Jr 1, 17-19

 

U one dane: Dođe mi riječ Gospodnja: »Ti bedra svoja sad opaši, ustaj pa ćeš im govoriti sve što ti ja zapovjedim. Ne dršći pred njima da ne bih morao učiniti te uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al' te neće nadvladati jer ja sam s tobom da te izbavim.«

 

 

 

Ps 71, 1-6b.15ab.17

 

Usta će moja razglašavati pravednost tvoju.

 

Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim! U pravdi me svojoj spasi i izbavi, prikloni uho k meni i spasi me! Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja: jer ti si stijena i utvrda moja. Bože moj, istrgni me iz ruke zlotvora, iz šake silnika i tlačitelja. Jer ti si, o Gospodine, ufanje moje, Gospodine, uzdanje od moje mladosti! Na te se oslanjam od utrobe; i si mi zaštitnik od majčina krila: Usta će moja razglašavati pravednost tvoju, povazdan pomoć tvoju. Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje, i sve do sada naviještam čudesa tvoja.

 



 

Mk 6, 17-29

 

U ono vrijeme: Herod bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. Budući da je Ivan govorio Herodu: »Ne smiješ imati žene brata svojega!«, Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.

 

l dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: »Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!« I zakle joj se: »Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.« Ona iziđe pa će svojoj materi: »Što da zaištem?« A ona će: »Glavu Ivana Krstitelja!« I odmah žurno uđe kralju te zaište: »Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!«

 

Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika ne htjede je odbiti. Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu i uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.

 

 

 

Na blagdan smrti svetoga Ivana Krstitelja sjećamo se sveca koji jedini ima čast da mu se slave i ROĐENJE I SMRT. Svim se drugim svecima slavi samo SMRT- dan rođenja za nebo, ali se Ivanu slavi i jedno i drugo, jer, ne samo da je najveći rođen od žene kako veli sam Gospodin (Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana- Lk 7,28), nego je navjestitelj njegova ROĐENJA I SMRTI, koji će pred Gospodinom biti rođen da ga navijesti ljudima, i koji će pred Gospodinom biti pogubljen da oslika i Isusov kraj: “On je onaj o kome je pisano: Evo, šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom” (Lk 7,27).

 

 

 

Pažljivim čitanjem shvatit ćemo kako je Herod koji ga je pogubio, zapravo jako cijenio Ivana. Volio ga je slušati. Istovremeno je ostajao zbunjen: “znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.” Istovremeno se i bojao Ivana, jer je mnoštvo išlo za njim. Iz perspektive jednog političara, Ivan je bio potencijalna opasnost jer je mogao podići ljude protiv Heroda,

 

 

 

Unatoč tome, Herod ga je volio slušati. Ivan je govorio ISTINU O SVEMU, i upravo ta ISTINA u sebi nosi toliko LJEPOTE da joj nitko ne može odoljeti. Neki prionu uz nju, a neki ostanu samo na divljenju poput Heroda i često se zbunjeni pitaju, što im je raditi.

 

 

 

Herod nije prijanjao uz istinu, premda je shvaćao kako NE ŽIVI U ISTINI. On je živio u grijehu. Uzeo je k sebi ŽENU SVOGA BRATA FILIPA koji je još bio živ, i time je prekršio sve zakone Židova: “Zakon je nalagao da se brat oženi ženom svoga brata kada ovaj UMRE BEZ POTOMSTVA. Kod Herodijade je postojala kći, pa je ovaj Herodov brak nezakonit” (Teofilakt). Ivan je govorio ISTINU O HERODOVU BRAKU i ta je istina BOLJELA. Isitna je poput oštrice koplja i strijele koja se zabada u srce onoga koji živi GREŠNO, NE POŠTUJUĆI ISTINU. Ta BOL ISTINE, nekome je ozdravljujuća, a nekome, poput Heroda, je provocirajuća. Nitko nije imun na tu bol, ali ne reagiraju svi isto na bol istine. Neki ljudi u suočavanju s istinom- promijene svoj život, dok drugi potonu još dublje, jer istinu NE ŽELE PRIHVATITI.

 

 

 

Kada čovjek živi u BILO KOJEM GRIJEHU, i NE PRIHVAĆA ISTINU O SEBI- istinu kako je grešan i nesavršen; događa mu se da tone sve dublje i dublje, prijanjajući uz grijeh, a ne uz isitnu. Tako, grijeh ga potiče da stvara LAŽNU SLIKU O SEBI. Događa se da SVI VIDE ISPRAVNO NEČIJE STANJE, OSIM ONOGA KOJI ŽIVI KAKO NE TREBA. No, takvi ljudi uporno ne odustaju od svog prijanjanja uz grijeh LAŽUĆI SEBE O SVOM STANJU.

 

 

 

Tako, debela čovjeka koji misli kako je uredan boli kada mu netko da do znanja da je pretio. Pijancu smeta govor o njegovu alkoholizmu i umjerenosti, jer drži za sebe da umjereno pije. Razvratniku koji odbaci svoju ženu i živi s tuđim ženama smeta govor o preljubu, jer on inzistirana tome da je njegovo stanje ljubav, a ne preljub. Pohlepna čovjeka smeta darežljivost jer sam nije darežljiv i ne cijeni davanje, već samo uzima. Često ovakvi ljudi svoje pohlepe pokrivaju govorom o profesionalnošću, pa pričaju kako treba raditi stručno i stalno, a govore to jer im posao služi da zadovolje vlastite pohlepe. Psovačima smeta lijep govor. Oni više cijene prostote. Svjesni su svoje nemogućnosti da promijene govor, pa im ljepota izražavanja smeta dok je grubost poželjna. Mladi koji žive “kako žive” prije braka, ne vole slušati o predbračnoj čistoći. To njima smeta, jer žive grešno. ISTINA PROBADA RAVNO U SRCE NJIHOVA GRIJEHA. Stoga svaku priču o čistoći oni svode na obrazac po kojem je to nazadno, konzervativno, to je nešto iz 15. stoljeća,... To su tako plitka objašnjenja i toliko izlizana opravdavanja da bismo početak svakog ovakvog govora mogli nastaviti, jer svi, ali baš svi pričaju iste gluposti. O kada bi barem izmislili nešto bolje i znaimljivije pa da imamo o čemu pričati kada opravdavaju svoj grijeh po pitanju predbračne čistoće!

 

 

 

Čovjek koji NE PRIHVAĆA ISTINU O SVOJOJ GREŠNOSTI otvara sebi put u propast, jer u svakom čovjeku postoji nešto što nazivamo INKLINACIJE ILI NAGNUĆA. Riječ je dobro prevedena na hrvatski jezik: NAGNUĆA. Kada govorimo o nagnućima, onda govorimo o SKLONOSTI ČOVJEKA DA NEKE STVARI PONAVLJA PO NAVICI. Takav čovjek je poput nekoga tko je NAGNUT NAD NEČIM I SAM OD SEBE PADA. Tako i djelovanje po NAGNUĆU odvija se, na neki način SAMO DO SEBE. Nema u čovjeku nekog posebnog mehanizma koji bi nagnuće zaustavljao. Zapravo, nagnuće prema nečem i služi tome da ČOVJEK STEKNE NAVIKE O KOJIMA NEĆE VODITI RAČUNA, VEĆ ĆE OBAVLJATI NEKE POSLOVE JER JE NAVIKAO, JER JE TO VEĆ “U NJEMU”. Kada djecu odgajate, NAVIKAVATE IH NA NEKE STVARI: na higijenu, na red u odijevanju i u kući, na radne navike,... Činite to kako bi VAŠA DJECA NAGINJALA PREMA DOBRIM STVARIMA U ŽIVOTU I RADILA IH BEZ POSEBNIH OTPORA U SEBI. Baš kao i čovjek koji PADA- ON NEMA OTPORA U SEBI PREMA PADU. Tako je i sa nagnućima- kada usvoji neka nagnuća, ČOVJEK RADI BEZ OTPORA U SEBI.

 

 

 

Problem nastaje kada se u čovjeku stvore NAGNUĆA PREMA LOŠIM STVARIMA, PREMA ZLU, PREMA GRIJEHU. Što se onda događa? Vidimo primjerice Heroda. On ima NAGNUĆE ili SKLONOST PREMA ŽENAMA. U normalnim okolnostima to je zdravo i ispravno za jednog muškarca. No, kada je MUŠKARAC OŽENJEN, ta je sklonost nezdrava, jer bi takav trebao gajiti jednu sklonost samo prema svojoj ženi, a zanemarivati ostale.

 

 

 

Herod nije mogao obuzdati svoje nagnuće, sklonost prema tuđim ženama. Ivan ga je upozoravao na to, i istina o tome je boljela Heroda koji NIJE IMAO SNAGE U SEBI DA PROMIJENI SVOJE STANJE. Zapravo, NIJE GA NI ŽELIO PROMIJENITI. Toliko je bilo jako pristajanje uz grijeh da je u njemu nestala svaka želja za promjenom.

 

 

 

To vidimo po njegovu postupanju kada je obećao Salomi dati sve što poželi. On je obećao učiniti sve, a ona je po majci zatražila glavu Ivana Krstitelja. “Njegovo nagnuće pohoti učinilo je da stavi ruku na onoga koji je bio pravedan i svet. Vidimo kako JEDAN GRIJEH može biti UZROKOM DRUGOGA- VEĆEG; prema onom što čitamo u Knjizi Otkrivenja: “Okaljan neka se i dalje kalja!” (Otkr, 22,11).” Grijeh dakle rađa većim grijehom ako se ne prizna i prihvati istina o svojoj grešnosti. U takvu stanju čovjek je spreman OPRAVDATI BILO KAKAV ZLOČIN I ZAGOVARATI BILO KOJE ZLO PRIKAZUJUĆI GA DOBRIM ILI TRAŽEĆI NEKI VEĆI RAZLOG ZBOG KOJEG JE ZLO TREBALO UČINITI. “Obećanje nije isprIka za ubojstvo” (Sveti Beda Časni, in Marcum, 2,25).

 

 

 

Ljudi poput Heroda NISU U STANU UPRAVLJATI SVOJIM ŽIVOTIMA. Unatoč tome što oni misle drugačije, grijeh upravlja njima. Oni se ne mogu oprijeti svojoj pohoti, proždrljivosti, pohlepi, častohleplju,... Tome naginju – i padaju. “Herod nije bio svoj gospodar, i djelovao je prema nagnućima, pa je tako obećao i ubio nedužna čovjeka” (Teofilakt).

 

 

 

Ivan Krstitelj nam je primjer kako ZA ISTINU VRIJEDI UMRIJETI. Netko će kazati kako to nije istina, jer Herod nije promijenio svoje navike i svoje stanje. Ivan Krstitelj nije umro za isitnu kako bi Herod promijenio svoje stanje. To bi možda došlo kao nešto sekundarno, ako bi to Herod htio. Ivan je UMRO ZA ISTINU KAKO BI U NJEMU VIDJELI ONOGA KOJI IMA DOĆI POSLIJE NJEGA. Ivan je, umirući za isitnu umro za Isusa koji je za sebe rekao: “Ja sam Put, ISTINA i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6).

 

 

 

Razmišljajući o ISTINI, bez obzira radi li se o nekom pojmu, ili se radi o istini o nekom događaju ili osobi, razmišljamo o NEČEMU ČEMU SE NEMA ŠTO DODATI NITI ODUZETI. Razmišljamo o NEČEM SAVRŠENOM! Tako sva ISTINA U SVIJETU NOSI SAVRŠENSTVO U SEBI, A TO JE SLIKA SAVRŠENSTVA BOGA, koji je jedini savršen, kojem se nema što dodati ili oduzeti. Svi mi, svi naši životi se mogu poboljšati. Svi bi bili bolji bez grešaka, grijeha ili zla koje počinismo. Stoga, čovjek teži vlastitom usavršavanju POKUŠAVAJUĆI PRONAĆI ISTINU NAJPRIJE O SEBI- O TOME ŠTO JE UISTINU DOBRO ZA NJEGA- O TOME ŠTO ĆE GA UISTINU USAVRŠITI. U tom usavršavanju leži korijen SVETOSTI- leži korijen STALNE ČEŽNJE ČOVJEKA ZA SVOJIM BOGOM STVORITELJEM.

 

 

 

POŠTIVATI I PRIHVATITI ISTINU O SEBI, ma kako god ona bila teška za mene, izraz je ISTINOLJUBIVOSTI- a onaj koji LJUBI ISTINU, ljubi i Onoga čiju sliku donosi istina na ovom svijetu. Čovjek koji traži i poštuje istinu o sebi, o stanju svoje duše- traži Boga! I nalazi ga u onoj mjeri u kojoj zna prihvatiti istinu o svom stanju, i u mejri u kojoj traži načina da se USAVRŠI KAO ČOVJEK, DA UNAPRIJEDI SVOJ ŽIVOT I USKLADI GA SA ISTINOM.

 

 

 

Ivan je bio ISTINOLJUBIV. I LJUBEĆI ISTINU I NE ODUSTAJUĆI OD NJE, POKAZAO JE DA MU JE STALO DO BOGA U KOJEM JE SVA ISTINA. Sveti Augustin to komentira ovako: “O Isitno! Ti se nalaziš u svemu i u svima koji te traže i svakome se javljaš u pravo vrijeme premda te traže drugačije. Ti, jasno odgovaraš, ali ne čuju svi tebe. Svi te traže po onom što oni žele za sebe. Pametan sluga tvoj je onaj koji te sluša ne samo u onom što on želi, već te sluša u onom što ti želiš da on čuje” (Sveti Augustin, Ispovijedi).

 

 

 

Istina muči samo one koji je ne prihvaćaju, koji imaju grižnju savjesti zbog svojih grijeha, ali se ne žele odvratiti od svoga zla puta. Nakon početne boli koju osjete jer ih istina “pogađa u srce”, nastupa STRAH ako ne žele prihvatiti istinu. Herodijada se BOJALA IVANA- bojača se ISTINE koju je on govorio. Stoga je učinila sve da ga ubije. Kaže sveti Toma Akvinski kako laž “čovjeka čini najsličnijim đavlu” (Sveti Toma Akvinski, o zapovijedima, l- 280). Sjetimo se kako Crkva đavla naziva OCEM LAŽI, jer do svojih ciljeva uvijek pokušava doći preko LAŽI KOJOM PRIKRIVA ISTINU.

 

 

 

Ivan Krstitelj do kraja je ustrajao na ISTINI i za to je platio glavom. “Ne boj se istine, iako te možda dovede do smrti” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Put, 34). Od nas se zapravo traži da USTRAJAVAMO NA ISTINI, da do karja inzistiramo na onom što je istina pa što koštalo da koštalo. Nije riječ ovdje o SPOZNAJI ISTINE, jer kada se istina spozna- što onda? Neki ljudi koji lažu ZNAJU ŠTO JE ISTINA u svakom trenutku. Unatoč spoznaji i dalje lažu. Ovdje je riječ o LJUBAVI PREMA ISTINI Ili istinoljubivosti. Onaj koji LJUBI ISTINU, ljubi ono što ne može umrijeti. Ljubeći neumrlo- ljube Neumrlog- ljube Boga od koga sva istina dolazi. Ostati vjeran istini stvar je ljubavi prema Bogu i svjedočanstva. Nekada takav stav od nas zahtijeva velike žrtve. Zahtijeva da nam okaljaju dobar glas, da nas izruguju. Čak i da nas fizički ugroze radi istine. To najbolje vidite kod kriminalaca. Svi primjerice znamo tko se bavi kriminalom (čak i policija to zna i ne poduzima ništa). Pokušajte samo javno kazati kako netko stječe imanje na kriminalan način (nije bitno u kojem obliku), reakcija će biti ista: IZ STRAHA ZA SVOJE BOGATSTVO UČINIT ĆE SVE DA PRIKAŽU KAKO TO NIJE ISTINA. Možda će vas tužiti za klevetu premda govorite istinu, možda će ružno govoriti o vama ono što nije istina, čak će vam i fizički zaprijetiti smatraju li da ste im smetnja. Ponijet će se poput Heroda i Herodijade: iz straha će vas nastojat ušutkati.

 

 

 

Čovjek koji traži istinu o svemu u svom životu, polako preko istine krši svoj put prema Bogu. Takav sigurno stiže do Boga. Uz jedan uvjet: da se ISPRAVLJA KADA SAM POGRIJEŠI i da drugome ne nameće ništa premda je u pravu! Nije dovoljno znati i tražiti istinu; potrebno je svoj život istinom oblikovati. Pa ako je istina da u nečem griješiš, dopusti da ta istina postane tvoja stvarnost, i da je preobraziš u nešto savršenije- PROMIJENI SE- to ti istina govori!

 

 

 

Druga je stvar kod istinoljubivosti i traženju Boga preko istine, da se NE LAŽE. “Navikni se NIKADA NE LAGATI, niti radi isprike, niti iz kojeg drugog razloga, kako bi stalno imao pred očima kako je naš Bog, zapravo Bog istine. Rekenš li štogod lažna, greškom, ispravi to ne čekajući da drugi shvati grešku; ispravi isprikom ili na neki način popravi štetu. Učini to jer jedna istinska isprika donosi sobom milost i snagu oprostiti ono što je laž naštetila drugome” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožan život, III,30).