Lk 6, 6-11

 

Jedne subote uđe Isus u sinagogu i stane naučavati. Bio je ondje čovjek kome desnica bijaše usahla. Pismoznanci i farizeji vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže. A on je znao njihove namjere pa reče čovjeku s usahlom rukom: »Ustani i stani na sredinu!« On usta i stade. A Isus im reče: »Pitam ja vas: Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Život spasiti ili upropastiti?« Sve ih ošinu pogledom pa reče čovjeku: »Ispruži ruku!« On učini tako — i ruka mu zdrava. A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.

 

 

 

U prvom se čitanju nalazi jedna Pavlova kritika neprimjerneu ponašanju kršćana zajednice u Korintu. Riječ je o nečem nedopustivom: “da netko ima očevu ženu”- pojavili su se mladići koji su se intimizirali sa pomajkama, sa ženama koje su njihovi očevi naknadno oženili. Gledano kršćanski riječ je o jednom obliku INCESTA, premda mladić i žena nisu u krvnom srodstvu. Krvno srodstvo u ovom slučaju nije presudno, već zajednica života- prethodno zasnovana obitelj. Tako nije dopušteno ženiti se djeci dvoje ljudi koji u brak dovode sa sobom djecu iz neke prethodne veze. I tu se govori o incestu koji nije utemeljen na krvnom srodstvu, ali proizlazi iz temeljne stanice čovjekova života, a to je obitelj.

 

 

 

Pavao osuđuje ovakvo ponašanje i zahtijeva da se takvi UKLONE IZ ZAJEDNICE, čime ih zapravo EKSKOMUNICIRA IZ CRKVE. Opravdava svoj postupak slikom kvasca koji nije dobar za tijesto: stari kvasac koji je pokvaren i ne može učiniti da tijesto uskvasa, pokvarit će čitavo tijesto. Kvasca je malo u tijestu, ali je dovoljno da ga pokvari. Grijeha je malo u zajednici, ali je dovoljno da iskvari zajednicu. Ovakav nam postupak danas izgleda preoštar, ali u vremenu u kojem nam bilo kakva ČVRSTA ODLUKA DJELUJE PREOŠTRA, treba se upitati NE ŽIVIMO LI MI MOŽDA JEDNO MLAKO KRŠĆANSTVO? Možda odluke nisu oštre, već je tupa oštrica naše vjere?

 

 

 

Ako u svom vlastitom životu ili u životu drugih ljudi ustanovimo kako nešto jednostavno nije u redu, i da je potrebno duhovna i ljudska pomoć koju mi, Božja Djeca moramo i znamo pružiti, potrebna je razboritost da bismo na primjeren način pomogli kome treba: temeljito, iskreno, s ljubavlju i hrabro. MOGUĆE JE DA SE NEKOGA TREBA PROZVATI. ALI BILO BI POSVE POGREŠNO RJEŠAVANJE PROBLEMA ZANEMARIVATI ILI ODGAĐATI” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, br.157).

 

 

 

U današenjm evanđelju Gospodin ne odgađa rješavanje problema. Ne boji se neugodnosti koje mu ispravno postupanje može donijeti. Židovi subotom zabranjuju raditi bilo što, osim u ekstremnim situacijama koje se tiču žviotnih opasnosti. Ovdje to nije slučaj. Gospodin jasno kazuje kako činjenje dobra čovjeku ne podliježe nikakvim ograničenjima: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo?” Ni subotnji počinak ne može zapriječiti nekoga da UČINI ONO ŠTO JE ISPRAVNO. Jedino ograničenje koje postoji jest kada želite ČINITI DOBRO SEBI KOJE ĆE UGROZITI DRUGOGA I NJEGOVU SLOBODU I DOBRO, te KADA NEKIM DOBROM SEBI UGROŽAVATE SVOJ ODNOS S BOGOM. U oba ova slučaja, DOBRO o kojem govorimo je SUBJEKTIVNE NARAVI i nije stvarno dobro za pojedinca, jer ne može biti dobro za mene ono što je loše za moje bližnje, niti može biti moje dobro ono što će me udaljiti od Boga. Riječ je tada o prividnom dobru u koje je maskirano neko zlo.

 

 

 

Kada se pred vama javi situacija u kojoj biste trebali učiniti nešto što je dobro i ispravno, ali će to izazvati reakciju drugih ljudi, što ćete učiniti? Kada netko iz vaše obitelji učini nepravdu neznancu, što ćete učiniti? KAKO POSTUPITI U SITUACIJI U KOJOJ MOŽETE PRETPJETI KRITIKE I NEUGODNOSTI JER POSTUPATE DOBRO?

 

 

 

Imajte prije svega na pameti kako bi isto tako postupio i Isus. On je stalno trpio neugodnosti i kritike zbog svojeg postupanja. Malo kritike dobro nam dođe da preispitamo svoje postupanje, pa oni koji nas kritiziraju iz zavisti ili iz neke druge krive pobude, i ne znaju kako nam zapravo pomažu. Jedini problem je što kritika cilja u našu taštinu, pa ne želeći srušiti “idealnu” sliku samoga sebe, ljudi izbjegavaju učiniti ono što bi moglo iznjedriti kritike.

 

 

 

No kritika nije loša. Sama riječ dolazi od grčke riječi KRINO (κρινώ) koju u ispravnom kontekstu u kojem je riječ o komunikaciji dvoje ljudi koji razmjenjuju mišljenja, prevodimo kao POJASNITI, RIJEŠITI, INTERPRETIRATI, ili PREISPITIVATI, PROPITKIVATI RADI SUDA.

 

 

 

Od ovog stog korijena dolazi i riječ KRIZA (κρσις) koju nerijetko prevodimo kao nešto katastrofično, ali se ova riječ odnosi na razgovor, odluku, razlučivanje, razdjeljivanje, odabir, sud i osudu,... U pojašenjenjima ove riječi je manje- više sve osim onoga što mi razumijemo pod krizom.

 

 

 

Iz istog korijena dolaze nam dvije srodne riječi: KRITERION (κριτηριον) i KRITIKOS (κριτικός). Obje riječi prepoznajemo i u našem jeziku. Prvu shvaćamo kao KRITERIJ i ispravno se prevodi kao NORMA ZA RAZLUČIVANJE, kao nešto što nam pomaže pri odlukama jer sve mjerimo u skaldu s tim, jedan normativ ili kriterij. Druga riječ je KRITIKA koja se zarpavo prevodi kao SPOSOBNOST PROSUĐIVANJA.

 

 

 

Gledamo li na ovakav način na kritiku koja nam se uputi, stječemo prednost shvatimo li da nam kritika pomaže PROSUĐIVATI VLASTITE POSTUPKE i gledati ih ispravno. Naime, često puta kao KRITERIJ POSTUPANJA uzimamo samoga sebe. Kada nam netko sa strane da primjedbu, valja je uzeti ozbiljno i preispitati sebe, a ne glumiti povrijeđenu “princezu” pokazujući na taj način jednu ljudsku i kršćansku nezrelost. KRITIKA SE DAKLE, NE TREBA BOJATI- NE UBIJAJU NAS. Upravo suprostno, mogu nam pomoći, ako znamo da je jedina stvar koju kritika može povrijediti- moja taština.

 

 

 

Druga stvar koju učimo danas jest SPREMNOST NA DJELOVANJE. Nikakava kritika ne bi nas smjela omesti u ODLUČNOSTI DA NAPRAVIMO ONO ŠTO JE ISPRAVNO. Tu se nema što čekati. Pogledajte samo Isusa. Ne boji se kritika, ne plaši ga mržnja fariezja. ON DJELUJE I RADI ONO ŠTO JE ISPRAVNO ne osvrčući se na primjedbe.

 

 

 

Isus poziva čovjeka da STANE U SREDINU. Ovo “stajanje u sredinu” pokazuje kako je Bog čovjeka stavio u središte svijeta, i kako mu je sve podredio. Dao mu je svijet da se u njemu ostavri kao osoba. Ali to ostvarenje NE IDE BEZ DJELOVANJA ČOVJEKA. BOG ZAHTIJEVA OD ČOVJEKA DA SUDJELUJE U UPRAVLJANJU OVOGA SVIJETA- DA DJELUJE: “Ispruži ruku!” Ovo ispružanje ruke, je zahtjev prema čovejku da djeluje u ovom svijetu ne plašeći se kritika.

 

 

 

Kritike se često upućuju iz stvarnog straha od greške. Čovjek je tome sklon. No, ni greška nije problem. Problem je kako čovjek pristupa svom djelovanju: djeluje li misleći samo na sebe, ili djeluje tako da uvijek pred očima ima potrebe drugih ljudi.

 

 

 

Kada misli samo na sebe, redovito griješi i to najčešće na štetu drugih. Kritika ovakvim ljudima smeta jer vrijeđa njihovu sebičnost i taštinu. Radi li se vodeći računa o potrebama bližnjih, greške su moguće, ali tada čovjek koji nije zatvoren u sebe, koristi kritiku za ispravljanje. Zapravo, potrebno je djelovati HRABRO RAČUNAJUĆI PRI TOM NA BOŽJU POMOĆ, a ta pomoć ne izostaje kada čovjek IMA ISPRAVNU NAKANU koja u dobar cilj uvijek uključuje i bližnje. Tako djelovati, znači upravljati svoje djelo Bogu i imati Boga kao “udaljeni” cilj svoga djelovanja. Naravno kako tada Bog pomaže.

 

 

 

Isus je ozdravio čovjekovu ruku i u toj slici nailazimo na Božju spremnost da OZDRAVLJA SVE ŠTO RADIMO, DA NAM BUDE NA POMOĆ U SVAKOM NAŠEM DJELOVANJU KOJE JE ISPRAVNO, ČESTITO, POŠTENO. Za takvo što potrebno je odvažnosti- one kršćanske odvažnosti koja ne gleda samo na sebe i ne boji se kritika. Takvim ljudima, koji su spremni žrtvovati malo svoga ega za opće dobro, Bog pomaže!

 

 

 

Kako pomaže Bog? Rekosmo, potrebno je BITI ODVAŽAN KADA SE ČINI NEKO DOBRO. Ta ODVAŽNOST podrazumijeva NE IMATI SIGURNOSTI U SEBE. Odvažnost i hrabrost imaju ljudi koji VIDE NEKI ISPRAVAN CILJ I KREĆU PREMA NJEMU, ALI NE ZNAJU SVE DO KRAJA I NE ZNAJU ŠTO IH MOŽE SNAĆI. CILJ IH POZIVA NA DJELOVANJE!

 

 

 

Budući da im nije do kraja jasno kako do cilja doći, oni se moraju bez da imaju sigurnost u ono što rade: oni nemaju sigurnost da će postići željeni cilj. Jedina sigurnost im je da je cilj ispravan! Zapravo, onaj dio priče u kojem nemaju vlastite sigurnost za ono što rade, prepušten je Bogu. Ovo djeluje avanturistički!? Samo za one koji ne razumiju što Bog od nas traži. On traži da ISPRUŽIMO RUKU I ON ĆE UČINITI DA RUKA BUDE ZDRAVA. On traži da se ODVAŽIMO ŽIVJETI KRŠĆANSKI, a On će se brinuti o tome da nam ništa ne nedostaje u životu.

 

 

 

Čovjek koji nikada ne pokuša živjeti kršćanski, koji nikada ne riskira za neko dobro, koji se zavuče u čahuru malograđanskog života i lažne sigurnosti, ide putem frustracija neostvarenog čovjeka kojem će s vremenom svak biti kriv jer nije uspio u svojim naumima. Taj zapravo nije ni pokušao nešto napraviti sa sobom! NIKADA NIJE NAPUSTIO SIGURNOST SVOGA JADA I POKUŠAO DO KRAJA ŽIVJETI SVOJU VJERU, RADEĆI PREMA SVOJOJ SAVJESTI. A takav život često dolazi na udar kritika ljudi koji nas okružuju.

 

 

 

Ispričat ću Vam priču o kralju i njegova dva sokola koje je pokušavao naučiti letjeti. Imao je kralj dobra sokolara i taj je sokolar uspio naučiti jednog sokola da leti, ali s drugim nije imao nikakva uspjeha. Drugi se nije misao sa grane. Kada se ovaj pojadao kralju, odluči kralj nagraditi bogato čovjeka koji nauči sokola letjeti. Kralj je naime jako volio sokolove i želio je da lete, da žive jedan dobar sokolski život.

 

 

 

Dolazili su kralju mnogi umni i školovani ljudi, mudraci i vještaci, ljudi vični radu sa životinjama, ali nitko od njih nije uspio sokola naučiti letjeti- on je i dalje stajao mirno na grani. Kralj je bio neizmjerno tužan zbog svoga sokola. Vidio je kako trati svoj život na grani umjesto da leti.

 

 

 

Jednog jutra, kada je kako je to jutrom običavao, kralj otišao pogledati što je sa sokolom, vidje gdje sokola nema i kako leti! Uzradova se i odmah zatraži da mu dovedu čovjeka koji je sokola naučio letjeti. I dovedoše mu jednostavna seljaka, koji nije imao nikakvih posebnih znanja. Kralj ga upita kako je uspio naučiti sokola da leti. Seljak mu odgovori: “Nisam ga učio ništa. Jednostavno sam prepilao granu na kojoj je sjedio, i sokol je poletio.”

 

 

 

Zadržimo li se na svojim granama, ostanemo li u sigurnosti svoga konformizma i ne odvažimo li se ŽIVJETI KAO KRŠĆANI, ne odvažimo li se zauzimati za dobro, ne odvažimo li se...., nikad nećemo poletjeti. Nikad nećemo okusiti kakav bi nam život mogao biti- uviejk ćemo ga gledati sa grane.

 

 

 

Ova nam je ODVAŽNOST U DJELOVANJU potrebna za rješavanje problema, za odbacivanje grijeha, za sve ono što kao kršćani moramo činiti. Ponovit ćemo: u današenjm evanđelju Gospodin ne odgađa rješavanje problema. Ne boji se neugodnosti koje mu ispravno postupanje može donijeti. Postupa ODVAŽNO ne bojeći se kritika. Radije podnosi malo neugodnosti, nego da propusti napraviti ono što je ispravno.