Sir 3, 17-18.20.28-29

 

Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina. Iako je velika moć u Gospodina, on prima počast poniznih. Nema lijeka bolesti oholnikâ, jer se opačina u njima ukorijenila. Srce razborita čovjeka razmišlja o izrekama, i pažljivo uho želja je mudračeva.

 

 

 

Ps 68, 4-5ac.6-7ab.10-11

 

U dobroti, Bože, ti si pripravio dom siromahu.

 

Pravedni neka se raduju, neka klikću pred Bogom, neka kliču od radosti. Pjevajte Bogu, slavite mu ime! Ime mu je Gospodin! Otac sirotâ, branitelj udovicâ, Bog je u svom svetom prebivalištu. Napuštene Bog će okućiti, sužnje izvesti na sretnu slobodu. Dažd obilan pustio si, Bože, na baštinu svoju, okrijepio je umornu. Stado se tvoje nastani u njoj, u dobroti, Bože, ti je pripravi siromahu.

 



 

Hebr 12, 18-19.22-24a

 

Braćo: Niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječî. – Koji su je slušali, zamoliše da im se više ne govori. – Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i posredniku novog Saveza – Isusu.

 

 

 

Lk 14, 1.7-14

 

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

 

A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

 

 

 

UVOD

 

U slici GOZBE o kojoj danas govori Evanđelje, nalazimo sve one životne situacije u KOJIMA ČASTIMO LJUDE. Ne mislimo pri tom na čašćenje hranom, već DUHOVNIM DOBRIMA. Prije svega, naš život mora biti poput gozbe na kojoj će se ljudi nahraniti svime što dušom “možemo ponuditi drugima: poštovanje, radost, optimizam, druženje, pažnja,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-80). Ono što je zanimljivo iz kršćanske perspektive, jest da ova gozba obiluje darovima samo u onoj duši koja je U SEBI SIROMAŠNA, i koju rijetko vidimo istaknutu među onima koji se hvastaju i zauzimaju uvijek čelna mjesta u svemu. “Koliko se god jedno srce ponizuje, toliko se više uzvisuje prema savršenosti” (Sveti Augustin, Govor o poniznosti i strahu Božjem). Isus obrće stvari i NA PRVO MJESTO STAVLJA ONE KOJE LJUDI ODMIČU U STRANU I KOJI SE NIKADA NE GURAJU U PRVI PLAN: “svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.

 

 

 

SAVRŠENSTVO JEDNOSTAVNOSTI

 

PONIZNOST ZAHTIJEVA JEDNOSTAVNOST U SVEMU. Ponizna duša NEMA ZAHTJEVA PREMA SEBI- ona za sebe ništa ne traži, i NE KOMPLICIRA ŽIVOT NI SEBI NI LJUDIMA. U sebi je ta duša SIROMAŠNA- JEDNOSTAVNA.

 

 

 

Ta jednostavnost je jedna oblik “ISPRAŽNJENOSTI OD SEBE” u kojoj čovjek zna kako na ovom svijetu NE POSTOJI NI JEDNA JEDINA STVAR KOJA JE NUŽNA. Bez svega i bez svakoga je moguće. Stoga se ove duše karakteriziraju PLEMENITOM JEDNOSTAVNOŠĆU, a ta jednostvanost zapravo je pravo nutarnje bogatstvo koje čovjeka USAVRŠAVA ČINEĆI GA SLIČNIM BOGU. Bog nije takav da KOMPLICIRA ŽIVOT LJUDIMA, već Bog traži JEDNOSTAVNA I DOBRA RJEŠENJA ZA SVAKOGA, a takva rješenja nisu uvijek moguća odmah i traže vremena i strpljenja.

 

 

 

Ponizni, oni koji se ponizuju, uvećavaju u sebi sličnost s Bogom; a oholice, jedanko kao i oni koji se pale brzo, propadaju, imitirajući tako palog anđela” (Sveti Grgur Veliki, Pastoralna pravila, 3,18). Jednostavnost koja ne traži ništa za sebe, a drugome nudi sve i nastoji bez problema dohvaćati stvari, dovodi nas polako do LJUBAVI U DUŠI KOJA JE PONIZNA i koja time postaje SLIČNA BOGU.

 

 

 

Ponizne ljude karakterizira prije svega LJUBAV koju nose u srcu i DARUJU JE RADOSNO NE TRAŽEĆI NIŠTA ZA SEBE. PONIZNI, prije svega NE ŽELE IMATI NIKAKVIH ZASLUGA, jer tako jednostavna duša zna da je na njihovu mjestu mogao biti bilo tko i možda istu stvar napraviit i bolje. Stoga se NE HVASTAJU I NE TRAŽE ZASLUGE, već ZAHVALJUJU BOGU NA SVEMU.

 

 

 

U neugodnim situacijama shvaćaju kako im pomažu: to su ZADNJA MJESTA U OVOM ŽIVOTU U KOJIMA SE ČOVJEK MORA BORITI U SVOJIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA SA PROBLEMIMA, I NEMA KADA UŽIVATI U BLAGODATIMA ŽIVOTA, U BLAGODATIMA PRVIH MJESTA LJUDI KOJI BIVAJU ČAŠĆENI NA RAZNE NAČINE U ŽIVOTU I KOJE PROBLEMI DRUGIH NE POGAĐAJU. “Dogodi li ti se neka neugodnost, blagoslovi Gospodina, koji nam daje sve na najbolji način (…) traži od Njega da ti dadne snage da iz tih neugodnosti izađeš bogatiiji u duši. Na križevima ne traži vanjskih utjeha, osobito ako shvatiš da je Bog taj koji traži tvoje poniženje kako bi slomio tvoj ponos i tvoju uznositost” (Lav XIII, O poniznosti, 23).

 

 

 

ISTINA

 

Poniznost nas odgaja za Boga na poseban način. Ona nas najbrže dovodi do ISTINE O SEBI SAMIMA. Već smo kazali kako JEDNOSTAVNE DUŠE shvaćaju kako svijet može bez njih. Do toga je moguće doći samo ako je čovjek ponizan, jer ga poniznost otvara ISTINI O SVOJOJ “nepotrebnosti” u ovom svijetu. Tada čovjek shvaća lako dvije stvari: KAKO SAM NEMA ZASLUGA ZA NIŠTA ŠTO RADI (jer sve funkcionira bez njega); te KAKO TREBA ZAHVALITI BOGU ŠTO UOPĆE POSTOJI, jer Onaj koji nas je stavio u sviejt koji može bez nas, učinio je to iz jednog jedinog razloga- JER NEIZMJERNO VOLI ČOVJEKA KOJEG JE STVORIO. I voli SVAKOG ČOVJEKA. “Poniznost se ne bi toliko trebala zadržavati na riječima koliko u umu; u našoj nutrini trabmo zadržati uvjerenje kako smo NIŠTA I KAKO NIŠTA NE VRIJEDIMO” (Sveti Jeronim, Komentar na Poslanicu Efežanima, 4). Shvaćajući vlastitu BEZVRIJEDNOST, lako možemo razumjeti i VELIČINU LJUBAVI BOGA KOJI NAS JE STVORIO.

 

 

 

U tom smislu, susret s Bogom je gozba na kojoj će Bogu približiti oni koji SJEDE NA ZADNJIM SJEDALICAMA SHVAĆAJUĆI SVOJU BEZVRIJEDNOST, RAZUMIJUĆI KAKO SVE MOŽE BEZ NJIH (pa i ta nebeska gozba). U tom smislu, SHVATITE KAKO JE SVAKI SAKRAMENT NEZASLUŽENI DAR OD BOGA, kako doći na Pričest nije nešto što mi ZASLUŽUJEMO, VEĆ NEŠTO ŠTO NAM SE DARUJE.

 

 

 

ODGOVORNOST: PRIHVATITI PORAZE; LAŽNA PONIZNOST

 

Na žalost, među kršćanima se može pronaći jedan oblik lažne poniznosti. Krivo shvaćena poniznost pretpostavlja ODBIJANJE POČASTI, a zapravo se najčešće očituje ODBIJANJEM ODGOVORNOSTI. Nije rijetkost da ljudi iz navodne poniznosti ODBIJU NEKO MJESTO ŠEFA ili neki bolji položaj u društvu. No, kada odbiju KOMENTIRAJU RAD DRUGOGA (kako su to i prije radili), pokazujući time kako NISU ODBILI POČASTI VEĆ ODGOVORNOST. Naime, njihov govor odaje ljude koji SE UZVISUJU NAD DRUGIMA. Stoga ovakvo postupanje otvara pitanje ODGOVORNOSTI KRŠĆANINA ZA DANAŠNJE DRUŠTVO.

 

 

 

Lažna poniznost SKRIVA ČOVJEKOVE PRAVE NAMJERE, MISLI. Nije tu riječ da netko U TIŠINI SVOJIM OBVEZA ŽELI MIRNO I ČESTITO OBAVLJATI ŠTO MORA. Nije tu riječ da netko ne želi da ga hvale zbog zasluga. Riječ je o tome da se iza lažne poniznosti krijeu ljudi koji NE MOGU PODNIJETI PORAZE I KOJI ZBOG TOGA RADIJE BIRAJU UDOBNOSTI SVOJIH JADNIH ŽIVOTA. Lažna poniznost ne poštuje istinu o čovjeku i njegovim stvarnim željama i nagnućima.

 

 

 

O takvima govori sveta Tereza: “Neka se okani nekih bojažljivosti koje imaju stanovite osobe pa zato misle da su ponizne. Da, jer nije poniznost u tome da ne primite neku milsot ukoliko vam je kralj iskaže, već je u tome, da JE PRIMITE I SHVATITE U KAKVOM VAM PREOBILJU DOLAZI I DA SE TOME RADUJETE. Zgodne li poniznosti da ja imama Vladara neba i zemlje u mojoj kući, koji dolazi u nju da mi ukaže milsot i da se raduje sa mnom, a da Mu iz poniznosti ne htjednem ni odgovarati, niti biti s Njime, ni uzeti ono što mi daje, već Ga ostavljam samoga, te da mi još govori i moli me da Ga prosim da iz poniznosti ostanem siromašna i čak Ga pustim da otiđe, videći da se ne uspijevam odlučiti. Ne skrbite se kćeri za takve poniznosti(...)” (Sveta Tereza Avilska, Put savršenstva, 28,3)

 

 

 

BITI PONIŽEN: IMATI HRABROST I MUDROST ZABORAVITI NA SEBE

 

Jedna od stvari zbog koje ljudi odbijaju odgovornost i bježe u lažnu poniznost jest STRAH OD PONIŽENJA. Upravo na tom mjestu, iskustvo svetaca govori drugačije: “NISI PONIZAN KADA SE TI SAM PONIŽAVAŠ ILI SNIŽAVAŠ, VEĆ KADA TE DRUGI PONIŽAVAJU I TO DONOSIŠ KRISTU” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, br. 594). Lažno ponizan čovjek STVARA PRIVID PONIZNOSTI po kojoj naglašava svoje slabosti kako bi IZBJEGAO MOGUĆNOST DA BUDE PONIŽEN. “Ne mariti za jelom i pićem, za urednom posteljom, mnogima zapravo ne predstavlja velik problem. Ali, izdržati neku uvredu, trpjeti štetu ili jednu riječ koja te muči, to već nije posao za mnoge, već samo za neke- malobrojne” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija 3, o svećeništvu).

 

 

 

Prihvatiti mogućnost da nam se dogodi poniženje kada dobijamo bolji posao i veću odgovornost, zarpavo traži HRABRU OSOBU KOJA SE POUZDAJE U BOŽJU PROVIDNOST, A NE U SEBE. Dakako, ovo podrazumijeva RADITI SVE ŠTO SE MOŽE S LJUDSKE STRANE, ALI I PRIHVATITI MOGUĆNOST NEUSPJEHA, NEUGODNOSTI, RUŽNIH TRENUTAKA koji će se predati Bogu u ruke. Jer Bog traži upravo takve koji znaju da SAMI NE MOGU SVE, i da Bog od njih traži da se IZLOŽE ZA NJEGA.

 

 

 

Malo je zapravo onih koji su toliko MUDRI DA U NEUGODNOSTIMA ZNAJU VIDJETI BOŽJU VOLJU I ZABORAVITI NA SEBE; ne tražiti ništa za sebe: “Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.U ovom čašćenju koje vidimo kao DARIVANJE VLASTITIH DOBARA DRUGIMA, NE TREBAMO TRAŽITI NIKAKVU PLAĆU ZA SEBE! Ona dolazi Boga, jer ponizan ne dobiva od ljudi ništa. On ništa NE TRAŽI, što je u suprotnosti od onoga da NE PRIHVAĆA KADA MU SE NEŠTO NUDI. Upravo je to točka u kojoj se lako razliku ponizan od lažno poniznog: PONIZAN NE IZBJEGAVA MOGUĆE NEUGODNOSTI KOJE DOLAZE SA ODGOVORNIJIM SITUACIJAMA U ŽIVOTU; LAŽNO PONIZAN ČOVJEK IZBJEGAVAJUĆI NAVODNE POČASTI, ŽELI ZAPRAVO IZBJEĆI MOGUĆNOST DA BUDE PONIŽEN. Lišava tako sebe prigode da se približi Bogu.