stvari. Zamislite samo veličinu poniznosti ove žene! Koja bi to žena, da zna kako će postati Majka Sina Božjega, ostala ovako povučena i skrivena? Ne bi li se potiho “provukao” glas o tome? Zar ne bi kazali barem najboljoj prijateljici? Nakon tog, teško bi bilo zadržati stvari, zar ne?

 

 

 

Marija postupa posve drugačije. Nema je nigdje. Kao da ne postoji. Tek u nekoliko redaka Evanđelja govori se o njoj. Čak i trenuci u kojima sumještani komentiraju Isusa, govore u prilog kako je Marija ŠUTJELA O SVEMU I TIHO NOSILA TERET ŽIVOTA ZA BOGA. “55Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? 56I sestre mu nisu li sve među nama?” (Mt 13,55-56).

 

 

 

RASPOLOŽIVOST MARIJINA ŽIVOTA BOGU

 

 

 

U Majci otkrivamo svu dubinu odnosa s Bogom. Po joj se učimo kako je BOG TAJ KOJI PRVI PRILAZI ČOVJEKU I ISPUNJA GA MILOŠĆU, A ČOVJEK NA TU MILOST MORA ODGOVORITI SVOJIM ŽIVOTOM U VJERI. Anđeo Gospodnji pristupa Mariji i donosi joj vijest od Boga, ali ništa se ne događa dok Marija ne da svoj pristanak. Tek tada, kada SLOBODNO PRISTANE da se volja Božja vrši na njoj, otvara se prostor njezina Bogomajčinstva.

 

 

 

Taj odnos SIN- MAJKA, kojeg najprije nalazimo u odnosu ISUS- MARIJA, obilježava OTAJSTVO CRKVE- sav sakramentalni život. Majka je pralik Crkve, abudući da su SIN I MAJKA- JEDNO TIJELO I JEDNA DUH, onaj koji se hrani Tijelom Kristovim postaje sa Sinom jedno tijelo I jedan duh, ali postaje I SINOM MARIJE.

 

 

 

Ono bitno kod sakramenata nalazimo u Mariji: Bog prilazi Marijia, a ona STAVLJA SVOJE TIJELO NA RASPOLAGANJE- stavlja SVU SVOJU EGZISTENCIJU NA RASPOLAGANJE BOGU. U tome se vidi RASPOLOŽIVOST VJERNIKA DA PRIMI SAKRAMENT: Bog prilazi čovjeku u sakramentu, a čovjek bi trebao stavljati sav svoj život njemu u ruke želi li da sakramentalan milost bude djelotvorna u životu.

 

 

 

Tek kada Marija pristane biti Majkom, Sin prima Tijelo (praslika SAKRAMENATA), Marija se ISPUNJA MILOŠĆU- postaje MILOSTI PUNA. Dakle, u odnosu SIN- MAJKA, DIJETE CRKVE POSTAJE TEK NAKON ISPUNJANJA MILOSTI, A TO DOLAZI PO SAKRAMENTU. Stoga velimo kako SAKRAMENT PRETHODI MILOSTI, jer DAJE FORMU MILOSTI U ČOVJEKU; UOBLIČAVA JE U NJEMU. Kada bi Milost bila nešto proizvoljno, svak bi mogao govoriti o tome kako je nositelj milosti Božje, a tako bi se izgubila bilo kakava norma I milost ne bi bila kategorija koja zahtijeva RASPOLOŽIVOST, već bi bilo dovoljno “pričati” o tome bez da se ispune neke pretpostavke

 

 

 

Ako se Bog DAJE BESPLATNO, onda to ne znači da ga svak može primiti. Može ga primiti, ali SVE SE PRIMA NA NAČIN PRIMATELJA. Potrebno je da PRIMATELJ BUDE RASPOLOŽIV da bi primio MILOST, da U NJEMU POSTOJI MOGUĆNOST KAKO BI DJELOVALA MILOST KOJA ĆE SE PRIMITI. AKO NIJE U POTREBNOM STANJU, NE MOŽEMO GOVORITI O UOBIČAJENOJ SITUACIJI PRIMANJA MILOSTI, jer NIJE RASPOLOŽIV ZA TO: ILI NEMA VOLJE, ILI GA NIJE BRIGA, ILI ŽELI PRIMITI MILOST BEZ TRUDA. Raspoloživost je ODGOJNA NORMA ZA PRIMANJE SAKRAMENATA ispod koje se ne može ići.

 

 

 

RASPOLOŽIVOST možemo shvatiti KAO HTIJENJE ili slobodni pristanak DA SE PRIHVATI NETKO. Slobodni pristanak pretpostavlja prihvaćanje svih posljedica koje sa sakramentom dolaze. A sa sakramentima uvijek na kraju dolazi KRIŽ i to nije baš lako prihvatiti u životu. Pogledate li Mariju, shvatit ćete kako se jedna velika njezina životna dionica završila pod Križem svoda Sina. Ipak, tu nije kraj za onog koji postupa poput Marije, jer nakon Križa dolazi USKRSNUĆE i ŽIVOT PONOVO KREĆE ALI ISPUNJEN PLODOVIMA KRIŽA- ISPUNJEN MILOSTI.