Lk 4, 16-30

 

U ono vrijeme: Dođe Isus u Nazaret, gdje bijaše othranjen. Uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pružiše mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:

 

Duh Gospodnji na meni je

 

jer me pomaza!

 

On me posla

 

blagovjesnikom biti siromasima,

 

proglasiti sužnjima oslobođenje,

 

vid slijepima,

 

na slobodu pustiti potlačene,

 

proglasiti godinu milosti Gospodnje.

 

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

 

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

 

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

 

 

 

Današnjim evenađeljem kao da se naviješta sve ono što će Isus napraviitu svom javnom djelovanju. Sve se događa u sinagogi u dan subotnji koji je za židove bio dan odmora I molitve. Sakupljali su se u sinagogi kako bi se poučavali o Svetom Pismu. U sinagogi je sve počinjalo recitiranjem molitve “Čuj Izraele” (Shema), sažetkom Božjih zapovijedi I sa 18 blagoslova. Potom se čitao odlomak iz Knjige Zakona, te još jedan iz Proroka.

 

 

 

Nakon toga bi predsjedatelj pozvao nekoga od prisutnih kako bi pročitao nešto od toga I uputio popratnu riječ prisutnima vezano uz pročitano. Ponekad bi se netko dragovoljno javio kako bi tu dužnost ispunio. Nešto se slično dogodilo I sada. ISUS JE TRAŽIO PRIGODU ZA POUČITI NAROD, a na isti su način to činili I Apostoli nakon Duhova. Počeli su propovijedanje u sinagogama, odakle su naprasno istjerani. Konačno, skup u sinagogi bi završavao svećeničkim blagoslovom kojeg je izgovarao neki svećenik ili predsjedatelj, a svi bi odgovarali AMEN.

 

 

 

Isusu su pružili odlomak iz proroka Izaije koji je bio MESIJANSKI: “Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza! On me posla (...)” Nakon što je pojasnio kako se ove riječi odnose izravno na njega (“Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.”) svi su ostali zatečeni. Malo potom su mu “povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.” Za ovu scenu, svrti Ivan Pavao II veli kako su Gospodinove riječi njegova “prva mesijanska izjava, koju slijede djela I riječi poznat eiz evanđelja, po kojima Krist uprisutnjuje Oca među ljudima” (Dives in misericordia, br.3). Kako veli da se na njemu ove riječi proroka Izaije ispunjavaju, Isus poučava kako je on I RIJEČ I DONOSITELJ RIJEČI: On je onaj o kojem svi proroci pišu, kojeg naviještaju, ali je istovremeno onaj kojeg oni “izgovaraju” u svojim proroštvima. On je MESIJA kojeg svi iščekuju, on je POMAZANIK kojei je pomazan Duhom Svetim. “Krista nisu ljudi pomazali, niti se njegovo pomazanje činilo s uljem, ili nečim što je ulje mijenjalo, već ga je pomazao Otac nebeski, koji je to učinio da bi Isus bio Spasitelj svijeta, a njegovo pomazanje bio je sam Duh Sveti” (Sveti Ćiril Jeruzalemski, Catechesis, 21,2).

 

 

 

Njegov je dolazak na svijet zapravo GODINA MILOSTI, jer On sam je donositelj mislodti Božje među ljude.U židova je bio običaj proglasiti godinu milsoti svako pedeset godina kako bi se narod podsjetilo na otkuiteljsko I osloboditeljsko Božje djelo. Sada to isto proglašava Gospodin, jer je došao OSLOBODITI SVOJ NAROD I OTKUPITI GA IZ ROPSTVA GRIJEHA. Njegovim dolaskom počinje VRIJEME MILOSTI.

 

 

 

MILOST je druga riječ za LJUBAV koju izražavamo ljudima na stotine načina, a najsuptilniji I najljepši je MILOSRĐE. Ta riječ u sebi podrazumijeva više značenja. Jedno od njih je SUOSJEĆANJE I SMILOVANJE. Tako se MILOSRĐE BOŽJE osobito izražava u susrtetu s ljudskom PATNJOM, “s onima gdje se očituje ljudska krhkost, kako fizička, tako I moralna. Na taj način milosrđe otkriva TRAJNI STAV BOGA OCA prema nama, koji je SAMA LJUBAV I KOJI JE BOGAT MILOSRĐEM” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-192).

 

 

 

Gospodin je poslan na svijet kako bi nas oslobodio ropstva grijeha, a cijenu otkupa iz ropstva platio je On sam- svojom smrću na križu. Učinio je to iz milosrdne ljubavi prema nama. Smilovao nam se vidjevši kako sami ne možemo izaći iz tog robovanja. Stoga se suosjećajno solidarizirao sa nama pustivši da ga GRIJEH LJUDI UBIJE- ne kao roba, već potpuno pravedna kao Sina koji u slobodi daje svoj život za nas. To njegovo smilovanje, to milosrđe pokazuje I nama put kojim moramo ići kroz život.

 

 

 

Nama je slijediti put dijeljenja milosrđa poput Isusa. Živimo naime u vremenu koje DEHUMANIZIRA ČOVJEKA, u kojem se PRAVEDNOST ISTIČE KAO TEMELJNA VRIJEDNOST DRUŠTVA, ali ta “PRAVEDNOST BEZ MILOSRĐA” čini velike nepravde mnogima. Tako je bilo I u Isusovo vrijeme: Zakon je počeo uništavati čovjeka jer se primjenjivao kriterijem “pravednosti bez milosrđa”. “Pravednost je osnovna krijepost, ali ona sama nije dovoljna, potrebno je još I milosrđe. Koliko god da se poboljšaju radni I socijalni zakoni, uvijek će biti potrebna toplina srca, ljudskog, bratskog I prijateljskog, koja dopire tamo gdje zakon ne može” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-192), jer “kršćanska ljubav prema bližnjemu ne ograničava se na to da se potrebitog pomogne u materijlnoj nevolji; ona ima za cijlj prije svega da svakog pojedinca POŠTUJE I RAZUMIJE NA OSNOVI NJEGOVA DOSTOJANSTVA kao čovjeka I djeteta Stvoriteljeva” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 72).

 

 

 

Isusovo se MILOSRĐE NAJPRIJE OČITOVALO (a I dan danas se očituje u brojnim ispovijedima) OPRAŠTANJEM GRIJEHA. Naime, Gospodin POŠTUJE I RAZUMIJE SVAKOG OD NAS, pa svakom koji se uputi Njemu sa srcem raskajanim zbog vlastitih grijeha, OPRAŠTA MILOSRDONM LJUBAVLJU. MILOSRĐE se tako očituje I PRAŠTANJEM koje ne ide ako nema u nama suosjećanja, razumijevanja I poštivanja bližnjih. Kako bi nas otkupio iz ropstva grijeha, Gospodin je morao prijeći preko svakog grijeha, svkaog čovjeka u povijesti. Ne samo preko grijeha onih koji su ga optužili nevina, pljuvali, tukli, razapeli, već preko svih grijeha svijeta. Za takvo što morate, NE SAMO IMATI LJUBAV- MORATE BITI LJUBAV!

 

 

 

MILOSRĐE nas potiče da PRAŠTAMO I to brzo- odmah- svakome, čak I onome koji ne pokazuje kajanje ili odbija bilo kakvo praštanje I pomirenje. LJUBAV nas pri tom čini da OPRAVDAVAMO ili da TRAŽIMO RAZLOGE PRAŠTANJA kako U SVOJOJ DUŠI NE BI IMALI MRŽNJE I NIKOGA NE BI OSJEĆALI NEPRIJATELJEM. Tako se valja truditi VOLJETI BLIŽNJE ne zbog pravednosti, ili zato jer to zaslužuju, već stoga JER SU NAM BLIŽNJI. Preko LJUBAVI ČOVJEKA UČINIMO BLISKIM SEBI- A MRŽNJOM, OKRIVLJAVANJEM GA UDALJIMO OD SEBE. Ovo komenira G. Chevrot (Las Bienaventuranzas, Rialp, Madrid 1981, str.170) govoreći kako Gospodina jedino zanima je li neka osoba nesretna I pati li unatoč grijesima I ludostima koje počini. Na meni I tebi je potruditi “se da ga zaštitiš od njegovih loših strasti, ali u trenutku patnje budi milosrdan. Voljet ćeš svoje blićnje ne zato jer zaslužuju, nego zato što su tvoji bližnji.

 

 

 

Ovo valja primjeniti na sve aspekte nečijeg života. Trebamo na ljude gledati POZITIVNO- kao na Božju kreaciju koja je uvijek DOBRA. Sveti Bernard (Izlaganje o Pjesmi nad pjesmama, 40) savjetuje o tome: “Ako vidite nešto loše, ne sudite odmah bližnjeg, nega ga radije u sebi OPRAVDAVAJTE. Opravdajte namjeru ako ne možete samo djelo. Pomislite kako je to napravio iz neznanja, iznenađenja ili nevolje. Ako je stvar tako jasna da se opravdanje ne može smisliti, opet vjerujte I recite u sebi: NAPAST JE VJEROJATNO BILA PREVELIKA.

 

 

 

Pokušajte ovo primjeniti na sebe. Kada pogriješimo, I svjesni smo svoje pogreške, kada žalimo zbog nje- ne želi li svaki od nas da mu se oprosti, da ga se razumije, da se ima suosjećanja zbog okolnosti koje su dovele do toga da se sagriješi? Ne želi li svak malo sažaljenja preko kojeg će dobiti poštivanje koje svaki čovjek zavrijeđuje? Kako god to želimo za sebe, tako bismotrebali željeti I drugima! Za kršćane ne vrijedi ona izreka nekog koga nazivaju herojem koji je pred sudom ili streljačkim vodom navodno kazao kako milosti ne traži, niti bi je svojim tužiteljima dao. MI TREBAMO STALNO TRAŽITI I DAVATI MILOST ZA SEBE I ZA DRUGE; stalno se trebamo upinjati da proniknemo razloge tuđih grešaka I da ih prihvaćamo suosjećajno, bez optuživanja.