Jr 38, 4-6.8-10

 

U one dane: Dostojanstvenici rekoše kralju: »Jeremiju valja ubiti: on zaista obeshrabruje ratnike koji su još ostali u ovome gradu i sav narod kad takve riječi pred njima govori. Pa taj čovjek ne traži dobrobit ovoga naroda, nego njegovu propast.« A kralj Sidkija odgovori: »Eto, on je u vašim rukama, jer kralj ionako više nema nikakve vlasti nad vama.« Tada pograbiše Jeremiju i baciše ga u zdenac kraljeva sina Malkije, što bijaše u tamničkom dvorištu, i spustiše ga na užetima. Ali u zdencu ne bijaše vode, već samo glib, tako da Jeremija propade u glib.

 

Tada Ebed-Melek izađe iz kraljevskog dvora te ovako reče kralju: »Gospodaru, kralju moj, zlo čine ovi ljudi kad tako postupaju s prorokom Jeremijom: bacili su ga u zdenac, gdje će od gladi umrijeti, jer više nema kruha u gradu.« Nato kralj zapovjedi Kušitu Ebed-Meleku: »Povedi trojicu ljudi te izvuci proroka Jeremiju iz zdenca dok nije umro.«

 

 

 

Ps 40, 2-4.18

 

Gospodine, u pomoć mi pohitaj!

 

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim i on se k meni prignu i usliša vapaj moj. Izvuče me iz jame propasti, iz blata kalnoga; noge mi stavi na hridinu, korake moje ukrijepi. U usta mi stavi pjesmu novu, slavopoj Bogu našemu. Vidjet će mnogi i strah će ih obuzeti, i uzdanje će svoje staviti u Gospodina. Bijedan sam ja i nevoljan, al Gospodin se brine za me. Ti si pomoć moja i moj spasitelj; o Bože moj, ne kasni!

 

Heb 12, 1-4

 

Braćo: I mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u početnika i dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom. Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.

 

 

 

Lk 12, 49-53

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

 

 

 

UVOD

 

Gospodin veli kako je došao BACITI OGANJ NA ZEMLJU. Čini se kao terminator, uništavatelj, a ne kao Spasitelj. Ipak, treba dobro razumjeti o kakvom je ognju riječ, za shvatiti Isusov govor.

 

 

 

 

 

OGANJ- VATRA

 

Oganj i vatru shvaćamo najčešće kao OPASNOST, kao nešto što RAZARA i prijeti našim životima i materijalnim dobrima. I doista, vatra “guta” sve i na neki način uništava. Tako nas vatra dovodi do smrti.

 

 

 

Ipak, na zgarištima nakon požara, u kombinaciji sa kišama, sa vodom, vatra zapravo postaje jedan prirodni element života. Ona je NAPRAVILA PROSTOR NOVOM ŽIVOTU, učinila je jedan POŽAR koji je OSLOBODIO PROSTOR za još jači život, za još plodnije okruženje. Ono što je vatra progutala, postalo je hranom novog života.

 

 

 

Tako, vatru i oganj uvijek možemo smjestiti u prostor između života i smrti. Nikada vatra po sebi ne donosi samo smrt, već uvijek sa zgarištem donosi i novi život.

 

 

 

U Starom Zavjetu, vatra je bila znak božanskog očitovanja (Izl 3,2; 13,21; 19,18; 24,27; Pnz 4,24; Jr 21,12; Ez 1,4; Dan 7,9; Ps 18,9; Heb 12,29; Otk 1,14); mesijanskog vremena(Mt 3,11; Lk 12,49). Istovremeno, Božji gnjev i moguća kazna također obilježava posljednja vremena (Pnz 32,22; Iz 66,15; 2Pt 3,12; Otk 20,14; 21,8). Sud posljednjih vremena simboliziran je ognjenim mačem kerubina koji je, nakon što je čovjekotpao od Boga i napustio Raj, stao kao stražar na vrata Raja čuvajući ga ognjenim mačem (Post 3,24).

 

 

 

Vatra je također slika boli i patnje koja pročišćava. Nakon vatre ostaje pepeo, koji izražava prolaznost ljudskog života, čovjekom fizički i moralni pad, smrtnost čovjeka. Ipak ta smrtnost čovjeka ima svoj produžetak u životu. Naime, PEPEO istovremeno podsjeća na PLODNOST NOVOG ŽIVOTA koji izrasta kao “feniks iz pepela”.

 

 

 

Tako dolazimo preko vatre, ognja, do Novog Zavjeta, u čijem je središtu patnja i bol Isusa Krista koja vrhunac ima u smrti na Križu. Ta je patnja i smrt kao vatra pod kojom nestaje jedan život, ali se rađa nešto novo, veličanstveno nakon smrti- uskrsnuće.

 

 

 

Vatra se polako transformira iz simbola smrti i razaranja, u simbol NOVOG ŽIVOTA: Bog se očituje u ognjenom stupu u Starom Zavjetu, a u Novom se očituje u PLAMENIM JEZICIMA, kao znak Duha Svetoga. Osim toga, čest motim Isusovih propovijedanja bili su SVJETLO I SVJETILJKA kao simboli Boga i života u Kristu, koji RAZBIJAJU TAMU GRIJEHA. Izvor svjetla u Isusovo vrijeme, jedino se mogao naći u VATRI I OGNJU. Uz to SVJETLO je simboliziralo i SVJETLO RAZUMA kojeg čovjek dobiva u pomoć od Boga kako bi bolje pronicao u svom životu što jest, a što nije od Boga.

 

 

 

Vatra mijenja krakter i postaje stvaralački element: čisti čovjeka iznutra, žeže grijeh, i uništava ono što je zlo u čovjeku, te pomaže čovjeku očistiti misli od zla kako bi pronašao Boga u svom životu.

 

 

 

VATRA KAO SLIKA POŽUDE KOJA UNIŠTAVA ČOVJEKA

 

Možemo razumjeti kako vatra u bilo kojem obliku RAZARA. Za shvatiti prvau narav vatre o kojoj Isus govori, možemo na VATRU GLEDATI IZ PERSPEKTIVE DUHOVNOG ŽIVOTA, a na oganj gledati iz pozicije UZROKA I POSLJEDICA. Vatra uvijek razara, ali nije isto, razara li tako da uništava sve ili samo čisti čovjeka.

 

 

 

Naime, uzrok vatri može biti POŽUDA U ČOVJEKU. Tada vatra djeluje UNIŠTAVAJUĆE. Devastira čovjekov život u potpunosti. Ova vatra u čovjeku potiče jedan PLAMEN NERAZBORITA ŽIVOTA. Plamen je to koji čovjeka tjera na ludost, na grijeh, na jedan NEKOTROLIRAN ŽIVOT u kojem će se čovjek olako prepustiti svojim, gotovo životinjskim nagnućima i jednom duhovnom nasilju. To je VATRA ČOVJEKA KOJI MISLI DA VLADA VATROM SVOGA ŽIVOTA, ali ga ona vodi samouništenju, jer onaj koji ŽIVI NERAZBORITO, prepušten svojim požudama i nekontroliranim željama, uvijek sam sebe uništava.

 

 

 

U pravilu, ovakav čovjek biva vođen erosom. Vratimo li se u grčko-rimsku mitologiju, naići ćemo na priču o Erosu, bogu ljubavi, i Psihi, prelijepoj ženi koja je svojom ljepotom zasjenila bogove. Eros, koji je dobio božanski zadatak da ljubav Psihe usmjeri na najružnijeg čovjeka na svijetu, IZGUBIO JE GLAVU PRED LJEPOTOM PSIHE I SAM SE U NJU ZALJUBIO.

 

 

 

U cijeloj priči za nas je znakovit erosom plamen ljubavi, koji je bio RAZVEZAN OD RAZUMA. To je bio PLAMEN KOJI RAZARA, jedan “plamen bez svjetla” koji je iz sebe oslobađao samo RUŠILAČKU SNAGU koja je UNIŠTAVALA ŽIVOTE OKO SEBE. Psiha je u cijeloj ovoj priči djelovala posve izgubljeno kada je SHVATILA U KOGA SE ZALJUBILA I S KIM JE IMALA POSLA, a Eros je posve izgubio svoje životne snage- uništio ga je PLAMEN VLASTITE POŽUDE.

 

 

 

Grci su razumjeli ljudsku narav, stoga su ovo božanstvo nazivali još i OSLOBODITELJ (Eleutherios), jer se po njemu oslobađalo iz čovjeka sve ono što u normalnim životnim okolnostima to čovjek nije mogao. OSLOBAĐALO SE ZAPRAVO ZLO: tako je ovo božanstvo često prikazivano kao homoseksulano biće, kao biće koje jednom KRIVO USMJERENOM LJUBAVLJU RAZARA ŽIVOT , kako svoj, tako i drugih ljudi.

 

 

 

Rimljani su isto božasntvo nazivali KUPIDON. Na sličan su način shvaćali da se iz njega OSLOBAĐA NEŠTO JAČE OD ČOVJEKA, pa su ga držali simbolom života nakon smrti. Ipak sam naziv KUPIDON, koji dolazi od riječi CUPIO, što odgovara prijevodu ŽELJA, kada se prevede u kontekst žviota obog božanstva, otkriva pravu njegovu narav, a to je POŽUDA: to je jedna ŽELJA KOJA SE U ČOVJEKU RAZVIJA BEZ SVJETLA RAZUMA, I NEKOTROLIRANO VODI ČOVJEKA KROZ ŽIVOT RAZARAJUĆI KAKO NJEGA, TAKO I LJUDE S KOJIMA ŽIVI.

 

 

 

VATRA KAO SIMBOL BOŽANSKE LJUBAVI

 

Vidimo kako u vatru u duhovnom jeziku povezujemo u konačnici sa LJUBAVI. Negativan kontekst ljubavi dovodi nas do POŽUDE koja čovjeka razara iznutra poput ognja neostvarenih želja zbog kojih izgara iznutra i spreman je učiniti sve kako bi ih ostvario makar ga to koštalo života.

 

 

 

Kada je U LJUBAV UKLJUČENO SVJETLO RAZUMA, kada se ŽELJE VODE ISTINOM O TOME ŠTO JEST DOBRO, A ŠTO NIJE, tada se ova vatra gleda na posve drugačiji način. Postaje pročišćujući i stvaralački element u čovjeku.

 

 

 

ISTINA jest prava OSLOBAĐAJUĆA SILA U ČOVJEKU. Nije to požuda, nije to jedna neuravnotežena želja koja čovjeka dovodi do zla. SVJETLO ISTINE O DOBRU I O ZLU, RASVJETLJAVA UM I RAZGONI TAMU ZLA. I to SVJETLO ISTINE, odsjaj je BOŽANSKE LJUBAVI kojom Bog najprije DOTIČE NAŠ RAZUM kako bismo shvatili što je ispravno u životu.

 

 

 

Kada se shvati ISTINA O DOBRU, počinje jednu NUTARNJE OSLOBAĐANJE OD ZLA koje, izloženu OGNJU BOŽJE LJUBAVI, GORI I NESTAJE IZ ČOVJEKA. Tako dolazi do jednog NUTARNJEG ČIŠĆENJA OSOBE- dolazi do čišćenja U ŽELJAMA. Sve one ŽELJE koje su prijanjanjem pretvorene u naše POŽUDE, IZGARAJU PRED ISTINOM! Čovjek se tako PROČIŠĆAVA OD VLATITE TAME postaje poput plemenita metala koji se čisti samo u VATRI. Ovog puta VATRA ISTINE čini da sve nečistoće izbiju na površinu naše duše i nestanu u VATRI BOŽJE LJUBAVI.

 

 

 

Duša očišćena od požuda i od grijeha, postaje poput zgarišta. U njoj je djelovao OGANJ DUHA SVETOGA koji je spržio POŽUDU. Ipak, Duh Sveti ili Ljubav Boga, ne predstavlja se samo VATROM, već i VODOM, koja zalijeva zgarište iz kojeg, pod djelovanjem BOŽJE LJUBAVI NIČE JEDNO NOVO ŽIVOTNO USMJERENJE- ono koje čovjeka U NJEGOVIM ŽELJAMA USMJERAVA PREMA BOGU.

 

 

 

Ovakav čovjek biva PROČIŠĆEN BOŽJOM LJUBAVLJU, ali u njemu sada OGANJ te ljubavi počinje GORITI NA DRUGAČIJI NAČIN. Ta vatra pretvara se u nešto plemenito što čovjeku pomaže u životu. GRIJE MU DUŠU, dajući mu potrebnu TOPLINU U SUSRETU S DRUGIM LJUDIMA; toplinu koju sam čovjek, od sebe ne bi mogao pronaći.

 

 

 

BOŽJA LJUBAV GORI U ČOVJEKU

 

Gospodin želi da se njegova ljubav zapali u našem srcu i izazove oganj koji cijelo srce obuzima” (F.F. Caravajal, Razgovarati s Bogom, VII-76). Taj OGANJ je pročišćujući, ali je istovremeno i PREOBRAŽAVAJUĆI- mijenja čovjeka na bolje, i ne samo da iz čovjeka najbolje izvlači, već NADOZIĐUJE NJEGOVU LJUDSKOST SVOJOM BOŽANSKOM LJUBAVI- SVOJOM MILOŠĆU!

 

 

 

BOG NAS NIKADA NE PRESTAJE LJUBITI, i “On ljubi svakog pojedinog od nas osobnom ljubavlju, kao da smo JEDINI” (Isto). Ni u trenucima najveće nezahvalnosti s naše strane, Bog nas ne prestaje ljubiti. I nas ne ljubi polovično, već CIJELIM SVOJIM BIĆEM. Toliko je njegova ljubav ŽARKA, da u čovjeku koji OČISTI SEBE OD NEČISTOĆA, ta Božja ljubav PALI ŽAR LJUBAVI PREMA BOGU, zbog kojeg čovjek JEDINO ŠTO ŽELI NA OVOM SVIJETU JEST ŽIVJETI ISPRAVNO, ČESTITO, POŠTUJUĆI I LJUBEĆI BLIŽNJE, kako bi PREKO DJELA U SVAKODNEVICI MOGAO IZRAZITI SVOJU LJUBAV PREMA BOGU.

 

 

 

Od nas ta Ljubav traži puno puta da SEBI KAŽEMO NE: da uskratimo sebi ono na što nas potiču NEUREDNE ŽELJE ILI POŽUDA.

 

 

 

Na poseban način, ta ljubav od nas traži ISKRENOST PREMA SEBI I PREMA BOGU, koja se oblikuje KAJANJEM- ISKRENIM KAJANJEM zbog svojih grijeha. Bez tog ISKRENOG KAJANJA, nema načina da se Bogu iskaže prava ljubav. KAJANJE koje potiče na ZAOKRET U ŽIVOTU, najbolji je način da BOGU ISKAŽEMO LJUBAV. Mi sami često nismo u stanju napraviti ono o čemu Pavao govori: on potiče da se do krvi odupiremo grijehu. Svjesni smo kako to gotovo i nije moguće samo ljudskim snagama, jer VATRA POŽUDE često biva strašna i nama neugasiva. To zna i Bog, stoga, PRIHVAĆA VEĆ SAMO ISKRENO KAJANJE. Tada, vidjevši raskajanu dušu, GASI VODOM DUHA SVETOGA najprije vatre požude, a onda na zgarištu PALI NOVI OGANJ SVOGA DUHA kako bi čovjek samo čeznuo za Bogom u ovom životu i ništa više.

 

 

 

Zapaljeni ognjem ove ljubavi, Duh Sveti će (kao VJETAR) dahnuti na naše pepelište i NAŠIM OGNJEM (našim primjerom kršćanska života), ZAPALITI I DRUGE DUŠE. Najprije da u njima razbukta čežnju za Bogom i ispravnim životom, potom da prionu uz istinu, unište Božjom vatrom zlo u sebi, te konačno zalivani vodom Duha Svetoga stvore plodno tlo čije će plodove Duh raznostiti u druge duše.

Na žalost događa se da čovjek koji iskreno želi slijediti poticaje Duha Svetoga, biva izvrgnut ruglu i neprimjerenim kritikama. OGANJ GORI NA RAZLIČITE NAČINE U LJUDIMA: nekada je to nerazborita ljubav koja oslobađa ZLO U čovjeku gonjenom POŽUDOM, pa sve ono što ide za tim da ugasi taj požar zla u čovjeku SMETA I PROVOCIRA. Stoga se ovakvi ljudi nerijetko okreću protiv Boga gonjeni nutarnjom silom koju sami ne mogu svladati.

Srećom, OGANJ GORI i na drugi način, potaknut BOŽJOM VATROM: vatrom Božje ljubavi koja pročišćava pogled iznutra i čovjeku pomaže da jasnije vidi ispravne pute, te se snažnije opire zlu. Ova vatra čini da se čovjek pretvara u apostola, jer IZVOR OVOG OGNJA, a to je Bog, želi da se svi zapale ljubavlju prema Njemu i prema bližnjima kako bi jednog dana svi k njemu dođu u vječnosti.