1Sol 2, 9-13

 

Sjećate se, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas. Svjedoci ste vi i Bog kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama, vjernicima. Kao što znate, svakoga smo od vas, kao otac svoju djecu, poticali, sokolili i zaklinjali da živite dostojno Boga koji vas pozva u svoje kraljevstvo i slavu. Zato eto i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste Riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.

 

 

 

Pavao poučava kršćane kako je rad jedna od temeljnica kršćanskog života i podsjeća na primjer koji je dao zajednici: “Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.” Ovo dakako podsjeća na Pavlove riječi kojima upozorava kršćane kako je rad neizostavna obveza: “Onaj koji ne radi, neka ne jede”.

 

 

 

Početak Pavlova pristupa kršćanima ide preko Riječi Božje: “Sjećate se, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje (...)”, a tek onda se dolazi do druge stvari, a to je posao i ljudski rad: “(...) i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.” Ovim Pavao želi naglasiti kako je pokretač svega u čovjeku Riječ Božja koja se propovijeda. A ta Riječ, nije tek puka ideja. Stoga se ne radi ovdje o blijedom iščitavanju Svetoga Pisma, već o SUSRETU S ONIM KOJI TU RIJEČ IZGOVARA: s Bogom, s Isusom Kristom.

 

 

 

I kao što svaka riječ koji izgovorimo ili čujemo na određen način može preobražavati naš život, tako i susret s Kristom može isto. Kako bi jedna riječ preobrazila čovjeka, potrebno je PUSTITI JE DA UĐE U NAS I DJELUJE U NAMA. Na isti je način potrebno PUSTITI KRISTA DA UĐE U NAS, U NAŠ ŽIVOT I DJELUJE U NAMA.

 

 

 

Što bi u tom smislu predstavljalo vjeru u nama? To bi značilo prihvatiti to što smo primili u sebe, prihvatiti Riječ, Krista, Sina Boga živoga i dopustiti mu da nas preobražava: riječima, sakramentima. Ono što je zanimljivo u svemu, jest dopustiti da KRISTOVO ŽIVOTNO ISKUSTVO PREOBRAŽAVA NAŠE ŽIVOTE. Najbolji učitelj i odgjatelj, odgaja i poučava PRIMJEROM VLASTITA ŽIVOTA. Postoji nešto u životima ljudi što djeluje na druge. Postoji neka NEVIDLJIVA SILA, ENERGIJA, SNAGA- nazovite to kako god hoćete- što utječe na druge i potiče ih mijenjati svoj život na bolje. To ne može samo riječ, već život koji je tu riječ izgovorio. To “nešto” što preobražava, možete nazvati kako god, ali mi to zovemo LJUBAV.

 

 

 

Vjera u Boga koji je Ljubav, ne može se samo riječima izraziti: ljubav traži djela, traži život. Tako i mi gledamo u Kristov život kako bi se otovorili preobražavajućem Primjeru. I što vidimo? Vidimo godine provedene u maloj radionici u Nazaretu u kojoj se Isus usavršavao u poslu kojeg je radio. Kada ne bismo znali kako je riječ o Isusu, mogli bismo pomisliti da je to neki obični radnik. No riječ je o Bogu, koji nam je svojim primjerom pokazao kako je RAD JEDNO DOBRO ZA ČOVJEKA. I ne samo to; RAD JE BOŽJI DAR.

 

 

 

Kaže sveti Toma Akvinski kako je rad “BONUM ARDUUM, mukotrpno dobro (…). I nije samo neko korisno dobro ili dobro za uživanje, već i dostojanstveno dobro, tj. ono koje odgovara čovjekovu dostojanstvu, koje izražava ovo dostaojanstvo i povećava ga” (Sveti Ivan Pavao II., Enciklika Laborem exercens, I., 9). I nastavlja Ivan Pavao II: “Rad treba pomoći čovjeku da se usavrši, poboljša, da duhovno zrije, postane odgovoran, kako bi ostvario sebe u svom pozivu na zemlji, kao jedna neponovljiva osoba, ili kroz zajedništvo s drugim osobama, a navjiše os svega preko temelja društva , a to je obitelj. Muškarac i žena, sjedinjeni u zajednicu čiju je narav ustanovio sam Stvoritelj, od početka na svijet donosi nove ljude. Rad treba omogućiti toj ljudskoj zajednici da pronađe sredstva koja su joj neophodna u oblikovanju i očuvanju života zajednice” (Sveti Ivan Pavao II., Czestochowa,6-VI-1979).”

 

 

 

Osim što pomaže osobnom usavršavanju i uzdržavanju života, rad uvijek ima komunitarno obilježje. U obitelji je to jasno vidljivo, ali se često zagledavamo samo u svoju obitelj i gubi se iz vida potreba pomaganja drugma. S vremenom čovjek koji ovako usko gleda na stvari, izgubi iz vida tu zajedničarsku komponentu rada, i RADI SAMO ZA SEBE. U takvim okolnostima, mentalitet puka se preobražava u jednu ZATVORENOST DUŠE KOJA NE VIDI TUĐE POTREBE.

 

 

 

Kako dakle razmišljati o radu? Rad prije svega mora imati nadnaravan karakter, što znači da čovjek ne radi samo za sebe, već prije svega dolazi na zemlju ispuniti volju Božju, a u tom ispunjavanju volje Boga, rad ima posebno mjesto. Bog je čovjeku dao da UPRAVI SVIME NA ZEMLJI; UPRAVI, A NE ISKORISTI I UNIŠTI, kako to rade danas oni koji rade samo za sebe. U tom smislu, RAD MORA ULJPŠAVATI OVAJ SVIJET I DONOSITI KORIST MNOGIMA. Kada se nešto u našoj okolini zapusti, onda to poružni, podivlja. Zamislite jedan prostor u čovjekovoj okolini kojeg nitko ne čisti! Vidi se kako tu čovjek nije ispunio svoju božansku zadaću da upravi svijetom.

 

 

 

Kazali smo kako treba gledati u PRIMJER ŽIVOTA, pa to činimo i kada je rad u pitanju; GLEDAMO U KRISTA: “Krist nikada nije rekao da čovjek treba biti samo radno oruđe- onaj koji radi; već treba cijeniti ljudski rad na pravi način od samoga početka. Krist nikada nije potcijenio čovjeka koji radi! Stoga se dao pribiti na križ kako bi se po njemu pronašao model DEGRADIRANOG ČOVJEKA; također i onog čovjeka kojeg se degradira radom. Krist na kržu pred našim očima ostaje kao onaj koji nam svima podsvješćuje onu smagu s neba koju nam je darovao. On nam je dao moć da budemo sinovi Božji (Iv 1,12). To je početna točka u razmišljanju o poslu, sustavu rada, nagradi. I to trebaju imati na umu i država, i narod i Crkva” (Isto, Mogila,9-VI-1979). ČOVJEK NE SMIJE RADOM BITI PONIŽAVAN! NE SMIJE RADOM IZGUBITI SOVJE DOSTOJANSTVO.

 

 

 

U Nazaretu, “Isus raste i živi kao jedan od nas, objavljuje nam da čovjekov život, njegov svakodnevni posao, ima BOŽJI SMISAO. Koliko god promatrali tu istinu, uvijek bi nas pomisao na trideset godina njegova prikrivena života trebale iznova zadiviti, ovih trideset godina koje su najveći dio njegova djelovanja među ljudima, svojom braćom. Godine u sjeni, a za nas jasne kao svjetlost sunca” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 14). Isus svojim primjerom govori svim ljudima koji rade i današnji kršćani bi se trebali posvećivati POSLOM BOGU. Posao, pretvoren u posvetno sredstvo prestaje biti prokletstvom, izvorom muka i strepnji, i pretvara se u blagoslov Božji koji preobražava i čovjeka i zemlju u kojoj živi. Stoga se za posao trebamo MOLITI I BRINUTI.

 

 

 

Više od toga, treba posao pretvoriti u molitvu. “Svakoga dana Gospodinu možemo prikazati toliko toga što pokuđavamo dobro učiniti: učenici i studenti mogu prikazati sate intezivnog učenja; majka učinkovitu brigu za svoju djecu, brak i sav trud kojim uljepšava svoj dom; liječnik, pored svoje profesionalne stručnosti, i ljubaznost u odnosu sa pacijentima; bolničari skrb za pacijente, kao da je svaki do njih sam Isus... Dok obavljamo svoj posao, često ćemo se Gospodinu obratiti kratkom molitvom za pomoć, zahvalom, željom da Boga proslavimo svojim radom,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-153).

 

 

 

Posao donosi pred nas uvijek određene poteškoće, a nekada i nevolje. To su prigode u kojima prihvaćamo križeve- probleme s kojima se susrećemo. Tako, ne samo što se poslom usavršavamo kao profesionalci koji mogu preko posla rasti u krijepostima, ne samo što posao može postati jedna lijepa molitva Bogu, već posao može postati mjesto susreta Boga i sina Božjeg- onoga koji je svoj križ prihvatio i ponio ga na svojim leđima. Posao donosi nama u susret često probleme- križeve. I kao što su problemi tu kako bi se rješavali, tako su i križevi pred nama kako bi se nosili.

 

 

 

Od toga ne treba bježati, jer upravo u tim situacijama “oštri” se naše kršćanstvo. Križ koji se javlja preko problema svakodnevice, je poput oštrila za olovke: NE MOŽETE NAOŠTRITI OLOVKU AKO OD NJE NEŠTO NE OTKINETE. Ne možete dobiti kršćanina koji nije poršao kroz oštrenje križa, na kojem je izgubio dio svog ega, a na sebe primio Kristovo obilježje- “Kristov Ja”.

 

 

 

Tako nas križ približava, preko posla i problema koji on donosi, onim Pavlovim riječima: “Ne živim više ja, nego živi Krist u meni”. To je moguće samo tako gdje u susretu s križem DOPUSTIMO MOGUĆNOST DA BUDEMO PONIŽENI. Pri tome se NEĆEMO OPIRATI, VEĆ PRIHVATITI NAMETNUTU SITUACIJU, i polako i strpljivo čekati da Gospodin PO NAŠIM NEMOĆIMA DJELUJE. Nekada će nas križ poučiti kako DJELOVATI NA VRIJEME BLAGOŠĆU, S PUNO LJUBAVI, OPRAŠTAJUĆI kako je to već Krist radio sa onima koji su ga razapeli.

 

 

 

Pogledate li malo Isusov život, shvatit ćete kako je sav njegov rad- onih trideset u radionici svetoga Josipa, i one tri u naviještanju- OKRUNJEN KRIŽEM. I upravo je taj križ otkrio Sina Božjeg svima. Na poseban način, KRIŽ postaje uzvišenom molitvom Sina: najpotresnija molitva Isusa bila je na Križu, onda kada je vikao Abba! Oče! Tatice! Krik sa križa pokazao je Sina. Upravo takav “krik”, takvu molitvu možemo unijeti u svoje svakodene poslove u kojima ćemo revno obavljati svoje dužnosti i živo računati u svemu na pomoć Oca.

 

 

 

Ps 139, 7-12b

 

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ!

 

Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: »Nek me barem tmine zakriju, i nek me noć umjesto svjetla okruži!« Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan.

 



 

Mt 23, 27-32

 

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.«

 

»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima te govorite: 'Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke.' Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi ubojica proroka. Dopunite samo mjeru otaca svojih!«