Lk 4, 38-44

 

U ono vrijeme: Usta Isus iz sinagoge i uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im.

 

O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.

 

Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.

 

 

 

U današnjem evanđelju naglašava se učinkovitost molitve Isusu i njegov milosrdni stav prema moliteljima. “Kada su molili Spasitelja, on je odmah liječio bolesne, dajući na znanje kako prihvaća sve naše molite upravljene protiv naših sklonosti prema grijehu” (Sveti Jeronim, Caena Aurea). Gospodin odmah liječi i pomaže onima koji mole tako da se njihovi životi udalje od grešna ponašanja. I u današenjem evanđelju, Gospodin je “na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih”- tako sluša svaku pojedinu molitvu i uslišava je odmah ako je za nas dobra i odvlaći nas od svojih grijeha.

 

 

 

Ovo samo pokazuje kako smo i koliko važni Gospodinu. Svaki od nas ima svoje ime i prezime, svoju osobnost, i svaki je od nas iznimno vrijedan Bogu. MI NISMO DIO NEKE BEZLIČNE MASE; svaki od nas je originalno stvorenje Božje, i svaki od nas je jednako tako POSEBNO LJUBLJEN OD BOGA.

 

 

 

Bog ljubi svakog od nas na poseban način. Baš kao što majka brojne djece ljubi svu svoju djecu, ali ih ne može sve ljubiti na jednak način, tako i Bog ljubi svakog nas i čini to jednom posebnom ljubavlju prilagođenoj svakom od nas. Kada bi bili voljeni na isti način, netko bi se osjećao zakinut. U tom smislu, LJUBAV BOGA PREMA ČOVJEKU NEMA OBRAZACA- nekada se pokazuje preko vidljive milosti, nekada mirnim životom, ali se nekada pokazuje preko nevolja, bolesti, smrti,... I svaki put je ljubav.

 

 

 

Često nam se čini kako Bog ne čuje naše molitve, ali nije tako. Koliko puta nismo od roditelja dobili što smo tražili, a roditelji nam odbijanjem nisu uskratili ljubav, već su nam je pokazali, jer su razumjeli da je “ne dobiti” nešto zapravo za nas bolje. Bog uslišava i kada se nama čini da nije tako! Stoga na nama je da ustrajno molimo, često i ne znamo što molimo, ali zato Bog razabire dobro od zla i uslišava ono što je dobro.

 

 

 

Rekosmo kako je svaki od nas original i kako nismo dio bezlične mase. Ipak, mora se kazati kako pripadamo jednoj zajednici- CRKVI. Mi smo individue unutar Crkve. U Crkvi se ne bi trebala nalaziti bezlična masa, već pojedinci združeni Duhom Svetim koji po Božjoj inspiraciji djeluju. Biti dio zajednice nije razlog da se u ZAJEDNICI SKRIVAMO; da nestajemo u masi i da nas ne vidi nitko što radimo. U tom smislu, puno je kršćana kojima je Crkva pokrivač za njihov privatan jadan život. Dolaze u Crkvu jer žele biti dio bezlične mase. Žele biti viđeni u toj masi, ali kada se odvoje privatno iz mase, paze da ih nitko ne vidi što rade. Tako, imaju “lice kršćanina” samo dok su u “masi” u Crkvi, ali kada iziđu iz mase, skidaju i maske, i ostaju bezlični što se kršćanstva tiče. Postaju bezlični samo izvan Crkve jer odustaju do vlastitog identiteta djeteta Božjeg.

 

 

 

Gospodin ne želi da mi budemo ljudi “bez lica”, bez identiteta. Ne želi da nas, izvan Crkve nitko ne prepoznaje kao kršćane, već upravo suprotno. Želi da se jasno vidi naš kršćanski identitet. U tom smislu, valja se propitkivati o tome koliko smo izgubili svoj kršćanski identitet u današenjem društvu i koliko smo toga kršćanskog žrtvovali u svom ponašanju samo kako bismo postali dio bezlične mase- dio jednog društva koje je sve manje i manje kršćansko.

 

 

 

Prvi korak u tom gubitku identiteta jest odvajanje od Crkve i odvajanje od MOLITVE CRKVE. Ovo je dovajanje naglašeno u novije vrijeme učestalim napadima na Crkvu (opravdanim ili neopravdanim) koji nemaju za cilj moralno čišćenje redova Crkve, već uništenje Crkve. Ljudi koji ovako napadaju Crkvu, vjerojatno nisu svjesni koliku uslugu čine Crkvi. Naime, Crkva je Božja, ali je sastavljena od ljudi koji su grešni. Pa kada već oni koji su u Crkvi nemaju snage za pročišćenje, Bog se služi onima koji to čine iz krivih pobuda. Stoga, ne bi se trebali brinuti o napadima na Crkvu, već o svom moralu i iskrenosti u vjeri.

 

 

 

Odvajanje od Crkve slično je istupanju iz obitelji. Kada se netko iz obitelji uda ili oženi, ne znači da je istupio iz nje. Samo je promijenio život. No kada se ODREKNE SVIH VEZA SA TOM OBITELJI, kada NE ŽELI KOMUNICIRATI NIŠTA U SVEZI SA OBITELJI- tada se prekida odnos. Slično se želi postići i u Crkvi. Nitko nikoga ne prisiljava da iziđe iz Crkve. Ljudi to čine sami, posve slobodni uvjereni kako rade ispravno.

 

 

 

Nemojte napuštati Crkvu i nemojte da vas krivi razlozi navedu na to. Istina je kako je loš život službenika Crkve sazblazan, ali “jao onom po kome sabalazan dođe”- jadni su to ljudi i za njih treba moliti, a ne napuštati Crkvu. Treba moliti i za nekoga tko IMA SNAGE ZA NAPRAVITI ISPRAVNE I TEŠKE KORAKE KADA SU TAKVI ŽIVOTI U PITANJU; da se konačno shvati kako se ne može čuvati dobar glas nekoga tko ustrajava u grijehu i zločinu, već ga se mora UDALJITI IZ SLUŽBE. Nitko sakrivanjem krivaca nije dobio ništa, a oni su uvijek nastavili sa svojim “poslom” nakon što ih se zaštiti.

 

 

 

Šteta je nepopravljiva i mnogi su se odmaknuli od Boga zbog takvih ljudi. Vi nemojte. Ostanite jer ima još puno dobrih ljudi u Crkvi, još puno dobrih i čestitih službenika koji trpe poput vas zbog nekolicine ljudi neprimjerena života. Nemojte gledati u loše primjere, već samo u dobre i neka Vam oni budu vodilja.

 

 

 

Jedna kritika i Božjem narodu: ljudi su skloni također zaštiti svećenika po principu “ne smije se dirati u popa”. I redovito to i čine dok je on s njima. No kada ode, onda se izruguju s takvim čovjekom. To nije u redu, jer je dužnost vjernika da reagira na ispravan način. Nitko dakle nije bez krivice.

 

 

 

Gens sancta, narod sveti, napravljen od stvorenja puna jada: ova prividna kontradikcija osvjetljava jedan aspekt gledanja na Crkvu. Crkva, istovremeno je i božanska koliko i ljudska, jer je sastavljena od ljudi, a mi kao ljudi imamo nedostatke: svi smo od praha i pepela sazdani. Gospodin naš Isus Krist koji je Crkvu ustanovio, očekuje od svakog člana Crkve da učini napor sa sobom u pravcu svetosti. Svi ne odgovaraju na taj poziv. Tako u Zaručnici- Crkvi, istovremeno nalazimo jedno čudo puta ka spasenju, zajedno sa jadom ljudi koji tim putem hode” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Odanost Crkvi, 4-VI-1972).

 

 

 

VALJA OSTATI U CRKVI, jer u njoj gradimo svoj identitet kojeg smo primili sakramentima od Boga, i odgojem od ljudi. Pročitate li pažljivo evanđelje uočit ćete stih u kojem se govori kako bi “on na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih.” U Crkvi, Isus želi staviti ruke na svakog od Vas, i čini to svojom milošću. Zna ime svakog od vas, zna vam identitet i ne tretira vas kao da ste bezlični u masi ljudi, kao da ste mu nepoznanica, već vas tretira kao LJUBLJENOGA SINA kojem poznaje svaku stanicu. Ako niste do sada shvatili- ZA SVAKOG OD NAS POJEDINAČNO IŠAO JE NA KRIŽ I TOLIKO NAS VOLI DA BI OPET IŠAO ZA SVAKOG POJEDINOG ČOVJEKA. On nije Bog mase, premda mu svi dolazimo u Crkvi, već je ON BOG SVAKOG ČOVJEKA i sa svakim ima jedna prisan odnos, a dubina odnosa s Bogom ne ovidi o Njemu, već o nama.

 

 

 

Premda je Bog mogao sve izliječiti samo jednom riječi, on dodiruje svakog od tih ljudi, dajući im na znanje kako njegovo Tijelo ima snage odbiti zlo, jer bijaše to Tijelo Boga. I kao što vatra koju se stavi u jednu brončanu posudu predaje (u izvorniku stoji: KOMUNICIRA) svoju toplinu posudi, tako i Svemoguća Riječ Božja, kada je utjelovio, uzevši ljudskost od Djevice, učini Tijelo dionikom svoje moći. Kamo sreće da nas dodirne, ili da mi dodirnemo Njega kako bismo se oslobodili boelsti duše, nasrtaja demona, i vlstite oholosti” (Sveti Ćiril, Catena Aurea).

 

 

 

U Crkvi nas sve vodi TIJELU KRISTOVU. Zapravo, CRKVA JEST TIJELO KRISTOVO, a ISUS KRIST JE GLAVA TOG TIJELA. I kako se preko glave tijelo hrani kisikom koji dolazi preko DAHA, tako se CRKVA- TIJELO KRISTOVO hrani DUHOM kojeg u svoje Tijelo UDIŠE KRIST- GLAVA. “U tom Tijelu, ŽIVOT KRISTOV se predaje (komunicira) vjernicima koji ostaju sjedinjeni s Kristom trpećim i slavnim po sakramentima, na jedan način koji je nama nedohvatljiv, ali stvaran. Glava ovog Tijela jest Krist. On je lik Boga nevidljivoga, i u njemu sve bijaše stvoreno. On je prije sviju i sve postoji u Njemu. On je glava tijela koje je Crkva. I na isti način na koji dijelovi tijela premda mnogi, tvore jedno tijelo, tako vjernici u Kristu, premda mnogi tvore jednu Crkvu. Također, u stvarnaju tijela Kristova jasno se vidi različitost članova i službi. Samo je jedan Duh, koji dijeli različite darove za dobro Crkve shodno bogatstvi i različitosti službi.” (II Vatikanski Koncil, Konstitucija, Lumen gentium,7).

 

 

 

Tamo gdje je Crkva, ondje je i DUH BOŽJI; i gdje je Duh Božji, ondje je i Crkva sa svom Božjom milošću” (Sveti Irinej Lionski, Protiv krivovjerja, 3.24). Milost je život Crkve, jer je udahnuta od Duha Sveotga u Crkvu i svaki koji napusti svoj jad ima šansu da ga “oživi” milost promijenivši mu život.

 

 

 

U Crkvi valja ostati kako zbog drugih, tako i zbog sebe. Teško je naći riječi kojima bi se opisao život u Kristu. Možemo govoriti da je to isto što i život u Crkvi- i to jest tako. Ali ne može se ova definicija upotpuniti nekim modelom življenja jer SVAKI OD NAS JE POSEBAN. SVAKI JE ČOVJEK ORIGINALNO BOŽJE STVORENJE I TAKVO NE POSTOJI VIŠE NA SVIJETU. I upravo činjenica da nas Bog ne “grupira”, već tretira svakog ponaosob, tebalo bi biti dovoljan razlog da ostanemo u Crkvi. Bog nas želi “unutra” jer nam želi KOMUNICIRATI SVOJ ŽIVOT- ŽELI NAM PREDATI SVOJ ŽIVOT- DA BOŽJI ŽIVOTU UĐE U NAS I MIJENJA NAS SUKLADNO NAŠIM NAPORIMA I MOGUĆNOSTIMA kako bi nas promijenio do mjere da možemo živjeti vječno.