Lk 6, 20-26

 

U ono vrijeme: Podiže Isus oči prema učenicima i reče: »Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati! Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi! Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«

 

 

 

U današnjem evanđelju Isus se izravno obraća slušateljima govoreći im BLAŽENSTVA. U drugim evanđeljima nailazimo na jedan govor u trećem licu (BLAGO SIROMASIMA, BLAGO OŽAOŠĆENIMA,...) dok u Luki Isus govori u prvom licu izravno se obraćajući svima koji ga slušaju I čitaju (BLAGO VAMA SIROMASI, BLAGO VAMA KOJI SADA GLADUJETE,...). Postoji razlika u odnosu na druge evanđeliste u broju blaženstava: Matej ih navodi osam, dok kod Luke imamo četiri blaženstva I četiri prijetnje (JAO VAMA...).

 

 

 

Ove prijetnje djeluju kao pokušaj ublažavanja posljedica onih koji žive čestito jedna život u vjeri. Takvi uvijek TRPE, pa navodeći prijetnje, Isus kao da podsjeća kako ima smisla trpjeti za pravu vjeru u Boga. Trpljenje vjernika posebno se očituje u posljednjem blaženstvu: “Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu.” Ovim Isus daje na znanje kako je put do kraljevstva nebeskog posut trpljenjem, a ne cvijećem. Pa I sam sveti Petar to shvaća kada u svojoj poslanici piše o tom kršćanskom putu u nebo: “Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, ČINEĆI DOBRO, NEGO ČINEĆI ZLO.” Petar razumije kako onaj koji čini dobro uvijek trpi zbog svoje dobrote, ali jednako trpi I onaj koji čini zlo. Premda sada izgleda kako zlo pobjeđuje, trpljenje čovjeka koji čini zlo U NJEMU SAMOME JE UVIJEK PRISUTNO: duša, u svojim pokušajima da se odmakne od svoga zla uvijek ulazi u prijepore sa samim sobom. Takav je čovjek nezadovoljan ma što god on činio u životu- nikada neće biti sretan jer ZLO OSTAVLJA TRAGOVE U DUŠI KOJU JE BOG STVOTIO KAO DOBRU. Zlo izjeda dobro duše u samome čovjeku, I tko može onda ostati miran čineći zlo?

 

 

 

Nama je dakle, STALNO ČINITI DOBRO! Problem toga je što nas očekuje TRPLJENJE. Možda bismo mogli to drugačije shvatiti: TRPLJENJE NAS ČEKA NA ZEMLJI, gdje se nećemo nauživati plodova svojega dobra, ali na NEBU NAS ČEKAJU BLAŽENSTVA. Ovdje treba biti jasan: čovjek koji čini dobro I trpi zbog toga, sada na zemlji ZADOBIVA MIR, a taj mir duše nadjačava sve gubitke koje zadobijemo trpljenjem. Kazali smo, onaj koji čini zlo, uvijek ostaje nemiran premda je u ovom životu usjpješan- onaj koji čini dobro, zadobiva mir unatoč neuspjesima I trpljenjima kroz koja prolazi,

 

 

 

Zašto bi netko trebao trpjeti ako je dobar? Zar Bog ne bi trebao dopustiti da dobri već sada zadobiju zadovoljštinu? U redu, u redu, mogao bi Bog to napraviti, ali ne čini. Najprije, Bog nas je stvorio slobodne, pa moramo razumjeti da On ne reagira kako bismo mi htjeli: kada nam ne odgovara Božja intervencija, neka Bog šuti- kada nam odgovara, zašto Bog ne reagira! Kada govorimo o “reagiranju Boga” onda uvijek tu reakciju stavljamo u situacije u kojima smo MI UGROŽENI NEČIJIM ZLOM. Posve je razumljivo naše razmišljanje kako bi nam Bog trebao pomoći tada. Ipak, te situaciju nisu nerješive za nas, pa Bog očekuje da I mi nešto učinimo u ovom svijetu- da koristimo svoju slobodu! S druge strane, zamislite da Bog reagira KADA MI NEKOGA UGORŽAVAMO NAŠIM GRIJESIMA I NAŠIM ZLOM! E, onda je bolje da Bog ne reagira.

 

 

 

Sada, kada vidimo kako bi Božja reakcija I nas mogla ugroziti, pogledajmo malo drugačijm očima na TRPLJENJE KOJE BOG DOPUŠTA. TRPLJENJE U ISUSA KRISTA BILO JE TEMELJ NJEGOVA OTKUPITELJSKOG DJELA. Nakon pada prvog čovjeka, ZLO JE OVLADALO ČOVJEKOM. Ljudska dobrota postala je nedostatna za opiranje zlu. Zlo grijeha toliko ranjava čovjekovu dušua da svojom dobrotom ne može zacijeliti nikada dokraja ono što zlo učini. Sjetite se samo koliko puta nismo u stanju oprostiti tuše zlo. Zašto? Jer je to isto zlo svladalo I nas, pokrilo svu našu dobrotu I onemogućilo nas u opraštanju bližnjemu. Stoga je čovjek padao u carstvo zla, smrt ga je vezivala tim zlom grijeha za sebe. ČOVJEK JE BIO ZAROBLJEN I RANJEN. Trebalo ga je OSLOBODITI IZ ROPSTVA GRIJEHA I SMRTI, TE ZACIJELITI RANE ZADOBIVENE VLASTITIM ZLOM.

 

 

 

ISUSOVO TRPLJENJE NA KRIŽU bilo je OTKUPITELJSKO I ZACJELJITELJSKO DJELO BOGA koji je sebe žtrvovao radi nas I radi naših grijeha. Iz rana na Križu nije se izlila krv, nego BOŽJA DOBROTA NA ONE DUŠE KOJE SU POGOĐENE GRIJEHOM. Iz tog TRPLJENJA BOGA NA KRIŽU, izlilo se toliko dobrote da je svo zlo bilo pobijeđeno u trenu. BOG KOJI TRPI, UNATOČ TRPLJENJU NE ČINI ZLO, NE ZLOPAMTI, VEĆ OPRAŠTA ONIMA KOJI GA OPTUŽUJU, RAZAPINJU, I RUGAJU MU SE. Isus govori sa Križa: “Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine!” Tim trpljenjem I opraštanjem ZACIJELJUJE RANE KOJE JE ZLO UČINILO NJEMU, ALI I SVIMA ZA KOJE JE UMRO.

 

 

 

Pišemo ovo kako biste shvatili da TRPLJENJE I OPRAŠTANJE nije neki Božji propust u stvaranju čovjeka, već prigoda da se sudjeluje u OTKUPITELJSKOM DJELU BOGA. Trpljenje I opraštanje imaju OTKUPITELJSKU SNAGU, što znači da PREKO VAŠEG TRPLJENJA, možete dati NADOKNADU ZA NEČIJI GRIJEH, ZA NEČIJE ZLO. Prije svega, taj čin uvodi I vas u otkupiteljsko djelo približavajući Vas raspetom I tprećem Isusu Kristu.

 

 

 

Ipak, važnije od toga jest da svojim TRPLJENJEM IZLIJEVATE IZ SEBE DOBROTU KOJOM ZACIJELJUJETE RANE KOJE ZLO POČINI U DRUGOME. Vaše TRPLJENJE postaje melem za neliju dušu. Vi se trpljenjem stavljate na križ dragovoljno, poput Isusa.

 

 

 

Želimo biti posve jasni: ima ljudi kod kojih se trpljenje I patnja pretvara u boelsno stanje, jer trpe zbog sebe ili ne mogu prihvatiti situacije kada moraju trpjeti zbog drugih ljudi. U oba stanja postoji jedna NESPOSOBNOST DA SE OPROSTI I ZABORAVI, TE NEDOSTATAK LJUBAVI U ČOVJEKU KOJI TRPI. LJUBAV je ključna riječ, jer kada se ima dovoljno ljubavi za bližnjega lakše se oprašta, ali se shvaća I pravi smisao trpljenja. PATNJA MORA IMATI CILJU DRUGOME, A NE U SEBI. TRPIMO LI ZBOG DRUGOGA ILI ZA DRUGOGA, patnja postaje IZRAZOM LJUBAVI KOJA SE GAJI PREMA DRUGOJ OSOBI. Kada gledamo trpljenje preko ODNOSA DVIJU OSOBA, onda se trpljenje javalj uvijek kada s jedne strane postoji nedostatak u ljubavi. Tada TRPLJENJE druge strane NADOMJEŠTA TAJ NEDOSTATAK.

 

 

 

Kada ovo prenesemo u kontekst nečijeg zla zbog kojeg trpimo, onda shvaćamo da PLAĆAMO NADOKNADU ZBOG NEDOSTATKA LJUBAVI U ONOM KOJI ČINI ZLO. PLAĆAMO ZA DRUGOGA ONO ŠTO NJEMU NEDOSTAJE. Naravno, plaćamo Bogu, pa to trpljenje- nadoknadu, uvijek možemo iskoristiti kao mogućnost DA BOG RADI NAŠEG TRPLJENJA PROMIJENI NEŠTO U ČOVJEKU RADI KOJEG TRPIMO. Ovo na žalost, često traje toliko da promjene u drugome nekada ni ne doživimo, ali I dalje vrijedi trpjeti, jer život ne završava smrću; računi se polažu kod Boga, pa kada netko dođe k Bogu s “viškom na računu ljubavi”, a višak nije sam učinio, već vi sa svojim trpljenjem, onda ćete I vi dobiti zadovljštinu U BOGU, JER STE MOŽDA SPASILI JEDNU DUŠU SVOJIM TRPLJENJEM. Osim toga, BOG NADOKNAĐUJE SVE ONO ŠTO NISTE MOGLI PRIMITI OD OSOBE OD KOJE ILI ZA KOJU TRPITE.

 

 

 

Trpite li radi svoje vjere, stvari se radikaliziraju jer TRPITE ZBOG BOGA. Živimo u društvu u kojem se idološki napada vjera I pokušavaju nam se nametnuti obrasci ponašanja koji ne bismo trebali slijediti. U tom smislu, istinski kršćanin trpi jer živi trajno u okruženju koje je puno protivština. Upravo tu potrebno je SVJEDOČITI ZA SVOJU VJERU JEDNIM USTRAJNIM ŽIVLJENJEM KRŠĆANSKIH VRIJEDNOSTI I KRIJEPOSTI. Ta ustrajnost u življenju možda će nam donijeti neugodnosti koje ćemo prikazati kao trpljenje pred Gospodinom.

 

 

 

Danas mnogi u KRIŽU VIDE SMETNJU. Govorim doslovno o gledanju na Križ, ali I o ŽIVOTNIM KRIŽEVIMA koji spopadaju ljude. Ovako ili onako, križ se nastoji odbiti od sebe. Shvatimo li KRIŽ KAO ŽIVOTNU SMETNJU, što možemo dobiti? Prije svega, mi ćemo se lištiti svojih tegoba, ali ćemo time NEKOGA LIŠITI SVOJE LJUBAVI; možda ćemo sebe osloboditi tegoba I ostvariti izvjesno zadovoljstvo, ali ćemo pri tom sami izgubiti ljubav koju bismo dobili od drugoga preko tegoba koje prihvaćamo. Zapravo križ ima dimenziju patnje koja užasava kada se čovjek suoči s njom, no sama patnja u sebi može sakrivati silnu ljubav prema drugome: netko svojom patnjom NADOMJEŠTA LJUBAV KOJA DRUGOME NEDOSTAJE. I to je pravi smisao TRPLJENJA: IZJEDNAČAVANJE LJUBAVI. Trpim li zbog bolesnog djeteta- onda svojom patnjom nadomještam ljubav koju je to dijete nesposobno dati- JA PATIMA, ALI DIJETE TU PATNJU OSJEĆA KAO IZRAZ MOJE LJUBAVI I TO PRIHVAĆA, a ono NE PRIHVAĆA PATNJU, VEĆ LJUBAV I kroz moju patnju vidi ljubav.

 

 

 

Vrijeme nam nije dano da nagomilavamo blago kojega nećemo moći ponijeti sa sobom, nego da dadnemo ZAODVOLJŠTINU ZA GRIJEHE. ZADOVOLJŠTINA je NADOKNADA koji MI MOŽEMO DATI ZA RAČUN ŠTETE POČINJENE GRIJESIMA, bilo našim bilo tuđim. U paraboli o NEPLODNOJ SMOKVI vlasnik je htio posjeći neplodnu smokvu, ali vinogradar ga moli da je pusti još jednu godinu, dok je ne okopa I ne pognoji, jer onda možda rodi. Tako Gospodin nas pušta na životu da MOŽDA ISPRAVIMO SVOJE GRIJEHE ili damo zadovoljštinu za tuđe preko svojeg trpljenja.

 

 

 

Ako mi dopuštate još malo pisanja, pokušao bih odgovoriti na pitanje: ZAŠTO NEDUŽNI TRPE? Trpe jer imaju u sebi toliko ljubavi da njome mogu nadomještati nedostatke ljubavi u drugim dušama koje čine zlo, odnosno grijeh. Oni su sredstva Božje ljubavi. LJUBAV je ključna riječ za trpljenje, jer ona ne gleda na valstito zadovljstvo, već na dobro druge osobe. Trpljenje donosi bol I neugodu, ali ljubav to nadjačava jer ona u dušu trpećeg čovjeka unosi RADOST I MIR. Tako mjera TRPLJENJA postaje očita ne po boli, već po RADOSTI I MIRU KOJE LJUBAV DONOSI SA SOBOM. LJUBAV teži da PRIPRADA DRUGIMA, da se ne zadržava za sebe. Zato je I moguće gledati trpljenje nedužnih koji, unatoč bolima I patnjama žive I dalje puni snage I optimizma u bolje sutra. To iz njih izbija sva njihova ljubav.